U tihom trenutku ukopa i rastanka, kada zastajemo pred tajnom života i ne možemo prekoračiti u prostor smrti, kao neki nebeski romor utjehe izričemo dakle molitvu za opraštanje koje nije proizvod domišljanja, nego čin vjere, najelementarnije vjere, kada sva naša djela, i ona grešna, nestaju pred neizmjernim milosrdnim neznanjem vječnosti i ljudskim oprostom
I kad umre, čovjek ostaje društveno biće. Ništa manje ako je bio vjernik i aktivni član vjerničke zajednice. Izgleda da je najveća potvrda za to činjenica da ni na onaj svijet, Bogu na račun, vjernik ne može otići bez drugih. I ne samo zato što ga netko treba spremiti i ukopati u zemlju, nego daleko više po činjenici da svoj posljednji pozdrav od svojih ima kroz čin opraštanja.
Prvi put, ima tome i godina, kad sam pribivao dženazi, doživio sam iznenađenje koje me ni danas ne pušta. I kad god mislim na taj čin, prožmu me neki sveti drhtaji, neko osjećanje začudne otajstvenosti. I to se svaki put ponavlja kad nekom od muslimana odem na ukop. Naime, pred spuštanje mejta u kabur imam prisutne tri puta glasno pita: Hoćemo mu/joj halaliti? I od prisutnih se svetri puta začuje kao huk vjetra, jednoglasno: Halalimo! Ne znam, zapravo, nisam mogao raspoznati niti sam koga pitao, odgovara li se u jednini, svatko za sebe ili se zajedničarski oprašta, kako i jest sve zajedničko, sav život. [Negdje se uvelo na arapsko/turskom: Halalolsun – Neka mu je halal!]
Kako god, to me je neodoljivo podsjetilo na vrijeme kad sam još kao dječak, dolazeći k svijesti, vođen od roditelja, u zavičajnoj crkvi, na kraju mise, čuo svećenika kako upućuje slično pitanje o opraštanju, odnosno prašćanju, kako je bilo uvriježeno u šćakavskoj ikavici jednog dijela bosanskih katolika.
Naime, nakon što bi obavijestio vjernički puk o smrti nekog župljanina prošloga tjedna, te da je prema vjerskim uredbama opremljen otišao s ovoga svijeta, svećenik bi kazao da je pokojnik ili pokojnica prije svoje smrti tražio oproštenje od svega puka. I crkvom bi se prolomio huk: Bog mu/joj oprostio!
Ne znam ima li za ovo i u jednoj vjeri kakav propis koji se izvodi izravno iz objave ili je više stvar predaje i običaja. Ne znam i je li to specifikum samo bosanskih katolika i bosanskih muslimana i jesu li i ako jesu tko na koga utjecao, jer blizina monoteističkih vjera, židova, kršćana i muslimana, tolika je da nije nimalo lagano, a redovito je pogubno, povlačiti grube razdjelnice čistunstva ili tobože sebe smatrati direktnom od drugih nedotaknutom objavom.
Kao da se i u smrti i pokopu, u tom odsudnom trenutku, sam Bog pobrinuo da nas upozori na važnost društvenog čina opraštanja. Velim odsudni trenutak i društveni čin, jer je to posljednji ispraćaj, posljednji zemaljski čin zajednice u kojem je pojedinac, i kao mrtav, subjekt i protagonist svoga života i društvenoga čina. I kao da serbez, slobodno, bez straha, ograničenja i zapreka, ne može otići ni Bogu pred oči dok mu ne bude oprošteno.
Mi smo ljudi toliko vezani jedni na druge, društvena smo bića, kako su nas definirali mudri ljudi da i kada ne bismo htjeli i kad se odjeljujemo, utječemo jedni na druge. Naše su vjere povijesne, zemljane i ljudske. I naši običaji koji tobože kao kamen djeluju nepromjenjivi. I tako, kao da se i u smrti i pokopu, u tom odsudnom trenutku, sam Bog pobrinuo da nas upozori na važnost društvenog čina opraštanja. Velim odsudni trenutak i društveni čin, jer je to posljednji ispraćaj, posljednji zemaljski čin zajednice u kojem je pojedinac, i kao mrtav, subjekt i protagonist svoga života i društvenoga čina. I kao da serbez, slobodno, bez straha, ograničenja i zapreka, ne može otići ni Bogu pred oči dok mu ne bude oprošteno. I to bezuvjetno oprošteno, naravno, bez zadiranja u Božje knjige pravde i milosrđa. Uočljivo je odatle, ako se smije dalje misliti, zašto su naši pokojni, posebno žrtve subjekti povijesti.
U tihom trenutku ukopa i rastanka, kada zastajemo pred tajnom života i ne možemo prekoračiti u prostor smrti, kao neki nebeski romor utjehe izričemo dakle molitvu za opraštanje koje nije proizvod domišljanja, nego čin vjere, najelementarnije vjere, kada sva naša djela, i ona grešna, nestaju pred neizmjernim milosrdnim neznanjem vječnosti i ljudskim oprostom. Osim toga, ispovijedanjem opraštanja priznajemo samu srž vjere u Boga – Boga koji je milostiv, milosrdan, koji prašta.
Naravno, kad se opet sve slegne i «ohladi» pa se na stol polažu ili sređuju računi, nahrupe iz nas – ako smo poznavali nekoga od tih pokojnih i ako su nam ostali «dužni» ili su nam nanijeli kakvu bol ili zlo – nahrupe, dakle, ozlojeđenosti, gorčine, otvore se rane i pred nas izbija vječno nova stara dilema: oprostiti ili ne oprostiti?
I tako će to trajati do zgorenjasvijeta, u muci praštanja i zlopamćenja. Ista stara pitanja pred uvijek novim smrtima: Tko to može oprostiti i što je doista za opraštanje? Tko to smije i u ime koga može oprostiti pogotovo nešto što je ogromno zlo i neokajivo? I onda, ako smo otvoreni i dopustimo si pitanja, stiže i ono najtiše a najprovokativnije: Pa zar opraštanje, baš onako kako Bog čini, ne znači opraštanje neoprostivoga?
Tako, i kad čovjek seli iz ovoga svijeta, kad odlazi iz društva, on ostaje zemaljsko i društveno biće. Čini se da nema društvenijega duhovnog čina od opraštanja. Čini se ni težeg!
napisao: fra Ivan Šarčević u srpnju 2025. godine
za news portal https://polis.ba/
izvor: https://polis.ba/
Ivan Šarčević (Rumboci, Prozor-Rama, 12. rujna 1963.) bosanskohercegovački je franjevac, teolog i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Životopis
Ivan Šarčević rođen je 12. rujna 1963. godine u Rumbocima, Prozor-Rama, od oca Mije i majke Marije rođ. Baketarić. Osnovnu školu završio je u Pleternici (Republika Hrvatska), gimnaziju u Visokom, novicijat također u Visokom a Filozofsko-teološki studij u Sarajevu. Na postdiplomskom je bio u Rimu gdje je magistrirao 1992. s temom "Reći ime Božje danas" a doktorirao 1995. s temom "Narativna teologija". Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988. u Sarajevu.
Bio je pomoćnik prefekta u Sjemeništu (1988-9) i predavao vjeronauk. Od 1995. profesor je pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Vršio je službu odgojitelja, bio je tajnik i dekan Franjevačke teologije u Sarajevu, pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije. Bio je glavni urednik mjesečne revije Svjetlo riječi. Bio gost-kolumnist Oslobođenja. Član je P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini. Sudionik je brojnih simpozija i seminara, svojim prilozima javlja se u Bosni franciscani, Biltenu Teologije, Svjetlu riječi, Bosni Srebrenoj, Katehezi, Đakovačkom Vjesniku, Kalendaru sv. Ante, Kani.
Pogledi: Područja istraživanja
Zanima se za pitanja naviještanja i svjedočenja vjere, religioznoga jezika, odnosa vjere i sekularnog/pluralnog društva (politička teologija, ateizam...), ekumenizma i međureligijskoga dijaloga, opraštanja i pomirenja u multireligijskom postratnom društvu, pitanjima odnosa vjere i umjetnosti, posebno književnosti. Sudjeluje na znanstvenim skupovima, ekumenskim i međureligijskim susretima.
Objavljena djela
Objavio je sljedeće knjige: Tri tajne (Svjetlo riječi, 2003); Zečevi, zmije i munafici (Synopsis, 2014); Oslovljavanje davnih riječi (Synopsis, 2017); Pastoralna teologija od Andrića do Bezića. Prikaz hrvatskih udžbenika pastoralne teologije 19. i 20. stoljeća (Ravnokotarski Cvit, Split 2018); Opraštanje i sjećanje (Ex libris 2021); Dijalog iz vjere (Kršćanska sadašnjost 2021).
Nacionalizam i religija
Šarčevićev teološki i javni angažman usmjeren je prema upozoravanju na zloporabe religijskoga u političkom prostoru, napose uloge nacionalizma u religijskom javnom govoru. O ulozi religijskih vođa za vrijeme rata u BiH za news portal Svete Stolice Vatican News (2020.) je rekao "... počinili smo mnoge greške i zablude tijekom rata. Ne svi, ali većina hijerarhije nije se ponašala dobro, što vrijedi za sve tri religije ili konfesije. Nismo učinili ni ono o čemu je toliko govorio papa Ivan Pavao II., čišćenje memorije, nismo priznali naše krivice, u smislu institucijske i političke odgovornosti". U istom intervjuu je rekao da "nama trebaju duhovno integralne osobe. Ne oni koji od vlastite vjere čine spektakl ili praznu obrednost. Ne, mi trebamo osobe koje su posvećene suživotu i koje iz dana u dan žive zajedno sa susjedima različite vjere ili nacionalnosti. Osobe koje neće biti površne, već s uvjerenjem i stavom koji proizlazi iz vjere, iz nutrine".
izvor biografije: https://hr.wikipedia.org/wiki/...
Ilustracija: AI generirano