Andrija Mohorovičić, jedan od najslavnijih hrvatskih znanstvenika i pionir moderne seizmologije, ostavio je neizbrisiv trag u geofizičkim znanostima svojim otkrićem diskontinuiteta između Zemljine kore i plašta, koji danas nosi njegovo ime – Mohorovičićev diskontinuitet, odnosno jednostavno Moho. Njegov znanstveni opus ne samo da je definirao nove paradigme u razumijevanju unutarnje strukture Zemlje, nego je i simbol prijelaza hrvatske znanstvene misli s lokalne razine u međunarodnu elitu znanstvenih postignuća početkom 20. stoljeća.
Rođen 1857. godine u Voloskom kraj Opatije, Mohorovičić je već od mladih dana pokazivao interes za prirodne znanosti. Obrazovanje je započeo u Rijeci i Pragu, gdje je studirao matematiku i fiziku. Po povratku u domovinu radio je kao gimnazijski profesor, a kasnije i kao ravnatelj meteorološke opservatorije u Zagrebu, gdje je započeo sustavno istraživanje vremenskih pojava i seizmoloških aktivnosti. Bio je član tada mlade generacije hrvatskih znanstvenika koji su, usprkos perifernom položaju unutar Austro-Ugarske Monarhije, uspjeli stvoriti znanstvenu infrastrukturu koja je parirala najnaprednijim europskim centrima.
Potres u Pokupskom okidač za povijesno otkriće
Njegovo najvažnije znanstveno otkriće dogodilo se 8. listopada 1909. godine, nakon što je analizom podataka o potresu u Pokupskom došao do zaključka da seizmički valovi u jednom trenutku mijenjaju brzinu širenja, što nije moglo biti objašnjeno homogenom unutrašnjošću Zemlje. Pomnim izračunima, Mohorovičić je ustanovio da se valovi lome na dubini od otprilike 50 kilometara ispod Zemljine površine, čime je eksperimentalno dokazao postojanje granice između kore i plašta. Ova diskontinuitetna zona – danas nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom – jedan je od temeljnih elemenata moderne geofizike i teorije tektonike ploča.
Važnost Mohorovičićeva otkrića ne leži samo u njegovom empirijskom utemeljenju jedne od ključnih granica unutar Zemljine unutrašnje strukture, već i u metodološkoj inovaciji koju je primijenio: kombinacijom seizmoloških podataka i matematičkog modeliranja, postavio je temelje za interpretaciju podzemnih struktura pomoću analiza valnih propagacija. Time je seizmologija prvi put postala precizna znanost s mogućnošću neposrednog uvida u sastav i ponašanje unutarnjih slojeva Zemlje – u vremenu kada se sve to još uvijek smatralo gotovo metafizičkom zonom bez izravnih dokaza.
U tom smislu, Mohorovičić se može svrstati uz bok suvremenicima poput Benoît Paul Émile Clapeyrona ili Charlesa Richtera, čije su teorije imale dalekosežne posljedice na razumijevanje prirodnih procesa. No za razliku od njih, Mohorovičić je djelovao izvan tadašnjih znanstvenih centara moći – njegova opservatorija bila je u Zagrebu, na periferiji carstva, a istraživački resursi skromni. Upravo zato njegov znanstveni doprinos dobiva dodatnu težinu: radi se o znanstveniku koji je, unatoč okolnostima, stvorio teorijski i praktični alat koji se i danas koristi u svakom seizmološkom istraživanju, uključujući i metode dubinskog snimanja za istraživanje nalazišta nafte, plina i minerala, kao i za seizmičku sigurnost građevina.
Otkriće Moha – ulaznica u svjetsku znanstvenu elitu
Mohorovičić je također bio iznimno predan pedagog i mentor. Radio je kao redoviti profesor geofizike i meteorologije na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je obrazovao novu generaciju hrvatskih prirodoslovaca. Njegov doprinos razvoju znanstvene infrastrukture u Hrvatskoj – uključujući meteorološke stanice, seizmološke opservatorije i obrazovne institucije – čini ga ne samo velikim znanstvenikom, nego i graditeljem nacionalnog znanstvenog identiteta.
Iako svjetski poznat po otkriću Moha, Mohorovičić je dao važne doprinose i u meteorologiji, hidrologiji i statistici, istražujući ciklone na Jadranu, meteorološke anomalije i akumulaciju podataka o klimi. Bio je i među prvima koji su uočili potrebu sustavne obrade velikih količina podataka, čime se može smatrati pretečom suvremenih koncepta obrade "big data" u znanosti. Njegova interdisciplinarnost i sposobnost sinteze različitih znanstvenih grana pokazuju razmjere njegovog znanstvenog duha.
Premda je umro 1936. godine, Mohorovičićeva ostavština i dalje živi. Njegovo ime nosi jedan od Mjesečevih kratera, kao i više obrazovnih i znanstvenih ustanova, a njegova metoda analize potresa i dalje je standardna praksa u globalnoj seizmologiji. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, čiji je bio redoviti član, baštini njegovu ostavštinu kao dokaz da znanost ima univerzalan jezik, neovisno o nacionalnim i ekonomskim granicama. Mohorovičićev rad na razgraničenju unutarnjih slojeva Zemlje simbolički predstavlja i granicu između znanja i neznanja, koju je svojim umom i metodom uspješno prešao.
U vremenu kada se znanost sve više suočava s izazovima političke instrumentalizacije, dezinformacija i smanjenog povjerenja javnosti, primjer Andrije Mohorovičića podsjetnik je na to da temeljno znanstveno otkriće – nastalo iz skromnih resursa, ali velikog uma – može promijeniti način na koji gledamo svijet. On nije samo otkrio gdje završava kora i počinje plašt – on je pokazao kako se metodom i predanošću može dosegnuti središte Zemlje, iz jedne male obalne točke na hrvatskoj karti.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano