Međunarodna migracija - kretanje ljudi koji prelaze granicu kako bi uspostavili svoju uobičajenu rezidenciju u drugoj zemlji – povećala se izvanrednim tempom tijekom posljednjih desetljeća. Prema podacima United Nations Department of Economic and Social Affairs (UN DESA), procjenjuje se da je u sredini 2024. godine broj međunarodnih migranata dosegnuo oko 304 milijuna, što čini oko 3,7 % svjetskog stanovništva. (Migration Data Portal) Taj broj uključuje osobe koje su promijenile zemlju boravka bez nužne podjele po statusu izbjeglice, radu ili trajnijem boravku – te je stoga pokazatelj ukupne razine mobilnosti. (Ujedinjeni Narodi)
Trend rasta migracije usko je povezan s procesima globalizacije gospodarstava, rastom potražnje za radnom snagom u određenim zemljama, obrazovnim mobilnostima i sve većom interkonekcijom između država. Kako su se transport, komunikacije i međunarodne veze intenzivirale, ljudi su sve češće prelazili granice radi zapošljavanja, sigurnosti ili obrazovanja.
Nova migracijska središta u Europi i Aziji
U grupi razvijenih zemalja posebno su istaknute države poput Švicarska, Australija i Novi Zeland, koje bilježe jedan od najvećih udjela međunarodnih migranata u ukupnom stanovništvu. Te zemlje karakterizira visoka potražnja za radnom snagom, aktivni migracijski programi i relativno otvoreni kanali za doseljavanje. U slučaju Švicarske i Austrije moguće je uočiti kako su manja gospodarstva promjenila svoj demografski sastav i postala među međunarodno najrazličitijima na svijetu.
Zanimljiva su i brzo rastuća odredišta u Europi i Aziji – primjerice Španjolska, Turska i Južna Koreja. U Španjolskoj udio međunarodnih migranata porastao je s približno 2 % 1990. godine na više od 18 % danas, dok je Južna Koreja s gotovo zanemarivog udjela prešla na oko 3,5 %, što odražava njen tranzit u gospodarstvo visokog dohotka koje privlači strane radnike. Turska, pak, svojim rastućim udjelom ističe svoju ulogu i kao odredišta i kao tranzitnog mjesta za regionalne migracije.
Unatoč rastu novih odredišta, tradicionalne zemlje migracije - kao što su Sjedinjene Američke Države, Njemačka, Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo - i dalje vode u apsolutnim brojevima migranata. Prema podacima, SAD čini približno 17,2 % svih međunarodnih migranata, iako ima samo oko 4,2 % svjetske populacije. (migrationpolicy.org) Ta gospodarstva i dalje se u velikoj mjeri oslanjaju na međunarodnu radnu snagu kako bi popunila praznine u tržištu rada i podržala demografsku stabilnost.
Povećana mobilnost danas nije slučajan fenomen nego rezultat preplitanja demografskih, gospodarskih i geopolitičkih faktora. S jedne strane, starenje stanovništva i pad fertiliteta u mnogim razvijenim zemljama stvaraju potrebu za „uvoznom“ radnom snagom, prisiljavajući zemlje da otvore migracijske kanale. S druge strane, razlike u dohotku, obrazovanju i mogućnostima života između zemalja potiska (zemalja iz kojih ljudi odlaze) i odredišta stvaraju snažan poticaj za migraciju. Osim toga, obrazovanje i stručna mobilnost postaju važni motori migracijskih tokova: studenti i radnici visoke stručne spreme prelaze granice kako bi se kvalificirali u konkurentnijim ekonomijama.
Za zemlje domaćine migracija donosi različite izazove i prilike. S jedne strane, migranti mogu doprinijeti rastu produktivnosti, inovacijama i demografskoj obnovi; s druge strane, integracija migranata u društvo, obrazovni sustav i tržište rada postaje važan zadatak. Za zemlje iz kojih migranti dolaze, postoje koristi u vidu doznaka i potencijalnog povratka stručnjaka, ali i rizik „curenja mozgova“ i demografskog slabljenja. (europarl.europa.eu)
Izazovi za politiku i perspektive za budućnost
Nadolazeće desetljeće donosi niz ključnih pitanja. Prvo, kako oblikovati migracijsku politiku koja uravnotežuje potrebe gospodarstva, prava migranata i društvenu koheziju. Drugo, kako pratiti i upravljati demografskim promjenama koje migracije donose – osobito u manjim državama koje mogu brzo promijeniti svoj sastav. Treće, uloga migracija u globalnim lancima vrijednosti, obrazovanju i regionalnoj ekonomiji postaje značajnija nego ikad. Kao primjer, zemlje koje su dosad bile tek „poslatioci“ migranata sada postaju i odredišta – što mijenja tradicionalne obrasce i zahtijeva novu analitičku leću.
Za Hrvatsku i zemlje regije ova dinamika nosi dodatnu kompleksnost: s jedne strane, hrvatski građani sudjeluju u migracijama prema zapadnoj Europi, a s druge strane, Hrvatska i regija su također tranzitna i potencijalna odredišta za migrante iz drugih dijelova svijeta. Stoga je ključno pratiti globalne trendove i lokalne implikacije, kako bi se politika usmjerila ka integraciji, demografskoj obnovi i sigurnosti cestovnog prometa – koja, u krajnjoj liniji, također ovisi o stabilnoj i funkcionalnoj demografskoj bazi.
U zaključku, migracije stanovništva u svijetu pokazuju kako je mobilnost postala integralni dio globalne dinamike. One nisu samo izraz individualnih aspiracija, nego strukturalni fenomen koji reflektira ekonomsku, demografsku i društvenu preobrazbu. Razumijevanje tih kretanja postaje od ključne važnosti za zemlje koje žele aktivno oblikovati svoju budućnost u ovom razdoblju promjena.
Migracije stanovništva u Hrvatskoj: Između odlazaka, dolazaka i demografske transformacije
Migracijska slika Hrvatske posljednjih trideset godina mijenja se brže nego gotovo bilo koje drugo društveno područje. Dinamika odlazaka i dolazaka, ekonomskih ciklusa, integracijskih politika i globalnih kretanja pretvorila je Hrvatsku u zemlju izrazitih migracijskih kontrasta. Ono što je početkom 1990-ih bilo obilježeno ratom, raseljavanjem i povratkom izbjeglica, nakon ulaska u Europsku uniju 2013. godine postalo je pitanje radne mobilnosti, demografskog gubitka i sve vidljivijeg doseljavanja stranih radnika.
Hrvatska je tijekom druge polovice 20. stoljeća bila pretežno emigracijska zemlja, čiji su radnici odlazili u zapadnu Europu u potrazi za boljim životnim uvjetima. Rat 1990-ih produbio je migracijske tokove – raseljavanje, prognaništvo i povratak izbjeglica definirali su demografske bilance prvog desetljeća hrvatske državnosti. Tijekom 2000-ih migracije su se stabilizirale, ali gospodarska kriza 2008. godine ponovno je potaknula odlazak, osobito mladih i visokoobrazovanih.
U ulasku u Europsku uniju 2013. Hrvatska je dobila novi okvir mobilnosti – otvorena tržišta rada stvorila su snažan migracijski val prema Irskoj, Njemačkoj i Austriji. Procjene pokazuju da je u razdoblju od 2013. do 2020. iz Hrvatske iselilo više od 250 tisuća ljudi, a najveći udio činili su radno aktivni građani. Taj trend ostavio je duboke demografske posljedice u vidu starenja stanovništva, manjka radne snage i praznjenja pojedinih regija.
Preokret: Hrvatska kao zemlja doseljavanja
Posljednjih pet godina Hrvatska prolazi novu transformaciju. Nakon dugog perioda u kojem je gubila stanovništvo, zemlja se sve brže pozicionira kao odredište za radnike iz Azije, Afrike i jugoistočne Europe. Potražnja u turizmu, građevinarstvu, logistici, zdravstvu i industriji dovela je do situacije u kojoj Hrvatska godišnje izdaje više od sto tisuća radnih i boravišnih dozvola stranim radnicima.
Ovaj preokret dio je šireg europskog trenda: zemlje koje su donedavno bile isključivo izvori emigracije postaju kombinacija odredišta, tranzita i privremenog boravka. Hrvatska tako prati obrasce država poput Španjolske ili Portugala, koje su u samo jednoj generaciji prošle put od emigracijskih prema imigracijskim gospodarstvima.
Odlazak domaće radne snage i dolazak stranih radnika stvorili su složen demografski i društveni mozaik. Hrvatska se suočava s dvostrukim izazovom: potrebe tržišta rada rastu, a domaće stanovništvo smanjuje se i ubrzano stari. Strani radnici stoga postaju ključni za održavanje gospodarstva, osobito u sektorima u kojima je manjak domaćih radnika strukturalne prirode.
Istodobno, hrvatska društvena slika mijenja se brže nego što je politički diskurs spreman priznati. U većim gradovima i primorskim županijama sve je više razreda, radnih kolektiva i lokalnih zajednica u kojima stranci postaju vidljivi dio svakodnevice. Ta promjena za sobom povlači pitanja integracije, obrazovanja, kulturne prilagodbe i dugoročne demografske strategije.
Izazovi i perspektive hrvatske migracijske politike
Prvi izazov jest izgradnja održivog sustava upravljanja radnom migracijom. Hrvatska ima visoku potražnju za radnicima, ali i relativno kratak rok u kojem mora definirati modele integracije, zaštite radničkih prava i društvene kohezije.
Drugi izazov odnosi se na iseljenu hrvatsku dijasporu. Hrvatska ima jednu od najvećih dijaspora u odnosu na broj stanovnika u Europi, ali povratnička politika ostaje fragmentirana i bez dugoročnih učinaka. U zemlji s prirodnim padom stanovništva, povratak dijela iseljeništva mogao bi imati jednaku važnost kao i uvoz radne snage.
Treći izazov jest razvoj regionalne politike koja će spriječiti depopulaciju najugroženijih područja. Slavonija, Banovina, Dalmatinska zagora i dijelovi Like i Korduna bilježe najintenzivniji odlazak, dok Zagreb i primorje postaju glavni magneti za migracije.
Migracije će i u sljedećim desetljećima ostati jedno od ključnih pitanja hrvatske demografije, ekonomije i društvene stabilnosti. Hrvatska se postupno pretvara u zemlju koja istodobno gubi i dobiva stanovništvo, a te dvije dinamike oblikuju novu stvarnost.
Hoće li ta transformacija biti demografski spas ili novi izvor napetosti ovisit će o tome koliko brzo država uspije izgraditi pravedan, održiv i predvidljiv sustav upravljanja migracijom. Hrvatska više nije samo zemlja iz koje se odlazi – ona postaje i zemlja u koju se dolazi, a to je promjena koja definira novo poglavlje njezina razvoja.
...
Tekst i fotografije: Petar Kolovrat