Koncept digitalnog zračnog prostora – trodimenzionalne mobilne povezivosti do visina od približno 3000 metara – u hrvatskom se kontekstu sve jasnije prelama kroz tri osi: usklađivanje s europskim pravilima U-spacea, prilagodbu nacionalnog sustava upravljanja zračnim prostorom i sazrijevanje telekomunikacijske infrastrukture koja dronovima omogućuje sigurnu vezu u letu izvan vidnog polja. Polazna točka je europski regulatorni okvir definiran Uredbom (EU) 2021/664, koji je od 26. siječnja 2023. operativna stvarnost diljem EU-a i postavlja temeljne usluge U-spacea – mrežnu identifikaciju, geo-svijest, autorizaciju leta i prometne informacije – te prateće smjernice i prihvatljiva sredstva dokazivanja koje je EASA objedinila u „Easy Access Rules for U-space“. Hrvatska se tom okviru prilagodila kroz normativne i operativne instrumente koji danas omogućuju i statičko i dinamičko upravljanje zonama za dronove, kao i pripremu uloge pružatelja zajedničke informacijske usluge i U-space usluga.
U-space kao europski temelj nove zračne mobilnosti
Presudan iskorak zbio se 21. veljače 2023. kada je stupio na snagu novi Pravilnik o upravljanju zračnim prostorom (NN 20/2023). U toj je uredbi, čiji sadržaj i primjenu detaljno komunicira Croatia Control putem AMC portala, cjelokupan hrvatski zračni prostor strukturiran u geografske zone specifične za UAS: zone s odobrenjem skraćenog postupka (UAG), zone s ograničenjima ovisno o vrsti operacije i tehničkim sposobnostima (ULG) i restriktivne zone u kojima su operacije bespilotnih letjelica načelno zabranjene, uz precizno opisane rubne uvjete u blizini aerodroma. Uz to je uveden i UTR – privremeno rezervirano područje isključivo za UAS s pripadajućim „air risk bufferom“, što je važno za sigurnu separaciju od posadnog prometa. Pravilnik je definirao i nadležnosti za uspostavu U-spacea te uloge CISP-a i USSP-a, a odredio je da se UAS operacije u uspostavljenom U-space zračnom prostoru obavljaju isključivo uz potporu U-space usluga i odobrenje nadležnog pružatelja. Operativno, statičke i dinamičke zone i ograničenja objavljuju se putem AMC portala, a NOTAM-i se koriste za aktivnosti koje zbog naravi nije racionalno „omeđiti“ privremenom strukturom. Time je Hrvatska, kroz jedan normativni akt i njegovu digitalnu implementaciju, napravila most između EASA-inih pravila i dnevne prakse planiranja letova dronovima.
Kako bi se U-space pretvorio iz papira u praksu, Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo u partnerstvu s EUROCONTROL-om provodi stručne radionice i koordinaciju dionika, uz paralelno informiranje javnosti o obvezama operatora, registraciji, ispitima daljinskih pilota i postupcima u kontroliranom zračnom prostoru. Takva institucionalna „podloga“ bitna je jer će u sljedećoj fazi razvoj U-spacea zahtijevati certificiranje pružatelja usluga, interoperabilne informacijske tokove i standardizirane API-je koji povezuju zrakoplovne i telekomunikacijske sustave.
Testni poligoni i preoperativni scenariji
Na strani telekomunikacijske infrastrukture, Hrvatska je rano isprobala scenarije u kojima mobilna mreža postaje sekundarni izvor pozicioniranja i komunikacijska „krvotok“ za BVLOS letove. Simboličan pionirski trenutak bila je prva autonomna dostava Hrvatske pošte u siječnju 2020. na relaciji Gaženica–Preko, koja je pokazala logistički i operativni potencijal na kratkim obalno-otočnim rutama. U međuvremenu, s uvođenjem 5G-a, fokus se pomaknuo na latenciju, pouzdanost i „network slicing“, odnosno stvaranje virtualnih mrežnih segmenata s garantiranim performansama za kritične misije. Ericsson Nikola Tesla u posljednjim je godinama, kroz tehnološke dane i suradnju s operaterima, industrijom i državnim tijelima, otvorio teme mrežnih API-ja, privatnih mreža i 3D karata pokrivenosti kao konkretnih alata za digitalni zračni prostor. Posebnu težinu ima zajednički testni poligon ENT–HKZP, zamišljen kao polje za verifikaciju U-Space funkcija, detekcije nekontroliranog prometa, mrežne identifikacije i dinamičke kontrole kvalitete usluge, čime se prelazi iz demonstracija u preoperativne scenarije.
U regionalnom okviru funkcionalnog blok-prostora FAB CE, gdje djeluje i Hrvatska, 2024. su zaključene dvije potporne cjeline koje idu u korist praktične implementacije: zajednička metodologija procjene rizika za U-space zračni prostor i „Book of Standards“ za razmjenu CISP podataka. Takvi su dokumenti nevidljivi široj javnosti, ali su ključni za operativnu interoperabilnost jer propisuju kako se zajedničke informacije moraju razmjenjivati između pružatelja usluga i kako se rizik procjenjuje na standardiziran način. Time se hrvatski U-space postupno uklapa u širi europski mozaik u kojem će dron letjeti sigurnosno predvidljivim koridorom, a sustavi će moći razmjenjivati podatke u stvarnom vremenu.
Dronovi u službi javne sigurnosti i hitnih intervencija
Nakon normi i mreža dolazi pitanje javne svrhe. Hrvatska vatrogasna zajednica od 2024. sustavno osposobljava županijske i regionalne UAS koordinatore uz osvrt na novu regulativu i usuglašene postupke, čime se bespilotne letjelice pretvaraju u standardni alat situacijske svijesti na požarištima. U hitnim službama i policiji dronovi dobivaju smisao tek kada je veza stabilna i kada U-space sustav može automatizirano provjeriti identitet i putanju letjelice pomoću mrežne identifikacije, a mobilna mreža potvrditi položaj kao „drugi izvor istine“. Time se smanjuje rizik pogreške, skraćuje vrijeme reakcije i rasterećuju terenske ekipe jer u opasnu zonu najprije ulazi stroj s kamerom i telemetrijom, a tek potom ljudi.
Za privatnost i povjerenje javnosti važan je način uporabe agregiranih telekomunikacijskih podataka. Ideja „izbjegavanja ljudi“ na temelju gustoće SIM-ova ima smisla samo ako se podaci obrađuju agregirano i anonimizirano te služe procjeni rizika na tlu prema SORA metodologiji, a ne identifikaciji pojedinaca. U tom je pogledu povjerenje pitanje dizajna sustava: API-ji moraju biti standardizirani i auditabilni, zadržavanje podataka ograničeno, a pristup strogo kontroliran. EASA je u U-space dokumentima već naglasila informacijsku sigurnost i načela koja trebaju pratiti sve aktere, no njihovo pretakanje u hrvatsku praksu ovisit će o ugovorima između operatera mreža, U-space pružatelja i državnih tijela, kao i o tehničkim certifikatima za pojedine usluge.
Kada se sve to spoji, slika hrvatskih zračnih koridora za dronove izgleda ovako. Regulatorno, okvir je posložen: EASA pravila vrijede, nacionalni pravilnik precizira geografske zone i UTR te definira put do uspostave U-spacea uz jasno raspoređene uloge CCAA-e i Croatia Controla. Infrastrukturno, 5G mreže i mrežni „slicing“ izlaze iz laboratorija i ulaze u testne poligone, pa i u male, ali simbolički važne pilotske operacije, od obalno-otočnih dostava do inspekcija infrastrukture. Operativno, FAB CE koordinacija, AMC portal i profesionalizacija upotrebe dronova u javnoj sigurnosti stvaraju preduvjete da se u idućih pet godina pojedine rute standardiziraju kao digitalni zračni koridori, najprije u ograničenim geografskim zonama i vremenskim prozorima, a zatim i na širim dionicama u suradnji s posadnim zrakoplovstvom. U konačnici, digitalni zračni prostor u Hrvatskoj neće biti jedna aplikacija ni jedan projekt, nego skup pravila, mreža i servisa koji zajednički omogućuju letove jednako sigurnije od današnjih, predvidljivije od improviziranih misija i dovoljno robusne da postanu dio svakodnevice – baš onako kako to predviđa europska Strategija za dronove 2.0 do kraja desetljeća.
Tekst: Petar Kolovrat
Fotografija: Bože Ujević
Ilustracija: Vidmir Raič