Od narodnog preporoda do postjugoslavenske države
Hrvatski nacionalni identitet i danas je snažno određen povijesnim slojevima koji se međusobno preklapaju. Prva moderna matrica oblikovala se u 19. stoljeću, u doba narodnog preporoda i ilirskog pokreta. Tada se gradio narativ o Hrvatima kao povijesnom narodu s pravom na vlastitu državnost unutar složenih imperija Habsburške Monarhije. Taj je identitet bio kulturno-jezični, oslonjen na jezik, književnost i povijest, a politički je cilj bio autonomija i ravnopravnost, ne nužno potpuna samostalnost.
Druga matrica nastaje između dvaju svjetskih ratova i tijekom Drugog svjetskog rata, kroz traumatično iskustvo prve Jugoslavije i NDH. Tu se hrvatski identitet lomi između državotvornog sna i katastrofe totalitarnog projekta, između žrtve i krivnje. Antifašistička borba, koja u socijalističkoj Jugoslaviji postaje temelj legitimacije nove države, uvodi treću matricu: Hrvati kao ustavni narod u federaciji, s formalnom republikom i simboličkom državnosti, ali bez pune suverenosti.
Današnja, četvrta matrica nastaje u 1990-ima: samostalna, međunarodno priznata država oblikovana u ratu. Ona je uvelike nacionalno homogenizirana, duboko obilježena iskustvom agresije, žrtve i oslobodilačke borbe. Upravo iz tog sloja potječe velik dio aktualnog razumijevanja nacionalnog identiteta: država je izborena, branitelji su njezini temeljni simbolički akteri, a Domovinski rat je ključni referentni događaj suvremene hrvatske povijesti.
Identitet nacije kao pobjednice i tranzicijskog gubitnika
Politički, hrvatski identitet nakon 1990. dugo se gradio oko ideje nacije pobjednice: uspjeli smo ondje gdje mnogi nisu – ostvarili smo državu i obranili je. Međutim, ekonomska i društvena tranzicija s početka 1990-ih i 2000-ih stvara sasvim drukčiji osjećaj svakodnevice. Privatizacija, deindustrijalizacija, nezaposlenost i porast nejednakosti rađaju iskustvo tranzicijskog gubitnika, osobito u radničkim i ruralnim sredinama.
Ta kombinacija političke pobjede i socioekonomskog razočaranja proizvodi ambivalentan identitet. S jedne strane, postoji ponos na državu, vojsku, sport i međunarodna priznanja. S druge strane, širi se osjećaj izdaje ideala, percepcija korupcije, klijentelizma i zarobljenih institucija. Hrvatska je formalno ostvarila ono što su generacije sanjale, ali značajan dio građana ne osjeća da živi „bolje“ nego prije, što otvara prostor nostalgijama – bilo za socijalnom sigurnošću socijalizma, bilo za idealiziranom „ranoj fazi“ 1990-ih.
Ulazak u Europsku uniju i eurozonu formalno je zaokružio projekt zapadnog, euroatlantskog usmjerenja. U političkom diskursu hrvatski identitet danas se često definira kroz pripadnost „europskoj obitelji naroda“, naglašava se katoličko-kulturna pripadnost Zapadu, a geopolitički položaj između Srednje Europe, Mediterana i Balkana prikazuje se kao prednost.
Međutim, ekonomski i društveni pokazatelji Hrvatsku smještaju na periferiju EU. Niži dohodak od prosjeka, visoka ovisnost o turizmu, iseljavanje visokoobrazovanih i deficitarnih zanimanja te nedovoljno razvijena proizvodna baza stvaraju doživljaj „drugorazrednog“ članstva. U takvom kontekstu javlja se napetost između europeizacijskog i suverenističkog diskursa.
Dio političkog spektra europsku integraciju vidi kao prirodni okvir za modernizaciju institucija, jačanje vladavine prava i smanjenje korupcije. Drugi dio naglašava gubitak monetarne i političke suverenosti, brine zbog „brisanja“ nacionalne specifičnosti i kulturne homogenizacije. Hrvatski nacionalni identitet pritom oscilira između želje da bude „normalna europska država“ i osjećaja da je ipak „mala nacija“ koja se mora stalno boriti za vidljivost i status.
Identitet rada, turizma i ovisnosti o centru
Ekonomska struktura današnje Hrvatske snažno utječe na identitet. Dominacija uslužnih djelatnosti, osobito turizma, stvara sliku zemlje koja živi od „sezone“, sunaca i mora. Taj „mediteranski“ identitet, potaknut marketingom i brendiranjem, često zasjeni industrijsku, poljoprivrednu ili znanstvenu komponentu društva.
Istodobno, stalna potreba za uvozom radne snage i iseljavanje domaćih radnika stvaraju paradoks: nacionalni diskurs naglašava homogenost, ali stvarni život sve je više multietničan i multinacionalan, barem u radnom okruženju. Na periferiji europske ekonomije nacionalni identitet dobiva i element frustracije: osjećaj da ključne odluke o monetarnoj, trgovinskoj i investicijskoj politici donosi „centar“, dok je nacionalna razina svedena na upravljanje posljedicama.
Socijalne nejednakosti dodatno cijepaju identitet. Na jednoj strani su urbane srednje klase povezanije s europskim prostorom, mobilne i globalizirane. Na drugoj strani su prekarni radnici, osiromašeni umirovljenici, stanovnici depopuliranih ruralnih područja ili ratom pogođenih regija koji osjećaju da su ostali na margini. Nacionalni identitet se u toj dihotomiji prelama: za jedne je to identitet otvorene, europske, moderne Hrvatske, za druge identitet ugroženog naroda koji brani ono malo što mu je preostalo.
Kulturne i vrijednosne promjene
Kulturno, suvremeni hrvatski identitet stoji na razmeđu snažne katoličke tradicije i sekulariziranih, globalnih životnih stilova. Crkva i dalje ima značajan utjecaj na javnu sferu, osobito u pitanjima obrazovanja, obitelji i bioetike. Identitet „katoličkog naroda“ dio je dominantnog narativa, a važni datumi poput blagdana ili Dana sjećanja imaju i religijsku, i nacionalnu dimenziju.
Istodobno, mlade generacije odrastaju u digitalnom okruženju, uz globalne pop-kulturne obrasce, serije, glazbu i društvene mreže. Njihov osjećaj pripadnosti često je hibridan: istovremeno su Hrvati, Europljani i „građani interneta“. U tom pluraliziranom prostoru tradicionalne hijerarhije autoriteta slabe, a identitet postaje fragmentiraniji i individualiziraniji.
Sport, osobito nogomet, djeluje kao važan integrativni simbol. Reprezentativni uspjesi na svjetskim prvenstvima iznova konsolidiraju osjećaj ponosa i zajedništva, stvarajući rijetke trenutke konsenzusa u inače polariziranom društvu. No i tu se vidi ambivalencija: u trenucima euforije Hrvatska se doživljava kao „nacija čuda“ koja nadilazi vlastite resurse, dok u svakodnevici prevladava osjećaj da se taj kolektivni potencijal ne pretvara u stabilan razvoj.
Migracije, demografija i „drugi“: tko sve spada u „mi“?
Jedno od ključnih pitanja današnjeg identiteta jest demografsko pitanje. Dugotrajni pad broja stanovnika, starenje populacije i masovno iseljavanje mladih pretvaraju demografiju u sigurnosno i identitetsko pitanje. Hrvatska se u diskursu često prikazuje kao „narod u nestajanju“, što proizvodi osjećaj egzistencijalne ugroženosti.
Istodobno, rastući priljev stranih radnika iz Azije, Afrike i drugih dijelova Europe mijenja etničku sliku gradova i turističkih destinacija. Nacionalni identitet suočen je s pitanjem: mogu li ti ljudi postati dio „nas“, ili će zauvijek ostati „oni koji privremeno rade ovdje“? U usporedbi s povijesnim iskustvom multietničke Jugoslavije, u kojoj je nadnacionalni identitet trebao nadvladati nacionalne posebnosti, današnja Hrvatska funkcionira kao nacionalna država, ali svakodnevni život je ponovno multikulturalniji. Razlika je što sada umjesto susjednih južnoslavenskih naroda dolaze radnici iz potpuno drugih civilizacijskih krugova.
Upravo na toj točki otvara se prostor za securitizacijski diskurs: ekonomske i sigurnosne teme miješaju se s pitanjima identiteta, a strah od gubitka radnih mjesta i kulturne homogenosti može se lako prevesti u političku mobilizaciju protiv „drugih“. Kako će hrvatsko društvo odgovoriti na taj izazov uvelike će odrediti buduću definiciju nacionalnog identiteta: kao ekskluzivnog i etničkog ili inkluzivnijeg i građanskog.
Između Vukovara, Bleiburga i europskog antifašizma
Politička borba za interpretaciju prošlosti jedan je od najosjetljivijih slojeva identiteta. Hrvatski nacionalni narativ nakon 1990. u središte postavlja Domovinski rat, Vukovar, Škabrnju i branitelje. Ti simboli gotovo su nadstranački, ali tumačenja njihove poruke često su duboko politički podijeljena.
Istodobno, kontroverze oko NDH, ustaških simbola, Jasenovca, ali i oko komunističkog nasilja i Bleiburga, svjedoče o neuspjehu stvaranja minimalnog konsenzusa o prošlosti. U usporedbi s drugim srednjoeuropskim državama koje su uspjele uskladiti antifašističko nasljeđe i kritički odnos prema komunizmu, Hrvatska još uvijek vodi „ratove sjećanja“.
Ta politika sjećanja ima dvije posljedice. S jedne strane, jača osjećaj vlastite žrtve i heroizma, što konsolidira identitet. S druge strane, sprječava izgradnju povjerenja i dugoročnog političkog konsenzusa, budući da se svaka važnija reforma može delegitimirati kroz optužbe za „izdaju ideala Domovinskog rata“ ili „relativizaciju ustaštva“. Nacionalni identitet tako ostaje emocionalno nabijen, ali i krhak, stalno izložen reinterpretacijama i manipulacijama.
Ako bismo današnji hrvatski nacionalni identitet pokušali sažeti politološkim rječnikom, mogli bismo reći da se radi o identitetu male, kasno ostvarene nacionalne države na europskoj periferiji, koja je svoje povijesno pravo na samostalnost potvrdila u ratu, a sada se pokušava „normalizirati“ unutar Europske unije.
Temeljne napetosti tog identiteta mogu se opisati kroz nekoliko osi. Prva je napetost između prošlosti i budućnosti: s jedne strane stoji snažan kult sjećanja na rat, žrtve i povijesne nepravde, a s druge potreba da se identitet redefinira kroz razvoj, znanje, inovacije i kvalitetu života. Druga je napetost između suverenizma i europeizacije: Hrvatska želi čuvati nacionalni suverenitet, ali istodobno ovisi o europskim fondovima, tržištu i sigurnosnom okviru. Treća je napetost između homogenosti i pluralnosti: demografski pad i iseljavanje jačaju nostalgiju za homogenim, „našim“ društvom, dok globalizacija i uvoz radne snage stvaraju sve raznolikiju svakodnevicu.
U povijesnoj usporedbi s 19. stoljećem ili međuratnim razdobljem, hrvatski identitet danas je manje romantičan, a više pragmatičan. Više se ne gradi samo na jeziku, vjeri i povijesnom pravu, nego i na očekivanju pristojnog standarda, funkcionalnih institucija i predvidive države. U usporedbi s socijalističkim razdobljem, nacionalni-identitetski okvir mnogo je jasniji, ali socijalna sigurnost slabija. U usporedbi s devedesetima, država je međunarodno konsolidirana, no društveno raslojavanje i vrijednosne podjele su dublje.
Konačno, hrvatski nacionalni identitet danas možemo definirati kao proces, a ne kao završenu formulu. To je identitet koji se stalno pregovara između želje za sigurnošću i potrebe za otvorenošću. Hoće li u idućem desetljeću prevladati defenzivna, zatvorena varijanta koja će naglasak stavljati na strah, demografski nestanak i zaštitu od „drugih“ ili inkluzivnija, građanska varijanta koja će hrvatski identitet vezati uz institucije, vladavinu prava i europsku suradnju – ovisit će o političkim elitama, ali i o sposobnosti društva da iz povijesnih trauma izvuče pouke, a ne samo simbole.
...
Tekst i ilustracija: Vidmir Raič