U suvremenoj Hrvatskoj oblikovanje kolektivne svijesti, pogotovo kada je riječ o nacionalnom identitetu, duboko je isprepleteno s kulturama sjećanja. Te kulture, međutim, nisu jedinstvene – paralelno postoje i djeluju barem dvije dominantne, često sukobljene verzije povijesnog pamćenja. One se ne izražavaju samo kroz obrazovni sustav ili politiku, nego ponajprije kroz kulturu i medije, umjetnost i zabavu. Dva primjera, dijametralno suprotna u svom izrazu, ali snažno utjecajna u hrvatskom društvenom imaginariju, ilustriraju te različite narative: dokumentarni film Fiume o morte! Igora Bezinovića i fenomen Thompsonovih koncerata.
Bezinovićev film Fiume o morte! dekonstrukcija je jednog povijesnog mita. Riječki incident iz 1919., kada Gabriele D’Annunzio sa svojim paravojnim snagama osvaja grad i proglašava ga nezavisnim, poslužio je autoru ne da bi ispričao linearnu povijest, nego da bi propitao način na koji se povijest koristi i reinterpretira. Film otvara prostor za slojevitost identiteta, prikazuje Rijeku kao mjesto susreta i sukoba različitih kulturnih i političkih silnica, a gledatelja neprestano suočava s pitanjem: čije je pravo na sjećanje legitimno?
Simboli identitetskog prijepora
Rijeka, kao povijesno višejezičan i multikulturalan grad, u filmu postaje simbol identitetskog prijepora – mjesto koje se opire simplificiranju. Umjetnički pristup, koji ne nudi konačne odgovore, nego prostor za kritičko promišljanje, kontrastan je dominantnom obrascu prisutan u nacionalističkom diskursu – onome koji traži jasnoću, pobjednike i poražene, jasan rodoslov nacije i heroje lišene kompleksnosti. U tom smislu, Fiume o morte! pripada kulturi sjećanja koja je introspektivna, otvorena, kritična i inkluzivna. Takva kultura sjećanja ne boji se dvosmislenosti, ne traži čistu povijesnu liniju, već propituje sam proces pamćenja i zaborava.
S druge strane spektra nalazi se fenomen Thompson – glazbenik koji je postao više od zabavljača. Njegovi koncerti, osobito oni masovni i u simbolički nabijena vremena i mjestima (Čavoglave, Knin, Maksimir, Zagreb), nisu samo glazbeni događaji, već rituali kolektivne identifikacije. U njima se gradi jedna sasvim drugačija kultura sjećanja – ona koja operira emocijama, binarnim opozicijama i herojskim narativima. Domovinski rat, žrtva, mučeništvo i pobjeda predstavljaju centralne točke oko kojih se gradi identitet nacije, gdje prošlost ne služi propitivanju nego učvršćivanju pripadnosti.
Publika Thompsonovih koncerata ne dolazi samo slušati glazbu; ona dolazi potvrditi svoju pripadnost narativu u kojem je nacionalni identitet jasno definiran, neupitan i često u opoziciji prema „onima drugima“. Kroz simbole, stihove, odjeću i ikonografiju gradi se emocionalni prostor koji nudi osjećaj sigurnosti, ali i zatvorenosti. To je kultura sjećanja u kojoj nema mjesta za povijesne nijanse. Ona funkcionira kao kolektivni obrambeni mehanizam u kojem prošlost služi kao opravdanje za sadašnjost.
Dva ova primjera, iako naizgled nespojiva, zapravo pokazuju temeljne hrvatske paradokse – kako društvo istodobno može težiti kritičkoj emancipaciji i istini, ali istodobno i romantiziranoj sigurnosti mitske prošlosti. S jedne strane je pokušaj da se nacionalni identitet gradi na temelju otvorenosti, preispitivanja, uključivosti i multikulturne kompleksnosti (kakvu nudi Bezinovićev film), a s druge pokušaj da se taj isti identitet zaštiti kroz rituale, idealizaciju i povijesni revizionizam (primjer Thompsonovih koncerata).
Hrvatski identitet nije stabilna kategorija
No ključno pitanje nije samo u sukobu tih dviju kultura, nego u njihovom suživotu. Hrvatsko društvo ih neprestano balansira, često nesvjesno. U političkom diskursu znaju se instrumentalizirati obje: dok se u diplomatskom govoru promovira otvorenost i pripadnost europskim vrijednostima, u unutarnjopolitičkoj areni često se koketira s nacionalnim mitovima i povijesnim simplifikacijama. U tom pogledu, hrvatski identitet nije stabilna kategorija, nego stalno pregovaranje između sjećanja i zaborava, između potrebe za pripadnošću i potrebe za razumijevanjem.
Upravo zato su umjetnički projekti poput Fiume o morte! dragocjeni. Oni ne nude jednostavne odgovore, ali nude alat za razmišljanje. Suprotno tome, fenomeni poput Thompsonovih koncerata ne traže razmišljanje, nego sudjelovanje – emocionalno i identitetsko. U prostoru između te dvije krajnosti nalazi se šira društvena dinamika, u kojoj se kroji budućnost jednog naroda, i to ne samo kroz politiku, nego i kroz to na što odlučuje aplaudirati, a čime se odlučuje suočiti.
Hrvatski identitet, ako želi biti održiv i relevantan u 21. stoljeću, mora pronaći način da ne poriče nijednu od svojih strana, ali da zna razlikovati mit od činjenice, emociju od znanja, kolektivni zanos od individualne odgovornosti. Kultura sjećanja pritom nije stvar prošlosti – ona je temelj na kojem se gradi ono što nazivamo zajednicom. A hoće li ta zajednica biti zatvorena u prošlost ili otvorena prema budućnosti, ovisi o tome koju kulturu sjećanja odlučimo njegovati.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Plakat filma „Fiume o morte!” , produkcija Restart, naslovnica/omot albuma MPT „Hodočasnik”, naklada Croatia Records