Kinesko gospodarstvo u 2025. godini nastavlja demonstrirati otpornost i prilagodljivost, unatoč geopolitičkim napetostima, nestabilnim tržištima energenata i promjenjivim globalnim opskrbnim lancima. Prema podacima Nacionalnog ureda za statistiku Kine, bruto domaći proizvod porastao je za 5,2 posto u prvih devet mjeseci godine, dok je samo u trećem tromjesečju rast iznosio 4,8 posto. To je tempo koji nadmašuje većinu razvijenih ekonomija svijeta, uključujući i Europsku uniju čiji prosjek ne prelazi 1,2 posto, te Sjedinjene Američke Države čiji se rast stabilizira oko 2,4 posto. No, brojke same po sebi ne odražavaju dubinu transformacija koje se odvijaju unutar kineskog ekonomskog modela – modela koji sve više spaja centralno planiranje s tržišnim instrumentima, znanstveno-istraživački pogon s potrošačkom dinamikom, te političku stabilnost s tehnološkim ambicijama globalnih razmjera.
U središtu kineskog rasta i dalje se nalazi industrijska proizvodnja koja je u prva tri kvartala 2025. porasla za 6,2 posto, dok je u samom rujnu zabilježeno ubrzanje do 6,5 posto. Posebno se ističe prerađivački sektor s rastom od 7,3 posto, što potvrđuje kinesku poziciju svjetske tvornice, ali i njezinu evoluciju prema sofisticiranijoj proizvodnji s većim udjelom visoke tehnologije. Rudarstvo bilježi rast od 6,4 posto, dok sektor opskrbe energijom, toplinom, plinom i vodom pokazuje znakove stabilizacije s umjerenim povećanjem od 0,6 posto. Takva struktura rasta ukazuje na promjenu paradigme: dok su ranije dominirali kvantiteta i volumen, danas kineska industrija sve više naglasak stavlja na kvalitetu, održivost i učinkovitost proizvodnje.
Brzina prilagodbe novim globalnim uvjetima
Unatoč pozitivnim pokazateljima, kineski dužnosnici, poput Wang Xina iz Nacionalnog ureda za statistiku, otvoreno priznaju da gospodarstvo i dalje nosi teret slabe efektivne potražnje i smanjene profitabilnosti poduzeća. To je, međutim, simptom tranzicije iz modela temeljenog na izvozu i infrastrukturi prema modelu vođenom potrošnjom, inovacijama i znanjem. U tom smislu, planovi za jačanje domaće potražnje, ubrzanu komercijalizaciju rezultata znanstvenih istraživanja i razvoj novih tržišta postaju ne samo ekonomski, nego i strateški prioritet.
Potrošnja i uslužni sektor danas su pokretači kineskog rasta. Maloprodaja je u prva tri kvartala porasla za 4,5 posto, dosegnuvši vrijednost od 36,59 bilijuna juana, dok je dodana vrijednost uslužne proizvodnje porasla za 5,4 posto. Usluge čine gotovo tri petine kineskog BDP-a i doprinose s više od 60 posto ukupnom rastu zemlje. To znači da se Kina – unatoč reputaciji industrijskog giganta – sve više pretvara u postindustrijsko društvo, čija unutarnja dinamika postaje sličnija zapadnim ekonomijama. Ipak, za razliku od Europske unije, čije gospodarstvo često stagnira zbog birokratskih ograničenja, Kinu karakterizira iznimna fleksibilnost i brzina prilagodbe novim globalnim uvjetima.
U usporedbi sa Sjedinjenim Američkim Državama, kineska ekonomija pokazuje drukčiju logiku djelovanja. Dok američki rast i dalje počiva na monetarnoj ekspanziji, potrošnji kućanstava i tehnološkim monopolima, kineski sustav se oslanja na državnu intervenciju, strateško planiranje i nacionalno usmjerene inovacijske programe. Američki tehnološki sektor generira visoku dodanu vrijednost, ali kineski ekvivalent – potpomognut državnim subvencijama i poticajima – sve više osvaja globalna tržišta umjetne inteligencije, baterija, električnih vozila i obnovljivih izvora energije. Razlika nije samo u strukturi ekonomije, nego u filozofiji razvoja: SAD teži profitabilnosti, Kina samodostatnosti.
Europska unija u toj usporedbi djeluje kao prostor kontradikcija. Iako nominalno zagovara otvorenu tržišnu ekonomiju i zelenu tranziciju, njezino gospodarstvo sve više ovisi o kineskoj industrijskoj i tehnološkoj infrastrukturi. Njemačka, nekada simbol europske industrijske snage, danas je sve ovisnija o kineskoj potražnji za automobilima i strojevima. Francuska, s ambicijama za stratešku autonomiju, ne može ignorirati činjenicu da kineski kapital duboko prodire u europski energetski i transportni sektor. Na razini cijele Unije, trgovinska bilanca s Kinom i dalje je izrazito negativna, a kineske kompanije sve češće preuzimaju liderske pozicije u globalnim vrijednosnim lancima koje su donedavno bile u europskim rukama.
Narativ o novoj globalnoj modernosti
Ono što Kinu čini posebno zanimljivom u globalnom kontekstu jest njezina sposobnost da istovremeno bude i izvoznik i inovator, i potrošač i proizvođač, i konkurent i partner. Taj paradoksalni identitet omogućava joj da redefinira globalne odnose moći, ne samo kroz brojke BDP-a, nego kroz kontrolu nad tehnologijama, tržištima i sirovinama budućnosti. Dok SAD i EU raspravljaju o ograničenju kineskog utjecaja, upravo njihove korporacije – od Tesle do Siemensa – i dalje posluju u Kini jer znaju da bez kineskog tržišta nema globalne konkurentnosti.
U konačnici, kineski gospodarski rast od 5,2 posto u 2025. godini ne predstavlja samo statistički uspjeh, nego i potvrdu kontinuiteta modela koji je sposoban amortizirati globalne šokove, prilagoditi se novim tehnologijama i istodobno očuvati unutarnju stabilnost. Dok se zapadni svijet suočava s inflacijom, rastućim socijalnim nejednakostima i političkom polarizacijom, kineski model – iako autoritaran i centraliziran – nudi predvidljivost, dugoročnost i osjećaj nacionalne svrhe. To je ono što u konačnici čini razliku: ne samo u brojkama, nego u viziji svijeta koji dolazi.
Kina danas ne gradi samo gospodarstvo, nego i narativ o novoj globalnoj modernosti. Dok Zapad pokušava obnoviti vlastiti model liberalnog kapitalizma, kineski pristup kombinira planiranje, inovacije i pragmatičnu geopolitiku u ekonomsku filozofiju koja sve više oblikuje 21. stoljeće. U toj tihoj borbi za ekonomsko vodstvo, svijet svjedoči ne samo natjecanju brojki, nego i nadmetanju paradigmi.
Tko doista predvodi globalnu utrku?
Mjerenje veličine nacionalne ekonomije oduvijek je bilo pitanje metodologije, a ne samo statistike. Na papiru, Sjedinjene Američke Države i dalje su najveće svjetsko gospodarstvo s nominalnim BDP-om od oko 28,5 bilijuna američkih dolara u 2025. godini. Kina se nalazi na drugom mjestu s približno 19,9 bilijuna dolara, što znači da prema nominalnom izrazu još nije pretekla SAD. Međutim, kada se ekonomska snaga mjeri prema paritetu kupovne moći (PPP) — pokazatelju koji uzima u obzir razlike u cijenama i životnim troškovima među zemljama — Kina već nekoliko godina drži čelnu poziciju s BDP-om koji premašuje 33 bilijuna dolara, naspram američkih oko 28 bilijuna.
Ta razlika proizlazi iz same prirode kineskog modela rasta. Dok nominalni BDP odražava vrijednost proizvodnje u dolarima i više ovisi o valutnim tečajevima, paritet kupovne moći pokazuje koliko se robe i usluga zaista može proizvesti i kupiti unutar zemlje. Po tom kriteriju, kineska ekonomija već je “veća” od američke, no nominalno još zaostaje, dijelom zbog niže razine cijena i nižeg dohotka po stanovniku.
Na trećem mjestu globalne ljestvice nalazi se Europska unija, promatrana kao jedinstveno gospodarsko područje, s agregiranim BDP-om od oko 18 bilijuna dolara. Slijede Japan, Njemačka, Indija i Ujedinjeno Kraljevstvo, dok su Brazil, Francuska i Kanada među prvih deset. No struktura svjetske ekonomije u 2025. pokazuje jasnu promjenu: rast novih azijskih sila — posebno Indije, Indonezije i Vijetnama — nagovještava da će se do sredine stoljeća ekonomska težišta svijeta definitivno premjestiti prema istoku.
Kina, s rastom od 5,2 posto u prvih devet mjeseci 2025., učvrstila je poziciju vodeće sile u realnoj proizvodnji, tehnologiji i trgovini. Iako američki dolar još čuva simbolički status globalne valute, kineski juan polako stječe međunarodnu upotrebu u trgovinskim i energetskim transakcijama, osobito kroz inicijative poput „Pojasa i puta“ i rastuću prisutnost kineskih banaka i investicijskih fondova u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.
U konačnici, odgovor na pitanje je li Kina prestigla SAD ovisi o kriteriju promatranja. Ako se gleda nominalno — još nije. Ako se gleda prema realnoj kupovnoj moći i industrijskom kapacitetu — već jest. No suštinsko pitanje više nije tko ima veći BDP, nego tko ima održiviji model rasta. I upravo tu Kina sve snažnije nameće vlastite standarde, redefinirajući pojam gospodarskog liderstva u 21. stoljeću.
Uloga predsjednika Xi Jinpinga i Komunističke partije Kine
Uloga kineskog predsjednika Xi Jinpinga i Komunističke partije Kine u gospodarskom usponu zemlje tijekom posljednjih trideset godina ne može se promatrati izolirano od šireg procesa institucionalne konsolidacije i redefinicije kineskog modela razvoja. Od početka 1990-ih, kada je Deng Xiaoping otvorio vrata reformama koje su spojile planiranu i tržišnu ekonomiju, pa sve do današnjeg doba tehnološke i industrijske moći, Kina je prošla kroz duboku transformaciju čiji je ritam i smjer određivala upravo Partija. Xi Jinping, koji je na čelu države od 2012. godine, taj proces nije započeo, ali ga je preusmjerio u smjeru koji je spojio ekonomski pragmatizam s političkom centralizacijom i ideološkom obnovom.
Za razliku od razdoblja Hu Jintaoa, koje je bilo obilježeno kolektivnim vodstvom i naglaskom na stabilnosti, Xi je uspostavio personaliziraniju vlast u kojoj Partija zauzima ulogu glavnog regulatora i strateškog investitora nacionalnog razvoja. Njegova vizija „kineskog sna“ („Zhongguo meng“) temelji se na ideji povratka Kine na mjesto svjetske velesile, što se postiže kombinacijom snažnog ekonomskog rasta, tehnološke neovisnosti, kulturnog samopouzdanja i globalne ekspanzije kroz inicijative poput „Pojasa i puta“.
Pod Xijevim vodstvom, Kina je ušla u treću fazu svog ekonomskog ciklusa: od industrijskog giganta prema visoko sofisticiranom društvu temeljenom na znanju i inovacijama. Ključnu ulogu u tome igra Državna komisija za razvoj i reforme, koja zajedno s vodećim partijskim tijelima koordinira investicije u strateške sektore — umjetnu inteligenciju, kvantno računarstvo, zelenu energiju, 5G infrastrukturu i svemirske tehnologije. Time je kineski ekonomski rast dobio karakter dugoročne državne politike, a ne ciklične tržišne dinamike.
Komunistička partija, koja broji više od 96 milijuna članova, ujedno je i središnja mreža političke lojalnosti i društvene discipline. Kroz svoj sustav nadzora i ideološke mobilizacije, Partija održava društveni konsenzus o ciljevima razvoja i očuvanju stabilnosti, što Xi naziva „unutarnjom harmonijom“ kao preduvjetom nacionalnog prosperiteta. U praksi, to znači da Partija ima konačnu riječ o svakoj strateškoj odluci — od korporativnih spajanja do znanstvenih prioriteta i vanjskotrgovinskih pregovora.
Kritičari na Zapadu taj model često nazivaju „državnim kapitalizmom“, no u kineskom kontekstu on funkcionira kao sinteza socijalističke kontrole i tržišne učinkovitosti. Xi Jinping ne promatra ekonomiju kao autonomni sustav, nego kao produžetak državne moći i političke vizije. Stoga su velike tehnološke kompanije poput Huaweija, BYD-a ili CATL-a, iako formalno privatne, u funkciji nacionalne strategije.
U posljednjih deset godina, pod Xijevim vodstvom, Kina je izgradila imidž države koja više ne slijedi zapadne modele, nego ih reinterpretira prema vlastitim povijesnim i kulturnim obrascima. Komunistička partija pritom ne samo da upravlja ekonomskim rastom, nego i oblikuje narativ o smislu tog rasta — o „ponovnom usponu kineske civilizacije“. U tom narativu ekonomija nije cilj sama po sebi, nego sredstvo reafirmacije nacionalne moći i kontinuiteta države koja kroz tri desetljeća modernizacije nije izgubila kontrolu nad vlastitim razvojem.
Uloga Xi Jinpinga i Partije tako se pokazuje ključnom ne samo u gospodarskom, nego i u ideološkom smislu. Oni su arhitekti modela koji kombinira disciplinu s inovacijom, autoritet s dinamikom tržišta, i nacionalni ponos s globalnom ekspanzijom — modela koji sve jasnije konkurira zapadnom poimanju liberalne ekonomije i demokracije.
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: AI generirano