Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
(9. nastavak)
Božidar Brezinščak Bagola TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
naslovnica knjige
Oporuka i opasna pojava
KAP GORČINE
Gospodin Ivan Brigić, Tončijev najvjerniji prijatelj, bio je povratnik iz Njemačke u kojoj je godinama radio i dobro zaradio, što se najbolje vidjelo po velikoj obiteljskoj kući i lijepo uređenoj okućnici s desne strane glavne ceste u smjeru Petrinje. Koliko god mu je posao u bavarskom mjestašcu jugozapadno od Münchena bio naporan i težak, svake je nedjelje odlazio u crkvu, molio Boga da doživi zasluženu mirovinu i vrati se u domovinu. Bog mu je molitvu uslišao i on se sa svojom obitelji vratio u topli dom sisačkog podneblja i župe Svete Marije. Mladog župnika iz Hrvatskog zagorja, koje mu je bilo poznato jedino duž zagorske magistrale, od prvog je dana zavolio kao sina rođenog. Zavoljela ga i njegova supruga, djeca i unuci koje bi Tonči uvijek znao od srca nasmijati.
Gospodin Brigić je u ulozi zvonara i sakristana zacijelo najbolje poznavao promjene koje su dolaskom i pastoralnim djelovanjem mladog župnika nastajale u njihovoj župi. Ne samo da se iz nedjelje u nedjelju povećavao broj vjernika nazočnih euharistijskom slavlju, nego se povećavao i broj djece na vjeronauku, broj prvopričesnika i krizmanika.
- Velečasni, vi ste pravo osvježenje za duše umorne od bezbožna komunizma.
- Ne bih rekao da su umorne, jer bezbožni komunizam uopće ne haje za duše.
- Komunizam se poigrava slabostima našeg tijela, a svakoj je duši stalo do odijela, ona se bori za njega, i zato je umorna.
- Vidi teologa! Ova ti je misao na visini biblijskih mudraca.
- Niste li u propovijedi naglasili kako tijelo mora u svako doba biti najsvečanijom haljinom čovjekovoj duši?
- Ne vjerujem da je većina slušatelja protumačila tu usporedbu poput tebe. Ti si očito već u Njemačkoj mnogo razmišljao o čovjeku?
- Najviše o bijedi njegovoj, o tome zašto smo uopće morali preko granice, kad je ovdje moglo svima biti lijepo, da je kojim slučajem komunizam bio dosljedan u akciji “s riječi na djela”.
- Što misliš kakvi smo mi u toj akciji? Jesmo li dosljedni?
- Vi ste za svaku pohvalu. Ništa ne uzimate, a sve dajete.
- Kako ne uzimam? Svaku misu naplaćujem, uzimam novac kojega mi kumovi dragovoljno daju na krštenju ili na vjenčanju.
- To ne smatram uzimanjem. Naknada za služenje svetih misa nije naplaćivanje, nego vjerničko uzdržavanje službenika oltara. To bi se prije moglo smatrati dragovoljnim prilogom.
- Blago meni kad imam takvog sakristana!
- Htio sam kazati da čak i ono što po dogovoru i dragovoljno primate, vi višestruko vraćate.
- Tako da nemam ni za ribički pribor, već se moram služiti tvojim, što je opet neka vrsta iskorištavanja…, našalio bi se Tonči na račun svog prijatelja s kojim je najmanje dvaput u mjesecu odlazio u ribolov na samotna mjesta uz Kupu ili Savu.
Gospodin Brigić nije bio strastveni ribič. Odlazio je u ribolov da ne mora u ribarnicu, znači s računicom kako što jeftinije doći do svježe ribe, koju je njegova žena znala pripremati na stotinu načina, a svi u obitelji voljeli su riblje specijalitete. Tonči bi mu uglavnom pravio društvo, iako mu je nekoliko puta uspjelo uloviti ponekog soma kojeg bi jedva zadržao na udici te mu je u pomoć morao priskakati prijatelj.
- Postat ćete vi maher i za prave somove, ne samo za brkate ljudeskare koji nisu mogli odoljeti vašem mamcu – ciljao je Brigić na dvojicu brkajlija iz miješanih brakova koji su dolazili Tončiju kao provokatori, da bi se nakon višemjesečnog provociranja obojica crkveno vjenčali.
- Kad su me pitali savjetujem li im da se ožene, odgovorio sam Sokratovom mudrošću: “Svakako, oženite se. Ako dobijete dobre žene bit ćete vrlo sretni. Ako ne dobijete, morat ćete postati filozofi, a to je, bez dvojbe, dobro za svakog čovjeka”. Poslušali su me i daj Bože da nijedan od njih ne postane filozof!
- Dobre su žene dobili. I jedna i druga dolaze u crkvu.
- Međutim, njih dvojica žrtvovaše svoju karijeru. Više nisu tajni agenti. Postali su tajnici samoupravnih interesnih zajednica, jedan za predškolski odgoj, prosvjetu i šport, drugi za informiranje i kulturu.
- I jedan i drugi prestali su piti. Postali su apstinenti.
- Možda apstiniraju iz razočaranja?
- Sve je moguće, a jedno je sigurno. U našoj župi ima previše razočaranih, prevarenih i poniženih.
Svi ti egzistencijalno ugroženi, društveno izgubljeni i osobno razočarani pojedinci mogli su jedino s Tončijem, jednostavnim i dragim čovjekom, razgovarati bez straha. Poznavao je gospodin Brigić mnoge izgubljene ovčice koje su dobrog pastira tražile kasno navečer i duboko u noć. Brojni članovi Saveza komunista donosili su svoju djecu na krštenje. Mnoga vjenčanja obavljena su u župnom uredu iza ponoći. Da bi sve to bilo što bezopasnije, Tonči takve slučajeve nije zavodio čak ni u službene crkvene knjige. Sve je pohranjivao u svom pamćenju. Govorio je da mu se moć pamćenja pojačava proporcionalno broju informativnih razgovora na koje je bio pozivan u milicijsku stanicu.
Njegov najbolji prijatelj prvi put se ozbiljno zabrinuo zbog spoznaje da bi ga “noć mogla progutati”, da bi mogao “nestati u vidu magle”, kad mu je pokazao svoju oporuku, napisanu ukošenim i čitkim rukopisom na trgovačkom papiru.
Poslije moje smrti sve knjige i namještaj pripadaju župi na kojoj sam proveo posljednje godine života ili na kojoj se tada budem nalazio i gdje ću biti pokopan.
Polovica mog osobnog novca ide Nadbiskupiji na raspolaganje. Od druge polovice pola za mise, a drugo mojim roditeljima ako su živi. Ako pak nisu, onda Karitasu.
Od imovine još posjedujem automobil koji sam kupio za novac radeći u Njemačkoj kao student. Neka se proda, a njegova vrijednost dade u fond za siromašne bogoslove i sjemeništarce.
Druge imovine nemam. Nekretnina također ne posjedujem.
Tonči ga je doduše uvjeravao kako su takve oporuke župnici dužni sastavljati svakih nekoliko godina, ali ga nije mogao uvjeriti da je to jedini motiv. Od tog dana počeo se gospodin Brigić najozbiljnije pribojavati za svog župnika. Jednom mu je u svom obiteljskom domu, kad su poslije večere ostali sami za stolom, predložio da se iseli iz župnog stana.
- Velečasni, imamo praznu sobu, ispraznit ćemo i drugu, ako je potrebno. Vi znate da vas volim kao sina rođenog. Ne bih htio da vam se bilo što dogodi, a ne daj Bože ono najgore, što je u ovakvim okolnostima lako moguće.
- Ne brinite se, gospodine Brigiću! Nisam vam ja zanimljiv provalnicima i lopovima. Po bogatstvu pripadam uličnim boemima. Moje je da razgovaram s ljudima. Jučer je žena vaših godina, koju sam jednom ili dvaput primijetio u crkvi, sasula drvlje i kamenje na mene. Vikala je kako me nekoliko puta tražila, kako se osjeća samom i zapostavljenom, a ja sam stalno izvan župnog stana. Što bi tek bilo da me uopće nema u njemu!
- Mene najnovija zbivanja u Sisku podsjećaju na progonstva kršćana u prvim stoljećima.
- Za Dioklecijanova progonstva u našim je krajevima bilo mnogo mučenika. U Sisku je pogubljen biskup Kvirin čiji život me u ova zloslutna vremena uvelike nadahnjuje.
Kad je počelo progonstvo, Kvirin se pokušao spasiti bijegom. Glavar Maksim upita ga kamo bježi, a on mu odgovori: “Ne bježim, nego vršim zapovijed Gospodinovu, koja glasi: Ako vas progone u jednom gradu, idite u drugi.” Glavar će na to: “Tko je to zapovijedio?” Kvirin mu odgovori: “Krist, pravi Bog. On je uvijek sa mnom. Bog koga štujem može mi pomoći gdje god se nalazio. Pa i u zatvoru.” Maksim mu reče: “Ti očigledno omalovažavaš zapovijedi rimskih careva.” Kvirin će na to: “Naredbe tvojih careva ne slušam, jer su bezbožne i ništavne... Zla kojima mi prijetiš smatram slavom, a smrt koju mi obećavaš osigurava mi vječni život”. Nakon tih riječi Kvirinu svežu kamen o vrat i bace ga u rijeku.
- Mnogo je mučenika završilo u našim rijekama.
- I to davno prije zloglasnog logora u Jasenovcu. O čijim se žrtvama ovih dana svađaju povjesničari.
- Najbolje je ne obazirati se na njihova prepucavanja.
- To je još jedna u nizu javnih manifestacija nasilja koje mnogim Hrvatima i Srbima visi kao kamen o vratu.
- Mora da ste svašta čuli na informativnim razgovorima?
- Ni govora. Ti razgovori obično započinju riječima: ”Jeste li pročitali koju zanimljivu knjigu ovih dana?” Nakon niječnog odgovora slijedi uobičajena ljubaznost: “Smijem li vas ponuditi cigaretom?” “Ne, hvala, ne pušim.” “O, kakav razuman, mlad čovjek! A što kažete na jedan whiskey? Imam posebnu finu marku.” “Ne, hvala. Alkohol mi ništa ne znači”. “To je uistinu neobično. Vi ste čovjek vrijedan divljenja”. Zatim se na vratima pojavi zgodna plavuša u zategnutoj suknjici visoko iznad koljena. “Dopuštate li da vas upoznam sa svojom šeficom?” Dok se rukujem sa šeficom, sluga ponizni nestaje iz ureda, a mi nastavljamo razgovarati o Crkvi, mojoj zaručnici, kojoj bi šefica najradije iskopala oči, ali ne iz ljubomore, nego po zadatku, gospodine Brigiću!
- Velečasni, nije razborito biti jednako dobar prema svim ljudima, jer na taj način dajete poticaj onima koji bi župu Svete Marije najradije vidjeli bez katoličkog dušobrižnika.
- Ne strahujem od pravoslavaca, još manje od muslimana. Svojim djelovanjem živim za ekumenizam, za prvobitno zajedništvo u ime Bogočovjeka i Otkupitelja, u ime njegove Majke, Pomoćnice svih kršćana.
- Ako je tako, ne želim vas obeshrabrivati.
Iako nije osjećao strah pred bilo čim i bilo kim, mladi je župnik ipak osjećao u srcu sve težu kap gorčine koju nikome nije otkrivao, pa ni svojim najbližim suradnicima i pomoćnicima. I dalje je prijateljevao s parohom i imamom, nastojao je biti susretljiv i dobar prema svima koji bi dolazili u njegov župni stan, igrao se s djecom poslije vjeronauka, pojedinačno pomagao župljanima u nevolji, odlazio na sajmišta u okolna mjesta i redovito, najmanje jedanput tjedno, posjećivao susjednog župnika i dekana Petranovića. Jednom je prilikom u njegovom uredu uzeo s oveće hrpe novopristiglih časopisa i knjiga pjesničku zbirku znakovita naslova Sve hladnija svanuća. Pročitao je nekoliko nerazumljivih pjesmuljaka iz tvrdo ukoričene zbirčice čime je smjesta svratio na sebe pozornost uzoritog domaćina, čovjeka pjesničke duše.
- Nije valjda da te zanima poezija?
- Ne zanima me. Nikad me nije zanimala. Pažnju mi privuče naslov zbirke.
- Naslov je izvrsno pogođen, pjesme srednja žalost mlađeg hrvatskog pjesništva.
- Kao da je izvučen ispod mog uzglavlja.
- Tonči, ti si čista poezija na nogama!
- Družio sam se s pjesnikom u Velikoj Mlaki. Njemu je svako sređivanje misli prijetilo ogromnom katastrofom, rušenjem katedrale i palače pravde. Srećom mozak mu se, najprije u tekućem, zatim u plinovitom stanju, uvijek pravodobno ispario. Govorio je kako mu pod olovnim nebom glava zvoni kao prazna bundeva. Ljutila ga riječ tehnika, sve njene složenice kao što su pirotehnika, birotehnika, zubotehnika i druge.
- K meni je svojevremeno dolazio jedan kome je sve bilo faza. Svijet je faza. Mi smo faza. Sve je faza, prah, nebuloza...
- Priznali mi to ili ne, pjesnici ipak najbolje odgonetavaju znakove vremena, maglovitost, mračnost, sve hladnija svanuća...
- Najčešće nisu svjesni izrečenih istina o stvarnosti, kamoli njihove društvene vrijednosti. Poistovjećuju se s mišljenjem koje vlada o njima, da su čudaci bez kojih društvo ne može, kojima je čudaštvo samo po sebi nagrada, a sirotinjsko preživljavanje normalna pojava.
- Sve mi se čini da će za koju godinu doći do velikih promjena ne samo u Jugoslaviji, nego u cijeloj Istočnoj Europi. Bio sam neki dan u Zagrebu i razgovarao s tvojim zemljakom Adalbertom Rebićem koji se nedavno vratio iz Rima. Reče mi da se iz vatikanske perspektive nazire u većini istočnoeuropskih zemalja skori prijelaz iz partijske diktature u stranački pluralizam. Počelo je u Poljskoj, nastavit će se u Rusiji, Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Glede Rumunjske i Jugoslavije vatikanski politolozi još nisu načistu. U svakom slučaju primjećuje se da među jugoslavenskim komunistima iščezava parola ”I poslije Tita – Tito”.
- Mi ćemo barem još deset godina uživati u raskoši socijalističkog pluralizma interesa. U mojoj župi može se na mnogim zgradama pročitati parola “Jugoslavija - tvrđava samoupravljanja”.
- Tvoja župa je zaista Jugoslavija u malom. Dobro je da te politika ne zanima, da umiješ sa svakim biti dobar, pun sućuti i razumijevanja. Pa ipak ti savjetujem da nađeš sebi domaćicu, da nisi sam u trošnoj kućici, da nabavite psa, za svaki slučaj.
- Imam nekoliko domaćica koje se brinu za mene. Kad bih doveo neku novu, stare bi s pravom bile ljute na mene.
- Ako su voljne uraditi sve za tebe, onda se ne bi smjele ljutiti na stariju ženu koja bi s tobom živjela pod istim krovom. Ne toliko zbog pranja i peglanja, koliko zbog stanja sigurnosti.
Sljedeće zime stvarno je netko provalio u župni stan za vrijeme Tončijeva višednevnog posjeta austrijskom Gradišću s prijateljima iz Velike Mlake. Na pritvorenim ulaznim vratima našao je polomljenu kvaku, ali su pretinci na pisaćem stolu u župnom uredu ostali zaključani. Nestala je jedino škrabica s milodarima i Philipsov radio s kazetofonom. Te noći Tonči se prvi put probudio iz čvrstog sna. Pitao se tko ga to budi rukom u staklo prozorsko, šakom možda u strop? Gdje je ta kobna ruka, kakva je to crna hajka za vratima? Ili ga to sam đavao napastuje na spavanju? Nema ruke, ni čina, ni bića. Samo zagonetni udar. Kakvi to vrebaju podlaci, vampiri i vukodlaci? On nema zlata u blagajni, ni praznovjernoga straha od panike velikih tajni. Zna da u sobi nema nikoga, no čuje kret, sluti maglena šaputanja, kao da je više njih u mraku, kao da se dogovaraju. I opet utone u dubok san iz kojega ga probudi stariji vodnik koji je pokazivao znakove rastrojstva. Nisu mu pomagala ni odličja ni medalje. Držao je ruke uvis i vikao: “Htio sam ubiti Boga u njemu, a ubio sam najdražeg čovjeka. Vodite me!”
OPASNA POJAVA
Vrijedna i vazda nasmijana supruga gospodina Brigića pripremila je za ručak kuhanu rižu, pikantni umak od majoneze i pržene filete od smuđa. Posloženi na velikom pladnju, ukrašeni kriškama limuna i listovima zelene salate bili su blagoslov očima koji se nakon Tončijeve molitve pretvorio zajedno s prilogom i čašom vina u pravi užitak blagovanja i blagoslovljenu okrijepu tijela.
- Htjela sam pripremiti šarana na vojvođanski način, ali se u posljednji čas sjetih da se očišćen, opran i osušen mora s jedne strane na nekoliko mjesta zarezati, kako bi se u razreze utaknuli tanki odresci slanine, pa sam odustala, jer danas je petak...
- Kod vas se petkom, bez obzira je li post ili nije, jede bolje nego u mnogim kućama blagdanom i svetkom. Ovo je gozba, a ne posno jelo.
- Smuđ se može i kuhati, a fileti peći na žaru. Mogu se nadjenuti špinatom i češnjakom, panirati i pržiti na ulju.
- Šaran na vojvođanski način. Zašto ne na posavski?
- Vjerojatno zbog slanine i crvene paprike. Vojvođani su poznati po tome.
- Svaka čast šaranu, ali meni je i smuđ slasno prijao. Najljepša vam hvala, gospođo. U sjemeništu i bogosloviji nisam volio ribu. Možda zato što je nisam jeo u djetinjstvu. Zahvaljujući vama u ovih nekoliko godina ne samo da sam nadoknadio propušteno, već sam zavolio i nauživao se raznih ribljih specijaliteta.
- Ako Bog da, probat ćete vi u našoj kući pastrvu s dinjom, pastrvu na mlinarski način, nadjevenu pastrvu, gratiniranu tunjevinu s rezancima, skuše s rajčicama... Ili na proljeće, u bašti, riblji ražanj i razne vrste paprikaša za koje je Ivan ipak bolji majstor od mene.
- Raspričali smo se o ribama kao da ne postoje druge vrste mesa, odnosno kao da ne živimo, oprostite na izrazu, u svinjskom kraju, gdje su pečeni odojak i dimljena šunka najviše na cijeni.
- Nema se tu što oprostiti na izrazu, gospodine Brigiću. Turopolje, Sisak i Banija poznati su krajevi po uzgoju kvalitetnih svinja, domaćih životinja koje nas prehranjuju. Opasna je međutim pojava ljudskih svinja u našem gradu. Promatram ih kako se prežderavaju i opijaju, kako se junače u kaljuži zavisti i osvete, kako se međusobno mrze u ime visokih ideala, Oca Domovine i Majke braće Jugovića...
- Baš sam neki dan razmišljao o tome može li domovinska ljubav biti uzvišenija od materinske. Što vi mislite?
- Koliko je meni poznato uvijek se domovinu nazivalo majkom, a ne majku domovinom. Mnogi danas hine patriotizam, mnogi ga krivotvore i zlorabe, pretvaraju ga u špekulantske igre, u strast, mržnju, nepravdu, nasilje i krv.
- Pojam majke i materinstva bili su ljudima sveti prije pojma domovine iliti otadžbine, kako to naglašavaju naša pravoslavna braća po vjeri.
- Sve što su oko sebe nalazili veliko i životvorno ljudi su krstili majčinskim imenom i uspoređivali s majkom. “Dobar kao majka” najveći je kompliment čovjekovoj dobroti. “Srce materino” tepa se djetetu. “Majko moja!” uzdišemo u najtežim časovima života.
- O da, nisam vas ni pitala, jeste li u ponedjeljak, kad ste odvezli susjeda u Varaždinske Toplice, posjetili svoju majku u Zagorju?
- Oko deset sati ostavio sam susjeda na recepciji lječilišta i produžio u rodni kraj. Roditelje sam zatekao baš za ručkom. Ručali su gustu krumpirovu juhu s osušenim režnjevima domaćih vrganja. Miris vrganja podsjetio me na radosne dane djetinjstva, kad smo čoporativno odlazili u šume, gdje bismo se razmilili na sve strane i ponovno našli s punim, polupraznim ili praznim šeširima. Moj bi obično bio pun lisičarki, rijetko bi se među njima našao pokoji vrganj.
- Znači, roditelji su vam, Bogu hvala, zdravo i dobro?
- Tata se žali na kostobolju. Mamu nisam nikad u životu čuo da bi se na išta žalila, pa ni ovog puta. Izmijenili smo svega nekoliko riječi, jer nisam imao vremena, budući da su me suputnici čekali u točno dogovoren sat. Začudilo me jedino to što se mama na rastanku rasplakala i zaklinjala me da nikud ne idem.
- Meni se čini da nijedno dijete majka ne voli toliko koliko sina svećenika.
- I obratno, ni u jednog djeteta nije ljubav prema majci tako iskrena i topla kao u svećenika…, nadopuni gospodin Brigić svoju suprugu.
- Možda sam trebao koji dan ostati s roditeljima. Mogao sam to učiniti, javiti suputnicima da se vrate bez mene. Mogao sam, a nisam, što mi se uostalom nije dogodilo prvi put u životu.
- Ne daj Bože da vam bude posljednji put. Smijem li vam još natočiti čašicu?
- Ne smijem više, gospodine Brigiću. Još malo pa moram na sprovod, a u pet sati je sveta misa i pobožnost Srcu Isusovu.
Napolju je bilo oblačno, tmurno i prohladno. U zraku se osjećala prejaka doza industrijskog smoga, potreba za daškom vjetra u ogoljelim granama drveća. Tonči se sjetio da već dva dana namjerava auto odvesti u praonicu. Pogledao je na sat, ostavio dobru namjeru za sutra, te krenuo prema Viktorovcu da na vrijeme obavi obred sprovoda.
Gradsko groblje Viktorovac u Sisku
Ispred mrtvačnice čekala ga manja grupa ožalošćene rodbine, susjeda i znanaca pokojnice koja je umrla uslijed neke iznenadne prehlade. U rujnu, listopadu i studenome bude najviše sprovoda zbog iznenadnih prehlada, u ljetnim mjesecima najviše ljudi umire od moždane ili srčane kapi, dok rak odnosi svoje žrtve u svako doba godine. Održao je službu riječi na uobičajen način, pozvao vjernike da se s pouzdanjem pomole Bogu, kojemu sve živi, da tijelo pokojnice uskrisi na neraspadljivost blaženih, a dušu joj pridruži broju svojih svetih i vjernih. U sprovodnoj povorci do grobnog mjesta razmišljao je o klici vječnosti što je svaki čovjek nosi u sebi i pjevao Psalam sto sedamnaesti: “Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova! I vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!” Iako mu pjevanje nije bilo baš jaka strana, tog popodneva pjevao je bolje nego inače, što je očito imao zahvaliti slasnom objedu i rosnom vinu. Neki župljani su mu poslije sprovoda čak čestitali na lijepom pjevanju i riječima, krenuvši s njim u crkvu Svete Marije da prisustvuju euharistijskom slavlju. Bila je to uobičajena tiha misa kroz tjedan koju je Tonči završio posvetnom molitvom Presvetom srcu Isusovu: Isuse, Otkupitelju ljudskoga roda, pogledaj na nas pred oltarom Tvojim ponizno prostrte! Tvoji smo, Tvoji hoćemo da budemo... Tebe, istina, mnogi nisu nikada spoznali. Tebe su mnogi odbacili. Smiluj se na jedne i na druge, dobrostivi Isuse, i sve ih pritegni svetomu Srcu svojemu.
Kad je odlazio od oltara primijeti kod izlaznih vratiju djevojku Anu koja je došla po dokumente za vjenčanje. Bila je već dvaput kod njega, rekla mu da stanuje u Zagrebu, gdje je zaposlena kao bankarska činovnica, da sa svojim zaručnikom, zaposlenim na Ekonomskom institutu, odlazi na pripreme za vjenčanje kod isusovaca u Palmotićevu i da bi se njih dvoje pod svaku cijenu željeli vjenčati u crkvi svetog Marka na Gornjem gradu. U župnom uredu ponudi joj stolicu i zamoli za malo strpljenja, dok pronađe željene podatke u matičnim knjigama. Nije dugo tražio. Brzo je popunio i potpisao obrasce o krštenju i krizmi, čestitao mladenki na Zagrebu i dobrom bračnom drugu, te joj unatoč pripremama kod zagrebačkih isusovaca, dušobrižnički dao do znanja da brak podrazumijeva ljubav unatoč razočaranju, vjernost unatoč slabosti. Osnovna svrha braka je stalno obostrano predanje i jačanje neraskidivog saveza vjernosti. Tek potom dolaze do izražaja svrhe unutar samog braka, kao što su rađanje i smirivanje nagona. Na pitanje kakvo je njegovo mišljenje o uzimanju pilula protiv začeća odgovori joj da svaki kršćanin koji je nakon pomnog promišljanja i molitve došao do čvrstog uvjerenja da u njegovu slučaju zabrana umjetnih sredstava za sprečavanje začeća ne može biti po volji Božjoj treba s unutarnjom smirenošću slijediti svoju savjest. Djevojka odobravajuće kimne glavom, zahvali mu na susretljivosti i obeća da će ga prvom prilikom poslije vjenčanja posjetiti sa svojim suprugom.
Nakanio je te večeri srediti još neke administrativne poslove u župnom uredu, ali se predomislio. Ta on već godinama zanemaruje administraciju, kako bi što manje ljudi bilo šikanirano zbog primanja sakramenata. Kad se jednom situacija u zemlji smiri, brzo će je opet srediti... Proteklih je dana pročitao negdje veliku životnu mudrost koja glasi: ”Nikada mržnja ne prestaje s mržnjom; mržnja prestaje s ljubavlju!” Jedino s ljubavlju. U protivnom rađa uvijek novu, dvaput jaču mržnju... Ispunjen tom mudrošću pospremi matične knjige na svoje mjesto, ugasi svjetlo, zaključa ulazna vrata župnog stana, sjedne u auto i odveze se kod obitelji Vukušić u kojoj se iznad svega cijene očinstvo i materinstvo kao nepresušni izvori života i dobrote.
- I kažeš da te mati htjela silom zadržati kod kuće?
- Rasplakala se kao kišna godina. Ne znam što joj bi. Htjela je pod svaku cijenu da s njima proslavim nedjelju zahvalnicu. Nikakvi izgovori nisu mi bili od pomoći. Ostani pa ostani!
- Možda je sanjala kakav ružan san. Ne bi se tek tako rasplakala.
- I samome mi je to zaista čudno. Suze u njezinim očima. Koja nije zaplakala kad joj je bilo mnogo teže u životu, kad je situacija bila gotovo bezizlazna.
- Tonči moj! Ne znamo mi kad je čovjeku najteže.
- A što je najgore, ne znamo razlog zbog kojega mu je najteže.
- Jesi li je pitao zašto toliko inzistira na tome?
- To je tata htio znati, ali mu odgovori da on to ne može shvatiti. Obećao sam joj da ću najmanje dvaput svratiti doma do Božića.
- Mogli bismo već prekosutra, na Martinje, skoknuti u Zagorje – predloži domaćin. - To je najmanji problem, ukoliko nećeš imati sprovoda ili neke druge obaveze.
- Zasad nemam ništa.
Razgovor ugodni potraje uz pećene kestene i čašicu vina do pola jedanaest navečer. Tonči zahvali dobrim ljudima na gostoprimstvu i oprosti se, uz dogovor da će u nedjelju poslije mise poldanje skoknuti u Hrvatsko zagorje, ako u međuvremenu ne iskrsnu neke nepredviđene obveze. Zadovoljan takvim dogovorom, jer će na neki način ipak ispuniti majčinu želju, sjedne u automobil i odveze se u ulicu Borisa Kidriča, u župni stan na osamljenom mjestu, s desne strane crkve Svete Marije. Bilo je to uobičajeno vrijeme njegova odlaženja na počinak u hladnu postelju ispod koje se u studenom ne čuje ni cika miševa. Ulazna vrata bila su dvaput zaključana, a hodnik u župnom stanu ispunjen stravičnim mirom.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola