Avion je krenuo iz Adelaidea prema sjeveru, prema gradu Darwinu. Trebalo je preletjeti cijelu Australiju.
Nakon sedam dana Svjetskog esperantskog kongresa bila sam iscrpljena i zaspala sam čim sam pričvrstila remen na trbuhu. Umorna kao da sam upravo dala krv. Probudila sam se od mirisa koji su se širili oko mene. Stjuardesa je u našem malezijskom zrakoplovu već dijelila hranu i uljudno preskakala sve koji su spavali. Najprije je dijelila vruće komade ubrusa od frotira da s ruku isperemo prljavštinu. Cilj nam je bio Kuala Lumpur u Maleziji. Svjetiljka pod stropom aviona javljala je da prostor za molitvu nije slobodan. Zamišljam: na molitvenom tepihu je pričvršćen mali kompas na kojem je označeno kamo molitve trebaju ići: u Meku.
Čim je stjuardesa Malaysian Airlinesa vidjela da sam otvorila oči, pružila mi je mali topli ručnik pa jelovnik. Bio je to dugačak presavijen ukrasni karton, urešen crtežom krupne glavice češnjaka. Izabrala sam iz bogate ponude. Bila je godina 1997. i ja još mršava kao glista.
Boljeli su me gležnjevi. Bilo bi dobro da malo protegnem noge po uskom hodniku između sjedala prije nego nam narede da se vežemo radi slijetanja u Darwin.
Tad sam je ugledala. Sjedila je nekoliko redova iza mene. Na reveru još joj je blještao kongresni znak. Oči su joj bile sjajne kao iz proze Zuke Džumhura.
Pozdravile smo se sa smješkom i razmijenile par rečenica. Čovjek na sjedalu do nje odmah je shvatio da imamo o čemu razgovarati i srdačno mi ponudio svoje mjesto.
Bila je to Achtar Etemadi iz Teherana. Putovala je kući. Preko Kuala Lumpura kao i ja svojoj na drugu stranu svijeta.
-
A čime se baviš? Bilo je toliko ljudi na kongresu, nisam te vidjela.
-
Ja sam prevoditeljica dječje književnosti.
Zastala sam. Prevoditeljica dječje književnosti! Prevoditeljica dječje književnosti s najljepšim očima. Bilo je to zanimanje za kojim sam godinama tragala.
-
A baš sam po književnim programima Kongresa u Adelaidu tražila prevoditelje.Nisam pojma imala da sudjeluje i jedna prevoditeljica dječje književnosti! Imam u kovčegu jednu hrvatsku dječju knjigu. Bila bih sretna da postoji na farsitu!
-
Kupila sam u kongresnoj knjižari cijelu hrpu dječjih knjiga.
-
Ova hrvatska putuje s nama, sad ne mogu do nje, u koferu je negdje u trupu aviona. Mogu ti je poslati kad stignem kući.
Dala mi je svoj kongresni broj. Pod njim ću naći njenu adresu u Kongresnoj knjizi.
Bilo je to vrijeme kad još nismo skrivali svoju privatnost, imena, godine, adrese. Dapače. Voljeli smo što možemo jedni do drugih.
Kad sam stigla u Zagreb, nisam zaboravila ovaj razgovor na visokom nivou od 10.000 metara. Zapakirala sam „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ u esperantskom prijevodu Maje Tišljar, ubacila ga u vrećicu s mjehurićima da je zaštite u transportu i pažljivo ispisala njenu teheransku adresu. Hlapić se u paketu suzdržavao od kašlja. Stezalo ga je u grudima. Gita je ponavljala da je dobila alergiju od ljepila na poštanskim markama. Ona je bila malo cvilava, onakva nježna, uvijek ju je nešto boljelo. Ali junački su izdržali sve one gužve koje je trebao proći da se iskrca u Teheranu.
Zamišljam da je Achtar kuhala koreš kad je poštar donio Hlapića. Njen muž, iranski filmski redatelj, nije bio kod kuće. U vrtu su se njihale žute dunje teheranske. Plodove stabla breskve, koje je i Europa dobila od Perzije, već je zatvorila u bočice kompota ukuhane s ružinim laticama. Pfirsich, persiko, broskva. Oblizuje se Europa za tim sočnim plodom iz Teherana.
Achtar je unijela paket u svoj radni sobičak i položila ga na mali stol prekriven svilenim stolnjakom. Gita je živnula: obožavala je svilu. Ova je bila prava, perzijska. Ugodno se promeškoljila. To joj je bilo prvi put da je ušla u perzijsku kuću. Na divanu su bili poredani jastuci presvučeni korasonskom tapiserijom. Njuškala je zrak, kakav to miris dolazi iz kuhinje? Achtar je rezala luk i poškropila ga sokom od limuna. Na kocke junetine stavljala je cimet i indijski oraščić koji su divno mirisali. Hlapić je sretan ako ima glavicu luka u torbi. Ali, pardon, Gita je ipak dama. Zagledala se u mekanu kožu smeđeg Achtarinog novčanika na stolu. U njemu su rijali. Jedan rijal vrijedi sto dinara. Na stolcu je ležala mantu. To je crni komad tkanine koji nabija na glavu svaki put kad izađe iz kuće. Po islamskom zakonu ne smije se pokazati kosa, vrat a ni gležanj. Iz mantua viri samo lice. Zato Iranke imaju najljepše oči. Neke duge halje prekrivaju im tijelo. Te halje smiju ukrasiti gumbima, pa je iranska moda puna fantastično poredane dugmadi po ramenu ili po rukavima. Kad se vrate kući, odmah odlože halje.
A uz krevet – tenisice. U srebrenoj kutijici na stolu naušnice. Kako to?
-Kod kuće se smije sve nositi. Maska se stavlja kad se izlazi na ulicu, da se ne uvrijedi islamska revolucija. Lukavi Hlapić brzo je polovio konce: vidi, ovo na stolu je perzijski crtež crtan kistom sa jednom dlakom. Ne crta se na papiru nego na tankoj daščici od devine kosti.: Na slici momci pod turbanima igraju polo. Jašu lijepe konje i ganjaju loptom štapom na kojem je zastavica.
Hlapić se poslužio sušenom datuljom iz kutije na stolu.
Poslije je Gita nekud nestala iz sobe.
Hlapić je već kovao plan kako će pobjeći do nekog majstora koji tka tepihe da vidi kako se to radi. Za Chanel 5 nije nikad čuo.
Knjiga o Hlapiću bila je za čas prevedena. Achtar je odmah našla izdavačku kuću. Kanoon Parvareshfekri koodakan. Tako se zvala.
Kad je šah Reza Pahlavi sa svojom trećom suprugom Farah Diba i djecom napustio Iran i kad je nastupila islamska revolucija 1979., sve što je bilo carsko je uništeno. S fasade luksuznog hotela otrgnuto je ime Intercontinental i stavljeno ime Laleh. Laleh to su tulipani. Lale, što bi rekli Vojvođani. Crveni tulipani, simbol oslobodilačke borbe. Slavni kao nekad kod nas crveni karanfili.
Izdavačku kuću nitko nije dirao. Ostala je pošteđena. Izdavačka kuća za dječju knjigu koju je osnovala carica Farah Diba radi i danas. Tu je Achtar ponudila Hlapića… Uredniku se Hlapić dopao - i ilustrator je otvorio svoj blok i zagledao se u vrh olovke. Pažljivo je pratio Hlapićeve pustolovine. Prvo je nacrtao dvije guske kako trče za Hlapićem.
Perzijski izdavač Hlapića je Kanoon Pervareshi fekri kodakan, a prevoditeljica je Achtar Etemadi
Hlapić jetiskan na farsitu u 10.000 primjeraka. Knjiga je stigla u čitaonicu svakog sela. Poslije je izdavač molio dozvolu za novih 5.000 primjeraka. Achtar je javljala njegove želje. Svidjele su nam se. Veselo smo udarali žig na suglasnost.
Kad sam bila u Teheranu 1991. i sama sam vidjela uništene dijelove bivšeg režima:ispred Carske palače od raskošnog šaha Reze Pahlavija ostao je u cvjetnoj gredici samo par čizama od kositra. Spomenik je prepiljen iznad koljena.
U hodniku koji je iz carske kupaonice vodio do spavaće sobe ugledala sam malu skulpturu Frana Kršinića, očito dar iz Jugoslavije. Znala sam čije ruke su klesale kamene pletenice djevojčice dok ih mama češlja. A slutila sam tko je to mogao darovati šahu. Protokol šahovog domaćina imao je ukusa.
Stajala sam tad kraj te gredice s cvijećem i čizmama u rujnu 1991. kad me prijateljica Širin Ahmad Nia odjednom zaustavila. Po vrtu je odjekivao glas radija na farsitu na koji nisam obraćala pažnju.
Kako da mi kaže, to što treba reći? Odmah, direktno:
Bila sam iz zemlje koju je zvala Kroasi. Bila je godina 1991. Bio je to moj prvi rat. I htjela sam kući. Rat njene zemlje Iranasa zemljom Irakom tad je već završio. Pričali su nam turistički vodiči u Isfahanu da je nakon bombardiranja grada prestalo funkcionirati jedno isfahansko čudo: kad se popneš na minaret i lagano zatreseš, možeš dozvati da se zatrese i minaret na drugom dijelu džamije. I tako stoljećima. Nakon bombardiranja Teherana čudo se ugasilo.
-Nisi imala nikakvih pitanja kod prevođenja? Kako si prevela šegrt?
- Hu, pa to je naša riječ, šeft, onaj koji uči zanat.
- A što nosi na nogama perzijski Hlapić? Kod nas je nosio opanke. To mu je na noge stavila Ivana, za hod po Slavonskom Brodu 1912.
- Kod nas on ima na nogama papuš.
Pružim joj ruku da joj čestitam.
Kad je predstavnik Islamskog ministarstva kulture došao pozdraviti svoje goste, preskočio je moju ruku koju sam pružila. Rukovao se samo s muškarcima. Ja sam žena, čovjek druge kategorije.
Smijemo se u Zagorju, kad je Achtar došla na promociju perzijskog Hlapića.
-
Ne brini. Iranski ambasador, kad ga je britanska kraljica pozvala na prijem u jednu od svojih kraljevskih palača, isto se tako pravio da ne vidi pruženu ruku kraljice pri dolasku. Preskočio je pruženu ruku. Bila je žena.
Policijac iz Zlatar-Bistrice već je došla pitati kamo ćesumnjiva gospođa. Vjerojatno se boje da želi šmugnuti na Zapad.
Policajac sve to sporo zapisuje u svoj notes.
Sad je godina 2026. Projektili lete iz Tel Aviva prema Teheranu. Drhte li male plave bočice u teheranskom muzeju u koji su žene nekad skupljale suze, kad bi muževi otišli u rat?
Upravo se Izrael hvali kako su razorili zgradu iranske televizije, raznijeli važan vojni objekt na udaljenosti od 1500 kilometara, ubili petnaest znanstvenika. Vladini avioni odletjeli su u Oman.
Pod projektilima perzijski Hlapić u svakoj seoskoj knjižnici uvlači glavu među ramena. Stišče se uz susjede. Prošlo je 110 godina otkako ga je u Slavonskom Brodu zamislila mašta Ivane Brlić Mažuranić. Nagledao se svijeta. Noge su mu već drhtave.
Nada se da ovaj put neće pogoditi ni njega ni Gitu u onoj plesnoj haljini od tila.
Možda i neće.
U Iranu se knjiga čita „naopačke“. Prva je stranica tamo gdje je nama zadnja.
Idem otvoriti Omara Kajjama u svojoj kućnoj biblioteci. Pjesnika i zvjezdozdanca iz 11. stoljeća zbog čije poezije je francuski esperantski pjesnik Gaston Waringhien naučio perzijski. Odande gucnuti koju kap vina za ohrabrenje. Imam onu najljepše izdanje iz 1987. u kojem je svaka stranica perzijska minijatura. I na svakoj stranici „Rubaije“ crtež pjesnikova groba.
Svaka iranska kuća ima pjesnika na polici. Svakako Hafeza. Iz njegove se poezije proriče budućnost: otvoriš nasumce stranicu i čitaš što te čeka. Što ih čeka?
Kako ih ohrabriti pod pojektilima, ako ne poezijom?
...
napisala: Spomenka Štimec, hrvatska spisateljica, esperantistica i esperantska književnica
Spomenka Štimec rođena je u Orehovici kraj Čakovca 4. siječnja 1949. Gimnaziju je završila u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala jestudij njemačkog jezika i književnosti te francuski jezik. Radila je u Međunarodnom centru za usluge u kulturi, u Veleposlanstvu Malezije te u Hrvatskom savezu za esperanto. Član je Esperantske književne akademije.
Piše originalne esperantske romane, pripovijetke, putopise i monodrame, a objavila je dvije knjige na hrvatskom jeziku. Posredovala je kod prevođenja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić na perzijski, japanski, bengalski, kineski, vijetnamski i korejski jezik.
Uredila je niz esperantskih izdanja hrvatskog pjesništva, jednočinki i pripovijedaka. Vodila je projekt postavljanja skulpture danskog kipara Jespera Neergaarda na Kennedijev trg u Zagrebu 2001. Vodila je projekt upisa tradicije esperanta u Registar zaštićenihnematerijalnih kulturnih dobara RH 2017. Od godine 1995. urednica je esperantskog časopisa Tempo koji je od 2004. zvučni časopis za slijepe esperantiste.
Vlasnica je kurije u Hrašćina-Trgovišću, građene sredinom 19. stoljeća, koja ima status materijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. U kuriji se nalazi esperantska knjižnica. U kuriji se od 1995. do 2024. svake godine potkraj svibnja održavala kulturna manifestacija Susret meteorita, a od 2002. do 2017. u mjesecu rujnu međunarodni Susreti esperantskih pisaca i prevoditelja.
Austrijski pisac Clemens J. Setzt u svojoj knjizi „Pčele i nevidljivo“ (nagrada Georg Buechner 2021.) posvetio je poglavlje književnom radu Spomenke Štimec.
...
ilustracija: Vidmir Raič uz AI asistenciju