Izjava potpredsjednika Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine Nemanje Zavišića, člana Srpske napredne stranke, u kojoj tvrdi da „možda nisu sve ustaše Hrvati, ali svi Hrvati su ustaše“ predstavlja primjer radikalnog nacionalističkog diskursa koji u suvremenoj politologiji spada u kategoriju retorike kolektivne krivnje. Takva formulacija ne cilja samo pojedince ili političke strukture, nego čitav narod svodi na povijesni stereotip, čime se politički identitet zamjenjuje etničkom stigmatizacijom. U ovom slučaju riječ je o narativu koji Hrvate poistovjećuje s ideologijom Ustaštvo, što je klasičan primjer etnopolitičke generalizacije, retoričkog mehanizma poznatog iz propagandnih strategija 20. stoljeća.
Iz perspektive politologije i studija nacionalizma, takva izjava nije tek izolirani verbalni incident, nego dio šireg obrasca političke komunikacije koji se pojavljuje u trenucima unutarnjih političkih napetosti. U konkretnom slučaju, Zavišićeva izjava dolazi u kontekstu snažnih studentskih prosvjeda u Srbiji i rastućih kritika vlasti predsjednika Aleksandar Vučić. U tom smislu, radikalizacija retorike prema susjednoj državi i njezinim građanima može se tumačiti kao strategija preusmjeravanja političkog fokusa, odnosno pokušaj mobilizacije biračkog tijela kroz emocionalno nabijene identitetske teme.
Politička funkcija neprijateljskog narativa
U teoriji političke komunikacije poznat je koncept „externalizacije konflikta“, odnosno prakse u kojoj političke elite unutarnje društvene probleme preusmjeravaju prema vanjskom neprijatelju. Ova strategija bila je karakteristična za mnoge političke sustave u jugoistočnoj Europi tijekom raspada Jugoslavije, kada su nacionalističke elite kroz medijski diskurs stvarale homogenizaciju vlastitog biračkog tijela.
Upravo u tom kontekstu treba promatrati i Zavišićevu izjavu koja implicira da je svaki Hrvat inherentno povezan s ideologijom ustaštva. Takva formulacija ima dvostruku političku funkciju. Prvo, ona delegitimira svaku mogućnost normalne političke komunikacije između dvaju naroda jer čitav kolektiv stavlja u kategoriju neprijatelja. Drugo, ona simbolički reafirmira narativ nacionalne ugroženosti koji je u političkom diskursu Srbije prisutan od 1990-ih.
Razumski gledano, riječ je o klasičnom primjeru „negativne identifikacije“, procesa u kojem politički identitet jedne zajednice nastaje kroz suprotstavljanje drugoj. U takvom modelu „mi“ se definira kroz opoziciju prema „njima“, pri čemu „drugi“ postaje simbol prijetnje ili povijesne nepravde. U ovom slučaju Hrvati su predstavljeni kao kolektivni nositelji ekstremne ideologije, čime se pojednostavljuje kompleksna povijest hrvatsko-srpskih odnosa.
Povijesni kontekst i manipulacija kolektivnim sjećanjem
Pojam ustaštva nesumnjivo ima snažnu povijesnu težinu jer je povezan s režimom Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata. Međutim, politička instrumentalizacija tog pojma često zanemaruje činjenicu da suvremena hrvatska država počiva na posve drugačijim institucionalnim i političkim temeljima, uključujući demokratski ustavni poredak i članstvo u Europskoj unija i i NATO-u.
Politološke analize kolektivnog sjećanja pokazuju da se povijesni narativi često koriste kao politički resurs. Političke elite mogu selektivno interpretirati povijest kako bi legitimirale aktualne političke ciljeve. U tom smislu, povezivanje cijelog hrvatskog naroda s ustaškom ideologijom predstavlja primjer revizionističke retorike, jer ignorira pluralizam političkih identiteta unutar hrvatskog društva i kompleksnost povijesnog razvoja.
Takav diskurs također podsjeća na obrasce propagande iz razdoblja raspada Jugoslavije, kada su nacionalističke elite kroz medije širile generalizacije o drugim narodima. Politolozi poput Dejan Jović i Jasna Dragović‑Soso u svojim radovima naglašavaju da je upravo retorika kolektivne krivnje bila jedan od ključnih mehanizama radikalizacije političkog prostora uoči ratova 1990-ih.
Regionalne implikacije i politička odgovornost
Izjava poput Zavišićeve ima šire implikacije za regionalne odnose. Balkan je i dalje prostor osjetljivih identitetskih pitanja, a politički diskurs koji generalizira ili stigmatizira čitave narode može dodatno produbiti nepovjerenje između država. U tom kontekstu posebno je problematično što takva retorika dolazi od visokog političkog dužnosnika, jer političke elite svojim javnim izjavama oblikuju političku kulturu i normativne okvire javne rasprave.
Politička odgovornost u demokratskim sustavima podrazumijeva da javni dužnosnici izbjegavaju govor koji potiče etničku netrpeljivost ili kolektivnu stigmatizaciju. U suprotnom, politički diskurs prelazi iz sfere legitimne političke polemike u sferu etnopolitičke radikalizacije.
Zavišićeva izjava stoga se može promatrati kao simptom šireg problema političke komunikacije u regiji, gdje nacionalistički narativi i dalje predstavljaju važan mobilizacijski resurs. Umjesto politike dijaloga i racionalne rasprave o društvenim problemima, javni prostor povremeno se pretvara u polje simboličkih sukoba u kojem povijesne traume postaju instrument dnevne politike.
Riječju, izjava Nemanje Zavišića ne predstavlja samo provokativan komentar na društvenim mrežama, nego primjer diskurzivne strategije koja se oslanja na kolektivnu stigmatizaciju i povijesne stereotipe. Takav narativ ima jasnu političku funkciju: homogenizirati vlastito biračko tijelo, delegitimirati političke protivnike i preusmjeriti pažnju s unutarnjih društvenih problema.
Međutim, dugoročne posljedice takvog diskursa su destabilizirajuće za regionalne odnose i demokratsku političku kulturu. Politološka iskustva iz europske povijesti pokazuju da politički prostor u kojem dominira retorika kolektivne krivnje teško može razviti stabilne institucije i trajne mehanizme suradnje među državama. Upravo zato je kritička analiza ovakvih izjava važna, ne samo kao reakcija na pojedinačne političke provokacije, nego i kao podsjetnik na potrebu odgovornog javnog diskursa u prostoru koji je već opterećen složenim povijesnim nasljeđem.
Kako mladi političari mogu zastupati retrogradne ideje?
Izjava potpredsjednika Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine Nemanje Zavišića otvara šire pitanje koje nadilazi pojedinačni politički incident: kako je moguće da relativno mladi političari u jugoistočnoj Europi reproduciraju izrazito retrogradne nacionalističke narative koji potječu iz političkih sukoba 20. stoljeća? Na prvi pogled moglo bi se očekivati da generacije rođene nakon ratova 1990-ih imaju distanciraniji odnos prema takvim ideologijama. Međutim, politička sociologija pokazuje da generacijska dob sama po sebi ne znači i političku modernizaciju.
Jedan od ključnih razloga leži u strukturi političkih sustava u kojima mladi političari grade karijere. U političkim organizacijama snažno centraliziranog tipa, kakva je Srpska napredna stranka, politička lojalnost često se nagrađuje više nego autonomno mišljenje. Mladi političari koji žele napredovati u takvim sustavima nerijetko internaliziraju dominantni ideološki diskurs, jer je upravo reprodukcija službenog narativa jedan od načina dokazivanja političke lojalnosti prema vrhu vlasti, odnosno prema predsjedniku Srbije Aleksandar Vučić.
Drugi važan faktor je medijski i društveni kontekst. U društvima gdje je politička komunikacija snažno polarizirana, nacionalistička retorika često postaje sredstvo političke mobilizacije. Takav diskurs može biti posebno privlačan mlađim političarima jer omogućuje brzu političku vidljivost i jasnu identifikaciju s političkim blokom kojem pripadaju. U takvom okruženju radikalna izjava često donosi više medijske pažnje nego umjerena politička argumentacija.
Treći element odnosi se na nasljeđe kolektivnih narativa. Društva nastala nakon raspada Jugoslavije i dalje nose snažno opterećenje povijesnih interpretacija koje oblikuju nacionalni identitet. Iako mlađe generacije nisu izravno sudjelovale u ratovima 1990-ih, politički i obrazovni diskurs često reproducira pojednostavljene povijesne slike. U takvim uvjetima nacionalistički stereotipi mogu postati dio političkog identiteta čak i onih generacija koje su odrasle u formalno postratnom razdoblju.
Politološki gledano, fenomen mladih političara koji zastupaju ideološki arhaične stavove nije specifičan samo za Balkan. On se pojavljuje i u drugim političkim sustavima gdje politička karijera ovisi o hijerarhijskoj lojalnosti i ideološkoj homogenosti. U takvim okolnostima politička inovacija i kritičko mišljenje često ustupaju mjesto reprodukciji postojećeg diskursa.
Zato slučaj Nemanje Zavišića nije samo pitanje individualnog političkog stava. On je simptom šire političke kulture u kojoj se nacionalistički narativi i dalje koriste kao instrument političke mobilizacije, čak i među generacijama koje bi, s obzirom na dob i društvene promjene, mogle predstavljati potencijal za modernizaciju političkog prostora.
Za kraj, zapitajmo se samo koliko mi u Hrvatskoj zadnjih mjeseci putujemo u takav bazdan političke retorike. Jer, vrlo smo blizu suludoj i opasnoj istoznačnici - Svaki Srbin je četnik!?
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano