Postliberalni demokracija je koncept koji se odnosi na model demokracije u kojem se pomiču granice tradicionalne liberalne demokracije, koja počiva na vrijednostima kao što su sloboda pojedinca, vladavina prava, zaštita ljudskih prava i slobodno tržište. U postliberalnoj demokraciji, te vrijednosti ostaju, ali se reinterpretiraju ili nadograđuju novim idejama kako bi se adresirali izazovi 21. stoljeća, poput ekonomske nejednakosti, globalizacije, migracija, identitetskih pitanja i jačanja populističkih pokreta.
Na Zapadu se postliberalna demokracija često pojavljuje kao reakcija na percipirane neuspjehe liberalne demokracije u rješavanju socioekonomskih problema, posebno nakon financijske krize 2008. godine. Političke stranke koje zastupaju postliberalne ideje često stavljaju naglasak na nacionalnu suverenost, ekonomski protekcionizam i obranu tradicionalnih vrijednosti, što se može vidjeti u usponu desnih populističkih pokreta.
Takav model demokracije naglašava kontrolu nad granicama i nacionalnom sigurnošću. Ujedno on povećava skepticizam prema imigraciji i globalizaciji i i u političkom životu društva naglašava nacionalne interese u odnosu na međunarodne institucije. Kod takvih političara i politika čest je euroskepticizam, kritika EU-a i drugih transnacionalnih tijela koja ograničavaju nacionalnu suverenost. U ekonomskoj sferi naglasak na redistribuciji i zaštiti domaće industrije od globalne konkurencije.
Pojam postliberalne demokracije može se shvatiti kao pomak prema hibridnom političkom modelu u kojem su liberalne vrijednosti prisutne, ali ih nadopunjuju ideje koje su tradicionalno vezane uz konzervativne i nacionalističke pokrete.
Lijevi i desni progresivizam
Lijevi i desni progresivizam definiraju se kao pokreti koji dijele težnju za promjenom društva, ali s različitim pristupima i vrijednostima. Oba smjera progresivizma su vođena idejom napretka, ali se razlikuju po temeljnim stavovima prema pitanjima jednakosti, slobode, društvenih normi i ekonomskog poretka.
Lijevi progresivizam temelji se na idejama socijalne jednakosti, radničkih prava, i širenja društvenih usluga. Zagovara promjene koje vode premaj socijalnoj pravdi i smanjenju ekonomskih nejednakosti. Lijevi progresivci obično podržavaju distribuciju bogatstva i veće poreze za bogate, te politike koje redistribuiraju resurse kako bi se smanjila nejednakost.
Također, naglašavaju socijalne usluge i zaštitu radnika, tražeći veću ulogu države u pružanju zdravstvene zaštite, obrazovanja, i zaštiti radnih prava. U svojim istupima naglašavaju ljudska prava i manjinske skupine, prava LGBTQ zajednica, rasne i etničke jednakosti, ženska prava itd. Aoni su zagovornici oštrih ekoloških reformi, aolitike koje adresiraju klimatske promjene i održivo gospodarstvo.
S druge strane, desni progresivizam teži reformama koje su konzervativne u vrijednostima, ali moderniziraju ili jačaju određene društvene norme i institucije. Takvi pokreti podržavaju napredak, ali kroz prizmu jačanja tradicionalnih vrijednosti, nacionalne suverenosti i kulturne stabilnosti. Desni progresivci obično naglašavaju macionalnu suverenost i ekonomski protekcionizam. U javnom sferi njihova je agenda protivljenje globalizaciji i zaštita domaće industrije, te promocija konzervativnih socijalnih normi. Fokus im je na tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, religijskim pravima i kulturnoj koheziji.
Također, često pokazuju skepticizam prema imigraciji, zahtijevajući veću kontrolu imigracije i zaštitu nacionalne kulture. Zajedničko s lijevima im je zalaganje za uodernizacija države. Žele efikasniju državnu administraciju, ali bez širenja socijalne države kao kod lijevih progresivaca.
Poveznica lijevo-desno
Oba oblika progresivizma povezuje težnja za promjenom postojećih institucija, ali se razlikuju po tome što lijevi progresivizam traži transformaciju prema većoj jednakosti i socijalnoj inkluziji, dok desni progresivizam traži promjene koje ojačavaju nacionalne i kulturne identitete unutar okvira društvenih normi i suvereniteta.
Tekst i fotografija: Vidmir Raič