Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
(6. nastavak)
Božidar Brezinščak Bagola
TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
naslovnica knjige
ZNAKOVITOST BROJEVA
Studij filozofije i teologije približavao se završnom ili diplomskom ispitu brže nego li je Tonči očekivao, zadovoljan životom u bogosloviji, ali ne i ispitnom groznicom koju je nastojao svladavati čestim odlaženjem na šetnju Tkalčićevom, Medvedgradskom, preko Ksavera do Šestina.
Crkva sv. Franjo Ksaverski u Zagrebu
Na pročelju samostanske crkve franjevaca trećoredaca svaki put bi s dužnim poštovanjem pročitao natpis: “Za spas slavnog kraljevstva hrvatskoga”. Natpis ga je podsjećao na činjenicu da njegova ispitna groznica i pripreme za svećeničko ređenje teku usporedno s proslavom trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i tisuću godina prvog poznatog svetišta Marije od Otoka na rijeci Jadro u Solinu kod Splita. Euharistijsko slavlje predvodio je kardinal Franjo Šeper, papin izaslanik, s još šest kardinala, pedesetak biskupa iz cijele Europe i oko pet stotina svećenika. U pozadini tog velikog jubileja bila je tisućita obljetnica smrti kraljice Jelene, utemeljiteljice spomenutog Marijina svetišta, velike žene i vjernice, na čijoj nadgrobnoj ploči stoji zapisano da je bila supruga kralju Mihajlu i majka kralju Stjepanu, da je postigla mir u kraljevstvu te postala zaštitnicom sirota i udovica.
Bogoslov Tonči u pratnji kardinala dr. Franje Šepera
Vjerska obnova trajala je tijekom cijele godine u kojoj je Tonči polagao preostale ispite te u razgovoru sa šestinskim župnikom, a svojim susjedom po rođenju, koji ga u ranom djetinjstvu naučio pravilno izgovarati latinsku rečenicu Ad Deum, qui laetificat iuventutem meam, otvorena srca primao razne pouke.
- Groblje u Šestinama spominje se prije same župe.
- Groblja su općenito prethodila župama. U vrijeme starih Rimljana upravo su katakombe, podzemna groblja, bile povod okupljanju vjernika, odnosno stvaranju župnih zajednica.
- Vidi se da ti je gradivo iz crkvene povijesti vrlo svježe. Kako je bilo na ispitu kod našeg zemljaka dr. Adalberta Rebića?
- Moram priznati da mi je ispit kod njega uzeo dvostruko više vremena, premda me uopće nije gnjavio. Čak me pred ostalim ispitanicima pohvalio.
- Hoće li ti on biti manuduktorom i propovjednikom na mladoj misi?
- Nisam ga namjeravao moliti za to.
- Ipak je on ugledni profesor i prebendar katedralnog zbora. Mogao bi se založiti da dobiješ što bolju kapelansku ili župničku službu.
- Meni je sasvim svejedno gdje ću služiti kao kapelan ili župnik. Vi ste me naučili ministrirati. Vi ćete me na mladoj misi za ruku voditi. Nije li to najpoštenije?
- Ako doista to želiš, od srca rado. Ali ne mogu ti biti od velike pomoći u crkvenoj karijeri.
- Moje je da služim narodu, na tragu kraljice Jelene i oca domovine Ante Starčevića.
Spomenik Anti Starčeviću u Šestinama
- U župnoj spomenici čitamo kako je Starčević oporučno zahtijevao da u lijesu budu na njegovim nogama šestinske papuče. Narod je godinama hodočastio na njegov grob, osobito na Antunovo i na dan njegove smrti.
- Moram priznati da sam se ispred njegova spomenika zadržavao jedino kad bi naišao na zaključana vrata župnog dvora.
- Jesi li uočio da se spomenik sastoji iz tri dijela? Od podnožja koje je sazdano iz točno imitiranih građevnih ostataka u prebivalištima hrvatskih knezova i kraljeva. Na tim ostacima vide se hrvatski natpisi, križ i narodna ornamentika. Time je kipar Rendić htio istaknuti činjenicu da je Otac domovine zahtijevao slobodnu i ujedinjenu Hrvatsku na temelju povijesnog prava, na temelju povijesnih činjenica da su Hrvati među prvima u Europi imali svoju kulturu, svoj način izražavanja i da su Kristov nauk prigrlili svojim jezikom i svojim pismom. Sredina spomenika sastoji se od dvaju simbola: vile Hrvatice i lava. To je zapravo najdojmljiviji dio. Na kamenom luku kleći vila Hrvatica. Svoje mišićavo, gorštačko tijelo uzdigla je snažno, kao da očekuje navalu, ili kao da je navalu baš netom odbila. Podigla je zgrčenu pest, a pogled je uprla nekuda blizu, kao da pred njom stoji netko tko hoće da je satre. Izražaj krepčine i odlučnosti ublažuje se finom ornamentikom poculice i pletenom starohrvatskom frizurom s koje padaju na vrat dvije vrpce. Oko polunagih ramena ogrnuta je kraljevskim plaštem, koji je tek na rubovima ukrašen dragim kamenjem i vezivom. S desna do nogu joj hrvatska kruna s križićem, ispod krune lovorova grančica i listina o kojoj visi faksimil pečata kralja Petra Krešimira Velikoga. Odmah do vile Hrvatice je lav koji izlazi iz dubine te ima prikazati tamni zatvor u koji su ga iza željeznih rešetki zatvorili, a on ih svom snagom raskinuo. Simbolika središnjeg dijela spomenika govori da smo jaki i kadri zbaciti sa sebe jaram i osjećaj potištenosti, da su nam naša prava oduzeli, ali da ćemo mi odlučno znati stajati na bedemima naših pravica i junački ih braniti, gledajući ponosno i čestitim srcem svakome neprijatelju u oči.
- Moram priznati da me vila Hrvatica privlači više od samog poprsja..
- Ne valjda zbog svojih pletenica i polunagih ramena?
- Ni taj detalj nije za odbaciti, premda je sporedan u mom poimanju služenja narodu. Recite mi kako se u protekla tri stoljeća odvijao vjerski život u Šestinama?
- Od davnina bile su poznate procesije na Svijećnicu, Cvjetnicu, Uskrs i Tijelovo. Na te procesije dolazili su građani Zagreba da se nadive šestinskim narodnim nošnjama.
- Šestinčani su poznati i po svojim hodočašćima na Mariju Bistricu?
- Svake godine odlazi se pješice u hrvatsko nacionalno svetište. Ranijih godina hodočasnike bi predvodio bubnjar iza kojega su išli nosači kipa Majke Božje Bistričke. Bilo je više putova za Bistricu. Duži je vodio preko Kraljeva vrha, a kraći preko Vidovca i Markuševca. Ta se tradicija održala sve do naših dana. Danas je osobito mladež oduševljena hodočašćenjem.
Nadbiskup Franjo Kuharić zaredio je Tončija za svećenika
- A kako stojite sa svećeničkim zvanjima?
- Zadnji mladomisnik bio je iz Kraljevca na Sutli, čiji je otac bio rođen u Šestinama. Mladomisnika su ovamo dopratili brojni rođaci i suseljani, uz asistenciju kanonika Borića.
- Tako će i mene dopratiti rođaci i suseljani uz asistenciju župnika iz Šestina.
- Ako Bog da i Majka Božja Taborska!
I dao je Bog. Nadbiskup Franjo Kuharić zaredio je Tončija, najmlađeg od ukupno devet živih svećenika koji su mladu misu prikazali na oltaru Majke Božje Taborske. Uz brojnu rodbinu i župljane čak je pet njih bilo nazočno rukopomazanju u katedrali i blagovanju u mladomisnikovoj sobici. Iz te je potkrovne sobice Tonči mjesecima promatrao tornjeve katedrale, slušao otkucavanje vremena svakih petnaest minuta, izgovarao naučene molitvice i prepoznavao se u vlastitom zamuckivanju pred Stvoriteljem neba i zemlje.
Tonči mladomisnik
Mladomisnička spomen sličica
Mladu misu slavio je u pratnji brojnih svećenika i bogoslova, vođen sigurnom rukom prvog susjeda, najzaslužnijeg čovjeka za Tončijevo privođenje k oltaru. Vrlo zaslužan bio je i drugi susjed, stric Viktor, crkveni odbornik i pjevač, širitelj usmenih predaja o Marijinim ukazanjima diljem Hrvatskog zagorja i susjedne Štajerske. Njega je Tonči zamolio da vodi brigu o mladomisničkom slavlju koje se nastavilo u roditeljskom voćnjaku. Pod šatorom kojega su dečki iz sela postavili dva dana ranije, unijeli unutra sve raspoložive stolove iz susjednih kuća, te učvrstili daske za sjedenje. Ulaz u šator ukrasile su bršljanom i cvijećem domaće djevojke zadužene za posluživanje jela. Za nošenje vina iz podruma starješina Viktor zadužio je marljive dečke Jožu i Marijana, za koje nije imao bojazni da bi se mogli prebrzo napiti. Viktorovo ime spomenuo je Tonči u molitvi za žive, odmah uz svoje roditelje Matildu i Pepija. Spomenuo je ime tog susjeda ponajviše zato što mu je često pripovijedao kako je sam želio postati svećenikom, ali mu se želja zbog siromaštva i rata nije ostvarila. Svaka mlada misa u župi taborskoj nadoknađuje mu barem dijelić neispunjene želje, a Tončijeva posebno, zato što mu je on najbliži po siromaštvu, a ipak je uspio! S tom mišlju na pameti podijelio je svoj mladomisnički blagoslov okupljenim vjernicima, zahvalio se roditeljima, župniku i svim dobročiniteljima, te po najvećoj vrućini priveo kraju crkveni dio mladomisničkog slavlja.
Pod šatorom u voćnjaku ispred roditeljskog doma osjećao se znatno opuštenije, premda se cijelo vrijeme nije mogao oteti dojmu simboličkih brojeva na koje ga u svečanoj zdravici podsjeti ravnatelj stola. Naime, ravnatelj stola je zdravičarski maglašavao da ne može biti nimalo slučajno to da je Tonči mladu misu otpjevao Bogu sedmog dana u mjesecu, sedmog mjeseca u godini, sedamdeset i sedme godine u stoljeću na izmaku tisućljeća. Datum sadrži u sebi čak četiri sveta broja sedam. Ta spoznaja ponijela je blagoglagoljivog nazdravičara u biblijske visine, sve do sedmodnevnog stvaranja svijeta i sedmerostruke osvete koja će se izvršiti na onome tko ubije Božjeg izabranika. Zdravica je popraćena burnim pljeskom, pjevanjem prigodne pjesme “Živio, oj, živio” te ispijanjem do dna. Izredalo se potom, sve dok stoloravnatelj nije proglasio republiku za stolom, još nekoliko službenih zdravica, ali nijedna se mladomisnika nije dojmila dublje od znakovitih brojeva. Da mu je bilo tko skrenuo na to pažnju prije tri mjeseca, on bi mladu misu zacijelo slavio tjedan ili dva kasnije.
Odmah po proglašenju republike za svečanim stolom Tonči je izašao iz šatora, pozdravio se sa znatiželjnim dječacima i curicama iz susjedstva, te se neprimjetno, zahvaljujući neujednačenom pjevanju i sveopćem veselju, izgubio iza pojate i sjenika, pridruživši se djevojkama koje su, umorne od posluživanja, tek sada uspjele skrivečki zapaliti cigaretu.
- Cure, ponudite i mene. I nemojte me izdati.
- Danas je sve tvoje, mirisna polja, vedro nebo...
- Istina je, osjećam neizrecivu slast što jesam i što dišem.
- Nismo ni znale da imaš tako lijep i dobar glas...
- Tjelesnu figuru koja te čini zavodnikom na oltaru...
- Lako se vama zafrkavati. Ali trebalo je dva sata strpljivo podnositi šaptanje manuduktora iliti rukovoditelja. Htio je da ispadne sve u najboljem redu, a ispalo je kao da za punih pet godina nisam naučio jednu jedinu lekciju...
- Lekciju s kojom ćeš živjeti i umrijeti...
- Nemoj i ti o Kainu i Abelu, o svetim brojevima...
- Tvoja je sudbina zapečaćena, ti ostaješ svećenik dovijeka!
NA KONJU BIJELCU
Tonči je u župnom uredu listao požutjele stranice matičnih knjiga i s dužnim poštovanjem osjećao drhtaj posvećenih ruku bivših župnika koje su u njih upisivale sve značajnije događaje. Te su knjige najrječitije govorile kako je župa živjela, što se sve promijenilo u proteklih stotinjak godina, koliko se prijestolja srušilo, kolike se vlade smijenile i države nestale... Istinabog, zabilježeno je više tragičnih događaja, što je donekle razumljivo, jer nas tragedije pogađaju mnogo dublje od radosnih i veselih doživljaja. Pa ipak, uza sve te promjene župu čini zajednica vjere koja moli isto Vjerovanje.
Mjesecima je, listajući matične knjige, revni dušobrižnik bilježio dokaze povijesne zbilje, kako bi što uvjerljivije mogao raskrinkavati ideološke neistine i laži o tome da vjera čovjeka otuđuje, da je nepotrebna radničkoj klasi, da će uskoro biti zauvijek izbrisana iz ljudskog pamćenja...
Nema budućnosti bez vjere, kao što nema ni prošlosti, krijepio bi svoju dušu jutarnjim razmatranjem u svetištu župne crkve u Svetom Đurđu kraj Ludbrega, pred glavnim oltarom sveca na konju bijelcu, znaku svete čistoće, i prisjećao se raznih legendi o njemu.
Župna crkva Sveti Đurđ kraj Ludbrega
Svečeva borba sa zmajem, koji je za rane kršćane simbolizirao zlo, poglavito poganstvo, urodila je pobjedom kršćanske vjere. Zmaj pripada simbolici. Stvarna borba vodila se s poganima unutar gradskih zidina Kapadocije u Maloj Aziji. Tipično krilatog i ljuskama prekrivenog zmaja, rašljasta jezika i stanjena repa, Tonči je sebi i drugima nastojao dočarati pomoću aktualne društveno-političke stvarnosti. Krilatost dolazi najbolje do izražaja u komunističkoj internacionali. Pokrivenost ljuskama u nesmiljenom pozivanju na djela Marxa, Engelsa i Lenjina. Rašljasti jezik u dvoličnosti samoupravnih bukača. A stanjeni rep u nepobitnoj činjenici da je u socijalizmu podrepašenje najunosnije.
Kad je jednog jutra za doručkom ispričao to starom župniku, ovome je istog trena ispala iz ruku viljuška s nabodenom kriškom rajčice.
- Ne mislite valjda propovijedati o tome, domine?
- Zašto ne, zar mislite da me vjernici neće pravilno shvatiti?
- Mislim da bi vas takve usporedbe mogle skupo koštati. Znam da ste mladi, ali ne budite naivni! Mene je to koštalo i živaca i zdravlja.
- Danas su druga vremena, gospodine župniče.
- Ne zaboravite da je mučenik Juraj iz trećeg stoljeća proživio razna iskušenja, od ispijanja otrova, preko rastezanja na kotaču, do bacanja u vrelo ulje... U našem stoljeću mučenja su malo drukčija, ali ništa manje strašna. Mi koji smo mnoge strahote doživjeli i proživjeli, znajte, svjedoci smo groznih mučenja i ubijanja. Vi mlađi, Bogu hvala, pripadate vremenu dijaloga i ekumenizma. Pred vama je bogata duhovna obnova.
- Nadam se da nećemo ni izdaleka biti suočeni s neprijateljstvom prema Crkvi kakvo ste vi doživjeli.
- Zato vas prijateljski zaklinjem da ne miješate politiku u propovijedanje.
- Politiku smatram uzgrednom sastavnicom življenja.
- Pa i uzgredna može vam doći glave. Čuvajte se!
Tonči uvidje da starina župnik zazire pričati o politici i bi mu žao što se toliko zanio svojim usporedbama te ih je morao izlanuti baš za doručkom. Očito je podlegao napasniku u sebi. Mislio je kako će izvornom duhovitošću oraspoložiti časnog sugovornika, a uzburkao je zapravo godinama zatomljivani strah u njemu. Strah o kojemu je premalo razmišljao i znao, naprosto zato jer ga kao takvog nije osjećao. Zato se još istog dana zarekao sebi samome da će ubuduće paziti s kim se i na račun čega može šaliti.
Ljetne mjesece, kad nije bilo vjeronauka, koristio je za putovanja i susrete s ljudima. Otputovao bi u Njemačku svojim starim prijateljima i znancima, proveo nekoliko dana s Ingom i Markusom, posjetio neke suradnike i znance u Dortmundu i okolici grada, te na povratku u domovinu bio više nego zadovoljan dobivenim darovima. Bilo je taman dovoljno da je uz raniju ušteđevinu mogao sebi priuštiti nov novcati auto koji će mu itekako trebati, ponajviše za vožnju u rodno selo, kamo je često znao svratiti barem na sat ili dva, popričati s roditeljima, javiti se rodbini, te obavezno susjedu Viktoru koji mu jednog ponedjeljka spomene časne sestre karmelićanke i njihov samostan u susjednoj župi. Podsjeti ga da je tim vrijednim redovnicama i njihovom starački živahnom ispovjedniku ostao dužan podijeliti mladomisnički blagoslov.
Tonči je naravno taj propust ispravio, predvodeći u samostanskoj kapelici pobožnost Srcu Isusovu. U želji da se pred časnim sestrama što temeljitije iskupi, svakoj od njih podario je knjigu zagrebačkih bogoslova Mi, crkva i drugo, misijsku krunicu i mladomisničku spomen-sličicu. Za petnaestak starica u njihovu staračkom domu donio je velik paket bombona, čokolada i voćnih sirupa, dok je njihova ispovjednika ugodno razveselio s Antologijom pjesama o hrvatsko-slovenskim seljačkim bunama i velikom intarzijom zagorskih oranica koju je usput kupio u suvenirnici lepoglavskog zatvora.
- U suvenirnici lepoglavskog zatvora, veliš. Pa to je genijalno! Svakom logorašu najdraži je poklon logoraševo umjetničko djelo.
- Žalosno je da ni dan-danas nemamo potpun popis nastradalih crkvenih osoba.
- Nemamo ga zato što su partizani tajili svoje zločine, što su svaki govor o njima proglašavali neprijateljskom propagandom. Pa ipak, ja duboko vjerujem da će sve doći na vidjelo. Dolaze k meni ljudi iz Njemačke, Australije, Amerike... Govore mi da je sve zabilježeno. I da se komunizam može održati najviše još desetljeće ili dva.
- Ovdje imate blaženi mir za pisanje uspomena.
- Moje stradanje ne zavrjeđuje književnog spomenika. Imao sam doduše velikih neprilika, ali sve je sretno završilo u usporedbi s nebrojenim mučenicima.
- Potkraj rata partizani vas odvedoše na saslušanje?
- Okriviše me da huškam narod na pobunu. Bio sam osuđen na tri godine zatvora. Prema koncu moje zatvoreničke dobi u Staroj Gradiški počeo sam sve jače poboljevati te sam pušten na slobodu dva mjeseca prije nego sam napunio kaznu. Radi iscrpljenosti povukao sam se u ovaj uistinu miran i predivan samostan sestara karmelićanki.
- To je tek skica životne ispovijedi o kojoj biste zacijelo mogli napisati vrlo zanimljivu knjigu.
- Nemam ti ja za to smisla, a nisam ni zavrijedio knjige, kao što rekoh, sve dok se gorke istine o masovnim grobnicama čuvaju u tajnim arhivima i kronikama poput Kućne povijesti franjevačkog samostana u Krapini koju sam nedavno imao priliku držati u rukama i pročitati što se na svetkovinu Duhova dogodilo sedmorici bosanskih fratara. Čuvši da se u koloni zarobljenika iz Bleiburga nalaze i neki franjevci, gvardijan franjevačkog samostana u Krapini uspio je dobiti dozvolu te ih pozvao u samostan na odmor i okrjepu. Na samu duhovsku nedjelju odvezeni su kasno navečer kamionom u Maceljsku šumu gdje su još iste noći strijeljani zajedno sa stotinama nedužnih žrtava čije kosti leže na neistraženim lokalitetima Lepe Bukve, Ilovca i Smiljanove grabe. Bez sudskog postupka i dokazivanja krivnje ubijeni su fra Anto Katavić iz Polja kod Busovače, fra Karlo Grabovičkić iz tuzlanskog sela Doknja, fra Ivan Ivanović iz Gornje Skakave kod Dervente, fra Vitomir Mišić iz okolice Livna, student četvrte godine teologije, fra Domagoj Ćubelić iz Livna, student prve godine teologije, fra Alfons Katavić iz Polja kod Busovače, polaznik osmog razreda gimnazije, te fra Paškal Vidović iz Potočana. Njihova imena i mjesta rođenja ispisao sam na komadić papira i držim ih najsvetijom molitvu u svom časoslovu. To je samo djelić stradavanja iz franjevačke provincije Bosne Srebrene, a gdje su ostale provincije franjevaca, isusovaca, dominikanaca i ostalih redova? Gdje su sve naše biskupije, biskupi i biskupijski svećenici? U tom kontekstu moj slučaj zaista nije vrijedan spomena.
Novo saznanje pohranio je Tonči duboko u srce, dočekavši s još većim mladomisničkim žarom početak nove školske godine. On koji je godinama učio i uglavnom na vrijeme polagao ispite postao je sada vjeroučiteljem. Svoje skripte i udžbenike zamijenio je katehetskim priručnicima koje je Kršćanska sadašnjost iz Zagreba izdavala ad experimentum, što znači da ih je trebalo provjeriti u vjeronaučnom radu s djecom, mladima i odraslima. Tako se nepuna tri mjeseca nakon dobivanja diplome o svršenim naukama Bogoslovnog fakulteta morao marom početnika latiti prelistavanja vjeronaučnih čitanki.
Najveću vjeronaučnu skupinu činili su prvopričesnici, nešto manju krizmanici, a najmanju srednjoškolska i studentska mladež koja se u vjeronaučnoj dvorani okupljala uglavnom nedjeljom prije mise poldanjice. S tom najmanjom skupinom bilo mu je najteže. Nikako da srednjoškolcima i dvjema studenticama dočara draž meditacije ili dubljeg poniranja u doživljavanje sebe, drugih osoba i dragog Boga. Ali je zato, ruku na srce, ostao zapanjen njihovim poznavanjem estradnih pjevača i grupa za koje nikad nije čuo, poznavanjem filmova i tv-serija koje nije gledao, maštanjem o dalekim obalama Miamia i Ria de Janeira koje mu nikad nisu bile na pameti, pa čak ni u malom sjemeništu, gdje se često pričalo o misionarskom radu nekih isusovaca u Africi i Indiji. Raskorak između njega i njegovih tek nekoliko godina mlađih vjeroučenika učini mu se tako velikim da bi se najradije odrekao odrastanja u istoj zemlji. Tek je sada postao svjestan činjenice da je Crkva u Hrvata bila desetljećima izolirana od države i izvan društva, zatvorena u sebe, u župne crkve i dvorove. Svoje pastire odgajala je u duhu duboko zamrznute mučenički prolivene krvi, u duhu obrambenih napada na jednako ili još dublje zamrznute marksističke teze o emancipaciji radničke klase i oslobođenju čovjeka. Ni jedno ni drugo nije zanimalo mladiće i djevojke koji su nedjeljom prije podne dolazili na vjeronauk i misu, dijelom po nagovoru roditelja, a dijelom iz znatiželje da vide koja je razlika između starog župnika i mladog praktikanta.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
Napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
...
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola