Tomislav Šilipetar rođen je 1987. godine u Zagrebu, Hrvatska. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2014. godine, u klasi profesora Igora Rončevića, stekavši titulu magistra slikarstva. Godine 2015. postaje član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), a 2016. stekao je status samostalnog umjetnika. Od tada sudjeluje na brojnim skupnim, žiriranim izložbama, te ostvaruje značajan broj samostalnih izložbi.
Šilipetar se u svom slikarstvu pretežno koristi akrilom, pri čemu istražuje teme samoće, izolacije i ljudske egzistencije u kontekstu društva koje često osuđuje i nameće rigidne norme. Njegov umjetnički rukopis karakterizira naglašena ažurnost i upotreba linije, kojima se suprotstavlja tradicionalnim akademskim pristupima slikarstvu, stvarajući autentičan vizualni izraz koji se nalazi izvan ustaljenih okvira.
Svoja djela osim u Hrvatskoj, izlagao je u Sloveniji, Poljskoj, Litvi, Srbiji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ostvario i niz predstavljanja u renomiranim umjetničkim časopisima. Time aktivno pridonosi promociji suvremene hrvatske umjetnosti i na međunarodnoj razini. Živi i radi u Zagrebu.
Tomislave, pratimo ovih dana priču o tvom ateljeu, kojega Grad Zagreb želi dodijeliti drugom umjetniku ( članak na mojzagreb.info ), usprkos tome što ti imaš veći broj respektabilnih samostalnih izložbi, također i skupnih žiriranih nastupa po Hrvatskoj i inozemstvu, pa nam navedi neke svoje izložbe koje smatraš posebno značajnim!
Mislim da je to bila izložba u Poljskoj, gdje sam izlagao 2021. godine. To je bila nagrada, te sam sa ciklusom ”POPBAROK” predstavljao Europu kao jedini umjetnik iz svih zemalja EU. Izložba se zvala ”Weightlessness”. Bilo je predivno, prostor, ljudi, sam postav i iskreno, ponašaju se prema umjetniku kao prema zvijezdi, a ne kao prema smeću.
Tomislav Šilipetar hrvatski suvremeni akademski slikar
Kako bi opisao teme i sadržaje sa kojima se baviš u svom slikarstvu, a po kojima si već postao prepoznatljiv u krugovima domaćih kolekcionara i ljubitelja slikarstva?
Tematika je uvijek emocija, kroz boju i liniju. Dakle klasična slika, preko koje ide crtež koji naglašavu samu emociju slike i tako još više i prekriva tamu slike i daje ljudima dojam sreće kroz živu boju.
Kakva je danas situacija sa ateljeima za umjetnike u Zagrebu? Da li bi ti uopće uspio napraviti sva ta djela i sve te samostalne izložbe, da nisi imao prostor od grada za rad?
Nikako, živim sa sestrom u gradskom stanu, da nije bilo ateljea, ne da ne bih stvarao, nego ne bi ni imao gdje posložiti ogroman broj radova. Iskreno, taj prostor je produžetak umjetnika, a to je ono što birokracija ne razumije.
Ove godine već imaš u planu neke samostalne izložbe, kontinuirano izlažeš svake godine, je li u pitanju neki novi ciklus?
Dva nova ciklusa, a planirane izložbe biti će u galeriji Kupola u Zagrebu, galeriji Oblok u Sesvetama i u Galeriji K2 u Križevcima.
Osim slikanjem, baviš se i crtežom i izradom umjetničkih knjiga. Kako pronalaziš inspiraciju za svoja djela – u stvarnom životu, kroz ljude koje srećeš, kroz popularnu kulturu ili književnost?
Kroz iskustvo, emocije, svoju ADHD hiperaktivnost i sve oko sebe. Kao umjetnik smatram da živim samu umjetnost, ne vidim to kao inspiraciju, već kao dnevnik. Dnevnik emocija, tuge, sreće i način terapije.
iz ateljea Tomislava Šilipetra hrvatskoga suvremenog akademskog slikara
Koliko si zadovoljan sa domaćim strukovnim umjetničkim udrugama, misliš li da bi one u većoj mjeri trebale pomagati profesionalnim umjetnicima i zalagati se da se poštuju njihova radna prava?
O da, smatram da HDLU sam ne doprinosi puno mojoj karijeri, jer sam sistematski marginaliziran od strane natječaja aka Bienale slikarstva i njihov Zagrebački salon. Jednostavno nakon toliko izložbi i rada još uvijek me ne žele u svoj krug, što je i ok. Na kraju važna je publika i radovi koji ostaju. Također mislim da bi trebalo pružati slikaru zaštitu i podršku u vezi prostora, materijala i produkcije.
Samostalni umjetnici izloženi su prekarnom radu kroz čitavu svoju karijeru, pa posljedično i konstantnom stresu, za koji domaća birokracija u kulturi uglavnom nema sluha. Na koji način misliš da bi se umjetnici mogli u većoj mjeri osnažiti – da li nam je potrebno više solidarnosti ili nekog novog strukovnog udruživanja, koje će se fokusirati na naše radne probleme – nedostatak tržišta, nedostatak prostora za rad i većeg broja natječaja koji bi prepoznavali kvalitetu domaćih, akademski obrazovanih umjetnika?
Mislim da je najveći problem ako si solo umjetnik koji voli biti samotnjak. Kolega te odbijaju podržati jer ne razumiju da nisu svi isti, plus kada treba stati iza nekoga, svi kao da nestanu – i udruge i kolege.
Kako si zadovoljan domaćim medijima, prate li oni umjetničku scenu u dovoljnoj mjeri, pokazuju li zanimanje za probleme umjetnika?
Nikako, tek sada kada sam u problemu oko ateljea, ljudi se zanimaju, što pokazuje da bez priče, problema i politike umjetnik neće u medije – ako nije sam već priča. Kada su otvorenja izložbi, većinom se mediji ne pojave na njima.
Što bi, temeljem svojih dosadašnjih iskustava, poručio mladim umjetnicima koji tek dolaze na scenu?
Pripremite se na razočaranje i težak život. Ja sam odabrao najteži put, a to je biti samotnjak koji sve sam radi i samo to radi, jer smatram da kao umjetnik postojim da stvaram. Žalosno je da slike stoje bez da se ljudi više zanimaju za art, ali i to će doći. Ljudi izvana su više naklonjeni mojoj vrsti umjetnosti. U HR svi žele sve besplatno.
Planovi za dalje – hoćeš li i dalje pokušavati plasirati svoj rad u inozemstvu?
Stalno to i radim, u Americi godišnje objavim bar desetak radova u njihovim kulturnim časopisima…isto tako, tu su i art rezidencije. Iskreno se nadam da će se i u Hrvatskoj nešto mijenjati, jer ako se umjetnik može bacati na ulicu iz svog ateljea zbog favorizacije drugoga, onda tu nešto nije u redu.
....
razgovor vodila: Krešimira Gojanović u ožujku 2026. godine
za news portal https://likumzg.wordpress.com/
izvor: https://likumzg.wordpress.com/
foto: privatni album Tomislav Šilipetar akademski slikar