Početna arhitektura europskog puta (2005.–2012.)
Nacionalna strategija Srbije za pristupanje EU iz 2005. godine bila je prvi koherentni državni okvir koji je, u tadašnjoj državnoj zajednici s Crnom Gorom, definirao EU kao glavni instrument unutarnje transformacije, političke konsolidacije i modernizacije društva. Politički kriteriji, vladavina prava, zaštita manjina i regionalna suradnja postavljeni su kao temelj, dok su ekonomske reforme i harmonizacija zakonodavstva s acquisem bili zamišljeni kao tehnički putokaz prema članstvu. Posebna težina stavljena je na provedbu, političku volju i komunikaciju prema javnosti, uz pretpostavku da će članstvo biti prirodni rezultat unutarnjih reformi, a ne obratno.
Od 2006. Srbija je postala samostalna država s novim ustavom, 2008. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), a 2012. dobila status kandidata. Ovaj period obilježila je nada u brzu transformaciju i politički konsenzus o europskom putu, iako su pojedina pitanja, posebno odnos prema Kosovu, ostala neriješena.
Otvaranje pregovora i usporavanje procesa (2013.–2023.)
SAA je u potpunosti stupio na snagu 2013., a pregovori su otvoreni 2014. godine. Do sada je otvoreno 22 poglavlja, a privremeno zatvorena tek dva, dok su ključna poglavlja 23 i 24 o vladavini prava ostala bez zatvaranja. Normalizacija odnosa s Kosovom, institucionalizirana kroz Ohridski sporazum 2023. i njegov Dodatak o provedbi, premještena je u samo srce pregovaračkog Poglavlja 35. Tempo otvaranja i zatvaranja poglavlja postao je izravno uvjetovan mjerljivim napretkom u njegovoj provedbi.
Usklađenost Srbije sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU pala je 2024. na 51 %, uz odbijanje pridruživanja sankcijama protiv Rusije i jačanje odnosa s Kinom, uključujući slobodnotrgovinski sporazum koji je stupio na snagu u srpnju 2024. Ova politika balansiranja, ili „sjedenja na dvije stolice“, sve češće izaziva nepovjerenje u Bruxellesu te rezultira strožim uvjetovanjem financijske pomoći i pregovaračkog ritma.
Unutarnjopolitički kontekst i učinci vladavine predsjednika Vučića
Vladavina Aleksandra Vučića donijela je snažnu prezidencijalizaciju političkog sustava, partitizaciju institucija, neravnopravne izborne uvjete i dominaciju provladinih medija. Europska komisija u svojim izvješćima bilježi „ograničen napredak“ u temeljnim poglavljima, dok preporuke ODIHR-a i tijela Vijeća Europe ostaju djelomično provedene. Slučajevi visoke korupcije rijetko završavaju osuđujućim presudama, a politička kriza izazvana događajima poput napada u Banjskoj 2023. i sporova oko litija Jadar dodatno naglašava deficit institucionalne stabilnosti.
Od početka 2025. studentski pokret i blokade postali su najsnažniji izazov Vučićevom političkom modelu. Prosvjedi, kulminirani okupljanjem između 300 i 350 tisuća ljudi u Beogradu u ožujku 2025., prerasli su lokalne povode i postali simbol građanskog otpora. Blokade fakulteta, prometnica i institucija poremetile su uobičajeni ritam društva, dok je vlast reagirala kombinacijom ustupaka i represije. Povećan je proračun za visoko obrazovanje, smijenjeni su pojedini dužnosnici, ali su istodobno zabilježeni policijski upadi, uhićenja i pro-vladini protuprosvjedi.
Ovaj pokret privukao je pažnju međunarodne javnosti, a u Bruxellesu se promatra kao potencijalni katalizator političkih promjena, pod uvjetom da se energija s ulica pretoči u održive institucionalne reforme.
Pozicija Tonina Picule i europska perspektiva
Tonino Picula, glavni pregovarač Europskog parlamenta za Srbiju, jasno naglašava da europski put zemlje zahtijeva vjerodostojne pomake u vladavini prava, slobodi medija i usklađenosti sa zajedničkom vanjskom politikom. Picula upozorava da napredak u pregovorima ne može biti odvojen od provedbe Ohridskog sporazuma i odustajanja od paralelnih vanjskopolitičkih aranžmana koji su u suprotnosti s pravilima i vrijednostima EU.
Razlika između optimizma Strategije iz 2005. i današnjeg stanja leži u tome što EU više ne tolerira stratešku ambivalenciju kandidata. Proširenje je nakon 2022. postalo dio sigurnosne politike, a instrumenti uvjetovanosti postali su konkretniji i fiskalno opipljivi. Crna Gora, unatoč političkim izazovima, tehnički je najdalje odmakla i realno se profilira kao prva sljedeća članica. Srbija, pak, ostaje kandidat s realnom, ali uvjetovanom perspektivom koja ovisi o ireverzibilnoj provedbi normalizacije s Kosovom, znatno višoj usklađenosti sa ZVSP-om i depolitiziranoj vladavini prava. U tom okviru, politika „dviju stolica“ prestaje biti prednost, a postaje prepreka europskoj budućnosti zemlje.
Evo analitičkog pregleda i predviđanja — utemeljenog na dostupnim izvorima — o tome koje će države Jugoistočne (Zapadnog Balkana) Europe najvjerojatnije pristupiti Europskoj uniji, kada bi se to moglo dogoditi, i kojim bi dinamikama:
Predviđanja pristupanja EU
Prema procjenama same Europske komisije i regionalnih lidera, Albanija i Crna Gora su trenutačno najperspektivnije zemlje za pristupanje u sljedećoj fazi. Europski dužnosnici često spominju ciljnu godinu 2030. za prvo širenje Zapadnog Balkana, pri čemu su čelnici poput premijera Albanije Edi Rame najavili da bi proces pregovora mogao biti okončan do 2027., uz pristup zemlje EU do 2030.
Crna Gora je, pak, najdalje u pregovorima — otvorila je sva poglavlja i privremeno je zatvorila nekoliko (uključujući kriterije za pravosuđe), te bi proces pristupanja mogla završiti između kraja 2026. i 2027., s mogućim članstvom već do 2028.
Za Srbiju, optimistične procjene smještaju mogući ulazak u EU oko 2029., premda je teritorij neizvjesnosti znatno širi. To uključuje potrebu za snažnijom provedbom reformi, normalizacijom odnosa s Kosovom i većim usklađivanjem sa ZVSP-om EU. Neki srpski čelnici, pa čak i sam Vučić, ranije su spominjali ciljeve do 2026.–2027., ali je kasnije pomaknuto prema 2029. ili čak 2030.
Sjeverna Makedonija i Albanija otvorile su pregovore u ljeto 2022., ali suočavaju se s unutrašnjim blokadama (npr. makedonsko-bugarska pitanja). U najoptimističnijem scenariju, mogući ulazak je planiran za razdoblje 2028.–2030., dok je točan datum uvelike ovisan o političkim rješenjima i reformskom ritmu.
Bosna i Hercegovina je formalno dobila status kandidata u prosinac 2022., a pregovori su otvoreni u ožujku 2024.. No stanje političkog dijela Bosne — etnička podjela i institucionalna krhkost — ukazuju da članstvo može biti znatno odgođeno, potencijalno i nakon 2030., možda i u sredini stoljeća.
Što se tiče Ukrajine i Moldove, EU je otvorila pregovore u lipnju 2024., što je izniman potez potaknut ruskom agresijom. Ipak, zbog ratnih okolnosti i enormnog opsega reformi, realna perspektiva članstva je vrlo daleka — moguće 2030-e ili čak kasnije-
Sažetak predviđane dinamike pristupa EU (Zapadni Balkan)
|
Zemlja
|
Status pregovora
|
Realističan vremenski okvir za pristupanje EU
|
|
Crna Gora
|
Najbolji napredak u pregovorima
|
Članstvo moguće između 2026. – 2028.
|
|
Albanija
|
Pregovori u tijeku
(otvoreni)
|
Moguće pristupanje do 2027.–2030.
|
|
Srbija
|
Naporan pregovarački proces
|
Ulazak moguće oko 2029., ali nije čvrsto definiran.
|
|
Sjeverna Makedonija
|
Otvoreni pregovori od 2022.
|
Potencijalno članstvo 2028.–2030., uz uvjeti.
|
|
Bosna i Hercegovina
|
Kandidat, pregovori započeli
|
Ulazak realno nakon 2030., nejasno i riskantno.
|
Ako se trenutačni režim proširenja nastavi meritokratski i dinamično — uz uvjet da se Brisel ne suoči s novim unutarnjim krizama — Crna Gora i Albanija imaju najveće izglede postati punopravne članice EU u razdoblju 2026.–2028./2030.. Srbija i Sjeverna Makedonija mogli bi uslijediti nešto kasnije, dok Bosna i Hercegovina vjerojatno ostaje u procesu znatno dulje, čak i nakon 2030.
Za detaljniju analizu pojedine zemlje ili geopolitičkog očekivanja pojedinih zemalja posjetite relevantne izvore: reuters.com, AP News i ft.com.
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: AI generirano