Između tradicije i progresivnih ideja
Uspon Pape Lava XIV na Petrovu stolicu otvorio je neočekivano poglavlje u suvremenoj povijesti Katoličke Crkve. Smrt pape Franje u travnju označila je završetak jedne, ali ne i raskid s njezinim temeljnim reformskim duhom. Upravo je tekst objavljen u The Economistu razotkrio koliko je novi pontifikat zapravo višeslojna mješavina kontinuiteta, simboličnih gesti i suptilnih, ali politički snažnih pomaka. Najbolji je primjer svečana latinska misa koju je nedavno predvodio kardinal Raymond Burke, dugo prepoznat kao jedan od najžešćih kritičara Franjine progresivne teološke i pastoralne orijentacije. Do prije godinu dana takav prizor bio bi gotovo nezamisliv, a upravo ta misa otkriva koliko Lav XIV razumije psihologiju simboličkog upravljanja Crkvom: on zna kada pustiti tamjan, ali i kada jasno progovoriti o klimatskoj krizi ili nejednakosti.
Dvije vrste revolucije, jedna tiha strategija
Dok je Franjo često ulazio u frontalne sukobe, izazivao podjele i otvoreno testirao granice konzervativnih krugova, Lav XIV djeluje opreznije, odmjerenije i diplomatskije. On dopušta latinsku misu u ograničenom i pažljivo režiranom obliku, čime tradicionalistima daje osjećaj priznanja, ali istovremeno gura naprijed program društvene pravednosti koji je ideološki bliži političkoj ljevici nego američkom katoličkom konzervativizmu. Njegov prvi dokument, Dilexi Te, otvoreno postavlja borbu protiv klimatskih promjena, prihvaćanje migranata i osudu ekonomskih nejednakosti kao moralne imperative. Za pristaše to je dokaz da Crkva ne može ignorirati najveće etičke izazove 21. stoljeća; za kritičare to je potvrda da je Lav XIV „woke papa”, previše spreman prigrliti ideološke narative suvremenog liberalnog svijeta.
Sudar s američkom desnicom
Reakcije iz SAD-a pokazale su koliko je novo papinstvo postalo geopolitičko pitanje. U vrijeme kada se MAGA-pokret uspinje i ponovno definira američko shvaćanje kršćanstva i konzervativizma, Lav XIV postaje ideološki antipod. Njegova osuda američkih deportacijskih politika naljutila je mnoge američke biskupe koji tradicionalno gravitiraju republikanskom političkom spektru. Kritike su osobito eskalirale nakon njegove izjave da zagovornici smrtne kazne ne mogu sebe smatrati „pro-life”. Te riječi dotaknule su samu srž američke kulturne borbe, gdje se borba za život često tumači selektivno i s jasnim političkim ciljem.
Najveći simbolički konflikt izbio je kada je Lav XIV, nakon što je Donald Trump klimatske promjene proglasio „prevarom”, javno blagoslovio komad leda s Grenlanda kao upozorenje na globalno zatopljenje. Konzervativni komentatori to su nazvali poganstvom, dok su liberali novu gestu shvatili kao nužan odgovor na klimatski skepticizam koji se ukorijenio u američkoj politici. Time je Vatikan, htio to ili ne, ponovno ušao u središte globalnog političkog rascjepa.
Vatikan kao moralni čimbenik u podijeljenom svijetu
Lav XIV djeluje u razdoblju kada se globalni poredak raspada na paralelne realnosti. Sjedinjene Države polarizirane su više nego ikada, Europa se koleba između straha od migracija i vlastitih humanističkih vrijednosti, a globalni jug traži moralni glas koji može povezati klimatsku pravdu i socijalnu solidarnost. U takvom okruženju papa sve snažnije postaje moralni akter koji ne može izbjeći političke reakcije. Dopuštanju latinske mise u Vatikanu mnogi su pripisali potrebi smirivanja unutarnjih napetosti, ali njegova politika prema migrantima, ekologiji i ekonomiji neumitno ga postavlja u centar međunarodne rasprave o društvenoj pravednosti.
Na simboličkoj razini, Lav XIV nastavlja Franjinu ideju da Crkva ne smije biti uvučena u strah od promjene, već mora biti glas za one koje globalizacija ostavlja po strani. No za razliku od Franje, Lav djeluje diskretnije, stavljajući naglasak na moralne principe prije nego na institucionalnu reorganizaciju. Time je istodobno lišen Franjine dramaturgije i opremljen efikasnijim instrumentima utjecaja, što njegovi kritičari prepoznaju kao „opasniju” verziju progresivizma.
Unutarnja dinamika Crkve je samo odmjeravanje snaga
Iako Lav XIV podržava veću ulogu laika i žena u vatikanskoj administraciji i teološkom savjetovanju, njegov pontifikat neće ispuniti najdublje želje progresivnih krugova oko pitanja abortusa i rodnog identiteta. U tom segmentu i dalje je vezan za tradicionalno učenje Crkve, što mu omogućuje da izbjegne otvoreni raskol s konzervativnim biskupima. No „trgovina” je jasna: tradicionalisti su dobili misu, ali ne i ideološki smjer koji su priželjkivali. Njihov osjećaj razočaranja dodatno se produbljuje činjenicom da Vatikan pod Lavom XIV sve snažnije zauzima stav koji je u kontradikciji s američkim kulturnim ratovima.
Papa između dva svijeta
Lav XIV postao je lice jedne tihe revolucije. U njemu se susreću dva svijeta: onaj liturgijske tradicije, sa svim simbolima koji umiruju konzervativne vjernike, i onaj društvenog angažmana, koji se otvoreno suprotstavlja klimatskom skepticizmu, nehumanim migracijskim politikama i ekonomijama koje produbljuju nejednakost. To ga čini papom koji razumije snagu geste, ali i političku težinu riječi. U fragmentiranom globalnom poretku njegova se uloga sve više pretvara u moralni korektiv, nekada nenametljiv, nekada oštar, ali uvijek svjestan da se Crkva može urušiti samo ako se prestane boriti za one koji nemaju moć.
U svemu tome, Vatikan dobiva novu dimenziju. Konzervativci su dobili svoju misu. Crkva nije dobila konzervativnu revoluciju. Dobila je Lava XIV, papu koji u vremenima dubokih globalnih rascjepa pokušava pomiriti ono što se često čini nepomirljivim: tradiciju i progres, kontemplaciju i političku odgovornost, vjeru i izazove modernog svijeta.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Fotografija: Edgar Beltrán / Vatican, Creative Commons Attribution-Share Alike 4.0 International