Hrvatska vlada otvara vrata novom krugu legalizacije bespravno izgrađenih objekata, nudeći drugu priliku vlasnicima građevina nastalih prije 21. lipnja 2011. godine. Planirano ukidanje prethodnog roka za podnošenje zahtjeva, koji je istekao 30. lipnja 2018., ponovno otvara jedno od najosjetljivijih pitanja domaće prostorne politike – ravnotežu između ekonomskog interesa, socijalne pravde i vladavine prava.
Prema najavi ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Branka Bačića, cilj izmjena nije pokretanje „novog vala legalizacije“, nego ispravak situacije za one koji su ispunjavali uvjete, ali su iz različitih razloga propustili rok. No, prijedlog ima jasne granice: amnestija neće obuhvatiti zgrade u zaštićenim prirodnim područjima, na pomorskom dobru, infrastrukturnim i energetskim koridorima, državnom zemljištu, šumama i vodenim resursima. Sve bespravne građevine podignute nakon lipnja 2011. i dalje će biti podložne rušenju.
Ova odluka dolazi u zemlji s duboko ukorijenjenim problemom ilegalne gradnje, koji se proteže još od ratnih godina i ranih faza tranzicije. Slab institucionalni nadzor, ratna razaranja, nedovršeni prostorni planovi i složeni vlasnički odnosi stvorili su pravni vakuum u kojem su mnogi gradili bez dozvola, često uz prešutno toleriranje lokalnih vlasti. Rezultat je prostorni kaos, posebno izražen na atraktivnim lokacijama duž Jadranske obale, gdje su pojedini naselja i turističke zone niknule mimo urbanističkih standarda.
Ekonomisti upozoravaju da nova runda legalizacije ima dvosjekli učinak
Podsjetimo, prvi veliki val legalizacije pokrenut je nakon donošenja Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama 2012. godine. Do 2013. podneseno je gotovo 800.000 zahtjeva, od kojih je oko 700.000 obrađeno, uz četverogodišnje produljenje roka do 2018. godine. Unatoč obuhvatnosti procesa, značajan broj objekata ostao je izvan legalnog okvira, a bespravna gradnja se nastavila, osobito ondje gdje su ekonomski pritisci i turistička potražnja najveći.
Ekonomisti upozoravaju da nova runda legalizacije ima dvosjekli učinak. S jedne strane, legalizacija može „otključati“ značajnu vrijednost nekretnina koje sada formalno ne postoje u zemljišnim knjigama, omogućiti njihovo uključivanje u promet nekretninama, podizanje kredita i ulaganja u obnovu ili prenamjenu. Time bi se stvorio i dodatni fiskalni prihod kroz poreze i komunalne naknade. S druge strane, ovakav potez može stvoriti dugoročnu moralnu opasnost – signal da se zakoni mogu retroaktivno prilagoditi onima koji ih nisu poštovali, čime se potkopava povjerenje građana koji su se držali pravila, ulagali u dozvole i plaćali sve propisane naknade.
Socijalna dimenzija ovog pitanja posebno je složena. Među onima koji traže legalizaciju nalaze se i obitelji koje su gradile domove u ratom pogođenim područjima ili u vremenima kada su administrativne barijere bile gotovo nepremostive. Za njih, legalizacija znači sigurnost doma i pristup osnovnim komunalnim uslugama. No, paralelno, ista pravila otvaraju vrata i vlasnicima luksuznih vila i apartmanskih kompleksa izgrađenih mimo propisa na najvrjednijim parcelama uz more, gdje financijski interes nadvladava javni.
Politički, odluka nosi rizik stvaranja nove podjele. Za jedne, to je pragmatičan potez koji rješava dugogodišnji problem i donosi korist gospodarstvu. Za druge, to je popuštanje pritiscima interesnih skupina, s jasnim predizbornim prizvukom i nastavkom politike ad hoc rješenja umjesto dosljedne provedbe prostornog planiranja. Hrvatska će ovim potezom još jednom morati balansirati između kratkoročnih dobitaka i dugoročne održivosti prostora.
Očekuje se da će zakonske izmjene biti usvojene do kraja godine, a rasprava koja slijedi pokazat će koliko je društvo spremno prihvatiti da se pravila mijenjaju retroaktivno – i pod kojim uvjetima. Ono što je sigurno jest da pitanje legalizacije, iako pravno-tehnički definirano, ostaje u srži političko, ekonomsko i socijalno pitanje, koje u konačnici oblikuje i način na koji Hrvatska gospodari svojim najvrjednijim resursom – prostorom.
Tekst: Petar Kolovrat
Fotografija: Bože Ujević
Ilustracija: Vidmi Raič