Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava se svake godine 23. kolovoza, datuma koji simbolično povezuje dvije najmračnije ideološke sile 20. stoljeća – nacizam i staljinizam. Upravo toga dana 1939. godine potpisan je Pakt Molotov–Ribbentrop, sporazum između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza o nenapadanju, čiji su tajni protokoli podijelili istočnu Europu na interesne sfere i otvorili put izbijanju Drugog svjetskog rata. Taj datum odabran je ne samo kao povijesna točka preokreta, nego i kao opomena kako totalitarne ideologije, premda različitih simbola i retorike, u praksi dijele istu negaciju slobode, ljudskog dostojanstva i političkog pluralizma.
Geneza spomendana vezana je uz inicijativu Europskog parlamenta iz 2008. i 2009. godine, kada je usvojena Deklaracija o proglašenju 23. kolovoza danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Temeljni cilj bio je izgradnja zajedničke europske kulture sjećanja koja neće relativizirati nijednu diktaturu, već će jednako osuditi sve oblike političke represije – od nacističkog genocida i ratnih zločina, do gulaga, masovnih progona, političkih ubojstava i represije karakteristične za komunističke režime. Ova odluka imala je i duboku integracijsku dimenziju: nove članice Europske unije iz srednje i istočne Europe, koje su desetljećima živjele pod komunističkom vlašću, time su dobile potvrdu da je njihova povijesna trauma priznana na istoj moralnoj i političkoj razini kao i stradanja naroda pod nacizmom i fašizmom.
Seletivno tumačenje povijesti
U Hrvatskoj se ovaj dan obilježava od 2011. godine, najčešće polaganjem vijenaca, komemoracijama i prigodnim obraćanjima državnog vrha. Središnje mjesto sjećanja često je simbolički povezano s dvostrukim nasljeđem 20. stoljeća – stratištima poput Jazovke, Macelja ili Bleiburga, ali i mjestima koja su podsjetnik na žrtve ustaškog režima, poput Jasenovca. Političke poruke izrečene na taj dan nerijetko odražavaju aktualne ideološke napetosti u društvu: dio političkog spektra inzistira na simetričnoj osudi svih totalitarizama, dok drugi upozoravaju da takva simetrija ne smije voditi relativizaciji povijesnih činjenica. Te napetosti u javnom prostoru potvrđuju da kultura sjećanja nije samo akademsko ili muzeološko pitanje, već i dinamično polje političkog nadmetanja.
Obilježavanje 23. kolovoza nije samo komemorativni čin. Ono nosi snažnu poruku današnjim i budućim generacijama o nužnosti obrane demokratskih vrijednosti, vladavine prava i političkih sloboda. U vremenu kada globalni poredak prolazi kroz duboke potrese, a autoritarni modeli vlasti ponovno jačaju u raznim dijelovima svijeta, ova obljetnica dobiva novu dimenziju. Rat u Ukrajini, u kojem Ruska Federacija otvoreno koristi povijesne narative Drugog svjetskog rata kako bi opravdala agresiju, primjer je kako selektivno tumačenje povijesti postaje instrument suvremene geopolitike. S druge strane, uspon režima koji kombiniraju autoritarnu kontrolu s ekonomskim pragmatizmom – od Azije do Afrike – pokazuje da opasnost od sužavanja političkih sloboda nije daleka prošlost, već realnost sadašnjice.
Kultura sjećanja u vrtlogu dnevne politike
U hrvatskom kontekstu, ovaj datum dodatno podsjeća na specifičnost nacionalnog povijesnog iskustva – činjenicu da je zemlja istodobno bila izložena dvama totalitarizmima i da se kolektivno sjećanje oblikuje kroz višestruke, ponekad i međusobno suprotstavljene narative. Politička stabilnost i demokratska konsolidacija Hrvatske uvelike ovise o sposobnosti društva da izgradi inkluzivnu kulturu sjećanja, u kojoj se priznaje svaka žrtva bez obzira na ideološku pripadnost, a istodobno čuva povijesna istina utemeljena na provjerljivim činjenicama.
U europskom političkom kontekstu, Dan sjećanja podsjeća da se demokracija ne smije uzimati zdravo za gotovo. Povijesna iskustva 20. stoljeća pokazuju kako su totalitarni sustavi često nastajali u uvjetima ekonomske krize, političke polarizacije i slabljenja povjerenja u institucije – okolnosti koje i danas možemo prepoznati u pojedinim društvima. Upravo zato 23. kolovoza ima i preventivnu funkciju: to je datum koji nas uči da se politička sloboda može izgubiti korak po korak, a povratiti tek uz goleme žrtve.
U današnjem trenutku, kada svjetski poredak sve više poprima obilježja multipolarnosti, a rivalitet između liberalnih demokracija i autoritarnih sila oblikuje novu geopolitičku stvarnost, sjećanje na žrtve svih totalitarnih režima postaje i moralno i strateško pitanje. Moralno – jer bez univerzalnog priznanja patnje svih žrtava nema istinske pomirbe i međusobnog povjerenja među narodima. Strateško – jer očuvanje zajedničkog europskog narativa o zlu totalitarizma jača političku koheziju Unije, čineći je otpornijom na vanjske pokušaje destabilizacije i unutarnje populističke izazove.
Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima stoga nije samo podsjetnik na prošlost, već i kompas za budućnost – podsjetnik da demokracija i sloboda opstaju samo ako ih aktivno branimo, bez obzira na to dolazi li prijetnja izvana ili iznutra. Hrvatska, kao članica Europske unije i država s vlastitim teškim povijesnim iskustvom, ima posebnu odgovornost da taj dan ne ostane samo protokol, nego živo i angažirano sjećanje.
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Vidmir Raič, uz AI asistenciju