Kolovoz 1941. u Zagrebu, gradu premreženom špijunima, kolaboracionistima, ilegalcima i ljudima koji su samo pokušavali preživjeti, pretvara se u pozornicu krvavog političkog teatra u kojemu nijedan čin nije ostao bez odjeka.
Podnevno sunce četvrtog kolovoza 1941. obasjavalo je mirnu površinu Botaničkog vrta, ali iza uredno poredanih staza i mirisa ljetnog cvijeća krila se napetost koja je pulsirala u tijelima dvanaest ilegalaca. Zagrebačka ilegalna mreža, izranjena tragedijom kod Kerestinca, trebala je dokazati da nije slomljena. Akcija koju je vodio Slavko Komar bila je zamišljena kao simbolički i operativni udarac: otvorena poruka ustaškom režimu da ni danju, ni u središtu grada, nisu sigurni. Izabrano mjesto – Botanički vrt – nosilo je ironičnu notu. Prostor znanosti, ljepote i mirne šetnje tog je dana postao bojišnica, a zvuk eksplozija zamijenio je cvrkut ptica.
Motivacija ilegalaca bila je višeslojna. Formalni povod bila je uspomena na Krstu Ljubičića, ubijenog 1937. od strane frankovačkih studenata, ali pravi cilj bio je politički – razoriti mit o sveprisutnoj moći ustaškog aparata i pokazati da komunistički pokret, iako oslabljen, može udariti u samo srce režima. Bacanje bombi na odred Ustaške sveučilišne vojnice, koji je izlazio iz studentskog doma u Runjaninovoj, bila je demonstracija sile, ali i svojevrsna poruka javnosti: rat nije negdje daleko – on se vodi ovdje, na ulicama Zagreba.
No, grad nije bio samo poprište akcije, nego i nepredvidiv akter. Ilegalci nisu znali da u vrtu studentskog doma stoji teški mitraljez, spreman za trenutnu reakciju. Planirana likvidacija ranjenih ustaša pretvorila se u nagli i kaotičan uzmak, u kojemu se metci i smjerovi kretanja miješaju s adrenalinom i instinktom preživljavanja. Bilanca – 28 ranjenih ustaša – bila je značajna, ali cijena za ilegalce bila je visoka: neki su pali u ruke policije, a potraga za ostalima pretvorila se u gradsku hajku.
Komarov bijeg bio je gotovo filmski. Preskakanje ograde, trk prema Miramarskom podvožnjaku, pa povratak „u gužvu” prema savjetu Vlade Popovića, veterana Španjolskog građanskog rata. Paradoks ilegalnog rata bio je očit – sigurnost se nalazila ne u bijegu u tišinu, nego u uranjanju u masu, među ljude koji možda ne znaju tko ste, ali vam svojom anonimnošću daju zaklon. Susret s agentom u Mihanovićevoj, kratka i smrtonosno ozbiljna prijetnja, pa nestanak u gradskoj vrevi – sve to pokazuje kako je Zagreb toga dana bio labirint mogućih smrti i mogućih spasenja.
Brutalna odmazda režima
No, režim nije kasnio s odmazdom. Ustaške vlasti reagirale su hladnom i brutalnom logikom terora. Pokretni prijeki sud, već pripremljen za ovakve situacije, izrekao je smrtne presude stotinama ljudi, većinom Židova i komunista, pod optužbom da su „intelektualni začetnici zločina”. Činjenica da su u samo dva dana strijeljana najmanje 185 ljudi, od kojih mnogi vjerojatno nisu imali nikakve veze s napadom, pokazuje koliko je akcija kod Botaničkog vrta bila politički eksplozivna. Ona je, poput detonacije bombe, izazvala valove koji su se širili daleko izvan mjesta napada.
Ova epizoda ujedno označava i prekretnicu. Do tada su se sukobi komunista i ustaških agenata odvijali na periferiji, u mraku, gotovo na rubovima svijesti grada. Ali napad usred dana, u centru, promijenio je pravila. Zagreb više nije mogao živjeti u iluziji normalnosti. Ilegalci su pokazali da rat može zakucati na vrata studentskog doma, a režim je dokazao da će svaki izazov platiti životima mnogih – i krivih i nedužnih.
U toj složenoj igri smrti i simbolike, akcija kod Botaničkog vrta ostaje paradigmatski primjer kako oružani otpor u okupiranom gradu nosi dvostruku narav – hrabrost i očaj, prkos i svjesno žrtvovanje. Ona pokazuje i kako rat u urbanom prostoru briše granice između bojišta i svakodnevice, između vojnika i prolaznika, i kako jedan podnevni trenutak može pretvoriti mirni vrt u krvavu točku povijesti.
Dan kada miris cvijeća prekriva barut
U Botaničkom vrtu, toga 4. kolovoza, cvjetale su ljetne vrste, a miris lipe sa Zrinjevca miješao se sa suhim mirisom vrućeg šljunka na stazama. Vrtlari su zalijevali gredice, studenti su, navikli na policijske patrole, prolazili žurno, a negdje iza uredno orezanih živica dvanaest ljudi, većinom mladih, spremalo se na potez koji će se urezati u povijest grada. Slavko Komar, čvrsta pogleda i naučen na šutnju, znao je da ova akcija nije samo vojni zadatak – ona je poruka. Poruka režimu da Kerestinec nije bio kraj, poruka javnosti da otpor živi, i poruka ilegalcima da se još može udariti usred bijela dana. No, i jedni i drugi su bili žrtve, danas znamo, pogrešnih ideologija.
U trenutku kad su se vrata studentskog doma u Runjaninovoj otvorila i kada su pripadnici Ustaške sveučilišne vojnice počeli izlaziti, tišina vrta pukla je eksplozijom. Zvuk bombe odjeknuo je kao pucanj iz divovskog bubnja, a odjek se odbijao od staklenih fasada obližnjih zgrada. Dim i krikovi pomiješali su se s panikom prolaznika koji su, u jednom trenu radoznali promatrači, a već u sljedećem meteži koji bježi prema sigurnijim ulicama. Plan ilegalaca bio je hladno jasan – nakon eksplozija, paljbom iz pištolja dokrajčiti ranjene. No, iz vrta studentskog doma odjednom je progovorio teški mitraljez, njegov metalni tresak parao je zrak i onemogućio daljnju akciju. Iznenađenje je prisililo Komara i njegove ljude na naglo povlačenje. I dok je adrenalin tjerao noge, a miris baruta još bio u nosnicama, metci su šibali iznad glava, a povratka na plan više nije bilo.
Cijena odvažnosti
Bilanca napada bila je teška – dvadeset i osam ranjenih ustaša. Ali pravi odjek došao je ubrzo nakon toga. Ustaške vlasti, iznenađene drskošću napada u srcu grada, reagirale su odmazdom kakva je trebala ušutkati svaki mogući otpor. Pokretni prijeki sud radio je bez zastoja – 98 ljudi strijeljano je još istoga dana, a 5. kolovoza još 87. Službene brojke bile su strašne, a neslužbene, one koje su kolale među ljudima, još gore. Mnogi od tih strijeljanih nikada nisu ni vidjeli Botanički vrt toga dana, ali su postali žrtve političkog terora koji je trebao pokazati da se vlast ne izaziva nekažnjeno.
U povijesnom smislu, ovaj događaj otkriva paradoks urbanog otpora: što je akcija smjelija i vidljivija, to je njena cijena veća. Botanički vrt je time postao više od topografske točke – pretvorio se u metaforu za dvosjeklu narav borbe u okupiranom gradu. Tamo gdje miris cvijeća može u trenu prekriti miris baruta, i gdje se granica između života i smrti mjeri u koracima, oblikuje se posebna vrsta hrabrosti. Ona ne proizlazi iz sigurnosti pobjede, nego iz svijesti da i mali udarac može odjeknuti daleko – možda dovoljno daleko da preživi i onoga koji ga je zadao, i one koji će ga tek čuti.
Ovim činom, Zagreb je, makar na trenutak, postao pozornica na kojoj se sudaraju dvije volje – volja za potpunom kontrolom i volja za slobodom. Taj sudar, jednako krvav koliko i simboličan, zauvijek je upisao Botanički vrt u mračnu, ali i herojsku kartu sjećanja grada.
Tragedija ideoloških podjela
Tragedija nacionalnog sukoba zbog ideoloških razloga uvijek je dvostruka, jer ne uništava samo živote onih koji izravno sudjeluju, nego razara i samu društvenu tkaninu koju bi trebalo štititi. Kada se mladi ljudi, koji bi mogli graditi budućnost zajednice, nađu na suprotnim stranama zbog političkih dogmi, rezultat je generacijska rana koja se prenosi dalje od bojišta – u obitelji, susjedstva i sjećanja naroda. Ideologija, kada nadjača ljudskost, pretvara susjeda u neprijatelja, a domovinu u poprište neprestanog unutarnjeg rata. Posljedica takvih podjela je dugotrajna nestabilnost u kojoj pobjednici i poraženi jednako gube – prvi jer nose teret krvi, drugi jer nose teret gubitka – a cijelo društvo jer gubi zajedničku viziju budućnosti.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat