Kinesko-ruski odnosi predstavljaju jedno od najintrigantnijih i najsloženijih poglavlja u modernoj povijesti međunarodnih odnosa, oscilirajući između savezništva i sukoba, ideološke bliskosti i geopolitičkog rivalstva. Njihova dinamika odražava šire procese transformacije globalnog poretka, od hladnoratovskog bipolarizma do današnje višepolarne arhitekture moći. Povijesni korijeni političke interakcije Pekinga i Moskve sežu duboko u 17. stoljeće, kada je potpisan sporazum iz Nerca 1689. godine kojim su Qing dinastija i Rusko Carstvo definirali prve granice i uspostavili rudimentarne diplomatske kontakte. Tijekom 18. i 19. stoljeća odnosi su bili obilježeni trgovinskim kontaktima, ali i rastućim nepovjerenjem, osobito nakon što je niz neravnopravnih ugovora u drugoj polovici 19. stoljeća, poput Ajgunskog iz 1858. i Pekinškog iz 1860., omogućio Rusiji značajne teritorijalne dobitke na Dalekom istoku.
Prava politička sinteza nastupa tek nakon pobjede kineske komunističke revolucije 1949., kada Mao Zedong i Josif Staljin uspostavljaju blisko ideološko i strateško partnerstvo. Potpisivanjem Sporazuma o prijateljstvu, savezu i međusobnoj pomoći 1950. godine cementirana je vojna i gospodarska suradnja, dok je Sovjetski Savez pružao Kinezima ključnu industrijsku i tehničku pomoć. Međutim, ovaj period savezništva bio je kratkog daha. Nakon Staljinove smrti i početka Hruščovljeve politike destaljinizacije, ideološke razlike i strateške ambicije dovele su do raskola. Kinesko-sovjetski raskid 1960-ih kulminirao je oružanim sukobima na pograničnim područjima 1969., poput incidenta na rijeci Ussuri, te je gurnuo Peking i Moskvu u otvoreno neprijateljstvo. U tom kontekstu Kina ulazi u taktičko zbližavanje sa Sjedinjenim Državama, što dodatno pogoršava odnose sa SSSR-om.
Partnerstvo bez ograničenja
Stagnacija i latentna napetost obilježavale su 1970-e i veći dio 1980-ih, sve dok proces normalizacije nije započeo pod vodstvom Mihaila Gorbačova i Denga Xiaopinga. Gorbačovljeva politika „novog mišljenja“ i kineske ekonomske reforme omogućile su ponovnu uspostavu diplomatskog dijaloga. Ključan trenutak predstavlja Gorbačovljev posjet Pekingu 1989., kojim su formalno zaključena tri glavna sporna pitanja: granični sporovi, sovjetska vojna prisutnost u Afganistanu i odnosi s Vijetnamom. Time su otvorena vrata novoj fazi pragmatične suradnje, oslobođene rigidne ideološke matrice.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., Ruska Federacija i Narodna Republika Kina redefinirale su svoje odnose na temelju zajedničkih geopolitičkih interesa i međusobnog priznanja potreba u sferama sigurnosti i gospodarstva. Potpisivanjem Sporazuma o dobrosusjedstvu, prijateljstvu i suradnji 2001. te pristupanjem obiju država Šangajskoj organizaciji za suradnju, stvoreni su institucionalni mehanizmi koordinacije u pitanjima borbe protiv terorizma, separatizma i ekstremizma, kao i poticanja trgovinske razmjene. Rusija je postala ključni dobavljač oružja i energenata Kini, dok je Kina pružala sve snažniji gospodarski impuls ruskoj ekonomiji, osobito nakon 2014. i zapadnih sankcija Moskvi zbog aneksije Krima. Taj događaj značajno je ubrzao produbljivanje političke i ekonomske veze dviju zemalja, jer je Rusija, izolirana od zapadnog kapitala i tehnologije, pronašla alternativno tržište i političkog partnera u Pekingu.
Današnji kinesko-ruski odnosi definirani su retorikom „partnerstva bez ograničenja“, kako su ga opisali Xi Jinping i Vladimir Putin u zajedničkoj izjavi iz veljače 2022., neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu. Međutim, iza deklarativne solidarnosti kriju se i asimetrije: Kina je ekonomski nadmoćna, dok je Rusija strateški i vojno sposobna destabilizirati regije od interesa za Zapad. Peking podržava Moskvu politički i gospodarski, ali izbjegava otvoreno kršenje međunarodnih sankcija, nastojeći očuvati pristup zapadnim tržištima. Moskva pak prihvaća sve jaču ekonomsku ovisnost o Kini, svjesna da joj to dugoročno sužava manevarski prostor, no kratkoročno osigurava preživljavanje pod sankcijskim pritiskom.
Perspektiva ovih odnosa u budućnosti oblikovat će se kroz nekoliko temeljnih točaka geopolitičkog nadmetanja. U euroazijskom prostoru obje sile teže ograničiti američki i NATO utjecaj, no njihovi interesi u Srednjoj Aziji nisu uvijek usklađeni, s obzirom na kineske infrastrukturne ambicije kroz Inicijativu Pojas i put i ruske težnje očuvanja političkog primata u postsovjetskom prostoru. Arktik i pomorski koridori postaju nova os geostrateških kalkulacija, gdje Rusija posjeduje kontrolu nad resursima i rutama, dok Kina teži statusu „bliskog arktičkog aktera“. Buduća arhitektura međunarodnog poretka – osobito odnos prema Sjedinjenim Državama, europskim silama i globalnom Jugu – bit će lakmus-papir njihove stvarne kohezije ili latentnog rivalstva.
U konačnici, kinesko-ruski odnosi danas se temelje na zajedničkom protivljenju zapadnoj hegemoniji i spremnosti da koriste međusobne komplementarne snage, no povijesno iskustvo pokazuje da ta kooperacija nije imuna na promjene strateških kalkulacija. Dok god globalna ravnoteža moći ostaje fluidna, partnerstvo će biti pragmatično i vođeno interesima, a ne dubokom ideološkom sinergijom, što ostavlja prostor i za iznenadne promjene smjera u desetljećima koja dolaze.
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija i infografika: Vidmir Raič, uz asistenciju AI GPT 5