Pitanje podrijetla Hrvata jedno je od onih trajnih historiografskih problema koji nadilaze okvire znanstvene rasprave i prelaze u sferu identitetske simbolike. Teza o iranskom podrijetlu Hrvata, koja se u različitim varijantama javlja već više od stoljeća, predstavlja paradigmatski primjer takve dinamike. Ona nije tek akademska hipoteza o etnogenezi, nego i narativ koji se povremeno aktivira u političkim i kulturnim raspravama o tome „tko smo“ i „odakle dolazimo“.
Nastanak i argumenti o Iranske hipoteze
Korijeni ove teze nalaze se u pokušajima filološke i povijesne rekonstrukcije ranosrednjovjekovnih etničkih procesa. Među najčešće citiranim autorima ističe se Vladimir Georgiev, koji je u lingvističkim analizama imena „Hrvat“ pokušao pronaći iranske korijene, povezujući ga s riječima iz staroiranskih jezika koje označavaju čuvara ili zaštitnika. Slične su interpretacije razvijali i drugi autori, uključujući Oleg Trubačov, koji je smatrao da etnonim „Hrvat“ može imati iransko podrijetlo, premda je bio oprezniji u konačnim zaključcima.
U historiografiji se često spominje i Nada Klaić, koja je upozoravala na složenost ranosrednjovjekovnih migracija i mogućnost da su Hrvati kao politička skupina mogli uključivati različite etničke elemente. U tom kontekstu iranska komponenta ne bi bila nužno dominantna, ali bi mogla predstavljati jedan od slojeva u procesu etnogeneze.
Zagovornici ove teze često se pozivaju i na tzv. „tanaiske natpise“ iz antičkog grada Tanais na području današnje Rusije, gdje se pojavljuju imena slična etnonimu „Hrvat“. Ta su imena neki autori interpretirali kao tragove ranih iranskih ili sarmatskih skupina koje su kasnije sudjelovale u formiranju slavenskih naroda. Međutim, već i površna analiza pokazuje da su takve interpretacije daleko od konsenzusa.
Kritika i ograničenja hipoteze
Kritičari iranske teorije upozoravaju na metodološke probleme koji proizlaze iz selektivnog korištenja izvora i pretjeranog oslanjanja na lingvističke analogije. Ivo Goldstein ističe kako „nema čvrstih dokaza koji bi nedvojbeno potvrdili iransko podrijetlo Hrvata“, naglašavajući da se radi o hipotezi koja može objasniti određene elemente, ali ne i cjelinu etnogeneze.
Sličan stav zauzima i Neven Budak, koji upozorava da je proces formiranja hrvatskog identiteta bio dugotrajan i višeslojan, te da je „besmisleno tražiti jedno jedino ishodište“. Budak naglašava da su srednjovjekovne etničke zajednice bile političke i kulturne konstrukcije koje su se mijenjale kroz vrijeme, a ne statične biološke kategorije.
U tom smislu, iranska teorija često pati od anakronizma – pokušaja da se moderni koncepti nacije retroaktivno primijene na razdoblja u kojima takvi koncepti nisu postojali. Upravo zato mnogi suvremeni povjesničari ovu hipotezu tretiraju kao zanimljiv, ali ograničen interpretativni okvir.
Genetika i suvremena znanost
Suvremena genetička istraživanja dodatno relativiziraju jednostavne teorije podrijetla. Analize populacijske genetike pokazuju da je genetski sastav stanovništva Hrvatske dominantno povezan s drugim slavenskim i srednjoeuropskim populacijama, uz određene mediteranske i balkanske utjecaje. Iranski ili sarmatski genetski tragovi, ako postoje, nisu dominantni niti presudni za razumijevanje suvremenog hrvatskog stanovništva.
Takvi rezultati potvrđuju ono što povjesničari već dugo naglašavaju – etnogeneza nije linearan proces, nego složena mreža migracija, miješanja i kulturnih transformacija.
Iranska teorija u suvremenom identitetu
Unatoč ograničenjima, teza o iranskom podrijetlu Hrvata i dalje ima određenu privlačnost u javnom prostoru. Razlog tomu nije isključivo znanstveni interes, nego i simbolički potencijal takve ideje. U određenim diskursima ona se koristi kao način distanciranja od slavenskog identiteta ili kao pokušaj naglašavanja „posebnosti“ hrvatskog povijesnog puta.
Ovdje se otvara šire pitanje odnosa između znanosti i identiteta. Povijesne hipoteze često se instrumentaliziraju u političke ili ideološke svrhe, pri čemu se zanemaruje njihova kompleksnost i uvjetovanost. Iranska teorija u tom smislu funkcionira kao svojevrsni „identitetski resurs“ koji se može aktivirati ovisno o kontekstu.
Teza između znanosti i mita
Teza o iranskom podrijetlu Hrvata ostaje zanimljiv, ali nedovoljno potvrđen segment historiografske rasprave. Ona može ponuditi određene uvide u rane faze etnogeneze, ali ne može poslužiti kao jedinstveno objašnjenje hrvatskog identiteta. Suvremena znanost, bilo da je riječ o povijesti, lingvistici ili genetici, sve više naglašava pluralnost i složenost procesa koji su doveli do formiranja naroda.
U konačnici, pitanje podrijetla možda je manje važno od pitanja kontinuiteta i kulturne izgradnje. Hrvatski identitet nije rezultat jedne migracije ili jedne etničke skupine, nego dugotrajnog povijesnog procesa u kojem su se isprepletali različiti utjecaji. Upravo u toj složenosti leži njegova stvarna snaga, ali i izazov za svaku pojednostavljenu teoriju.
....
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič, uz AI asistenciju