U analitičkom smislu, pojam “Strategije obrnutog Kissingera” referira se na ideju da Sjedinjene Američke Države, suočene s usponom Kine kao globalnog konkurenta, pokušaju iskoristiti Rusiju kako bi oslabila kineska moć, jednako kao što je Henry Kissinger početkom 1970-ih iskoristio kinesko-sovjetski raskol da oslabi Sovjetski Savez. No, dok je Nixonova i Kissingerova realpolitička vizija počivala na već postojećim geopolitičkim rascjepima, hladnoratovskim ideološkim tenzijama i vojnim sukobima između Pekinga i Moskve, današnji međunarodni poredak pokazuje bitno drukčiju dinamiku. Rusija i Kina danas ne dijele ideološki antagonizam koji bi mogao biti iskorišten, već surađuju kroz energetske, trgovinske i sigurnosne mehanizme, a njihovo partnerstvo dodatno je učvršćeno nakon ruskog rata u Ukrajini, zapadnih sankcija i geopolitičke polarizacije izazvane širenjem NATO-a i globalnim pozicioniranjem Kine kroz inicijative poput Pojasa i puta. U takvom kontekstu pokušaji obrnutog Kissingera često se ocjenjuju kao diplomatska iluzija koja zanemaruje promijenjene realnosti međunarodnih odnosa.
Teorijski okvir realpolitike
Realistička škola međunarodnih odnosa polazi od pretpostavke da države djeluju prvenstveno iz interesa moći i sigurnosti. Kissingerova originalna strategija bila je primjer hladnoratovske ravnoteže snaga u kojoj je SAD kao hegemon vješto manevrirao između dviju komunističkih sila kako bi spriječio njihovo približavanje. Međutim, koncept obrnutog Kissingera suočava se s fundamentalnim problemom: današnji globalni sustav više nije bipolarni, nego je multipolarni, s rastućim značajem Kine, Indije, EU-a i regionalnih sila poput Turske ili Irana. Realistički gledano, Rusija je nakon 2014. i aneksije Krima te osobito nakon invazije na Ukrajinu 2022. strateški gurnuta u kineski zagrljaj, ekonomski i politički izolirana od Zapada, a Kina joj je postala ključno tržište za energente i tehnologije. Time je prostor za američko-rusko približavanje drastično sužen jer bi svaki pokušaj Washingtona da privuče Moskvu na svoju stranu zahtijevao ustupke oko Ukrajine, sankcija, pa čak i europske sigurnosne arhitekture, što bi dugoročno potkopalo kredibilitet SAD-a među saveznicima u Europi.
Liberali bi mogli argumentirati da međunarodne institucije, trgovinska međuovisnost i diplomacija stvaraju prostore za dogovor koji nadilaze nultozbrojne logike realista. No, ekonomska međuovisnost Moskve i Pekinga danas nadmašuje mogućnosti Washingtona da ponudi nešto atraktivnije, osobito zato što se Rusija identificira s globalnim pokretom “Globalnog Juga” koji izaziva poredak temeljen na pravilima predvođen Zapadom. Istodobno, konstruktivistički pristup ukazuje na ulogu identiteta i narativa: Rusija i Kina razvile su diskurs zajedničkog suprotstavljanja “hegemoniji SAD-a” koji jača njihov savez ne samo iz pragmatičnih, nego i iz ideoloških razloga. Taj narativ Moskve kao branitelja multipolarnosti i Pekinga kao zaštitnika globalnog juga stvara simbolički okvir u kojem bi rusko udaljavanje od Kine izgledalo kao izdaja vlastite strategije međunarodnog pozicioniranja.
Geopolitički gledano, strategija obrnutog Kissingera suočava se i s promjenom same prirode moći. Kissingerovo doba obilježili su nuklearna ravnoteža, ideološki sukobi i vojni savezi. Današnje doba obilježeno je tehnološkim rivalstvom, cyber sigurnošću, energetskom tranzicijom i ekonomskom međuovisnošću. Kina je za Rusiju postala ključni partner u digitalnim tehnologijama, poluvodičima i trgovini, a ruska energija pokreće kinesku industriju. SAD bi da bi “odvojio” Rusiju od Kine morao preokrenuti čitavu logiku sankcija, priznati sferu ruskog utjecaja u postsovjetskom prostoru i time potkopati principe međunarodnog prava koje sam brani u Ukrajini, što bi dugoročno narušilo američku globalnu reputaciju. Stoga kritičari s pravom tvrde da bi strategija obrnutog Kissingera, čak i kad bi kratkoročno polučila rezultate, dugoročno destabilizirala saveze SAD-a i oslabila normativne temelje međunarodnog poretka.
Metafora diplomatske mašte
Za Europsku uniju i države poput Hrvatske ovakvi geopolitički eksperimenti nose posebne rizike. Ako bi Washington u želji da odvoji Moskvu od Pekinga popustio Rusiji u istočnoj Europi, sigurnosni teret pao bi na europske članice NATO-a koje već sada povećavaju obrambene proračune i razvijaju koncept “strateške autonomije”. Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a, našla bi se između zahtjeva kolektivne sigurnosti i potencijalnih američko-ruskih dogovora koji bi mogli promijeniti ravnotežu snaga u regiji. Istodobno, jačanje kinesko-ruskog partnerstva otvara pitanje kako će Europa balansirati između gospodarske suradnje s Kinom, sigurnosnih prijetnji iz Rusije i američkih zahtjeva za transatlantskom lojalnošću. Strategija obrnutog Kissingera stoga nije samo teorijsko pitanje američke diplomacije, nego i potencijalni izvor dubokih transformacija europske sigurnosne i vanjskopolitičke orijentacije.
Konačno, politološka analiza pokazuje da je geopolitička realnost današnjice bitno složenija od one 1970-ih. Ideja obrnutog Kissingera počiva na nostalgičnoj vjeri da se povijest može ponoviti istim metodama, ali ignorira multipolarnu prirodu suvremenog svijeta, ideološko zbližavanje Rusije i Kine, promjenu oblika moći i interese europskih saveznika. Umjesto pokušaja velikih geopolitičkih zaokreta, vjerojatniji put za Zapad ostaje kombinacija odvraćanja, ograničene suradnje i dugoročnog strateškog natjecanja s Kinom i Rusijom, pri čemu obrnutog Kissingera valja shvatiti više kao metaforu diplomatske mašte nego kao ostvarivu politiku u današnjem međunarodnom poretku.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: AI generirana fotografija