Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
Božidar Brezinščak Bagola
TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
naslovnica knjige
KVASAC U KAOSU TVARI
Na spomendan obraćenja apostola Pavla Tonči je dekretom Duhovnog stola na zagrebačkom Kaptolu bio imenovan kapelanom u Odri. Vrijeme pripreme za odlazak na novu dužnost proteklo je u brojnim oproštajnim susretima s podravskim mališanima, srednjoškolcima i roditeljima od kojih je svima u najdražoj uspomeni ostala zajednička večera, euharistijsko slavlje i veselo druženje uz gitaru i pjevanje, upriličena na osamnaestu obljetnicu smrti kardinala Alozija Stepinca. Sudionici tog nezaboravnog susreta, osobito mlađi i najmlađi, bili su oduševljeni Tončijevim govorom o velikanu dvadesetog stoljeća, rođenom u Brezariću kraj Krašića. Bio je velik po svojoj jednostavnosti. Nakon završene gimnazije postao je vojnikom i časnikom na talijanskoj fronti između Piave i Soče. Po povratku iz vojske upisao se na Poljoprivredni fakultet u Zagrebu s namjerom da se kao svršeni agronom posveti zemljoradnji, svojoj ženici i obitelji. I zaista, kratko vrijeme radio je na očevom imanju, ali umjesto da nađe sebi životnu suputnicu među krepkim djevojkama zavičajnog podneblja, svršeni agronom upisuje bogosloviju. Nadbiskup Bauer šalje ga u Rim, gdje doktorira filozofiju i teologiju, te prima svećeničko ređenje. Svoje dušobrižničko djelovanje temeljio je na slobodi Crkve, vjernosti Kristu, predanosti volji Božjoj i posvemašnjem darivanju braći. U toj vjeri i samoprijegoru počeo je osnivati župe i graditi crkvena zdanja u zagrebačkim predgrađima. Prosvjedovao je zbog kršenja ljudskih prava u Kraljevini Jugoslaviji. Od Nezavisne Države Hrvatske zahtijevao je da u svoje zakonodavstvo ugradi Božje zapovijedi. Ustao je protiv progona hrvatskih građana zato što su druge vjere, nacije, ideologije ili političkog opredjeljenja. Osuđivao je postojanje logora u Jasenovcu, prosvjedovao kod ustaških vlasti zbog odmazda i uzimanja talaca, te se odlučno protivio prisilnom pokrštavanju pravoslavnih vjernika. Organizirao je skrb za desetke tisuća ratne siročadi bez obzira na narodnost i vjeru njihovih roditelja. Po svojim župama smjestio je velik broj slovenskih svećenika koje su protjerali nacisti. Ustaše ga zbog toga proglasiše crvenim nadbiskupom. Dvaput su pokušali izvršiti atentat na njega i stalno mu prijetili uhićenjem. No, za razliku od atentatora, koji su nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske krišom pobjegli na Zapad, Stepinac je ostao vjeran svom narodu i domovini. Štitio je nepovredivost osobnih prava. Protivio se osveti nad poraženima. Odbio je prijedlog Josipa Broza Tita da se Crkva u Hrvata odvoji od Vatikana te odlučno tražio od samodopadnog maršala da zaustavi komunističko divljanje i nasilje, ubijanja i otimačine. Nova vlast mu je na to uzvratila prijetnjama i pritiscima, uhitila ga i osudila na šesnaest godina zatvora. Pet godina odsjedio je u Lepoglavi, a preostali dio života proveo u zatočeništvu unutar župnog dvora i crkve u Krašiću.
- Bio je zaista čovjek i pol, Horvatske domovine pravi sin…, oduševljeno je uskliknuo Barilarov Miškina, maturant srednje tekstilne škole.
- Tek mi je sada postalo jasno zašto ga nisu voljeli ni ustaše ni komunisti…, lupi se rukom po čelu brucoš Mario.
- Najžalosnije od svega je to da sami Hrvati ne smiju o njemu pisati istinu. Naša je profesorica bila barem toliko poštena da se o njemu nije izjašnjavala…, uključila se u razgovor Marija, najbolja pjevačica u skupini, koja je Tončiju u znak zahvalnosti za jednostavno i hrabro iznošenje istine otpjevala Domjanićevu Falu u pratnji gitarista Alojza.
Razgovor popraćen pjesmom, anegdotama i šalama potrajao je do kasno u noć. Sutradan je Tonči pokupio svoju reverendu, odijela, rublje, cipele i knjige, zajedno s poklonima koje je prethodnih dana dobio, te se odvezao svojim roditeljima. Majka Matilda bila je presretna što će joj prvorođenac barem tri dana ostati kod kuće, ali njezin je sinak u roditeljskom domu samo noćio, dok je danju obilazio rodbinu i znance, a zalazio je čak i u seoske krčme, što je tek naknadno saznala.
U Odru je stigao na Pepelnicu, oko podneva. Župnik i dekan odranski uveo je novog kapelana u župni dvor, pokazao mu spavaću i dnevnu sobu, upoznao ga s ostalim prostorijama, te cijelo poslijepodne proveo s njim u župnom uredu. Predvečer su izašli na dvorište, gdje su ih dočekala znatiželjna dječica i nekoliko ministranata. Tonči je svima podijelio mladomisničke sličice, ponudio ih bronhi-bombonima i obećao im nogometnu loptu koja se nalazi među zapakiranim stvarima. Zatim mu je župnik u najkraćim crtama ispričao povijest župne crkve Imena Marijina i svetog Jurja Mučenika.
- Ovdje sam znači u službi istih zaštitnika i nebeskih zagovornika, Isusove Majke Marije i mučenika iz Kapadocije.
- Kako to mislite, mladi gospodine?
- Rodom sam iz župe Majke Božje Taborske, a dolazim iz Svetog Đurđa. U Odri me njih dvoje zajedno dočekaše.
- Ne samo njih dvoje. Dočekuje vas i sveta Barbara u Velikoj Mlaki. Ta filijala promaknuta je prije nekoliko godina u župu, ali nema svog župnika.
Kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki barokni je dragulj drvenog graditeljstva u Turopolju.
Trošna drvena crkva u Velikoj Mlaki Tončiju je već na prvi pogled prirasla k srcu zbog velikog broja mališana koji se natjerivahu oko nje, među kojima je primijetio i nekoliko crnomanjastih djevojčica i dječačića, očito iz obližnjeg ciganskog naselja. Sjetio se svojih prijatelja Roma iz kasarne u Aleksincu, sjetio se i rudara u Aleksinačkim rudnicima, koji i ne znaju (a možda znaju) da im je zaštitnica sveta Barbara. Razgledavši crkvu izvana i iznutra, postao je svjestan velike zadaće koja ga čeka glede obnove same građevine i njenog umjetničkog izgleda. Istovremeno je postao svjestan pritajene želje da jednog dana postane župnikom te novoosnovane župe, dušobrižnikom dostojnim legendarne djevice i mučenice o kojoj se općenito vjeruje da je živjela u Maloj Aziji.
Ispunjen mladenačkim žarom i poletom smjesta je u pratnji dječice obišao Veliku Mlaku uzduž i poprijeko, saznao gdje se što nalazi, koliko je starosjedilaca u župi, koliko doseljenika, iz kojih krajeva, uvažavajući dakako i dvadesetak romskih obitelji koje se tu stvoriše iz zagrebačkog predgrađa Kozari Bok gdje ih ima najviše, ali ne od davnina, nego takoreći od jučer. Pritom se potajice zanosio legendom o svetici koju je njezin otac, bogat trgovac i žestok poganin, povezan s progoniteljima kršćana, zazidao u toranj, ne bi li otjerao dosadne prosce, dok ne dođe onaj pravi, najbogatiji. Kad je saznao da se kćerka obratila na kršćanstvo, stane vikati na nju te ona pobjegne i sakrije se u raspuklinu neke stijene. To je valjda razlog zašto su je rudari uzeli za svoju zaštitnicu. Neki je čobanin vidio gdje se sakrila i javi to njezinu ocu. Ovaj je za kosu izvuče iz skrovišta i preda progoniteljima kršćana. Budući da se nije odrekla kršćanske vjere, bila je podvrgnuta teškom mučenju. Najposlije bi osuđena na smrt. I dok su joj odrubljivali glavu očevim mačem, njega zgodi munja i tijelo mu sažeže vatra.
Legenda završava slikom koja grozno odudara od evanđelja iliti radosne vijesti, premda je donekle shvatljiva u ornamentici ranog srednjeg vijeka, razdoblja izrazite crkvene ovozemaljskosti. Crkva je tu ornamentiku u većoj ili manjoj mjeri zadržala tijekom cijele povijesti, a poneki ornament u obliku ljudskog jala župnika i dekana odranskog osjetio je kapelan Tonči na vlastitoj koži.
Neposredan, vedar i mio, Tonči je osobito privlačio najmlađe, ne samo polaznike vjeronauka, nego i djecu u obiteljima. Volio je posjećivati obitelji, popričati s roditeljima uz kavu i pripaljenu cigaretu, poigrati se s dječicom koja bi obavezno dobivala žvaku, čokoladicu ili neku drugu sitnu poslasticu.
Rado je zalazio i u nastambe Roma. U tome su mu najviše pomagali romski mališani koji su zajedno s ostalom djecom u velikom broju dolazili na vjeronauk, zahvaljujući kapelanovoj ljubavi i razumijevanju za njihove probleme, premda nisu bili kršteni. Kad su shvatili što znači obred krštenja, počeli su nagovarati svoje roditelje da im to omoguće, pa su tako jednog proljetnog dana sama djeca upriličila susret kapelana s gazdom Sinanom, čelnim čovjekom svih Roma u naselju.
Gazda Sinan bio je po bujnoj kovrčavoj kosi sličan Tončiju, samo što je njegova bila izrazito crna, a i lice mu je bilo mnogo tamnoputije. Prvaka četvrti u kojoj se radost vješa o dimnjake, a prsti sreće masni su od čađi, resila je niska zdravih sjajno bijelih zuba ispod potkresanih crnih brkova. Dolazio je u susret nepoznatom čovjeku spreman da upija novi zrak u duševne pore. Prodornost njegova pogleda odavala je ne samo dobar vid, već i misao slobodnjaka.
- Velečasni, volim te kao brata svoga, tako mi dječice i majke njihove!
- Bog te blagoslovio, gazda Sinane! Pozdravljam te kao Bogom dano nadahnuće.
- Osjećam kako u svom lomnom tijelu skrivaš neizmjernu snagu munje koja para oblake.
- Vaša mi djeca, Sinane, osladiše lice tuge, da bi u zajedničkoj svetinji kraljevao Duh.
- Nas Cigana svuda ima pomalo, a najviše u onima koji nas preziru i biju.
- Koji se vama služe kao prahom aspirina, jer ih glava boli od silne ispraznosti.
- Naša je duša zaboravljen cvijet.
- Ali cvijet koji ne vene, gazda Sinane!
- Vjeruj mi, kad navečer ugasim svjetlo, čini mi se da tonem u cvijeću.
- A ja protegnut od tjemena do nožnog prsta slutim da živim, da sam kvasac u kaosu tvari.
- Po gradskim četvrtima i glavnim ulicama vidim otisnuta sebe u stotinama primjeraka.
- Mene uskoća svijesti također često davi. Tada odlazim u grad da osjetim nešto velebno, da čujem svoj nepoznati glas, da presretnem mokru slobodu na putu, pozdravim beskućnike pod stablom u parku.
- U vjetru i kiši ima bisernih draži više no u bilo kojem stvoru i slatkom razgovoru.
- U vjetru slušamo ljudski glas, u vjetru prepoznajemo svoj glas, jer smo se u toj mrzloj struji učili tugovanju.
- I vjeruj mi, sveti čovječe, na kiši i vjetru nema starenja.
- Stare oni koji se ne mijenjaju, gazda Sinane, koji jesu stari, koji su vječito isti.
- Mi znamo da ne živimo svi u isto vrijeme, premda živimo zajedno. Ne žive sve ribe u istim dubinama. Jablan ne zna ništa o sljezu.
- Hoćemo li još po čašicu mirisnog pića?
- Travarica je tijelu lijek. Sutra će biti isto ili gore. Danas je gorko išta znati, očajno je išta htjeti. Tko najviše znade, ponajvećma pati!
- Gazda Sinane, postoji li samo jedna iskra duha u tebi, znaj da joj ne mogu ništa ni zemlja ni vrijeme.
Nisu samo Romi bili mladom kapelanu vjerni prijatelji. Njega su na ulicama najsrdačnije pozdravljali prosjaci koji zebu na pločniku i prose s ispruženom rukom bezvoljnoga roblja. Zahvaljivale mu prosjakinje s čedom u krilu. Svojim ga pogledima milovala rahitična dojenčad što visi o materinoj sisi. Pozdravljali ga skitnice i besposleni umnici, koji unatoč velikoj ljubavi za misao i životni smisao nisu bili u stanju misliti niti išta pametno smisliti. Među njima se posebno isticao samozvani pjesnik i boem Lagoban.
Tončijev boem nije podsjećao na Tina Ujevića, najpoznatijeg hrvatskog boema
- E, moj slobodnjakoviću, budi zadovoljan ako imaš lonac graha ili tanjur leće.
- Velečasni, danas je sav ideal prešao u kuhinju i pivnice, a mi znamo samo to da smo iznenada ostarjeli i da ćemo otegnuti papke bez nasljedstva djela i duše.
- Ne stiže svaka pomoć na vrijeme, niti svatko svoju pravdu doživi.
- Ne znamo govoru udahnuti smisao. Misli mi zamiru u glavi.
- Nemojmo biti prazni i pokisli slutnjom da je mržnja tkivo današnjice.
- U uzduhu ostaju uzdasi i isparavanja. Teške kletve vise nad glavama.
- Zapamti da iz pokislih ljudi isijavaju psovke, vrcaju neizražene mržnje i ružne ljubavi. Čežnje su usirene, duše padaju u gnoj. Krajnje je vrijeme da se uzdigneš iznad samog sebe. Da svakom vjetru daješ neku želju, svakom drumu komad dobra bića.
- Odakle u tvom srcu, brate, ta sveta duševna vedrina?
- Odatle što me dira plač sirote, grč ranjeničkih ruku. Odatle što opraštam svakom tuđem padu, što se od tuđe vrline učim savjesti.
Zalazio je Tonči u kuće s pukotinama, u kuće nakrivljene poput bakica što se drže štapa, u kuće iz kojih život bježi, kuće što čekaju mlijeko, krumpir i jaja, kuće očajanja i bolesti. Umakao je kruh svagdanji u suze i svaki zalogaj pretvarao u euharistiju Sina Čovječjeg što poklanja čovječanstvu ljubav i toplinu.
U obnovljenoj crkvi svete Barbare nedjeljom i blagdanom čulo se pričanje na raznim jezicima i narječjima, kao da Duh Sveti izljeva svoje darove na okupljene vjernike. To dakako nije bilo po volji nekim starijim bogomoljkama, a možda ni samom župniku i dekanu odranskom, te Tonči umjesto da bude imenovan župnikom Velike Mlake, bude pozvan na Duhovni stol gdje mu je uručen novi dekret na temelju kojega je postao upraviteljem župe svete Marije u Sisku.
PLES DOBRODOŠLICE
Župa Svete Marije obuhvaća južni, industrijski dio grada Siska s prigradskim naseljima Novo Praćno, Crnac, Caprag i Capraške poljane. Tonči je preuzeo župu u nazočnosti velečasnog Petranovića, župnika župe svetog Križa i dekana sisačkog dekanata.
Župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije na Viktorovcu u Sisku prije potresa 2020.
Prilikom preuzimanja rečeno mu je da industrijski dio grada oko rafinerije i željezare nije baš naklonjen svećenicima.
- Tu je rušeno Hrvatsko proljeće, a u godinama koje su slijedile došlo je do čišćenja i zatvaranja hrvatskih komunista, do smjenjivanja svih nepodobnih kadrova u državnim službama i radnim organizacijama, do otvorene prevlasti srpskih komunista nad hrvatskim novoprimljenim ili starim “pokondirenim tikvama” socijalističkog samoupravljanja.
- O tome sam bio informiran čak godinu dana prije sloma Hrvatskog proljeća. Naime, kad sam odlazio u Aleksinac na odsluženje vojnog roka, u Sisku uđe u moj kupe stariji bračni par gospodskih manira, inženjer Rudolf Kodrnja sa suprugom Ljubicom.
- Moj župljanin i dugogodišnji prijatelj, pokoj mu duši – trgne se župnik Petranović.
- Umro znači, a ja se ponadao kako ću ga poslije dvanaest godina iznenaditi i radosno zagrliti kao pastir najdražu ovčicu u svome stadu.
- Umro je prije pet godina od moždane kapi. Gospođa Ljubica prodala je stan i odselila se u svoje neretvansko podneblje.
- Sjećam se kako me nudila mandarinkama, simpatična i dobra žena.
- Mnogo smirenija od svog supruga, što nije ni čudno s obzirom na sve što je u životu proživio zbog svojih lutanja od nemila do nedraga, od hercegovačkih franjevaca, preko ustaša i domobrana, do partizana i informbiroovaca.
- Do Vinkovaca smo putovali zajedno i sve mi je uspio ispričati. Vjerovao je da su Srbi u Šumadiji bolji od sisačkih pravoslavaca koji su pravoslavlje poistovjetili sa samoupravljanjem te drmaju gotovo cijelom Hrvatskom.
- Ne znam je li baš cijelom Hrvatskom, ali s polovicom Siska sigurno. Ako im se pak pribroje takozvani Jugoslaveni, onda čak s dvije trećine. Ovih posljednjih najviše je u vašoj župi, moj mladi kolega i susjede…, potapša ga očinski po ramenu župnik Petranović.
- Recite mi što je bilo s inženjerom Kodrnjom poslije sloma Hrvatskog proljeća?
- Izgubljen slučaj. Baš tako. Na radnom mjestu ponašao se stručno i kolegijalno. No, ipak je ostao duboko potresen samim rasplinućem ideje o hrvatskoj jezičnoj i ekonomskoj samostalnosti. Nije se mogao pomiriti s tom činjenicom i velikim nepravdama koje su u željezari morali podnositi radnici Hrvati. Prilikom službenog boravka u Austriji povezao se s jednim od najbližih suradnika Vilima Cecelje, duhovnog vođe hrvatske političke emigracije. Milicija je prilikom pretresa njegova stana pronašla, ili mu podmetnula, knjige Pokolj hrvatske vojske i Križni put Hrvatske te on bi osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od tri godine. Zahvaljujući dobrim vezama, kazna mu je smanjena na godinu dana. Međutim, po povratku iz Stare Gradiške to nije više bio stari, ratoborni Kodrnja. Prestao je dolaziti u crkvu, nijednom nije došao u župni dvor, jedanput ili dvaput sreo sam ga na ulici, vidio da me izbjegava, te se nismo rukovali sve dok me njegova supruga nije pozvala da mu podijelim posljednju pomast... Tako je to s našim ljudima, hrvatskim buntovnicima, koji udaraju glavom u zid i nasjedaju kojekakvim emigrantskim smicalicama, za razliku od pravoslavnih Srba koji se uvijek ukopavaju i bore na domaćem tlu, kao svoji na svome... Savjetujem vam da ne ostavljate crkvu preko dana otvorenom, da prilikom napuštanja župnog stana obavezno zatvorite sve prozore, jer nikad se ne zna... Bilo je slučajeva provaljivanja u župni stan. Nekoliko puta uništavani su kipovi Majke Božje i svete Bernardice... Kod jedne provale uništene su crkvene orgulje... Nikad se ne zna s koje strane mogu provalnici banuti. Nizbrdica iza crkve obrasla je šumskim gustišem, poželjnim za skrivanje i neprimijećen bijeg poslije izvršenog zadatka.
Tonči je, unatoč neočekivanom razgovoru i žalosnom saznanju, u svojoj trideset i prvoj godini života, pun svećeničkog žara i ljubavi prema svim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu i ideološku pripadnost, razgledao skromno uređenu župnu crkvu iza gradskog groblja. Na pročelju crkve pažnju mu privuče brižno uređena lurdska špilja. Upoznat s jadom i gotovo nikakvom nadom svojih župljana, zadržao se u dužoj molitvi ispred nje, predavši svoje pastirsko djelovanje zagovoru nebeske Majke. Unutrašnjost crkve bila je više nego skromna. Riječ je zapravo o malo većoj kapelici koja u nedostatku nove župne crkve služi za okupljanje vjernika.
Nimalo svečana primopredaja ipak je završila bogatom večerom u župnom dvoru velečasnog Petranovića. Na večeri je bilo još nekoliko župnika iz sisačkog dekanata koje Tonči nije ranije poznavao, te se svakome morao predstavljati punim imenom i prezimenom. Predstavio se naravno i vrijednoj kuharici, gospodinu umjetniku Strieglu i još nekim uzvanicima čija imena je tek naknadno zapamtio.
Poslije obilne večere domaćin uzme u ruku čašu rujna vinca, ustane i održi svečanu zdravicu mladom kolegi svećeniku, završivši je spomen-riječima o Izidoru Poljaku, velikom pjesniku među hrvatskim katoličkim svećenicima u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, koji se u mladosti kolebao između svjetovnog i svećeničkog zvanja, da bi se naposljetku ipak odlučio za bogosloviju te postao voljenim katehetom i župnikom. Prijateljima koji su ga korili zašto se kao pjesnik češće ne javlja u javnosti odgovarao je da su mu na prvom mjestu poslovi svećeničkog zvanja. Uvjeren da će ti poslovi biti najpreči i novoimenovanom upravitelju župe Svete Marije, nazdravičar mu poželi puno uspjeha zanosnim recitiranjem Poljakove pjesme Zvanje moje:
U ime dobrog Boga
Ja ću poći k svome stadu,
Da ga kao anđel tješim
U njegovom teškom jadu,
Da mirisni balzam lijem
U njegove gorke boli:
Tješeći ga, zboreći mu,
Da i njega Gospod voli.
Te noći, prve u župnom stanu na Viktorovcu, u neposrednoj blizini gradskog groblja, Tonči nije mogao dugo zaspati. Iako se pokrio dvjema vunenim dekama koje je dobio na poklon u Velikoj Mlaki, bilo mu je hladno u postelji. Osluškivao je šumove koji su dopirali iz obližnje rafinerije i malo udaljenije željezare. U rastrzanim mislima i kratkim molitvenim zazivima prije spavanja pozivao se na bratstvo i sestrinstvo u župi, zato jer je Bog svima Otac. Kršćanska zajednica župe Svete Marije ne smije se zatvarati u sebe. Njeni članovi trebaju biti otvoreni prema ljudima drugih vjera i drugačijih svjetonazora. Trebaju, trebaju..., odzvanjalo je sobom kao da netko ponavlja njegove misli bezbrižnim smucanjem ispod kreveta. Tonči skoči iz kreveta, upali svjetlo i ugleda malog miša koji je očito htio poželjeti dobrodošlicu novom spavaču te ga paljenje svjetla nimalo nije zbunilo.
- Zdravo, prijatelju!... pozdravi ga noćobdija Tonči pri punoj svijesti.
Miš odjuri pod ormar, odakle izjure dva nova repata stvorenja.
- O, prijatelji moji! Zar mi to priređujete ples dobrodošlice? A nemam ni zerice sira da vas počastim. Ostajem vašim dužnikom do slijedeće noći. Vjerujem da ću sada brzo i lako zaspati. Laku noć, Miško, Sliško, Peruško i ostali dugorepići!
Novi je gazda ugasio svjetlo, dajući time do znanja miševima da želi biti prijatelj s njima, kao i sa svim drugim stvorenjima, u prvom redu s ljudima. Potom je zaista brzo utonuo u dubok san pravednika.
Sutradan, probuđen u toplom krevetu, zahvalio je Stvoritelju na čvrsto prospavanoj noći, zahvalio dugorepim prijateljima na susretljivosti, te nastavio razmišljati kako se jedino otvorenošću i bratskim prihvaćanjem mogu stvoriti uvjeti da drugi čuju i prihvate radosnu vijest o pozivu svih ljudi da se kao braća okupe na gozbi Očevoj. Svoje kršćansko poslanje da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta možemo izvršiti samo ako smo u dovoljnoj mjeri sposobni istinski susresti i prihvatiti svakog čovjeka. S tim mislima na pameti umije se u lavoru vode koju mu je prethodnik ostavio u plastičnom kanisteru. Rasporedio je svoje stvari u ured, spavaću sobu i kuhinju, te se autom odvezao u kupovinu najnužnijeg kuhinjskog pribora i živežnih namirnica, kako bi imao čime ponuditi goste kojima se nadao u popodnevnim satima.
Došlo mu je tog dana puno ljudi. Svi su bili vidno iznenađeni njegovom mladošću i lijepim izgledom, te su mu utoliko srdačnije obećavali svoju podršku.
Novi župnik na sisačkom Viktorovcu brzo se upoznao i sprijateljio s uzornim kršćanskim obiteljima koje bi često posjećivao u popodnevnim ili večernjim satima. No, najveću ljubav i poštovanje gajio je prema prvostolnom sisačkom župniku Petranoviću, počasnom kanoniku i dekanu.
Ogranak Matice hrvatske u Sisku objavio je 1998. zbirku pjesama Alojzija Petranovića s crtežima likovnog umjetnika Slavoljuba Striegla
Od prvog dana osjećao je neku posebnu blagorodnost i očinsku toplinu tog pjesnika i svećenika, unatoč visokim titulama i primjerenom gospodskom držanju. To nije bilo uvjetovano činjenicom što se neko vrijeme hranio kod njega, već ponajprije spoznajom da je dotični gospodin uza sve svoje titule bio zapravo pjesnička duša.
- Tonči, za ovaj svijet smo stvoreni, njemu budimo otvoreni.
- Pa makar često puta bili prevareni zbog sebičnosti, zbog neprihvaćanja ljepote i ljubavi. Zašto je ponekad sve tako tužno i ružno u nama i kraj nas? A moglo bi biti bolje uz samo malo dobre volje. Zbilja mi ulijeva strah kad vidim kako često čovjek hotimice postaje slijep.
- Zato ja volim ljude zagonetne, teške. One u kojima se uvijek iznova budi želja da budu ljudi. Da budu po mjeri koja im je dana .
- Jedino s nadom u duši moguće je živjeti za ljepši i bolji dan.
- I s uvjerenjem da je Isus ostao s nama kao mana u pustinji našeg putovanja do zemlje obećanja. Važno je da znamo koga ljubimo, kakvi da budemo, da nas ima, ne od jučer, nego vjekovima.
- Meni je najteže kad susrećem ljude nijeme u svojim mislima, bez pozdrava.
- Meni pak ne ide u glavu zašto su naši ljudi danas za jednog a sutra za drugog političara?
- Postoji nešto tajno, tajanstveno u ljudima, što spaja i razdvaja obale.
- Nazdravljam ti za mir s nadom da će sutra biti ljepše, uz ptičji pjev i dječji smijeh. Opet će zorom doći dobri ljudi, stvoreni za visine, jer ljubav je zakon svemira, ljubav koja vjekovima cvjeta, natapa polja, vremena i ljude, da o žetvi bude mnogo zdravog zrnja...
- Pa čak i uz rafineriju i željezaru…
U sisačkom dekanatu svi su svećenici znali da je župa Svete Marije najteža u smislu naviještanja radosne vijesti, stoga su bili utoliko pozorniji na priče i prepričavanja o tome kako se po dolasku novog župnika zapažaju neke čudesne promjene. Nedjeljom i blagdanom crkva je bivala daleko punija nego što je bila do tada. Počelo se nagađati zbog čega je novi župnik svima tako privlačan? Čime to on osvaja vjernike? Svakome tko ga je imalo bolje poznavao bilo je jasno da ih ne osvaja svojom učenošću, još manje pjesničkom ili bilo kojom drugom umjetničkom nadarenošću. Da ga je slučajno tko izravno pitao o tome, ni sam mu ne bi znao na to odgovoriti, jer se naprosto tim pitanjem nije bavio. Bavio se prvenstveno pitanjem osobnog stava prema drugom čovjeku, pitanjem kako živjeti dobro, kako biti sa svakim ljubazan i drag. Ne samo sa svojim župljanima, nego sa svima bez obzira na vjeru i narodnost.
Tončiju je očito polazilo za rukom da sa svima bude prijatelj. Možda zato što se naučio prijateljevati s miševima. Dugorepići Miško, Sliško, Peruško i njihova bezimena družina svake bi noći imali veliko pospremanje mrvica i ostalih hranjivih sastojaka, popraćeno blagim hrkanjem dobrog čovjeka... Polazilo mu je za rukom i zato što bi ujutro napola probuđen umio promatrati dan kako se javlja kroz male prozore, kako se miješa s namještajem, s truleži i vonjevima sobe. Razmišljao bi o novom danu kakav će biti za bolesnika u bolnici, za zatvorenike iza rešetaka, za radnike kod visokih peći, za prodavače na tržnici, za samohrane majke... Razmišljao bi o svjetlu koje dolazi od tuđe sreće, iz tuđih kuća... Razmišljao o tome kako djeluje svjetlo na miševe, kako kiša na ptičice... Razmišljao bi i osjećao kako mu duša biva svjetlijom.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
...
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola