Istraživanja pokazuju snažnu podršku zaposlenika fleksibilnim modelima rada, dok europski trendovi i digitalna transformacija ubrzavaju pritisak na zakonodavca.
Istraživanje koje potvrđuje promjenu paradigme rada
Istraživanje tvrtke Alma Career Croatia, koja upravlja portalom MojPosao, jasno signalizira duboku promjenu u percepciji rada među hrvatskim zaposlenicima. Na uzorku od 500 ispitanika, čak 87 posto smatra da bi rad na daljinu trebao biti zakonski zajamčeno pravo barem dva dana tjedno, gdje god je to tehnički i organizacijski izvedivo. Ovaj podatak ne predstavlja tek preferenciju zaposlenika, već indikaciju strukturne transformacije tržišta rada, u kojoj fleksibilnost više nije benefit, nego očekivani standard.
Zanimljivo je da se rad na daljinu sve manje doživljava kao povlastica, a sve više kao racionalan odgovor na digitalizaciju radnih procesa. Sudionici istraživanja naglašavaju kako fizička prisutnost na radnom mjestu ne korelira nužno s produktivnošću, što potvrđuju i brojna međunarodna istraživanja. Prema analizama OECD i Eurofound, hibridni modeli rada u prosjeku održavaju ili povećavaju produktivnost, osobito u sektorima znanja i usluga.
U europskom kontekstu, Hrvatska se nalazi u ambivalentnoj poziciji. S jedne strane, država je među pionirima uvođenja digitalne nomadske boravišne dozvole 2021. godine, čime se profilirala kao atraktivna destinacija za globalnu mobilnu radnu snagu. Program omogućuje stranim stručnjacima zaposlenima izvan Hrvatske da borave i rade u zemlji do 18 mjeseci, bez uključivanja u domaće tržište rada.
S druge strane, regulatorni okvir za domaće zaposlenike ostaje fragmentiran. Iako Europska unija kroz niz inicijativa potiče fleksibilne oblike rada, uključujući i rasprave o „pravu na isključenje“ (right to disconnect), nacionalna zakonodavstva, uključujući hrvatsko, još uvijek ne nude jasno definirano pravo na rad na daljinu. Trenutno se takvi aranžmani uglavnom reguliraju individualnim ugovorima između poslodavca i zaposlenika, što stvara neujednačenu praksu i pravnu nesigurnost.
Prema podacima Eurostat, u 2024. godini oko 22 posto zaposlenih u EU povremeno ili stalno radi na daljinu, dok je u Hrvatskoj taj udio i dalje niži, procjenjuje se između 10 i 15 posto, uz značajne razlike između sektora.
Ekonomski učinci: produktivnost, troškovi i reorganizacija rada
Rad na daljinu nosi niz ekonomskih implikacija koje nadilaze individualnu razinu zaposlenika. Ispitanici u istraživanju istaknuli su konkretne koristi, uključujući smanjenje troškova prijevoza, prehrane i vremena provedenog u prometu, što je u urbanim sredinama poput Zagreb posebno izraženo.
S druge strane, poslodavci bilježe potencijalne uštede na uredskom prostoru, energiji i logistici. Globalni trendovi pokazuju smanjenje potražnje za velikim uredskim kapacitetima, uz rast tzv. fleksibilnih radnih prostora i coworking modela. Međutim, taj proces istodobno otvara pitanja organizacijske kulture, upravljanja timovima i dugoročne održivosti hibridnih modela.
Istraživanja McKinsey & Company ukazuju da kompanije koje uspješno implementiraju fleksibilne modele rada postižu veće zadovoljstvo zaposlenika i nižu stopu fluktuacije, ali uz uvjet da postoji jasna strategija upravljanja učinkom i komunikacijom.
Digitalni nomadi kao indikator promjene radne ekonomije
Unatoč snažnoj podršci, istraživanje također ukazuje na određene tenzije. Oko 11 posto ispitanika smatra da rad na daljinu treba ostati predmet internih dogovora, dok se približno 2 posto protivi njegovoj široj primjeni, upozoravajući na potencijalnu nejednakost između zaposlenika.
Ova zabrinutost nije bez osnove. Sektori poput proizvodnje, zdravstva, prometa ili građevine inherentno ne omogućuju rad na daljinu, što može dovesti do percepcije dvostrukih standarda na tržištu rada. Upravo zato dio ispitanika predlaže alternativne modele, poput četverodnevnog radnog tjedna, kao način kompenzacije za one kojima fleksibilni rad nije opcija.
U širem sociološkom smislu, riječ je o transformaciji radnih odnosa koja zahtijeva redefiniciju pojmova poput radnog vremena, radnog mjesta i organizacijske pripadnosti.
Uvođenje digitalne nomadske dozvole pokazalo se kao strateški potez koji reflektira globalne trendove. Hrvatska je time prepoznala rastuću klasu radnika koji nisu vezani uz fizičku lokaciju poslodavca, što je fenomen koji ubrzano mijenja strukturu tržišta rada.
Prema procjenama međunarodnih analitičkih kuća, broj digitalnih nomada globalno prelazi 35 milijuna, uz kontinuirani rast. Hrvatska, zahvaljujući kombinaciji kvalitete života, sigurnosti i relativno nižih troškova, postaje konkurentna destinacija u tom segmentu.
Međutim, ovaj model otvara i pitanje paradoksa: dok država aktivno privlači strane radnike na daljinu, domaći zaposlenici još uvijek nemaju sustavno regulirano pravo na takav oblik rada.
Regulatorni izazov pred hrvatskim zakonodavcem
Debata o radu na daljinu u Hrvatskoj ulazi u fazu u kojoj više nije riječ o tehnološkoj mogućnosti, već o normativnom izboru. Pitanje koje se nameće nije treba li rad na daljinu postati standard, već kako ga regulirati na način koji će osigurati ravnotežu između fleksibilnosti, produktivnosti i socijalne pravednosti.
Ako je Hrvatska već prepoznala potencijal globalne mobilne radne snage kroz digitalne nomadske politike, logičan sljedeći korak bio bi uspostava jasnog zakonodavnog okvira koji bi domaćim radnicima omogućio sličnu razinu fleksibilnosti. U suprotnom, postoji rizik produbljivanja razlika unutar tržišta rada, ali i propuštanja prilike za modernizaciju radnih odnosa u skladu s digitalnim gospodarstvom 21. stoljeća.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat
Infografika: Vidmir Raič