Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
(5. nastavak)
Božidar Brezinščak Bagola
TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
naslovnica knjige
OBREZIVANJE SRCA
U zgradi bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu, koja se uz katedralu uznesenja Blažene Djevice Marije nalazi gotovo na svim razglednicama hrvatske metropole, Tonči je doživio neopisiv zanos javno uzvikivanim hrvatstvom, studentskim pokretom i Hrvatskim tjednikom s jurišnim uvodnicima Vlade Gotovca. Zagrebačka stvarnost bila je daleko dojmljivija od srpskih kleveta i protuhrvatskih stavova u aleksinačkoj kasarni koje je takoreći u hipu zaboravio.
Zgrada Bogoslovije na Kaptolu 1971.
Nažalost, nijedna pobunjenost u povijesti nije bila dugog vijeka, pa tako ni pobunjenost nazvana Hrvatsko proljeće. Nisu prošla ni puna tri mjeseca u bogosloviji, kad je Tonči vlastitim očima promatrao iz Bakačeve ulice kako su pripadnici specijalne milicije na Trgu Republike gumenim palicama sređivali pobunjene studente i ostale građane koji su podržavali hrvatsku mladost, ne pazeći koga premlaćuju i po kojim dijelovima tijela. Najgroznije su prošli starci, starice, djeca i trudnice na središnjem tramvajskom stajalištu. O tim nemilim i zastrašujućim događajima i ponašanju specijalne milicije, koja je za tu priliku dopremljena oklopnim vlakom iz Beograda, u bogosloviji se danima prepričavalo, a osobito ogorčeno pričali su o svemu što se zbivalo u gradu i diljem domovine bogoslovi koji su izravno bili uključeni u političke nemire. Slušajući njihove žalopojke Tonči se prisjećao pojedinih razgovora iz Aleksinca i po drugi put se domogao spoznaje da je propaganda o bratstvu i jedinstvu zapravo srpska zasada, a nikakva tekovina socijalističke revolucije.
Hrvatska prijestolnica povukla se, doslovce preko noći, u mišje rupe, prepustivši svoje ulice i trgove osvetničkoj hajci na sve članove Matice hrvatske, Zagrebačkog sveučilišta i svega što je podsjećalo na hrvatstvo. Preko radija i televizije širilo se najmračnije optuživanje, popraćeno danonoćnim hapšenjima i bježanjem glavom preko granice. Hrvatska se po tko zna koji put našla u situaciji da se Hrvatima najviše osvećuju Hrvati. Tom prokletstvu hrvatskog naroda nastojao je Tonči pristupati s malko podnošljivije strane.
- Nije baš sve tako crno i prokleto.
- Kad Zagorcu političar veli da je bedak, on mu odgovara: tak je, tak!
- Bolje je biti bedak, negoli žrtveni jarac u Lepoglavi ili Staroj Gradiški.
- Tko je žrtveni jarac?
- Predsjednik općine o kojemu pričaš.
- Riječ je o prekaljenom komunistu i dugogodišnjem direktoru koji je nacionalnu svijest zakopao duboko u sebe.
- Niti je bila zakopana niti djelatna u pravo vrijeme. Poslužila mu jedino kao predmet optužbe i osude.
- A što je trebao uraditi?
- Ostati Hrvat u Savezu komunista.
- Velikog li Hrvata s partijskom knjižicom.
- Možda većeg od mnogih u zatvorskim samicama. Najbolji primjer za to je direktor tvornice u mom zavičaju. Mjesecima je pripremao svečanu proslavu kojoj je među brojnim poslovnim partnerima i političkim uzvanicima trebala prisustvovati Savka Dapčević-Kučar. Nažalost, proslavu je preduhitrila smjena u Karađorđevu. Umjesto Savke došao je političar novog kursa jugoslavenskih komunista. No, bez obzira tko je tko, limena glazba je prema ranijem dogovoru odsvirala Lijepu našu. Direktor je doduše mahao rukama i davao znak kapelniku da prestanu, ali ovaj je mahanje rukom shvatio u smislu da ne sviraju dovoljno glasno te su još glasnije odsvirali drugu kiticu tada već zabranjene hrvatske himne, zbog čega se ipak ništa strašno nije dogodilo ni sviračima ni direktoru.
- Nije se dogodilo zato jer je bila riječ o zabuni, a ne o visokoj nacionalnoj svijesti.
- Svi koji pobliže poznaju dotičnog direktora kažu da bi sve dao za svoju horvatsku domaju.
- Tipično za direktore koji ne mogu bez pune kupice i održane zdravice.
- Ali mogu i dalje ostati na funkciji, premda svečani novogovor političkih komesara posve odudara od mile nam domovine.
- Pod uvjetom da se moraju dodvoravati novoj vlasti.
- Do određene mjere, u granicama svoje časti.
- Zar je moguće časno surađivati s nečasnim izdajničkim tipovima?
- Moguće, ako je čast po pravdi Boga u meni, u mojoj savjesti.
- Ne razumijem te, vudreni moj Zagorče…, ljutito prekine razgovor bogoslov koji je mjesecima bio kolporter Hrvatskog tjednika te se nipošto nije mogao pomiriti s Tončijevim načinom razmišljanja.
Tonči je vrlo brzo primijetio da se hrvatsko proljeće nastavlja u bogosloviji, ne toliko po svojoj nacionalističkoj nabijenosti, koliko po koncilskoj otvorenosti, ljudskoj jednostavnosti i pjesničkoj slobodi rektora Ivana Goluba koji je okupio oko sebe velik broj bogoslova žarko predanih uređivanju studentske revije Spectrum, pisanju i objavljivanju izazovnih razmišljanja, pjesama i prikaza.
Ivan Golub
Iaoko nije bio čovjek od pisane riječi, što ne mora značiti da nije bio pjesnik po svojoj duši, Tonči se rado družio s nekim spektrumašima i zagovarao pravo na individualno mišljenje, bez obzira kakvo ono bilo. Shvatio je da Crkva nije zdanje od kamena, da je to masa svih onih koji su rođeni u njoj. I podržavao je slobodu izazova, sve dok mu naglašavanje individualnih veličina nije počelo ići na živce, dok ga glasnogovornici aggiornamenta u smislu unutarnje duhovne obnove ili vanjskog prilagođavanja crkvenih propisa potrebama vremena nisu razočarali svojim ponašanjem. Bilo je među njima tipova koji se nisu nimalo libili odlaziti petkom ili subotom navečer na igranke s perikama na svojim usijanim glavama. Jedan od njih išao je čak tako daleko da je ravno s igranke uletio u sakristiju katedrale, ne stigavši prije toga skinuti periku na koju je posve zaboravio. I ne bi se ni sjetio na nju, da ga uvaženi profesor i kanonik poslije mise nije strogo odmjerio od glave do pete.
Primijetio je Tonči da među profesorima i predavačima ima također očiglednih razlika. Iako su uglavnom svi dolazili na predavanja u tamnim odijelima, neki su nosili klasični bijeli okovratnik ili kolar, drugi posebno krojene sive košulje s bijelim plastičnim umetkom umjesto kravate, a treći bi se zadovoljavali tek crnom krpom ispod uštirkanog ovratnika bijele ili plave košulje.
Josip Turčinović
Najupadljiviji je dakako bio profesor Josip Turčinović, ponajprije svojim umornim hodom, neispavanim licem i prstima požutjelim od cigareta. Na fakultet je dolazio iz redakcije Kršćanske sadašnjosti u kojoj je noćima neumorno radio na izdavanju koncilskih dokumenata, liturgijskih priručnika, vjeronaučnih udžbenika i raznih preporodnih knjiga kršćanske duhovnosti. Pri prvom pogledu na izmoreno tijelo tog neumornog zagovornika ekumenizma, pokreta za jedinstvo kršćana, moglo se pomisliti kako će za katedrom blaženo zaspati. Međutim, on bi iz torbe izvukao neke papire, letimično ih pogledao, sišao s katedre i hodajući između redova klupa tako zanosno držao svoje predavanje da mu akademsko vrijeme nikad nije bilo dovoljno dugo, te bi obavezno koristio i vrijeme predviđenog odmora. Jednako zanimljiv, ali sasvim na svoj način uvjerljiv i dopadljiv, bio je profesor Tomislav Šagi-Bunić, bradati kapucin iz zagrebačke Dubrave, koji je držao nezaboravna predavanja o crkvenim ocima iz prvih stoljeća kršćanstva, a u javnosti je slovio kao zagovaratelj koncilskog otvaranja Crkve.
- Često se pitam što zapravo znači koncilsko otvaranje… započinjao bi Tonči razgovor s kolegama koji su zajedno s njim subotom dragovoljno odlazili na ekonomiju u Resnik gdje je trebalo za bogoslove, ali i za svinje, obrezivati repu, čistiti zelje za kiseljenje, ljuštiti klipove kukuruza, ili odvajati krumpir za sjeme.
- Možda koncilsko otvaranje znači samo to da ćemo jednog dana živjeti kao oženjeni župnici, vjerni svojim ženama i Svetoj stolici?
- Glede celibata ne pušu baš povoljni vjetrovi s rimskih brežuljaka?
- Ne pušu ni glede raznih duhovnih pokreta u suvremenom svijetu, unatoč stalnom i sve širem otvaranju vatikanskih prozora.
- Čežnja za nepatvorenim osobnim životom i izvornom pobožnošću ne podudara se s napamet naučenim latinskim molitvama.
- Nemojmo zaboraviti da je mnogo lakše biti dobar pastir na latinskom negoli na hrvatskom jeziku.
- Bravo, veleučeni gospodine!..., povikaše sugovornici u jedan glas najstarijem bogoslovu koji se isticao gospodskim rukama, nimalo poskočnim u prebiranju krumpira ili obrezivanju repe.
- Gospodo, bolje bi vam bilo da prilikom obrezivanja repe obrezujete i svoja srca.
- Pokaži nam kako se to radi, jer ti si u tome svakako najvičniji.
- Ne samo najvičniji, već i najdičniji predstavnik istinske pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, u što smo se mogli uvjeriti na ovogodišnjoj rekolekciji.
- Mislim da je svakome od nas stalo do istinske pobožnosti, do otkupljenja po Marijinoj vjeri i pokoravanju anđelovoj riječi.
- Istinske pobožnosti ne može biti bez čovjekova unutarnjeg nemira. Taj nemir prepoznajemo danas kao dar Duha Svetoga. Stoga moje pitanje glasi: Mogu li nemir i pokoravanje ići zajedno?
- Pitanje je sasvim na mjestu. Njime se izravno ukazuje na unutar-crkvenu napetost između darova Duha Svetoga i Marijina otkupiteljskog darivanja.
- Dečki, ne čini li vam se da je to ipak preozbiljna rasprava uz poslove na ekonomiji?
- Koncilski dokumenti i najnovije enciklike ohrabruju me skorim prevladavanjem te napetosti. Marija se u njima priznaje i časti kao prava Majka Božjega Sina i Svetište Duha Svetoga.
- No, unatoč koncilskim dokumentima, u našoj bogosloviji još uvijek je na djelu čudna mješavina ledenih osmijeha i odobravajućih naklona u pokoncilskom oklijevanju između ustaljenih marijanskih pobožnosti i čudotvornih darova Duha.
- Mišljenje da su ti darovi ili karizme prestali smrću apostola neki suvremeni teolozi smatraju povijesno prevladanim.
- Zanimljivo je da su zapadni vjetrovi, unatoč jakim konzervativnim strujama Crkve u Hrvata, vrlo brzo zapuhnuli predavaonicama našeg fakulteta.
- Ili je možda riječ o propuhu koji može donijeti samo prehladu?
- Vjera, ufanje i ljubav više ne slove kao teološke ili nadnaravne kreposti, već kao milost proživljenog vjerskog iskustva.
- Po uzoru na Mariju…, dodao bi Tonči tek toliko da se uključi u raspravu, imajući pred očima svoju majku Matildu, koja je s ljubavlju i molitvom uspjela svog supruga nagovoriti da se zajedno žrtvuju za školovanje prvorođenca. Znao je da mjesečno jedva spajaju kraj s krajem, da su zbog njega u mnogočemu prikraćeni braća Ivan i Dragec, da se svako jaje mora prodati za ulje, sol, šećer i druge potrepštine u kući. Znao je to, i zato se krajem svake akademske godine uz polaganje ispita neobično radovao “gastarbajterstvu” u Njemačkoj.
OBASJAN DO DNA
- Međunarodni vlak Orijent expres iz Istanbula, Sofije, Niša, Beograda, Vinkovaca, Slavonskog Broda stiže na prvi kolosijek…, odjekivalo je peronom zagrebačkog kolodvora te se Tončiju zbog velike gužve učini kao da će pola Zagreba otputovati u Njemačku. Prepustio se naguravanju gomile, čvrsto pridržavajući desnom rukom naprtnjaču na svom ramenu, a lijevom stalno provjeravajući je li novčanik s voznom kartom još uvijek u unutarnjem džepu kožne jakne.
Međunarodni vlak Orijent expres
Eto, pridružio se i on silnom mnoštvu jugoslavenskih gastarbajtera, novoj klasi socijalističkog samoupravljanja koja je, kakvog li paradoksa!, trideset godina nakon oslobođenja od okupatora bila primorana odlaziti trbuhom za kruhom u gradove diljem Zapadne Njemačke.
- Pažnja! Pažnja! Međunarodni vlak Orijent expres za Ljubljanu, Jesenice, Salzburg, München, Stuttgart polazi s prvog perona. Molimo putnike da zatvore vrata…, slušao je Tonči glas najavljivačice, prignječen tjelesinama muškaraca na uskom prostoru ispred otvorena i dupkom puna zahoda. Slušao je milozvučni ženski glas i pitao se čemu to službeno ruganje preko zvučnika. Zar najavljivačica ne vidi, ili ne smije vidjeti, grozdove putnika koji će visjeti na papučama vlaka sve do Zaprešića i Brežica? Zar nikoga od državnih službenika ne zabrinjava ta krajnje ponižavajuća vožnja? Dugo nije mogao razlučiti nadražuje li mu nosnice smrad iz zahoda, ispod pazuha, iz cipela ili iz prenatrpanih torbi i zavežljaja. Za vrijeme vožnje sve određenije razabirao je smrad po ovčetini i loju, što znači da se pridružio muslimanskom nadiranju u Europu. Žalosnom, ali itekako ljudskom nadiranju. Uvjeravahu ga u to uzdasi, psovke i zapomaganja suputnika s kojima je na istom mjestu, guran čas s jedne čas s druge strane, izdržao sve do Münchena gdje se vlak uvelike rasteretio.
- Achtung! Achtung!..., bila je jedina njemačka riječ koju je jasno razabrao u bujici glasno izgovaranih najava domaćih i međunarodnih vlakova dok je pod visokim svodom münchenskog kolodvora čekao da izađu izdržljivi kruhoborci iz Male Azije i Balkanskog poluotoka. Znatiželjno je promatrao izbaviteljska grljenja svojih zemljaka u tuđini, kako se ponižavajuće zahvaljuju brkatom čovjeku koji im je pronašao “posao na crno”, osigurao smještaj u barakama, koji će ih upoznati s hrvatskim fratrima i crkvom sv. Pavla u kojoj se svake nedjelje drži misa na hrvatskom jeziku, i koji će naravno te usluge skupo naplatiti... Sve je to Tončiju bilo dobro poznato. Znao je da su za naše ljude u Njemačkoj najopasnija mjesta upravo kolodvori i kolodvorske restauracije. Da se u njima zadržavaju i na jadne gastarbajtere iz Jugoslavije vrebaju bivši četnici i ustaše. Da se ne treba upuštati u razgovor s Jehovinim svjedocima koji na svakom uglu nude Kulu stražara i nastoje čovjeka obratiti. Da je najbolje šutjeti i ne odavati se, ukoliko gastarbajtera ne odaje već njegovo izgubljeno lice...
Glasilo Jehovinih svjedoka ili subotara
Preostali dio putovanja prema sjeveru Njemačke proveo je na udobnom sjedalu u kupeu s trojicom otmjenih muškaraca srednjih godina, koji mu nisu djelovali kao gastarbajteri, ali ni kao poslovni ljudi. Pričali su tečnim hrvatskim jezikom, po čemu zaključi da nisu Zagorci ni Prigorci. Mogli su biti iz Bosne i Hercegovine, možda iz Mostara ili neke franjevačke župe s pretežno hrvatskim življem. Razgovarali su pomalo zagonetno, ne obazirući se na mladog suputnika koji se skutrio u kutu do vrata.
- Kao da me neka sablast pratila na putu do željezničke stanice. Pobojah se da ne nosim neku zapreku za se, neku vlastitu sponu ili breme...
- Sablast je nepoznavanje sebe, moj druškane!
- Ili prepoznavanje sebe, prepoznavanje gladi, zebnje i cvokota.
- Svijet se danas propio, uzjogunio i pomamio. Mladima se previše popušta.
- Ne znaju da mi nismo imali djetinjstva, da nam je mladost krhala zube...
- Mi smo žrtve živaca. Živci nas muče, no uz to slade i draže, čine da tražimo čišće, ljepše i bolje…
- Čuvaju nam ovo malo dobre volje.
- Naša je spoznaja kljasta, a misao čir.
- Dan se rađa na mamurluk i na grižnju savjesti.
- Do svijesti živaca dolazimo po kiši i zavičajnoj pustoši.
- Kiša blato dere, a nas blati, nas glibi, nas gura u kaljužu, u mulj...
- U snu me žegle oči tlapnje, oči zelene i modre, oči ljepše od neba i duge, oči što se zovu Orijent expres...
- Tamni uzdah tuđine...
- Sve nas vrijeme izopači...
- Nema plemenitosti srca, svaki za se, svi za trbuh...
- Vrijeme nas do ispod gole kože svlači, vrijeme se s nama šegači...
- Ima ljudi kojima su vlastita mišljenja od jučer glupa...
- Ništa ne mrzim kao svoje Ja. Mrzi me da govorim...
- Beskorisno je naše Ja i razgovori gube svrhu...
- Zbilja se do gola skinula i zakoni ne važe...
Tim ostrugama mudrosti, napola zapamćenim isječcima razgovora svojih zemljaka i svjetskih putnika, Tonči je puna dva mjeseca provjeravao u sebi nespokoj bogoslova i pomoćnog radnika u podzemlju Dortmunda. Pobrinula se za to Kolpingova zaklada, dobrotvorna ustanova njemačkih katolika. Stanovao je u obiteljskoj kući blizu grada, kod dragih ljudi Inge i Markusa, seoskih učitelja koji su pored zdravih sinova, gimnazijalca Petera i dvanaestogodišnjeg Hansa, imali i osmogodišnjeg mongoloida Dietricha. Inge je već prvog dana, odmah poslije večere, na vrtnoj terasi, uz pivo i slane perece, pripovijedala Tončiju, izgovarajući polako riječ po riječ, o Dietrichu kao posebnom daru od Boga. Naime, ona je od malena bila pobožna, rado je u crkvi čitala i pjevala, bila je predsjednica župnog Caritasa, ali se udala za čovjeka koji nije imao nikakvih drugih mana ili loših navika osim jedne - da nije volio odlaziti u crkvu. Kod te tvrdnje suprug ukrasi ženino pripovijedanje anegdotom iz prvih izbora u Saveznoj Republici Njemačkoj na kojima su pobijedili kršćanski demokrati. Razgovori o sastavu vlade obavljeni su u kući Konrada Adenauera koji je za saveznog kancelara predložio liberala Heusa. Jedan od demokršćanskih predstavnika primijeti kako profesor Heus ne odlazi u crkvi. “To nije važno, on ima pobožnu ženu i to je dosta”, odgovori mu Adenauer, a ljubazni domaćin Markus zahvalno se nasmije i nazdravi svojoj supruzi i mladom bogoslovu iz Hrvatske.
Dortmund, grad u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija
Na radnom mjestu u drugoj etaži gradskog podzemlja Tonči je bio zadužen da prodavačicama na prodajnim kioscima stalno i na vrijeme ručnim kolicima doprema iz obližnjeg skladišta svježe banane, naranče, mandarine, limun, grape fruit i drugo voće iz Afrike, Azije i Južne Amerike. Ispočetka je mislio da su prodavačice raspoređene po nekakvom ključu, da uz Njemicu bude po jedna Talijanka i Hrvatica, ili po jedna Srpkinja i Turkinja. No, bio je to samo pričin jednih te istih prodavačica, koje su prema mušterijama bile vrlo ljubazne, a prema pomoćniku nimalo obazrive, ponekad čak osorne i zajedljive. Visoka plavuša, koju je prvih dana držao čistokrvnom Njemicom, jednog se jutra zbog nehotične zamjene izraelskih naranči s narančama iz Sicilije izdere na njega na srpskoj ekavštini zapaprenoj posebnom ljutinom. Nazvala ga Titovim krpeljem, misleći da mu tim riječima zadaje najotrovniji žalac, na što se on od srca nasmije te joj umjesto očekivanog psovanja mrtve matere uputi tek pogled umilni...
Sutradan, za vrijeme gableca, priznala mu je kako joj ranijih godina nitko od jugoslavenskih gastarbajtera nije uzvraćao umilnim pogledom. Pitala ga odakle je rodom i što studira, budući da je zaposlen preko Studenstkog servisa. Kad je čula odgovor, pokajala se zbog nanijete uvrede i nastavila s pričom o sebi, o maloj Elisabeth, najmlađoj kćerki trgovca Adama Taufera, bogatog folksdojčera iz okolice Sombora, koji je sa svojom obitelji i svim njemačkim suseljanima bio poslije rata protjeran iz Jugoslavije. Nikad mu oteto bogatstvo nije vraćeno. U Njemačkoj je morao ispočetka, kao trgovac najamnik, a majka Marija, rođena Ivanković, kao seljanka. Živjeli su na malom posjedu kojega su uspjeli kupiti vlastitom ušteđevinom za boravka u izbjegličkom logoru. Njezina starija sestra udala se za bogatog seljaka, brat je završio višu trgovačku akademiju, a ona se, eto, morala zadovoljiti zanatom prodavačice. Srećom udala se za građevinskog majstora Edwarda Müllera kojemu je rodila kćerku i sina, te zasad može zahvalno kucnuti o drvo zato što živi u sretnom braku, što joj svekrva čuva djecu, što imaju dobar auto, primjerenu ušteđevinu i solidno osiguranje, te mogu sebi priuštiti godišnji odmor u Grčkoj, Italiji ili u Palma de Mallorci. Pa ipak, još uvijek joj se ponekad na poslu smrkne kad vidi kako jugoslavenski gastarbajteri zarađuju isto kao i ona koja je morala bježati iz Jugoslavije samo zato što joj je otac bio Nijemac. To je povijesna nepravda, žalila se, nepravda koja se stotinama tisuća ljudi ne može ispraviti. Zato ona ponekad plane, kad se sjeti kako je mogla lijepo živjeti u Vojvodini, a što je sve morala pretrpjeti. Eto, planula je i na njega, htjela je da i on osjeti njezin žalac. Ponekad zaželi da ga osjete svi u Titovoj Jugoslaviji, premda ne smatra da su svi Jugoslaveni zli. Nakon Tončijeva ispravka da Jugoslavena nema, da je to najobičnija izmišljotina Titovih poklonika, Elisabeth se još zahvalnije povjeravala. Njezina je mati Šokica ili Hrvatica, rođena u Subotici. Katolkinja po duši i srcu. Tako je odgajala i svoju djecu, iako se udala za protestanta. U njihovoj obitelji nije se nikad osjećala razlika vjerske pripadnosti. Živjelo se kršćanski, bogobojazno i pošteno. Danas se naravno živi malko drukčije. U Njemačkoj manje bogobojazno, ali zato s velikim strahom pred zakonom i porezom. Na kraju mu je sasvim otvoreno priznala da se u suglasju sa svojim mužem odrekla vjeroispovijesti, da se u financijskom uredu vodi kao ateistkinja, kako ne bi morala plaćati crkveni porez. Njemački joj zakon to dopušta, a budući da je pretrpjela veliku povijesnu nepravdu koju joj nikakva vjera ne može nadoknaditi, postupila je po svojoj savjesti.
I Tonči je postupio po svojoj savjesti. O tom nesvakidašnjem povjeravanju razmišljao bi nedjeljom prije podne u Marienkirche, romaničkoj crkvi iz ranog srednjeg vijeka. Osvrnuo bi se općenito na boravak u Njemačkoj, na radni tjedan iza sebe, obnovio u sjećanju značajnije susrete, razgovore i doživljaje, te krenuo vlastitim putem do životne spoznaje.
Nema nikakve sumnje glede priznanja da je najdublju novost doživio u prvom susretu s osmogodišnjim mongoloidom Dietrichom, s njegovim koso položenim očima, uskim rasporom između očiju, širokim jabučnim kostima, velikim jezikom, i po svemu sudeći, neizmjerno velikim srcem. Zašto ga je to dijete svojim pogledom obasjalo do samog dna? Da, osjetio se doslovce obasjanim...
Romanička crkva Marienkirche iz 12. stoljeća
Možda zato, ili samo zato, što mu nije pristupio kao bolno prikraćenom djetetu... Zašto se Elisabeth na poslu tako iskreno ispričavala i povjeravala? Možda zato, ili samo zato, što joj nije uzvratio kako je očekivala, što je postupio kako je najbolje znao i umio... Je li to savjest ili svijest koja se stječe navikavanjem i učenjem? Na to pitanje Tonči nije imao jasnog odgovora, a nije ga mogao dobiti ni u popodnevnim satima, kad bi u pratnji učitelja Markusa razgledavao izloške Muzeja umjetnosti i umjetničkog obrta, kad bi mu domaćin s osobitim ponosom pokazivao najstariju vijećnicu u Njemačkoj, ili veličanstvenu Westfalenhalle s parkovima i sportskim terenima. Te bi šetnje, zastajkivanja i sjedanja u parkovima ili na uličnim terasama bile popraćene zanimljivim ili manje zanimljivim anegdotama. Poput one o Albertu Einsteinu koji se jednog dana odvezao u banku da razmijeni ček. Kad se vratio do auta primijeti da mu je nestao ogrtač. Odmah ga opkole znatiželjnici s primjedbama kako je to njegova krivnja, jer se ogrtač ne ostavlja samo tako, bez nadzora..., ili kako je to vozačeva krivnja, jer nije pazio..., ili kako je to krivnja vratara banke, koji je morao vidjeti kako lopov bježi s ogrtačem. Einstein sasluša sve te primjedbe, kimne glavom i reče: “Točno! Mi smo sva trojica krivi, samo je lopov nedužan, jer on jadnik od toga mora živjeti”. Ili poput one o Stefanu Zweigu i njegovu obrazloženju zašto je odbio održati predavanje u Beču. ”Naime, za mog definitivno posljednjeg predavanja primijetio sam jednog slušatelja kako skrivečki izvlači sat iz džepa da bi pogledao koliko je sati. Bilo je to prvo upozorenje. Nekoliko trenutaka kasnije ugledao sam drugog slušatelja kako ne samo da gleda na svoj sat, nego ga prinosi uhu, kako bi utvrdio nije li možda stao. To je bilo drugo upozorenje. Od tada više ne držim predavanja”.
Ah, ta predavanja...
Tonči se za vrijeme ljetnih praznika u Njemačkoj zanosio idejom svećenika radnika, pretvaranjem radničkih gableca u euharistijska slavlja. Zamišljao je sebe kako radi i dušobrižnički djeluje u tvorničkim halama Zagrebačke nadbiskupije, kako najkonkretnije ostvaruje crkvu kao živu zajednicu, kao unutarnju snagu čovjekova samoupravljanja. Da je taj zanos umio izraziti na njemačkom jeziku, možda bi na svoje domaćine ostavio dojam revolucionarnog bogoslova, možda bi Elisabeth pristala na plaćanje crkvenog poreza, možda bi se gimnazijalac Peter zagrijao za svećeništvo, čemu se njegova majka Inge žarko nadala. Ovako je, na žalost, ostavljao dojam simpatičnog gastarbajtera koji se svake godine vraćao kaptolskim predavanjima bogatiji za mnoge neizgovorene doživljaje.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
...
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
...
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola