Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
naslovnica knjige
Božidar Brezinščak Bagola: TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
UDES I VRIJEME
Župna crkva na sisačkom Viktorovcu građena je više za mrtve negoli za žive, budući da se nalazi u neposrednoj blizini gradskog groblja. Zato je Tonči namjeravao što prije započeti s izgradnjom pastoralnog centra u samom središtu župe. Obilazio je općinske urede barem jednom tjedno, obično utorkom, kad je radno vrijeme bilo produženo do pet poslije podne. Ljubazne sekretarice darivao bi paketićima kave i čokoladicama te se upoznao s velikim brojem odgovornih službenika. Međutim, kad je građevinska dozvola bila takoreći gotova stvar, stigla je naredba odozgo da tu stvar valja odgoditi za neko vrijeme. Službenici su nemoćno slijegali ramenima, sekretarice ga ispraćale zahvalno tužnim osmijehom. Jedino bi ogoljela stabla pod snijegom pravila društvo potištenom župniku. Njihovu studen i vjetar osjećao bi kao strepnje svog tijela te zajedno s njima čuvao dobru volju u postojanoj patnji.
Ali nije posustajao.
Umjesto odlaženja u općinske urede počeo je u dogovoru s orguljašem, diplomiranim inženjerom građevinarstva, tražiti u blizini osnovne škole kuću pogodnu za preuređenje u vjeronaučnu dvoranu. Kad mu ni to nije uspjelo, pomirio se sa sudbinom na Viktorovcu. U župni stan pozivao je poslije završene mise ministrante, sakristana, čitače i pjevače. Uvijek bi se našlo štogod za prismok ili jezik okvasiti. Međutim, važnija od svega bila je čašica razgovora o tome tko je u župi najpotrebniji osnovnih sredstava za preživljavanje, kome bi valjalo prvo priskočiti u pomoć. Na taj način dolazio je u dodir s ljudima koji nisu bili pobožni te su se čudom čudili odakle mu tolika ludost da pomaže onima koji preziru Boga.
Hodao je gradom u civilnom odijelu i jednostavno promatrao ljude. Jedne kako jure za novcem i slašću. Druge kako se prenaprežu na poslu. Treće kako se dosađuju. I tako redom. Suosjećao bi sa samoubojicama koji su, ne videći drugog izlaza, podigli na sebe ruke. Divio se čistačima cipela koji sanjaju o milijunašicama… Ili pometačima ulica koji su u snu dobili najveći zgoditak na lutriji te nikako da se pomire s metlom u ruci… Bio je suglasan s usputnim govornicima na gradskom trgu i tržnici.
- Mi ćemo se vratiti prirodi voća, jutarnjoj svježini.
- Bit ćemo čisti kao izvori što bistrooko motre nebesa.
- Drugovat ćemo s vodama i dobrotvornim hladom.
- Van s migrenama i neurozom!
- Više ni živjeti ni umrijeti nije časno.
- Učinimo nešto da bi nam vrlina bila krepka, zdravlje gordo, snaga blagonaklona.
- Prolaze rokovi za slast i sreću, prolazi vrijeme za djela nenadoknadiva.
- Steže me zebnja grobna i davi grizodušje zbog izgubljena jutra.
- Je li čovjek mogao sebi odrediti drugu kob?
- Drugo bi tijelo također kljukao istim jelom. Kao u ponor zurio bi u zdjelu.
- Oprostite, u svakom siromaškom zalogaju ima srca i duše.
- Ne pita se gladan kako miriše ruža.
- On je zdrav i zadovoljan kruhom.
Jednog jutra sretne u središtu grada gospodina Brigića, pobožna čovjeka i dragog prijatelja, kojemu uz kavu u obližnjem bistrou predloži da pođu zajedno u Topolovac, ako nema prečih poslova.
- U Topolovac?
- Danas je tamo sajmeni dan.
- Ne namjeravate valjda kupovati guske, ćurke ili svinjče?
- Slušat ćemo kako gače i kokodače živad. Kako kliče zelenilo, luk i rotkvica.
- Odakle vam, velečasni, danas to pjesničko nadahnuće?
- Od ulica, trgova i gradske tržnice, moj prijatelju.
- Lijepo je što osluškujete nasušni život obična puka.
- Znadeš li ti zašto očevi tuku djecu?
- Zato jer su im nešto skrivila. Zar ste i to jutros vidjeli?
- Svašta sam vidio. I ne slažem se s tvojim odgovorom. On je djelomično točan, ali ne pogađa bit stvari. Očevi tuku djecu jer su bolja od njih, jer se umiju bezazleno smijati.
- Vaše prosudbe smjeraju na život kao svekoliko slavlje.
- Živim u volji da se divim i pomažem bližnjemu.
Sjeli su u auto i odvezli se u Topolovac. Na sajmištu ugledaju jednog župljanina koji je kupio malo svinjče, strpao ga u vreću i namjeravao na biciklu odvesti svojoj kući. Tonči ga potapša po ramenu i rekne mu da se ne mora mučiti. Za čas su sva trojica strpali svinjče u prtljažnik, pričvrstili bicikl za krovni nosač i odvezli čovjeka kući, bolje rečeno u straćaru sa svinjcem i kokošinjcem. Sav sretan zbog brzo obavljena posla čovjek ih zovne u kuću da popiju rakiju, sok ili kavu, ali župnik mu reče da nemaju vremena te se s gospodinom Brigićem vrati natrag u Topolovac. Četiri ili pet puta učinili su tog dana uslugu poznatim i nepoznatim ljudima iz raznih dijelova prostrane župe, odvozeći ih sa sajmišta s kupljenim stvarima, pilićima ili janjcima.
- Zar ste samo zbog toga pošli jutros u Topolovac? – upitao je Brigić župnika, kad su oko podneva svratili na pljeskavicu s kajmakom i pečenom paprikom.
- Ne samo zbog toga. Ali ono drugo je nevažno u usporedbi s ovim što smo učinili.
- Smijem li vas pitati nešto što nije u vezi s današnjim danom?
- Dapače, samo pitaj.
- Umijete li vi štedjeti, ne samo novac, štedjeti sebe?
- Nije da ne umijem, samo što ja ne želim štedjeti ni novac ni sebe. Za mene je važno s neba zreti udes i vrijeme.
- Udes i vrijeme, kako je to lijepo rečeno!
- Hoćemo li vino ili pivo, gospodine Brigiću?
- Izbor je izravno povezan s udesom i s vremenom.
- Što se vremena tiče, prehladno je za pivo. Što se pak tiče udesa, mislim da je pivo manje opasno od vina, zar ne?
- Velečasni, kakva je razlika između udesa i sudbine?
- Udes je djelo zlovolje, sudbina pak raskoš dobre volje, nedorečena vječnost u nama.
- Jesu li vam javili da je jučer umrla mlada žena koju ste nedavno pričestili u njezinoj kući, prikovanu na bolesničku postelju?
- Nitko mi nije javio. Jutros sam rano izašao iz župnog stana, možda su me u međuvremenu tražili. Kako da ne, sjećam se jadnice. Ostavila je za sobom troje djece.
- Muž joj dobro zarađuje u željezari, a hoće li se o djeci brinuti, to je drugo pitanje. Imaju i nešto malo zemlje, lijepu okućnicu.
Sutradan sahraniše prerano umrlu pokojnicu. Na Viktorovcu se oko groba okupilo veliko mnoštvo. Župnik Tonči održao je oproštajni govor, blagoslovio grob, izrekao istinu koja svakog čovjeka prenerazi: “Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”, te izrazio sućut ucviljenom suprugu, dvjema maloljetnim kćerkama i sinu.
Kad je nekoliko tjedana kasnije čuo da je dotični udovac, shrvan žalošću i drugim nevoljama kod kuće i na poslu, počeo piti, te se vraćao kući nakresan i svadljivo nabrušen, nije prestao razmišljati kako mu pomoći. Znao je da bi se tu jedino radom moglo nešto postići. Zato je bez velikog dvoumljenja jednog prijepodneva, dok su djeca bila u školi, nenajavljeno pokucao na vrata ožalošćenog čovjeka, ušao u kuću i predao mu “neke sitnice” za djecu.
- Niste se trebali trošiti. Znam ja kako je vama, velečasni.
- Brate, kupio sam ti litru vermuta. U starim knjigama piše da je vermut najvažniji majstor protiv svake iscrpljenosti. To piće uklanja melankoliju, jača srce i pluća, grije želudac i donosi dobru probavu.
- Gdje li ste to pročitali? Kod mene vam nema ničeg drugog osim šljivovice.
- Nije ni šljivovica loša, ako se pije natašte i s medom. Može i s jabučnim octom.
- Čudne su mi te vaše ljekarije. Nisam znao da se bavite...
- O da, za neke prirodne lijekove čuo sam već u ranoj mladosti, o nekima smo učili u školi, za neke sam doznao u vojci, a neke sam uspio sam otkriti u borbi s mamurlukom i preteškom glavom na ramenima.
- Ne mogu vjerovati da bi se to moglo vama desiti.
- Sve se živim ljudima dešava.
- Jednima sve najbolje, drugima sve najgore.
- Ti si naravno uvjeren da ti se dešava sve najgore. A ja ti jamčim da se i najgore može okrenuti na dobro. Samo ako je čovjeku stalo do duše. Duša i tijelo najuže su međusobno povezani. Duša prožima svojim zelenilom, životnom snagom sva tkiva, kosti i žile ljudskog tijela.
- Koja mi utjeha od toga?
- Nisam došao da te prekoravam, nego da ti pomognem do nove radosti. Poslušaj me, zajedno ćemo uzorati tvoju zemlju i posijati kukuruz. Već sam razgovarao s čovjekom koji ima traktor i dobar plug. Preksutra smo kod tebe, nastoj biti kod kuće.
I zaista, zajedno su orali, zajedno sijali, zajedno kopali i zajedno obrali kukuruz. Čovjek je bio radostan zbog kukuruza, a Tonči je pred sobom imao ponovno marljivog i odgovornog oca obitelji.
- Velečasni, budite iskreni i recite mi čime li sam ja zavrijedio sve to?
- Alkohol je poremetio i opteretio odnos duše i tijela. Jedina mudrost sastojala se u tome kako to dvoje opet uskladiti. Znao sam da je u tebe velika duša. Zatim su tu djeca koju voliš i koja te vole. Trebalo je samo malo dobre volje.
- Bog te blagoslovio, dobri čovječe!
S velikom pažnjom i bez ikakvih uvjeta prihvaćao je Tonči jednostavne i skromne ljude, siromašne i bolesne, sve koji su osjećali da žive na rubu društva. Prihvaćao ih je onakvima kakvi su bili, znajući da se najviše postiže nesebičnim darivanjem, poklanjanjem na kakvo nailazimo u prirodi: cvijeće sa svojim cvjetovima poklanja drugom cvijeću miris; kamen podaruje drugom kamenu sjaj. Svaki dio stvorenja pokazuje svojim ustrojem neku vrstu ljubavnog zagrljaja. To nije ništa drugo do milosrđe. Ono je u zraku, rosi i svoj zelenoj snazi krajnje blaga i ljekovita biljka koja svakome pomaže. Svemu krhkome milosrđe donosi zdravlje i radost. Donosi ljubav, a ne osudu. Smisao kršćanskog življenja ne sastoji se u tome da čovjek osjeti kaznu i težinu. Naprotiv, kršćanin treba osjećati uvijek novu radost, naglašavao je Tonči u svakodnevnim razgovorima i nedjeljnim propovijedima.
Jedne noći vraćao se po velikom nevremenu iz Petrinje. Uz rub ceste na osami, daleko od predgrađa, primijeti dvoje ljudi s torbama i plastičnim vrećicama, kako se kaputom prebačenim preko mokrih glava nastoje zaštititi od iznenadnog pljuska. Zaustavi auto i skoro bez riječi pokupi ljude, kofere i vrećice te ih odveze njihovoj kući. Danima su pričali uokolo: “Naiđe kao dobri duh. Spasio nas i nestao. Nismo mu ni zahvalili niti znamo tko je”. Desetak dana kasnije otišli su na kavu kod prijatelja i ondje zatekli svog spasitelja u nevolji.
- Oprostite, mi vam se one noći nismo ni zahvalili.
- Djelovali ste poput najzaljubljenijeg para. I zar da vas ne pokupim?
- Velečasni, njih dvoje i jesu najzaljubljeniji bračni par u našoj četvrti. Nema ni mjesec dana kako su se vjenčali…, pojasni mu domaćica Anđa.
- Niste se valjda vraćali s medenog mjeseca?
- Kilometar ili dva prije onog mjesta gdje smo stajali puklo nam kvačilo na “stojadinu” i morali smo ga odgurati do prvog automehaničara. Krenuli smo sa stvarima, misleći da će nas prije oluje netko pokupiti. Međutim, kako to obično biva, svima se žurilo, a kad je počelo padati, nije bilo više nijednog auta na cesti, dok niste naišli vi i priskočili nam u pomoć.
- Zahvaljujući mom kolegi, župniku u Petrinji, koji me te večeri dugo zadržao kod sebe. Vi, dakle, živite u mojoj župi?
- Ali ne odlazimo u crkvu. Nikad nismo odlazili.
- Takvih je najviše. Oni koji dolaze u crkvu su u manjini.
- Još malo pa će i za nas koji dolazimo crkva biti premalena, nastavite li dalje tako brižno privlačiti izgubljene ovčice…, htjela ga Anđa javno pohvaliti.
- Nas dvoje naprosto nismo razmišljali o tim stvarima.
- Vi ne znajući živite zapovijed uzajamne ljubavi.
Zapovijed ljubavi bila je presudna i za Tončijevo prijateljevanje s pravoslavnim parohom Oluićem, obiteljskim čovjekom, zaokupljenim podjednako svakodnevnom neimaštinom materijalnih dobara i bogatim nasljeđem pravoslavne duhovnosti, srpske povijesti i narodne mudrosti.
- Pravoslavni dom je nezamisliv bez kandila koje treba da gori obavezno uoči nedelje i praznika. Nezamisliv je i bez svetih ikona. Dom bez ikona je slep, bez prozora ka nebu.
- Danas sve više ljudi mijenja ikone za horoskopske znakove.
- U pravu si. Mnoga će srpska domaćica danas zanemariti reči Hristove, ali će sa puno pažnje pročitati šta joj poručuje horoskop. Zato nam se desilo to što nam se desilo, da smo svetlo zamenili mrakom, križ petokrakom.
- Kršćani i komunisti počinili su mnoge prijestupe glede temeljnih vrijednosti koje sami izričito naglašavaju. Kršćani su tijekom povijesti prečesto izvlačili mač iz korica, a komunisti viziju besklasnog društva koriste uglavnom za uništavanje protivnika
- Nad svakodnevicom ljudskih života spustila se gusta magla nepoznavanja pravih vrednosti. Izgubljena stada, prepuštena sama sebi, skoro slepo tumaraju po njoj. Pravih pastira je jako malo, a u svakom grmu i na svakoj raskrsnici vrebaju prerušene grabljivice. Za očuvanje identiteta našeg nacionalnog bića nudi nam se vera u idole, folk zvezde, vračare i gatare. Sve, samo ne oboženje, uzrastanje čoveka u bogolikosti.
- Sviđa mi se izraz “oboženje čoveka”.
- Sveti Atanasije je rekao da stvorena bića nikad ne mogu znati šta je suština samoga Boga. Ali Bog je hteo da svaki čovek postane Bog po blagodati, a ne po suštini. Oboženje počinje kada čovek upije u svoje srce makar mali plamen od nestvorenoga ognja božanske ljubavi, kada upije u svoj um makar jedan zrak od presvetle mudrosti, kada upije u dušu makar delić od svete lepote, kada prihvati u svoju savest nebesku muziku.
- Sada znam zašto ti je za životnu suputnicu zapala dobra djevojka, žena i supruga Mila.
- Nas dvoje smo od detinjstva naučili kako se zdravlje i pravoslavlje čuva u godišnjem obrednom ciklusu. Zajedno smo odrastali, opasivali se na Đurđevdan vrbovim prutom. Na vrbov prut dodavali koprivu i beli luk kojima se pridaje moć razdvajanja od nečiste sile. Te rituale ponavljamo iz godine u godinu. To daje pun smisao našem braku. Da si na mom mestu, znao bi šta si propustio, osudivši sebe na beženstvo.
- Mora da mi je majka u trudnoći gazila mutnu vodu, pa mi pamet pomutila. Budim se zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama, zbog neba razapetog između prstiju, zbog poljubaca koji peku...
- Znaš da se i ja sve češće budim zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke...
- Kad smo već kod bitke, možeš li mi objasniti što su to kozaci. Upravo čitam roman nekog ruskog pisca koji ih spominje kao nenadmašne ratnike.
- Opasne ratnike. Za razliku od mužika, seljaka kmetova, koji su bili u ropskom odnosu prema feudalcima i vezani za zemlju, kozaci su se izdvajali kao slobodni najamni radnici, a još češće kao ratnici.
- Slični pandurima baruna Franje Trenka?
- Duboko ukorenjena samosvest, vekovna predanja i zablude uticali su da kozaci dočekaju revolucionarne promene u Rusiji s velikim nepoverenjem. Došlo je do raskola njihovih porodica i krvavih obračuna nosilaca suprotnih opredeljenja.
- Možda je prenaglo porasla moć ideja nad ljudima, prenaglo je politika zamijenila vjeru.
- Zloduh uzajamne osvete razdirao je i uništavao porodice. Pa ipak se iznad političkog i socijalnog meteža uzdizala teško ranjena ljubav.
- Čini mi se da je previše pjesama ispisano u pohvalu crnim konjanicima?
- O, strašne li pomisli na crnog konjanika, kad smo ujutro ustajali krvavi, presečena grla, odsečenih ruku, nemoćni da viknemo i da uzmemo...
- Kao da si to od nekoga naučio napamet?
- Od Branka Miljkovića, tragično preminulog srpskog pesnika na zagrebačkom Črnomercu. Strašne li pomisli na crnog konjanika viđenog prvi put na Crvenoj Baniji, koji zatočen u našoj lobanji, juri od čela do temena.
- Nije dobro što je zatočen u lubanji. A što ako ta misao ogrezne u krvavu zbilju?
- Čovek mora da pronađe predeo gde je njegova sloboda jedino stvarna.
- Treba u svemu i poslije svega pronaći nadu.
- Mi imamo Jugoslaviju, obalu jednome moru. Ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu koji venčava Šumadiju i Zagorje. Sutra će sigurno i kukavice moći ono što danas mogu samo hrabri koji su na jugoslovenskom prostoru našli divne razloge drugačije ljubavi, pevao je Miljković.
- Ljubavi na pravoslavni način, u ime Oca, ali ne i Sina.
- Ciljaš na ortodoksiju, na arijanski spor? Ne znam koliko ti je poznato nasleđe pravoslavne duhovnosti. Mislim da vi Hrvati nemate pravog uvida u to, pre svega zato što Srpsku pravoslavnu crkvu posmatrate u svetlu njenog vezivanja za nacionalnu velikosrpsku ideju koja je značajno izneverila to nasleđe. Znadeš li ti išta o Svetoj Sofiji, o mudroj Ženi koja ima spasiti svet?
- Znam da su bizantinske Madone na ikonama uglavnom neokrunjene.
- Možda zato što mi priznajemo Marijinu ispunjenost Duhom Svetim počev od Arhanđelova naveštenja, a ne od začeća. Mi smo prema Mariji mnogo čovečniji. A dakako i ona prema nama. Ne zaboravi da se Bogorodica prikazala na Istoku gotovo četvrt veka pre Lurda. I to starcu Serafinu, u ruskom Sarovu. Prikazala mu se zajedno sa svetim Jovanom. Udarila je o tlo svojim žezlom i na tom je mestu iz zemlje izbio izvor bistre vode. Otac Serafin ogradio je taj izvor zidom. Docnije je iznad njega izgrađena kapela, a voda je kanalizirana u dva odvojena bazena, za muškarce i žene.
Razgovori s parohom bili su nacionalno i vjerski vrlo osjetljivi. Gospodin Oluić uzdizao se doduše visoko iznad provokativnih političkih zanovijetanja, ali gospodsku dušu u njemu ipak su značajno uzbuđivale suze majke Jugovića, očaj Kraljevića Marka, humak bana Strahinjića, žalost Kosovke djevojke. Uzbuđivalo ga Kosovo, zemlja plača i leleka, Gazimestan koji ima postati srpskim svetištem.
SEJRIS SULUK
Tonči je prilikom službenog čestitanja Bajrama pripadnicima islamske zajednice u gradu Sisku imao čast upoznati imama Karagu s lahorasto prozračnim smiješkom što se rascvjetava sam od sebe. Njegove su riječi zračile prijatnom vedrinom, možda čak i lakomislenošću koja ne obvezuje.
Djelovao je svježe, smiono i sigurno u svemu što je poduzimao. Ništa mu Tonči nije imao ni dodati ni oduzeti. Prilikom uzvratnog posjeta, čime je posvjedočio svoje mirotvorstvo, imam Karaga se nakon svečanog slavlja u župnoj crkvi Svete Marije pridružio sakristanu, zvonaru, orguljašu, pjevačima, čitačima i drugim uzvanicima za skromnim stolom u župnom stanu i zadržao se najduže od svih pozvanih u ugodnom razgovoru sa svojim domaćinom. Postali su prijatelji. Kad mu je Tonči jednom kasnije postavio pitanje kako to da je baš njemu poklonio svoje prijateljstvo, imam Karaga mu odgovori da se prijateljstvo ne bira, da ono naprosto biva, tko zna zbog čega, kao ljubav. Na tom priznanju bio mu je neizmjerno zahvalan i vjerovao je u njegovu istinitost.
Znao je Tonči da se muslimanom ne postaje rođenjem, nego ispovijedanjem vjere da nema Boga do Allaha, da je Muhamed Allahov poslanik, te da je cijela objava sadržana u Kur’anu, svetom spisu što ga je Allah po meleku Džibrilu, iliti anđelu Gabrijelu, dostavio proroku Muhamedu u odvojenim otkrivenjima za vrijeme njegova boravka u Meki i Medini. Znao je da se muslimanom ne postaje primanjem sakramenata, da islam nije teološki dotjerana struktura poput katolicizma, da islam u prvom redu znači pokoravanje Bogu na jedan posve drugi način življenja. I upravo o tom načinu, a manje o vjerskim istinama, nastojao je što više saznati iz razgovora s prijateljem Karagom.
- Muhamed je u svojim mladim godinama putovao s karavanama svog strica Abu-Taliba. Bio je tako revan, pouzdan i iskren da su mu dali nadimak “onaj kome se može vjerovati”. Jesam li u pravu?
- Dakako. Za tog mladića “kome se može vjerovati” čula je bogata udovica i poslovna žena Hadidža koja ga je zaposlila u svojoj trgovačkoj tvrtki. Bila je zadivljena njegovom poslovnom oštroumnošću i odgovornim upravljanjem.
- Ali zadivljena i njegovim izgledom. Zatražila je od njega da se vjenčaju, iako je imala nekoliko djece iz prvoga braka i bila starija od njega petnaest godina.
- Proživjeli su u braku punih dvadeset i pet godina. Imali su šestero djece, dva dječaka koja su umrla u djetinjstvu i četiri kćeri od kojih je jedino najmlađa, imenom Fatima, nadživjela oca.
- Nakon Hadidžine smrti Muhamed se ženio s nekoliko žena, ali s nijednom nije imao sina.
- Ženio se većinom iz milosrđa, radi njihove društvene i ekonomske dobrobiti.
- Iz milosrđa, veliš?
- Milosrđe je u islamu najviša oznaka Božje naravi. Svako poglavlje ili sura u Kur’anu počinje zazivom: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog”.
- Druga oznaka Božje naravi je pravda, zar ne?
- Pravedni temelj svemira osnova je za pravedni poredak društva.
- A što je s istočnim grijehom?
- Nema ga, ne postoji. Grijeh nije ono što jesmo, grijeh je ono što činimo. Grijeh znači neposlušnost, zaboravljanje odgovornosti pred Allahom. Mi vjerujemo da su ljudi uglavnom dobri, slobodni i sposobni da postanu još boljima.
- Umjesto Deset zapovijedi vi se pridržavate Pet stupova, ako sam u pravu.
- U pravu si. Prvi stup je šehada ili svjedočenje vjere da nema drugoga Boga osim Allaha i da je Muhamed Božji poslanik. To je temeljna vjeroispovijest koja muslimana čini časnim, pobožnim čovjekom. Drugi stup je salat ili molitva kojoj prethodi obredno pranje. Izgovara se pet puta dnevno: u zoru, podne, sredinom popodneva, o zalasku sunca i noću. Treći stup je saum ili post koji se održava u mjesecu ramazanu. Pojedinac se mora uzdržavati od hrane, pića, kockanja, spolne aktivnosti i svih osjetilnih užitaka cijeli mjesec od izlaza do zalaza sunca. Četvrti stup je zakat ili milostinja. To je porez od godišnje uštede čime se omogućuje socijalna sigurnost i organizirani program pomoći. Peti stup je hadž ili hodočašće. Od svakog muslimana očekuje se da jednom u svom životu, ako mu to omogućuju zdravlje i materijalna sredstva, obavi religiozno putovanje u Meku. Vrhunski doživljaj je obilaženje Kabe, zgrade u obliku kupole, jedanaest metara duge, devet metara široke i trinaest metara visoke, prekrivene crnom tkaninom sa stihovima iz Kur’ana izvezenim zlatnim nitima.
- U životu muslimana veliku ulogu ima i džihad ili sveti rat?
- Bitno značenje džihada je duhovni, psihološki i fizički napor koji treba izvršiti da bi se došlo blizu Boga i postiglo pravedno, skladno društvo. Riječ u doslovnom smislu znači nastojanje ili borbu. Postoje četiri vida te borbe: džihad jezika kojim muslimani govore o svojoj vjeri; džihad ruke kojim vjernici ostvaruju svoju vjeru dobrim djelima; džihad srca koji čini njihovu vjeru stvarnom kao duhovnu snagu u životu; te džihad mača kojim muslimani brane svoju vjeru kada je napadnuta.
- Prema Kur’anu Isus je također Riječ koja dolazi od Allaha, samo što se ta Riječ ne smatra Sinom Božjim.
- Mi vjerujemo da je Isus činio čudesa, da je ozdravljao bolesne i uskrisivao mrtve. Međutim, on za nas nije umro na križu, već ga je Allah uznio na nebo prije smrti. Za nas je Isus primjer svetosti i pobožnosti. On je u sebi utjelovio istinski islam ili predanost Allahu.
- Ako je Isus uzor i središte našeg života, onda nije važno jesmo li katolici, muslimani ili pravoslavni. Svi imamo više ili manje jasnu slutnju i spoznaju da je sve što postoji dar i milost.
- Darivanje je bit stvarnosti. Darovan nam je život. Darovane su nam sposobnosti.
- Dostojanstveno stajalište slobodna i svjesna čovjeka je otvorenost duha u prepoznavanju darova, mada se svaki dan susrećemo sa sve većim brojem bližnjih koji će nam prije ili kasnije zagorčati život.
- Nedavno sam imao posla s neprijateljem vjere, čovjekom neugodnim, uobraženim i prostim. Vidio sam da me prezire.
- Zlotvore ohrabruje naš strah. Zato ne smijemo dopustiti da se vrši nepravda nad dobrim ljudima.
- Vlastodršci kriju ljute zmije u sebi, a priprosti puk misli da tih zmija nema i nada se blagostanju.
- Priprosti puk se neprestano vrti između očajanja i želje za smirenjem. Opasnu vrtnju mogu olakšati jedino prijatelji.
Volio je Tonči razgovarati s imamom Karagom. Korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane se izvijale u nebo. U prijateljskim razgovorima, koji su mu s vremenom postali nasušnom potrebom i pravim zadovoljstvom, osjetio je kako su muslimani i katolici na razmeđi duhovnih svjetova u Slavoniji, Baniji i Primorju od nevolje stvarali vrlinu, kako su u najtežim prilikama postajali plemeniti iz čistog prkosa.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
...
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola