Godine 1991. zamorio se poštar u mojoj ulici, donoseći čestitke na moja vrata: bilo je previše dobrih želja.
Japanska čestitka tražila je nešto od mene. „Godina 1991. je godina ovna. Godina ovna donosi velike promjene. Pomozimo svi da te promjene budu dobre“.
Za Božić su stigla četiri mala paketa. Svi su imali isti sadržaj: maramu. Svaka je bila drugačija. Ona iz Oxforda bila je vrlo osobna: darovatelj je na blijedoj svilibojom tiskao tri riječi: sloboda, tolerancija, nada - ispisane jezikom u kojem su se rimovale: libero, tolero, espero.
Edith iz Njemačke poslala je žuti rubac i knjigu Betty Mahmoody „Ne bez moje kćerke“. Zavezala sam slobodu, toleranciju i nadu oko vrata i godina velikih promjena mogla je početi.
Susjedi su veselo slavili Novu godinu. Bacali su petarde. Mrštila sam se na eksplozive. Čim bi se začula buka, pogledala sam po sobi oko sebe. Osjećala sam se sigurno, s knjigom u ruci.
Na otvorenoj stranici je pisalo:
„Uskoro poslije toga avion se spustio u Teheran. Potražila sam u torbi debele crne čarape koje sam kupila po naputku Moodyija. Navukla sam ih i zagladila suknju mog staromodnog tamnosivog kostima. Još sam se jednom pogledala u ogledalo i odustala od ideje da počešljam kosu. Čemu taj napor? – pitala sam samu sebe. Omotala sam oko kose debeli zeleni šal, kojeg ću morati uvijek nositi, kad god ću izaći iz kuće, rekao mi je muž. S čvorom ispod brade izgledala sam kao stara seljanka“.
Nekoliko tjedana nakon što sam pročitala knjigu Betty Mahmoody, na moj je stol stiglo pismo iz Teherana. Na koverti su bile nacrtane dvije maske, okrenute jedna drugoj. Gledala sam ih i one su se pretvorile u stranice rastvorene knjige. Taj znak simbol je Centra dramskih umjetnosti čiji je direktor Ali Montazeri potpisao moj poziv na Treći lutkarski festival u Teheranu.
Nisam lutkarski stručnjak. Dva sam desetljeća gradila zagrebački Međunarodni festival kazališta lutaka. Upoznala sam brojne lutkare sa svih strana svijeta. Jedne godine bio je član festivalskog žirija iranski lutkarski stručnjak Džavad Zolfagari. Džavad je govorio esperanto. Našla sam vremena u festivalskoj gužvi da ga odvedem kući.
- Hoćeš kuhat perzijski u hrvatskoj kuhinji? –
Kuhao je perzijski. Patlidžane.
Godina u kojoj smo se sreli prvi put bila je Međunarodna godina mira. Inspirirao je moju novelu „Uvježbavanje mira“.
- Džavade, smijem te staviti u jednu moju novelu? pitala sam ga u jednom pismu.
Prije nego što je odgovorio, novela je na Siciliji dobila nagradu za mir. Medalja koju su mi za nagradu poslali nikad nije stigla do mene.
Iduće godine Džavad se vratio u Zagreb s kolegama i s mnogo lutaka. Šale koji je izvodio sajamski lutak, perzijski veseljak Mubarak, mogle su se lako prepoznati, kao da je rastao s nama.
Lutkari koji su davali Mubaraku život, imali su oči koje nejasno zovemo „ bliskoistočne“.
Iza njih bila je neka druga vrsta mudrosti.
Džavadu sam drugi put ja kuhala perzijsku rižu. Trebao je ispraviti moje razumijevanje perzijskog recepta.
Prije mnogo godina u Arizoni bila sam gost kod upravo vjenčanih prijatelja. Svaki od njih imao je svoj raniji brak. Imati brak, kaoimati ospice. Kad su počeli zajedno stanovati, spojili su biblioteke i s veseljem ustanovilida imaju velik broj zajedničkih naslova. Njih su stavili na hrpu i ponudili ih prijateljima. Moj je engleski bio previše bijedan da bih mogla nešto ponijeti kući. Gledala sam naslove a onda izabrala „U perzijskoj kuhinji“ Maideh Mazda. Tu sam srela „koreše“, soseve od dunja i špinata ili od nara. Isprobavala sam ih uz pomoć rječnika i mašte. Nikad nikog iz Perzije nije bilo blizu da mi kaže kako taj sos treba izgledati.
Džavad mi je pružio malu kutiju. Skrivala je komad tirkiza, Na poklopcu kutije jahao je jedan plavi i jedan crveni jahač. Konji su im jurili. Taj štap koji nose u ruci, je li on nacrtan s kistom od jedne dlake?
Džavad mi je rekao da će me pozvati na festival kazališta lutaka u Teheran kad ga organizira. Gledala sam jahače u igri nekog davnog pola i znala da je rečenica iz svijeta mašte, kao i pejzaž na poklopcu kutije.
Ta godina ovna 1991. koja me nosila sa sobom, donijela je promjene. Jedna je bila teža od druge. Htjela sam da promjene budu dobre. Ali to se nije vidjelo.
U zimi, Džavad je u jednom pismu najavio da će stići poziv za Teheran. A onda je šutio do jeseni. A tad, usred festivala, nazvao je kratko jedva čujnim glasom da kaže da me u iranskoj ambasadi u Beogradu čeka avionska karta. Glas mu je bio dalek kao da zove iz Teherana. Otvorila sam usta da mu objasnim da je u međuvremenu moja zemlja Jugoslavija zaratila sa samom sobom, da je Hrvatska izglasala nezavisnost i izlazak iz Jugoslavije, da Beograd ne pristaje na uništenje Jugoslavije i da je izraz srpsko-hrvatski jezik prerastao u srpsko-hrvatski rat.
Ta karta u iranskoj ambasadi u Beogradu za mene je bila s onu stranu minskog polja. Rasplamsani sukobi između Zagreba i Beograda nikad nisu izgovorili objavu rata. Ali aerodrom se u Zagrebu više nije mogao koristiti, preuzela ga je vojska, nitko nije mogao letjeti iz Zagreba. Do Beograda se nije moglo vlakom jer su tračnice već na više mjesta letjele u zrak. Šoferi autobusa prestali su tražiti sporedne ceste da prevoze putnike između dva grada.
U konfuznoj zemlji nije bilo lako doći do informacija. Navodno da bi se do Beograda još moglo doći preko Ljubljane. Kad bih prvo išla na zapad u Sloveniju pa odatle na istok do Beograda. Navodna slovenska kompanija još leti. Da probam? Ta je karta od Ljubljane do Beograda bila jako skupa. Imala je u sebi nešto što se zvalo: ratno osiguranje.
Autobusom sam krenula u Sloveniju.
Ljeto nas je počelo ostavljati. Polja su bila još zelena, ali žuti je porub već počeo gristi zeleni pojas.
Moj me je beogradski tetak čekao na aerodromu. Tog su dana još radile telefonske linije između Zagreba i Beograda pa sam javila kad dolazim, na putu za Teheran.
Nikad me nije tako toplo zagrlio. Tog je jutra vidio tenkove kako ispod njegovog balkona odlaze za Hrvatsku.
U dnevnoj sobi moje beogradske obitelji na TV-ekranu objavljivali su intervjue s ljudima koji su vješto gađali. Istovremeno u dnevnim sobama u Zagrebu slušali su intervjue s rođacima onih koje su pogodile te vješte ruke. U svakom je intervjuu bilo mnogo velikih riječi o obrani domovine.
Rođaci su me mazili srpskim poslasticama i nježno zahvaljivali Teheranu koji me poslao u Beograd.
„Poštovani putnici, za nekoliko minuta sletjet ćemo u Teheran“ .
Ta me rečenica probudila. Zar već? Tako brzo? To je tako blizu? Gradska svjetla već su treptala pod avionom. Izvadila sam rubac iz torbe i prekrila glavu. Moja neposlušna kosa odmah je znatiželjno izvirila. Što se to događa? Vani je bar 29 stupnjeva i pustinjska zagušljivost.
Imala sam poriv da se pogledam u ogledalo tako zapakiranu u kišni kaput i rubac dok idem u susret islamskoj republici. Malo avionsko okno pokazalo mi je samo dio ovog kostima.
Kad sam izašla iz aviona, zasmetala me golotinja šaka. Činilo mi se da su sve žene oko mene bolje prekrivene.
Dugačak red pred zatvorenim prolazom. Drugdje je obično dovoljno da se putnici jednom uvrste u red za kontrolu. Ovdje je trebalo proći nekoliko kontrola. Na svakom sam pružala moj papir sa zaglavljem Ministarstva. Sat je pokazivao četiri sata. Četiri ujutro. Nitko me nije čekao. Dva portreta političara uredno su se ponavljala u svakoj prostoriji u kojoj su kontrolirali moje dokumente. Kod zadnje kontrole službenik je dugo pretraživao svoju kartoteku. Znoj mi se cijedio niz leđa. Bilo je jako vruće pod mojim kaputom.
Službenik je mahnuo rukom i - bila sam u Teheranu.
Imala sam mali problem. Nisam znala kamo trebam ići. Uz kartu u Beogradu nije bilo nikakvog naputka gdje stanuju gosti teheranskog lutkarskog festivala.
Prišao mi je neki čovjek i ponudio taksi.
- U koji hotel želite?
- Zapravo ne znam. Gost sam Ministarstva. Pokazali sam mu papir, već malo izgužvan.
Mucajući engleski na jednoj i na drugoj strani odlično je funkcionirao. On je predložio Hotel Intercontinental. Htjela sam brzo stići, nisam imala drugog izbora.
Taksist je najavio da će put koštati 20 dolara. Kimnula sam glavom i sjela. Tek tada sam vidjela da vozilo nema nikakvu naznaku da je to taksi. Hu, nisam se smjela sjetiti one slavne knjige o Teheranu.
- Evo ti Teherana! pokušala sam se razveseliti dok smo u nelagodi klizili kraj trga Azadi sa impozantnim zdanjem.
Težak kamen u želucu nije dozvoljavao da budem radoznala.
Hotel pred kojim smo se zaustavili zvao se „Laleh“. Protrnula sam. Dogovorili smo Intercontinental.
Ali šofer je već ušao i uskoro se pojavio na vratima i ljubazno me pozvao da uđem: moja soba je rezervirana ovdje! Poslije ću shvatiti zbrku s imenima. Prije revolucije taj se hotel zvao Intercontinental. Onda je odbacio svoje zapadnjačko ime i uzeo ime „lale“, tulipana boje krvi. Staro je ime hotel čuvao na svojim čašama i tanjurima.
Hotelski je boy uzeo moj kovčeg i krenuli smo na peti kat. Držao je u ruci neku žicu kojom je otvorioprva vrata u dugačkom hodniku.
Prvo sam vidjela dva stopala koja su virila ispod prugaste pidžame. Brzo smo izašli, stopala se nisu ni pomakla. Soba je očito bila zauzeta.
Nastavili smo se kretati hodnikom. Čovjek je nosio kovčeg, ja sam nosila znoj.
Na idućim je vratima gospodin opet okrenuo svoju čarobnu žicu i ušli smo. Krevet je bio prazan, ali soba ne sasvim. Netko je upravo puštao vodu u kotliću kupaonice. Brzo smo izjurili, prije nego prenerazimo gosta.
Treća je soba bila prazna. Dozivao me široki krevet. Iza debelih zastora na kojima su bile utkane vesele ptice, čuo se jutarnji žamor teheranskog prometa.
„Bismi Liah Al Rahman Al Rahim El Hamdu Lillah Rabi Alamin.“
Bila sam dvostruko sretna kad sam se ispružila: što sam našla hotelsku sobu i što sam izašla iz kišnog kaputa i strgnula maramu.
„Amentu-Billahi.“
Bio je 22. šahrivar godine 1370. kad sam se probudila.
Ujutro sam se opraštala od moje sobe kao nudist koji mora ostaviti nudističku plažu i odlučiti se zavećinsko društvo. Ogrnula sam se kišnim kaputom, duboko udahnula prije nego sam oko glave omotala maramu i pojavila se u predvorju hotela.
Žene u svojim odorama izgledale su poput crnih trokuta. Nosile su „čador“, rubac poput šatora koji ženu pokriva od vrata do peta. Žene ga jednom rukom drže pod bradom da ne sklizne i otkrije tijelo.
Nisu sve žene nosile „čador“. Neke su nosile „mantu“, kaput dugih rukava koji se protezao do stopala i nikako nije smiodati do znanja da žene imaju struk. Jedini ukras na kaputima bila su velika dugmad, koju su žene s puno mašte razmještale po kaputu, čak i kao epolete. Nikad nisam vidjela takvu zanimljivu dugmad kao na kaputima iranskih žena.
Rubac koji su žene nosile bio je sašiven na vratu: navlačile su ga preko glave poput kapuce. Najdraža boja za pokrivala bila je crna. Ponekad je neki sivi ili tamnoplavi kaput privukao pažnju.
Budući da su tijela savršeno kamuflirana, lica sasvim privlače pažnju, naročito oči. Sve se koncentrira na licima – nigdje na svijetu nisam vidjela toliko divnih izraza na ženskim licima kao u Iranu. Iranske žene, čini se smiju imati samo lice.
Kod nekih studentica ispod kaputa znale su proviriti traperice i tenisice. Kaputi i pokrivala za glavu samo su vanjski dio kostima. Kod kuće se živi normalnim životom.
Za mog prvog jutra u Teheranu najprije sam u blagovaonici potražila lutkare, da im se pridružim. Prvo sam naišla na Poljake – članove poljskog kazališta koje sam poznavala iz Zagreba. Direktor je studirao na lutkarskoj akademiji u Bjalistoku. Za sve je poljske lutkare Bjalistok važan grad. Tu je sjedište najslavnije poljske lutkarske akademije.
Direktor poljskog lutkarskog kazališta, čim je čuo da dolazim iz esperantskog festivala, počeo mi je naveliko na svom slavenskom engleskom tumačiti kako esperanto nije uspio jer je engleski… Upravo u tom trenutku prišao je našoj grupi mladi čovjek s bradom. Po držanju se vidjelo da je visoki službenik u Ministarstvu. Moji sugovornici su ustali i pružili mu ruku na pozdrav. I moja je ruka požurila prema njemu. Ali moja je ruka ostala u zraku, napadno sama. Nikakva joj ruka nije došla u susret. Brzo sam je povukla. Znala sam da se žene ne smiju rukovati. Ali moja ruka je nekontrolirano pojurila drugoj u susret. U islamskom sam društvu muškaraca. Ja sam žena, biće drugog reda.
Znoj je lijepio moju bluzu ispod teškog kaputa. Čvor na marami pod bradom grijao je kao vrući čaj.
Bilo je jako vruće u Teheranu tog šahrivara 1370.
Obradovala sam se kad sam upoznala moju voditeljicu Zohreh Abedy i prevoditelja za engleski i francuski Abdi Safija. Bilo je mnogo mladih koji su bili na raspolaganju predavačima, ako su trebali pomoć: Šervin, Hamid, Jamal, Maryam, Rasiyeh. Zohreh je studirala kazališnu umjetnost u Teheranu i stanovala s dvije prijateljice u nekoj vrsti studentskog doma. Njena je obitelj živjela u gradu Kermanšahu. Abdi studira stomatologiju u Americi, došao je u posjet svojoj obitelji i onda shvatio da bezuvjetno mora na dvogodišnje služenje vojnog roka u iranskoj vojsci.
U programu sam vidjela da su mi izmijenili temu predavanja. Šteta što mi nisu rekli, mogla sam nabaviti materijal prema temi koju su organizatori otisnuli u programu. Moji voditelji govorili su engleski. Ja sam dobila dopuštenje da predajem na esperantu. Moje je predavanje prevodila gospođa Širin Ahmad-Nia, koju sam upoznala kroz veo njene narodne nošnje na Svjetskom kongresu esperantista u Pekingu. Toliko mi je bilo drago što je vidim da me i kaput na leđima prestao žuljati. Poslije Pekinga bila je za mene inkarnacija onih studentica koje uče esperanto kod profesora Saheb-Zemanija i koje jeziku povećavaju dostojanstvo.
Festivalski dani su se vrtjeli, jedan brži od drugog: predstave i predavanja, putovanja od kazališta do kazališta, divljenje parkovima u čijim su fontanama blještale i grgoljile vode i gugutali golubovi… Gdje se više možemo diviti vodi nego u pustinji? Gdje se više poštuje cvijeće nego tamo gdje se ne može uzgojiti? Zato je cvijeće naraslo na perzijskim tepisima. Tepih je vrt koji uzgajaju u sobi.
Ponekad su me pogodile neke riječi u perzijskom jeziku farsitu jer su mi bile domaće: pendžer, berenč, def, daire, česma… Dirnula me misao da su te riječi jahale s osvajačima prema Zapadu da bi se nastanile na Balkanu. Prozor, pirinač, def, daire, česma.
Muzej tepiha i Etnografski muzej otkrivali su mnogo od tog svijeta. Lijepu Golestan-palaču baš su u to vrijeme popravljali. Dok smo stajali pred njom ispričali su mi priču koja ulazi u povijest svjetskih okrutnosti:
Osnivač dinastije Kadžar, šah Aga Muhamed, iskopao je iz groba kosti šaha Nadira, jednog od najvećih vladara Perzije. Kosti je zakopao pod prag svoje palače da bi ih gazio svaki dan. Oprost i milost, čini se, nisu najjače osobine ovog kraja.
Sjećam sebosanskog pisca Zuke Džumhura i njegovog odlomka o Teheranu. „Od Teherana do Bosanskog Broda uvijek odjekuje jednaka pjesma istog teksta. Ponavljaju se riječi mehana, bašta, jorgovan, jasmin , stotinjak naših riječi. Često umjesto točke na kraju pjesme stoji nož.“
Ako Norveška leži na mapi Europe kao tigar, Iran na karti svijeta ima oblik mačke. Mogu dobro razaznati dva uha. Teheran je mrlja na mačkinim leđima.
Poslije petnaeste predstave Zohreh me vratila u Etnografski muzej. Strpljivo mi je pokazala plavu staklenu posudicu za suze u koju je žena skupljala suze nakon što bi joj na vojnu otišli muž i sin. Zaustavlja me uz vitrinu s mirazom neke mlade: Kur'an, med, cvijeće, šećer, ogledalo i voće. Slika prikazuje kako mlada pod velom dolazi na konju. Mladoženja joj se približava. Čim ona siđe s konja, skinuti će joj veo da je vidi
- Mošakeram, Zohreh! Hvala, Zohreh. Hvala ti na objašnjenjima. Pokazala si mi kako je jaka u Iranu ona rečenica da je gost prijatelj Boga.
Te su me ženske scene više dirnule nego „zur hune“, sport kojim se jačaju muškarci ili priče o „hašuri“, obljetnici smrti Muhamedovog unuka Huseina i običaji ranjavanja koji se s njim povezuju.
Dok sam promatrala Zohreh, opet izranja Zuko Džumhur iz „Slonova u čipkama“. „Iako su danas dućani zatvoreni, Kraljevski trg je pun ljudi. Neki su došli prošetati, drugi popiti čaj, popušiti nargilu, razgovarati. Na trgu je mnogo lijepih žena. Kad trg ne bi bio tako lijep, žene bi mu dale sjaj. Iranke su jako lijepe, sliče Gruzijkama. Visoke, gracilnog struka, kraljevskog držanja. Najljepše na njima su oči i duge crne kose. Neka bude blagoslovljen rahmetli car, šah Reza Pahlavi koji je tim ženama skinuo veo s lica. Cijela carevina time je dobila mnogo više ljepote.“
Zohreh se nečem nasmijala, kao da je čula moju misao. Kosu joj skriva debela crna marama, ali oči joj potvrđuju Zukin citat.
Jele smo „polo“, rižu koju su ukrašavala žuta zrna riže namirisana šafranom i sušeni komadi nepoznatog voća koje je zvala „zereš“.
Slijedila je posjeta pazaru, ulicama na kojima su se gurali automobili. Teheran, čini se, u saobraćaju poznaje samo jedno pravilo – naprijed! U centar grada smiju automobili samo s posebnim dozvolama. I stanovnici centra grada moraju daleko izvan centra ostaviti svoje automobile.
Ništa nisam mogla kupiti na teheranskoj tržnici. Bilo je previše stvari i prevelika gužva da sudjelujem.
O teheranskoj buvljoj tržnici čitala sam kod kuće: „Tu ćeš naći deke s kojima su se pokrivali vojnici Aleksandra Makedonskog kad su došli ovamo pljačkati i paliti, a zauzvrat ostavili svoj helenizam i recept kako skuhati grčku sarmu“.
Rado sam prihvatila poziv da posjetim pazarski dućan s tepisima. Prodavač je objašnjavao porijeklo gdje je koji tepih istkan: Širaz, Tabriz, Buhara, Kaspijsko jezero. Izgleda da svaki tepih ima svoju genealogiju. Tepih za molitvu, tepih za miraz…
Prodavač j strpljivo pred nas slagao istkane crteže. Bili su neponovljivi, jedinstveni. Vrtjelo mi se u glavi od toliko ljepote.
Dok sam ga slušala kako je izgovarao porijeklo tepiha, imena su mu kao kapi padale po tepisima, prisjetila sam se jugoslavenskog Nobelovca Ive Andrića i njegove „Jelene, žene koje nema“. Književni “deja vù“, osjećaj da sam ovu scenu već vidjela, popeo mi se uz leđa. Prodavač je donio čaj za svoje kupce. Sjela sam i imala osjećaj da neću napustiti ovaj dućan bez mog tepiha. Najmanji kojeg prodaju neka ide sa mnom. Bio je to tepih za molitvu. S nesimetričnim uzorkom. Kad ga je prodavač upakirao, svijet je posivio čim su se sakrile njegove boje. Kako ću se radovati kad ga kod kuće opet sretnem! Ako ga uspijem prenijeti kroz sve granice…
- I ako ti nitko neće bombardirati sobu u kojoj bi trebao ležati! javila se teška misao.
Na zatvaranju festivala svečanim glasom čitali su nam iz Kur'ana. U svjetlu reflektora dva su portreta političara na zidu sudjelovala s nama. Kad bi se visoki dužnosnici uputili prema pozornici, svi su muškarci ustali, puni poštovanja.
Poslije svih kazališnih predstava, predavanja i posjeta muzejima, pitali su me želim li noćas putovati u Isfahan. U dva sata i trideset minuta. Kombijem. Pet sati. Kroz pustinju. Odmah ćemo se vratiti. Usput ćemo posjetiti grob imama Homeinija.
- Moraš obući čador!
Nisam imala snage da krenem u tu pustolovinu. Ne te noći.
U noći mi je u hotel telefonirao Džavad. Tek što sam zaspala.
- Spomenka, vidim da te nema na listi putnika za Isfahan. Moraš ići! Isfahan je polovica svijeta.
Prošla su dva sata poslije ponoći kad sam se u kišnom kaputu i prekrivena rupcem pojavila u hotelskom predvorju, spremna krenuti u pustinju. Šofer je bio jedan od onih mađioničara koji je znao zaobići sve kamione na autocesti. Prelazio je kamione koji su vozili cement i gromade stijena, i pretjecao po vlastitim pravilima, čas lijevo čas desno. Oko nas u mraku je šutjela pustinja. Ponekad smo mogli naslutiti neki njen osušeni grm ili busen trave.
Čim smo krenuli iz Teherana na lijevoj strani zablistala su tri tornja kao iz „Tisuću i jedne noći“. Tu, kod tih zlatnih stupova, grob je imama Homeinija. Posjetit ćemo grob pri povratku. To bi mjesto htjelo biti novi centar Teherana. Planiraju tamo preseliti čak i tržnicu. Gdje je tržnica, tu je život.
Zvijezde su bile velike i teške, visoko iznad nas. Gledala sam u tu rasutu numizmatičku zbirku. Da. „Poput novčića nekog davno umrlog carstva“. (Zuko Džumhur)
Tko rano ustaje, smije vidjeti izlazak sunca u pustinji. Moj francuski susjed izvadio je fotoaparat. Nisam se trudila oko moje torbe: mungos ju je, tražeći sendvič, prevrnuo na plaži i spustio kameru u jezero na Mljetu. Do danas aparat se nije oporavio od tog vodenog iskustva.
Pet smo sati pretjecali kamione u pustinji. Kraj nas su velikom bukom prolazila ogromna teretna vozila. Ponekad se na horizontu vidjela kakva rafinerija nafte ili tajanstveni komad zida.
Neka tajna ležala je na našoj šutnji.
Šavrin, naš vodič, odlučio je da doručkujemo, ali se iz svake male krčme brzo vratio:
- Ne, ne ovdje. Kasnije.
- A zašto ne ovdje? - Francuz je postao znatiželjan.
- Što nude?
Šavrin je oklijevao s odgovorom i na kraju pristao:
- Ovdje se servira samo tradicionalni iranski doručak: prženi ovčji obrazi s očima i jezikom.
Francuz se složio da nastavimo put dok Šavrin nije našao mirišljivi kruh za svoje goste. Sjetila sam se onog komentara kako je teško jesti hranu koja te gleda.
A onda se odjednom pustinja pretvorila u vrt. Zelenilo nam je preplavilo oči, kao da ga je donio vjetar. U malim kanalima poredanim uz cestu svjetlila je voda. Bila je prozirna poput dječjih očiju. Na vodi su plivale latice cvijeća, djeca su se igrala.
Naputovali smo se pokraj tihih kućica koje su se jedva razlikovale od zemlje, kraj malih požutjelih stabala koja čeznu za jednim vedrom vode da si produže bijedan život, pokraj ovaca dok su lutale oko kućica i tragale za blijedim busenom trave. A sad - raj.
Isfahan je polovica svijeta.
Uskoro smo stajali na trgu koji je „Trg lica svijeta“. Meidan Imam.
„Postoje u Isfahanu dva mjesta koja ne samo da ljepotom nadvisuju Istanbul, nego svojom ljepotom nadmašuju sve što se može vidjeti u kršćanskom svijetu. Ta mjesta su Trg Nakše-e- Džahan i Čahar Bag.“ Tako je četiri stoljeća prije mene, bez daha na ovom trgu ostao talijanski avanturist Pietro de la Vale.
- Što najprije pogledati?
Trg (Meidan) Nakš-e-Džahan izgrađen u starom vijeku. „Dugačak je 500 a širok 150 metara“, kako suho kaže turistički vodič i dodaje: to je najljepše mjesto na svijetu.
Da ima samo jednu građevinu na svom rubu, trg bi zaslužio ovaj kompliment. A on na svakoj svojoj strani ima jedno čudo, svaka je zgrada ljepša od one koju si upravo vidio.
„Trg je čuven po aveniji Čahar Bag, dugoj tri kilometra“ suho će vodič.
Stajali smo kod šahovog dvorca Alu-Kapi, doslovno zabuljeni. Pred nama je bila džamija Mas-Šejh Baha, koju zovu „ženska“. Toliko je jedinstvena u svojim bojama da je nemoguće okrenuti pogled od njih. Desno od nas sjaji Šahova džamija pod čudesnim plavičastim kupolama. “Ona je tako skupocjena i lijepa da čak i veliki Alah, u čiju je slavu sagrađena, ne boravi u njoj svaki dan, nego samo za specijalnih događaja“, pisat će Džumhur.
Moj se pogled penjao poput vinove loze po labirintima kaligrafije urezane u zid džamije.
Kraljevsku je palaču pred tisuću godina dao sagraditi slavni šah Malek, a sedam stoljeća poslije njega šah Abas Veliki dao je osmisliti ovaj trg. Njegovi su majstori stvorili ovo čudo svijeta.
Pokazuju mi šahovu naredbu koju je ruka kaligrafa upisala u zid. Tim ukazom šah oslobađa od svih poreza frizere, travare, prodavače ogledala, masere, sve radnike u javnim kupatilima, jer oni brinu o higijeni, ljepoti, čistoći i zdravlju poštovanih podanika njegovog imperija.
Pogled umoran od boje zemlje dok smo putovali pustinjom sad se mazi nijansama tirkiza i šafrana, blagošću kupola, vještinom i strpljivošću starih perzijskih majstora.
Šah Abas Veliki izgradio je Šahovu džamiju nakon što je zaključio da će prekrasna ženska džamija na istom trgu, Mas Šejh-baha biti premalena. Dugo je trajalo dok su raskošnu džamiju majstori oblagali pločicama s delikatnim ornamentima. Naredio je da se rad nastavi ne u pločicama već crtanjem u meni nepoznatoj tehnici „haft-rang“.
Ušla sam u žensku džamiju s mojim pratiteljima. Sjeli smo na ćilim. Visoko iznad mene lebdjela je kupola boje sunca, ukrašena tirkiznim cvjetovima. Tišina nas je okružila.
Nasuprot ženske džamije je šahov dvorac Alu-Kapi. To je bila nekoć rezidencija velikog šaha Abasa Velikog. Na najgornjem katu rezidencije bila je dvorana u kojoj je šah slušao glazbu: zidovi dvorane su šuplji, a duplje imaju oblik glazbala, posuda i boca. Oblici daju dvorani posebnu akustiku.
Priča vodič da je šah volio promatrati plesove, ali nije volio da njegove plesačice još netko vidi. Tako su u dvoranu najprije ulazili glazbenici, svirali i napustili dvoranu. Tad su ušle gracilne plesačice i zaplesale „na glazbu koja je tekla iz posuda na zidu“. Zamislila sam glazbu koja je tekla iz posuda na zidu poput vode. Povjerovala sam u tu neobičnu priču jer je bila nevjerojatna kao i Isfahan sam.
To je grad koji ima i svoje Menar-Džonban, pokretne minarete: jedan minaret, kad ga se lako zatrese u vrhu, mogao je dozvati ljuljanje drugog. Pokušali smo. Ništa se nije dogodilo s drugim minaretom.
- Ne radi više. Nakon što je Irak bombardirao grad, čuda su prestala, - mirno je rekao Šavrin.
O gradu putuje i priča da se jedno njegovo kupalište moglo zagrijati samo jednom svijećom.
Poslije bombardiranja čudo se ugasilo.
Zašto ne. Isfahan je glavni grad čuda. Tih je čuda barem četrdeset. Četrdeset u Iranu označava – velik broj. Isfahan ima svoju Palaču četrdeset stupova. U stvarnosti ima ih samo dvadeset, ali ih udvostručuju ogledala na fasadi palače i mirna površina vode ispred nje. Palača čuva najljepše perzijske slike. Na njima paradni šah Abas Veliki, onakav kako ga je vidio pobožni portugalski putnik koji je zabilježio:
„Tog petka u osam ujutro, šahova je palača bila ovako ukrašena: pokraj velikog ulaza u sjajni dvor stajalo je tucet najljepših konja iz šahovih štala. Konji su bili prekriveni zlatnim brokatom posutim perlama. Između konja i balustrada stajale su četiri velike fontane. Na drugoj strani bila su dva velika zlatna prstena. Za njih su bile vezane životinje spremne za borbu s bikovima: dva lava, dva tigra i jedan leopard stajali su na skupocjenom crvenom tepihu. Na rubu tepiha bile su poredane zlatne posude s hranom za lijepe životinje. S druge strane čekale su dvije gazele i dva slona prekrivena zlatnim čipkama. Dvorana za svečanosti bila je najljepša prostorija na svijetu koju sam ikad vidio. Ambasadori su sjedili na kraju velike dvorane. Zasvirala je glazba. Bio je to znak za početak natjecanja životinja.“
Teče njegova priča kao što teče isfahanska rijeka Zajand, Zajande Rud. I ona je rijeka-čudo. Punom snagom u širokom koritu teče Isfahanom, zalije toliko mjesta, nahrani biljke, napuni vodom voće na voćkama i izgubi se u pustinji. Gledala sam je kako teče kod mosta Khaju koji je sagradio šah Abas Drugi. Pod njegovim kamenim lukovima dopunjenim ciglama, a ima ih trideset i tri, žuri bujica Zajandeh Ruda od 1650. Je li ovo samo most? To je pozornica u počast bezvremenosti života. „Abas, vlasnik velikog svijeta, ovdje je sagradio jezero, nasip, most…“
Morali smo se vratiti i ostaviti Isfahan njegovim cvjetovima i njegovim mostovima.
Teheranski esperantisti čekali su me u hotelu. Prema festivalskim pravilima nisam smjela posjetiti njihove domove, oni su smjeli posjetiti mene. Potekle su priče, široke i inspirativne kao vode Zajande Ruda. Povezivala su ih duboke oči Žile Saheb-Zamani. Prethodnu je noć provela ispravljajući zadatke svojih učenika. Mnogobrojni su, učenici i zadaci. Ostaje li joj vremena da se divi zvijezdama nad iranskom pustinjom?
Vratila sam se kući u listopadu 1991. Raspakirala darove. Molitveni tepih ušao je u moju sobu. Gledala sam devinu kost na kojoj su jahači nacrtani kistom s jednom dlakom igrali polo na konjima. Začula se sirena. Zračni napad na Zagreb. Što je najvrijednije u mojoj kući? Što ću ponijeti sa sobom u sklonište?
Sjela sam u prljavi podrum, zatvorila oči i pod trepavicama čuvala Isfahan od propasti.
1.„Ne bez moje kćerke“ roman autorice Betty Mahmoody koji je pokazivao suprotnosti između islamske i kršćanske kulture . Bio je popularan u Europi između 1988. i 1991. godine.
[1]„Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, Milostivom i Samilosnom.“
[1] „Ja vjerujem u Alaha.“
napisala: Spomenka Štimec, hrvatska spisateljica, esperantistica i esperantska književnica
Spomenka Štimec rođena je u Orehovici kraj Čakovca 4. siječnja 1949. Gimnaziju je završila u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala jestudij njemačkog jezika i književnosti te francuski jezik. Radila je u Međunarodnom centru za usluge u kulturi, u Veleposlanstvu Malezije te u Hrvatskom savezu za esperanto. Član je Esperantske književne akademije.
Piše originalne esperantske romane, pripovijetke, putopise i monodrame, a objavila je dvije knjige na hrvatskom jeziku. Posredovala je kod prevođenja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić na perzijski, japanski, bengalski, kineski, vijetnamski i korejski jezik.
Uredila je niz esperantskih izdanja hrvatskog pjesništva, jednočinki i pripovijedaka. Vodila je projekt postavljanja skulpture danskog kipara Jespera Neergaarda na Kennedijev trg u Zagrebu 2001. Vodila je projekt upisa tradicije esperanta u Registar zaštićenihnematerijalnih kulturnih dobara RH 2017. Od godine 1995. urednica je esperantskog časopisa Tempo koji je od 2004. zvučni časopis za slijepe esperantistVlasnica je kurije u Hrašćina-Trgovišću, građene sredinom 19. stoljeća, koja ima status materijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. U kuriji se nalazi esperantska knjižnica. U kuriji se od 1995. do 2024. svake godine potkraj svibnja održavala kulturna manifestacija Susret meteorita, a od 2002. do 2017. u mjesecu rujnu međunarodni Susreti esperantskih pisaca i prevoditelja.
Austrijski pisac Clemens J. Setzt u svojoj knjizi „Pčele i nevidljivo“ (nagrada Georg Buechner 2021.) posvetio je poglavlje književnom radu Spomenke Štimec.
...
ilustracije: Vidmir Raič uz AI asistenciju