U ožujku 2018. godine ruski predsjednik Vladimir Putin predstavio je paket strateških oružja koji je trebao osigurati ruskoj strani prednost u vremenu u kojem se tvrdi da je poremećen međunarodni režim kontrole nuklearnog oružja i balističke obrane. Među tim najavljenim sustavima našla se i krstareća raketa s nuklearnim pogonom 9M730 Burevestnik – oružje koje Kremlj opisuje kao „nepobjedivo“ za sadašnje i buduće sposobnosti proturaketne obrane. Upravo zbog toga zahtijeva dublju analizu: u kojoj je mjeri ovo oružje realna prijetnja, a u kojoj je politički propagandni instrument.
Tehnički okvir i tvrde specifikacije
Prema dostupnim informacijama, Burevestnik je zemljom lansirana krstareća raketa čiji pogon treba biti miniaturizirani nuklearni reaktor, što joj u teoriji omogućuje gotovo neograničen domet i dug najmanje satima ili čak danima, pri čemu može letjeti na vrlo niskoj visini kako bi izbjegla radarske sustave. Ruska strana tvrdi da je u testu održanom 21. listopada raketa preletjela približno 14.000 km i bila u zraku oko 15 sati. Također, navodi se da je altitudu leta niska (oko 50-100 metara) te da je sustav po svojoj arhitekturi koncipiran da zaobiđe tzv. „klasične“ sustave proturaketne obrane (ABM).
No tehničke dokumentacije – za razliku od promotivnih izjava – mnogo su skromnije i sadrže niz upozorenja. Na primjer, stručna analiza iz 2021. godine navodi kako je ovo eksperimentalni sustav, ali da razvoj zapinje i vrši se mnogobrojna testiranja s velikom neizvjesnošću u pogledu pouzdanosti. Također je istaknuto da velik broj ranijih testova nije postigao željeni rezultat te da je prisutan visok rizik – posebno zbog korištenja nuklearnog pogona sa svim povezanim problemima radijacije, sigurnosti i zaštite okoliša.
Strateški kontekst i funkcija u ruskoj doktrini
Za Moskvu Burevestnik ima višestruku funkciju. Prvo, radi se o signalu moći – kako prema Zapadu, tako i prema partnerima i protivnicima u geopolitičkom kontekstu. Ruski vojni vrh ističe da ovaj sustav omogućava potencijalni prvi udar i „razbijanje“ neprijateljske infrastrukture nakon što je klasično nuklearno odvraćanje aktivirano. U izjavi Kremlja, Putin je ovu raketu nazvao „jedinstvenim oružjem koje nitko drugi u svijetu nema“. Drugo, u doktrini strateškog odvraćanja, oružje s „neograničenim dometom“ i mogućnošću nepredvidivog puta leta služi kao sredstvo da se neutralizira sustave proturaketne obrane – dakle, da se poništi ili barem smanji učinkovitost američkih i NATO ABM sustava. Treće, uslijed razmjera i karakteristika, Burevestnik implicira da Rusija želi biti vidljiva kao sila koja ne samo da posjeduje nuklearno oružje, nego i da razvija koncepte koji „prelaze“ klasične interkontinentalne balističke projektile (ICBM) – čime nastoji modernizirati i diversificirati svoje strateške kapacitete.
Za hrvatski i širi balkanski prostor važno je primijetiti da takva sposobnost, iako namijenjena globalnom dometu, ima implikacije za stabilnost situacije u Europi – dodatno uzme li se u obzir raspored američkih i NATO sustava u Poljskoj, Rumunjskoj i baltičkim zemljama te mogućnost eskalacije nuklearnih tenzija.
Kritički pogled – sumnje i ograničenja
Unatoč ruskim tvrdnjama, postoji značajan skup tehničkih, operativnih i sigurnosnih problema koji umanjuju realističnost tvrdnje o „nepobjedivosti“ Burevestnika. Prvo, iako je raketa najavljena kao sposobna praksi neograničenog leta, stručni izvori navode da je riječ o „notional“ dometu (10 000-20 000 km) odnosno teoretskoj mogućnosti, a ne potvrđenom operativnom kapacitetu. Drugo, raketa je – prema informacijama – subsonična ili niskosupersonična: to znači da, iako može letjeti dugo i nisko, brzina joj je znatno manja od hipersoničkih projektila i balističkih raketa, što omogućuje protivniku da je u određenim uvjetima detektira i pokuša presresti. Treće, kritičari ističu da sustav nuklearnog pogona nosi ozbiljan rizik širenja radijacije – tijekom testova je zabilježen incident 2019. na poligonu na sjeveru Rusije gdje je došlo do fatalnih posljedica i sumnje da je povezan s testiranjem Burevestnika. Četvrto, u dokumentima se naglašava da je niz testova propao ili bio djelomično uspješan – što povećava sumnju da je sustav operativan u većim brojevima ili da je pouzdan.
U hrvatskom kontekstu, gdje analiza razvoja oružja često ostaje u domeni globalne razine, važno je imati na umu da senzacionalistički opisi („nepobjedivo“, „beskonačan domet“) ne moraju odgovarati operativnoj stvarnosti. Za sustave proturaketne obrane kao što su američki ili NATO sustavi u Europi, ali i za nacionalnu sigurnost Hrvatske i regije, postoji razlika između tehničke mogućnosti i stvarne vojno-tehničke operativne realizacije.
Implikacije za širu sigurnosnu agendu
Iako se na prvi pogled raketa Burevestnik ne čini direktno s Hrvatskom, njen razvoj i najave imaju implikacije na hrvatsku sigurnosnu politiku i okruženje sigurnosti u kojem djelujete kao stručnjak za sigurnost cestovnog prometa. U modernom sigurnosnom okruženju, destabilizirajući faktori kao što su nuklearni strateški sustavi i njihova moguća upotreba ili primjena odvraćanja utječu na širu infrastrukturu – uključujući i transportne mreže, logistiku, civilnu pripravnost te zaštitu kritične infrastrukture (ceste, željeznice, luke). Ako ruski sustav kao što je Burevestnik bude zaista razmješten i operativan, vrijeme reakcije i mogućeg udara se smanjuje, što znači da se i sustavi civilne zaštite i prometa mogu naći pod većim pritiskom u kriznim scenarijima. Osim toga, razvoj oružja ove vrste pojačava utrku u strateškim sustavima koja može izazvati intenzivniju militarizaciju i time veći rizik za regionalnu stabilnost, odnosno raspoređivanje takvog oružja u Europi može utjecati na hrvatsku logističku mrežu (prometne koridore, luka Rijeka, pristup NATO proturaketnim sustavima), zbog čega hrvatske vojne i civilne institucije u Hrvatskoj moraju pratiti šire strateške trendove.
Ruske prijetnje svijetu – bilo da je riječ o Burevestniku, hipersoničnim projektilima poput Avangarda, nuklearnim torpedima Posejdonu ili o geopolitičkoj retorici – treba sagledavati u složenom okviru stvarne vojne moći, tehnološke održivosti i strateške racionalnosti. Na razini globalne sigurnosne arhitekture, one nisu neosnovane, ali su znatno manje dramatične nego što to sugerira ruska propagandna retorika. Rusija ostaje nuklearna supersila i jedan od dvaju ključnih aktera u globalnoj ravnoteži odvraćanja, no njezina sposobnost da dugoročno mijenja tu arhitekturu više je ograničena političkim, ekonomskim i tehnološkim čimbenicima nego vojnom voljom.
Na globalnoj razini, sigurnosni poredak koji je nastao nakon Hladnog rata temelji se na kombinaciji američkog vojno-tehnološkog vodstva, širenja NATO-a i sve gušće mreže međunarodnih režima kontrole naoružanja. U tom okviru Rusija pokušava redefinirati svoj položaj koristeći strateške novitete poput Burevestnika kao instrument simboličkog zastrašivanja. Međutim, realna prijetnja takvih sustava ograničena je brojem uspješnih testova, održivošću proizvodnje i logistike te činjenicom da se Rusija danas nalazi pod vrlo teškim gospodarskim sankcijama koje usporavaju njezinu industriju visoke tehnologije.
U europskom kontekstu, takve prijetnje imaju ponajviše političku funkciju – održavanje atmosfere nesigurnosti i pokušaj razbijanja euroatlantskog jedinstva. Dok Rusija demonstrira moć, Europa ubrzano jača proturaketne kapacitete, diverzificira energetske izvore i povećava vojna ulaganja, čime se jača obrambena arhitektura kontinenta. Ključno je da NATO, koji okuplja 32 zemlje s najvećim zbrojem vojnih resursa na svijetu, ima neusporedivo jaču i moderniju infrastrukturu ranog upozorenja, satelitskog nadzora i nuklearnog odvraćanja od Rusije. U praktičnom smislu, Rusija može stvarati taktičku prijetnju, ali ne i strateški poraz Zapada.
S druge strane, geopolitički realitet 2025. godine pokazuje da Moskva više ne djeluje u vakuumu: oslanja se na partnerstva s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom, no ta osovina ima ograničenu koheziju i jasno definirane vlastite interese. Kina, primjerice, podržava Rusiju retorički, ali u stvarnosti vodi vlastitu strategiju gospodarskog i tehnološkog širenja i ne želi globalni nuklearni sukob. U tom smislu, Putinova prijetnja svijetu više je oruđe unutarnje konsolidacije moći i vanjskopolitičkog pritiska nego realna namjera za upotrebu takvih oružja.
U konačnici, u sigurnosnoj arhitekturi svijeta današnje ruske prijetnje imaju trostruku dimenziju: simboličku, psihološku i ograničeno vojno-tehničku. Simbolički, one održavaju dojam da Rusija ostaje velika sila; psihološki, one testiraju otpornost Zapada i političku jedinstvenost Europe; a vojno-tehnički, one se oslanjaju na oružja čija je operativna pouzdanost upitna. U stvarnom poretku odnosa moći, Rusija jest faktor destabilizacije, ali ne i pokretač nove svjetske arhitekture.
Europa, iako izložena retorici prijetnje, danas raspolaže stabilnijom sigurnosnom mrežom nego ikada prije: koordiniranim proturaketnim štitovima, sveobuhvatnim sustavima nadzora i digitalnim mehanizmima za rano otkrivanje. U tom kontekstu, ruske „nepobjedive rakete“ više djeluju kao manifest tehnološkog očaja i pokušaj povratka statusa super sile, nego kao oružje koje bi moglo promijeniti odnos snaga u globalnoj sigurnosnoj arhitekturi.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano