Hrvatska narodna banka (HNB) izdala je 14. srpnja 2025. novi prigodni novčić od 2 eura u povodu 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava.
Kralj Tomislav, okrunjen 925. godine, široko je prepoznat kao prvi hrvatski kralj. Njegova krunidba smatra se značajnom povijesnom prekretnicom i označava početak Hrvatskog kraljevstva. Obljetnica ima duboku povijesnu, kulturnu i političku važnost za Hrvatsku. Novac sadrži prikaz kralja Tomislava, podsjećajući na poznati kip koji se nekoć nalazio na poleđini bivše novčanice od 1000 kuna. Dizajn je izradio Nikola Vudrag, akademski kipar, a novčić je kovala Hrvatska kovnica novca. Ukupno će biti izdano 400.000 novčića, od kojih će 382.400 biti dostupno javnosti za zamjenu. Prigodni novčić je također zakonsko sredstvo plaćanja, što znači da se može dobiti po nominalnoj vrijednosti bez dodatne naknade.
Pojava prvog hrvatskog kralja na europskim kovanicama prigoda je da se zapitamo li kralj Tomislav, prvi hrvatski kralj, mit ili povijesna činjenica?
Pitanje je li kralj Tomislav bio povijesna osoba ili tek mitološka konstrukcija jedna je od središnjih tema hrvatske ranosrednjovjekovne historiografije. Većina relevantnih povijesnih izvora i suvremenih znanstvenih tumačenja potvrđuje da je Tomislav doista postojao te da se kao „rex Croatorum“ – kralj Hrvata – spominje u autentičnim dokumentima, poput pisama pape Ivana X. iz 925. godine. U tim se dokumentima izričito koristi kraljevski naslov, a Tomislav je naveden kao sudionik crkvenog sabora u Splitu. Time se, barem iz papinske perspektive, priznaje status hrvatskog vladara kao kralja, što je ključni dokaz za tvrdnju da je Tomislav bio stvarna povijesna ličnost, a ne izmišljeni lik.
Mato Celestin Medović, Splitski sabor (kralja Tomislava) 925. godine, ulje na platnu, 303 x 216 cm, Zagreb, 1897.
Unatoč toj potvrdi njegova imena i kraljevskog naslova, brojni aspekti njegove vladavine ostaju obavijeni velom nesigurnosti. Izvori su rijetki i fragmentirani, a mnogi elementi koji se danas uzimaju zdravo za gotovo – poput krunidbe na Duvanjskom polju – zapravo potječu iz kasnijih interpretacija i nacionalno obojenih mitologizacija iz 19. i 20. stoljeća. Ideja o velikoj ceremoniji krunidbe 925. godine, koja je navodno simbolizirala ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, ne temelji se ni na jednom vjerodostojnom srednjovjekovnom dokumentu. Riječ je o konstrukciji proizišloj iz ideoloških i kulturnih potreba hrvatskoga narodnog preporoda, kada je povijest bila korištena kao sredstvo oblikovanja nacionalnog identiteta. Tako je, primjerice, Ivan Kukuljević Sakcinski izjednačio Tomislava s legendarnim Svatoplukom iz nepouzdanog Ljetopisa Popa Dukljanina, što je suvremena historiografija jednoglasno odbacila kao neosnovano.
Mit o krunidbi na Duvanjskom polju
Brojni istaknuti hrvatski povjesničari jasno su se očitovali o ovom pitanju. Profesorica Mira Matijević Sokol upozorava kako ne postoji ni jedan izvor koji govori o stvarnoj krunidbi, iako ističe da se u papinskim dokumentima Tomislava nesumnjivo naziva kraljem. Neven Budak ide korak dalje tvrdeći da je najvjerojatnije riječ o formalnom priznanju naslova, ali bez stvarnog čina krunidbe kakav poznajemo iz razvijenijeg srednjovjekovlja. Bosanskoherecegovački Akademik Enver Imamović sa slične pozicije odbacuje mogućnost bilo kakve ceremonijalne krunidbe na Duvanjskom polju i ističe da je riječ o kasnijem mitu, neosnovanom u povijesnim izvorima. Ivo Goldstein također pristupa temi s povijesnim oprezom, upozoravajući da se u ranim stoljećima srednjeg vijeka termin „kralj“ nije uvijek dosljedno koristio za označavanje suverena s krunom i formalno ustoličenjem, nego je mogao imati i šire političko značenje, u skladu s vremenom i kontekstom.
Tomislav se u kontekstu svoje vladavine pojavljuje i u djelima kasnijih autora, poput Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, koji ga spominje u kontekstu crkvenih sabora i teritorijalne vlasti, ali bez detalja o krunidbi ili simbolici kraljevske vlasti. Usporedo, bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu „O upravljanju carstvom“ ne spominje izričito Tomislava, iako opisuje vojnu moć hrvatskog vladara i njegovu sposobnost da uspješno parira mađarskim i bugarskim prijetnjama. Te se opise kasnije povijesne interpretacije često nekritički pripisuju Tomislavu, što dodatno zamagljuje granicu između povijesne činjenice i kasnijih nacionalnih projekcija.
Historiografska interpretacija i nacionalni narativ
Značajan doprinos u razgraničenju povijesti i mita daje i Nada Klaić, koja se u svojim radovima odlučno suprotstavlja romantičarskim interpretacijama hrvatske prošlosti. Ona upozorava na problematičnu prirodu izvora iz tog razdoblja i na potrebu da se interpretacije temelje isključivo na onome što se može potvrditi suvremenim kritičkim metodama. Povjesničari se danas sve više oslanjaju na interdisciplinarni pristup – uključujući arheologiju, analizu rukopisa, diplomatiku i filologiju – kako bi rekonstruirali realan opseg Tomislavove moći i identiteta.
Josip Horvat Međimurec, Kralj Tomislav na prijestolju, ulje na platnu, 210 x 152 cm, Zagreb, 1941.
U konačnici, možemo zaključiti da kralj Tomislav nije mit, nego povijesna osoba čije je postojanje potkrijepljeno relevantnim pisanim izvorima. Međutim, narativ o njegovoj krunidbi, ujedinjenju hrvatskih zemalja i veličanstvenoj kraljevskoj moći uvelike je rezultat kasnijih ideoloških interpretacija i romantiziranja nacionalne prošlosti. On jest prvi vladar kojega dokumenti nazivaju hrvatskim kraljem, ali se ne može sa sigurnošću tvrditi da je ikada okrunjen u današnjem smislu te riječi. Povijesni Tomislav i mitski kralj Tomislav dva su različita lika – prvi se temelji na papinskim dokumentima i povijesnim indicijama, dok je drugi proizvod kulturne potrebe za stvaranjem slavne, simbolički snažne prošlosti.
Zaključno osoba kralja Tomislava je povijesna činjenica, on je postojao i nazvan kraljem u službenim papinskim dokumentima 925. godine. Bio je autoritet na crkvenim saborima i uspostavio međunarodni status hrvatske kneževine. No, priča o krunidbi na Duvanjskom polju je nepodržana i izmišljena, nastala iz kasnih mitologizacija i nacionalnog preporoda. Territorijalne tvrdnje o ujedinjenju velike Hrvatske nisu utemeljene na suvremenim izvorima, nego na kasnijim proširenjima i interpretacijama. Suvremeni povjesničari zato razdvajaju Tomislava kao povijesnu ličnost i ruglo mitološke naracije. Njegova status kao prvi hrvatski kralj temelji se na papinskom priznanju, ali ne nužno i na formalnoj krunidbi.
Tekst: Vidmir Raič
Fotografije: Hrvatska narodna banka (HNB), Hrvatski povijesni muzej