Posebnost njezina književnog puta leži u činjenici da je uspjela spojiti dvije naizgled udaljene književne sfere: hrvatsku nacionalnu kulturu i globalnu esperantsku književnu zajednicu. Njezina djela tako funkcioniraju kao most između lokalnog i univerzalnog, između osobnog iskustva i globalnog kulturnog dijaloga
U svijetu književnosti granice su često određene jezikom. Nacionalne književnosti oblikuju se oko vlastitih jezika, čitateljstva i kulturnih institucija, a međunarodni uspjeh često ovisi o prijevodima na dominantne svjetske jezike poput engleskog, francuskog ili španjolskog. Međutim, postoje autori koji su svjesno izabrali drukčiji put – put koji književnost ne promatra kroz nacionalne granice nego kroz mogućnost globalne komunikacije. Među njima posebno mjesto zauzima hrvatska književnica, prevoditeljica i esperantistica Spomenka Štimec, jedna od najpoznatijih autorica suvremene esperantske književnosti.
Spomenka Štimec je tijekom više desetljeća književnog rada izgradila jedinstvenu poziciju na međunarodnoj kulturnoj sceni. Dok mnogi autori iz manjih jezičnih zajednica pokušavaju svoje knjige približiti svjetskoj publici putem prijevoda, ona je odlučila stvarati izravno na jeziku koji je zamišljen kao univerzalni most među kulturama – esperantu. Taj jezik, koji je krajem 19. stoljeća osmislio Lazar Ludvig Zamenhof, zamišljen je kao sredstvo međunarodnog razumijevanja i komunikacije. U književnom smislu, esperanto je tijekom 20. stoljeća razvio vlastitu bogatu tradiciju, a Spomenka Štimec postala je jedna od njegovih najvažnijih suvremenih autorica.
Rođena u Hrvatskoj, Štimec je od rane mladosti pokazivala snažan interes za književnost i jezike. Taj interes nije bio samo estetske naravi – riječ je bila o znatiželji prema svijetu i različitim kulturama. Upravo je ta otvorenost prema međunarodnoj komunikaciji dovela do njezina susreta s esperantom, jezikom koji joj je omogućio ulazak u globalnu mrežu književnika, prevoditelja i intelektualaca.
Njezina književna karijera razvijala se paralelno s aktivnim sudjelovanjem u međunarodnoj esperantskoj zajednici. Putovanja, susreti s ljudima iz različitih zemalja i iskustva kulturnih razmjena postali su važan dio njezina stvaralaštva. U njezinim knjigama često se susreću autobiografski elementi, refleksije o identitetu i promišljanja o ulozi jezika u suvremenom svijetu.
Jedno od najpoznatijih djela u njezinu opusu jest roman „Kroata milita noktlibro / Hrvatski ratni noćni dnevnik“ koji je stekao status svojevrsnog klasika suvremene esperantske književnosti. U tom djelu autorica kroz osobnu perspektivu opisuje kako je izgledao Domovinski rat u esperantskoj zajednici u Hrvatskoj. U djelo je unijela vlastito životno i kulturno iskustvo, ali istodobno otvara i šire teme o identitetu, nacionalnoj pripadnosti i međukulturnom dijalogu. Djelo je prevođeno i čitano u brojnim zemljama, a mnogi ga smatraju jednim od najvažnijih autobiografskih tekstova na esperantu.
Spomenka Štimec podno dvorca Trakošćan
Uz književni rad, Štimec je desetljećima aktivna kao prevoditeljica i kulturna posrednica. Prevodila je hrvatsku književnost na esperanto, ali i sudjelovala u brojnim međunarodnim književnim projektima. Njezino djelovanje povezano je i s radom institucija poput Universala Esperanto-Asocio, jedne od najvažnijih međunarodnih organizacija posvećenih promicanju esperanta i kulturne suradnje koju je u Genevni 1908. osnovao Hector Hodler, sin velikog švicarskog slikara Ferdinanda Hodlera.
Posebnost njezina književnog puta leži u činjenici da je uspjela spojiti dvije naizgled udaljene književne sfere: hrvatsku nacionalnu kulturu i globalnu esperantsku književnu zajednicu. Njezina djela tako funkcioniraju kao most između lokalnog i univerzalnog, između osobnog iskustva i globalnog kulturnog dijaloga.
Zato razgovor sa Spomenkom Štimec nije samo razgovor o književnosti. To je razgovor o jeziku kao kulturnom prostoru, o identitetu u globaliziranom svijetu i o mogućnosti da književnost postane mjesto susreta različitih kultura.
Djetinjstvo i esperanto kao igra
Kako biste opisali svoje djetinjstvo i obiteljsko okruženje u kojem ste odrasli? Postoje li uspomene iz tog razdoblja koje su kasnije utjecale na Vašu odluku da se posvetite književnosti?
Rođena sam 1949. u Međimurju, selo Orehovica, u obitelji učitelja. Mjesto Mala Subotica bila mi je glavni grad. Brojnim seoskim stanovnicima Romima učitelj je uvijek bio uzor (i ne samo njima). Cijepili su djecu tek kad je učiteljica pružila doktoru svoje dijete. Odrastala sam uz petrolejku i peć na drva, kod tate u prvom razredu. U dvorištu dvije ovce za prve pulovere. (Staljin je još bio živ i gladio brkove.) Tata je vodio folklor Seljačke sloge, pa sam rasla uz međimurske napjeve. Pišem ti pismeka, lepo te pozdravljam, kaj si nej mislila da te ja ostavljam.
Vaše zanimanje za esperanto počelo je još u srednjoškolskoj dobi. Kako ste prvi put čuli za taj jezik i što Vas je tada privuklo toj ideji međunarodne komunikacije?
Orehovicu smo napustili, kako bi djeca došla bliže električnom svjetlu. Kupili smo „grunt“ u Varaždinu, gdje sam provela mladost uz jako obrazovane profesore i fine barokne portale. Profesorica matematike Zdenka Ivek vodila je esperantsku grupu kao izvannastavnu aktivnost. Esperanto je bio igra. I ostao.
Kada ste prvi put osjetili potrebu za pisanjem i kako su izgledali Vaši prvi književni pokušaji?
Prvo „književno djelo“ napisala sam na esperantu kad sam imala 16 godina i pročitala ga esperantistima iz Čehoslovačke koji su putovali na more i zaustavili se u varaždinskoj kavani na Korzu da se susretnu s varaždinskim esperantistima. Moja oduševljena inozemna publika iz jednog je kofera izvadila moj prvi honorar: posudu za šećer od češkog porculana.
U kojem ste trenutku shvatili da će jezici i književnost postati važan dio Vašeg životnog puta?
Nisam to prepoznala ni kad mi je prijatelj iz Japana, esperantist, s kojim sam se dopisivala poslao amulet iz hrama boga književnosti.
Studij 1970-ih
Dolazak u Zagreb na studij često je velika životna prekretnica. Kako je izgledao studentski život u Zagrebu u vrijeme kada ste Vi studirali?
Starinski varaždinski esperantski klub zamijenila sam veselim Studentskim esperantskim klubom u Amruševoj 5. Tu je čest gost bio istraživač Tibor Sekelj pa je uz njega cijeli svijet bio naš. Tamo gdje je Tibor s esperantom stao, ja sam nastavila i nastavljam sve do danas.
Za vrijeme studija mama mi je po nekom šoferu poslala tepsiju kremšnita kod gazdarice u Palmotićevoj, bojala se da sudjelujem u studentskom štrajku. Po veličini kremšnita shvatila sam da se vani nešto veliko zbiva, bilo je na pomolu „hrvatsko proljeće“ 1970-tih, a ja sam štrebala njemačku književnost 19. stoljeća.
Koliko su tadašnje društvene i socijalne razlike bile vidljive u studentskom životu?
Studij germanistike kod zahtjevnih profesora Zdenka Škreba i Viktora Žmegača nije ostavljao mjesta za politički angažman. Profesorica Josette Rakić na jezičnim vježbama iz francuskog akcente je stavljala na biljke i životinje, a ne na političke fenomene. Razlike se nisu pretjerano primjećivale. Samo što je Miro studirao spavajući pod stolom u Esperantskom klubu, a Katja je svoje kuharske recepte započinjala uvijek s „uzmi 12 jaja“.
Studirali ste u razdoblju političkih previranja. Kako danas gledate na događaje povezane s Hrvatskim proljećem 1971. godine i na atmosferu na zagrebačkom sveučilištu u to vrijeme?
Za mene je Dražen Budiša bio posebno važan tek kao potpredsjednik Sabora kad je s Vlatkom Pavletićem vodio delegaciju u posjet svekineskom kongresu i prisjetio se da je u trezoru Nacionalne i sveučilišne biblioteke ugledao prvi prijevod „Alkara“ Dinka Šimunovića na kineskom – preveden s esperanta. Ispričala sam mu kako je taj prijevod nastao. Budiša je dao napraviti reprint izdanje iz 1934. u Školskoj knjizi, pa je prijevod u kutiji s hrvatskim grbom postao službeni hrvatski poklon za kinesku delegaciju. (Prijateljica iz Pekinga mi je nedavno javila da je jedan primjerak tog izdanja poslije tri desetljeća ugledala u pekinškom antikvarijatu i kupila mi ga za dar. Dolazi s njim u Europu ovog ljeta.)
Esperanto – jezik, pokret i društvena ideja
Za početak, kako biste objasnili što je esperanto i kakva je bila njegova povijesna ideja kada ga je stvorio Lazar Ludvig Zamenhof?
Esperanto je planski jezik, jezik koji je inicirao jedan čovjek, a prihvatila ga određena zajednica govornika. Glavna ideja esperanta je jednakost govornika. Kad govorite esperanto nema jakog, nadmoćnog govornika koji dolazi iz velikog jezika. U esperantskom razgovoru govornici su jednaki. Esperanto je jezik bez svog glavnog grada, bez svoje vojske, pa dakle i bez banke. Živi od malih novčanika svojih govornika.
Kakvu je ulogu esperanto imao u međunarodnim kulturnim i društvenim pokretima tijekom 20. stoljeća? Možemo li na neki način reći da je esperanto bio preteča današnje ideje globalne komunikacije ili globalizma?
Esperanto je sam po sebi međunarodni kulturni i zaseban društveni fenomen. Govornike je umrežio od prvog udžbenika 1887.
Spomenka s esperantisticom Ljerkom u palači kurije
Kakva je bila povijest i razvoj esperanta u Hrvatskoj?
Prvi esperantisti zabilježeni su u Zamenhofovom adresaru prvih esperantskih govornika, tiskanom u Varšavi 1889. Bilo je to pet djevojaka iz Osijeka. Prva esperantska organizacija zaživjela je u Rijeci 1907. i svoj je statut morala registrirati u Budimpešti. Prva svehrvatska organizacija započela je s radom 1908. u Zagrebu i preteča je današnjeg Hrvatskog saveza za esperanto, čiji je statut registriran u rujnu 1945.
Koje biste osobe izdvojili kao najzaslužnije za razvoj esperantskog pokreta u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji?
Učiteljica Danica Bedeković rodom iz Varaždinskih Toplica bila je urednica prvog hrvatskog esperantskog časopisa 1909., autorica prvog udžbenika esperanta i prvog rječnika 1909. I njen suradnik Mavro Špicer, major Austrougarske vojske, autor je gramatike esperanta i rječnika 1909., a ujedno i prevoditelj Mažuranića na esperanto. Od 1932. (s prekidima do 1972.) imali smo vrlo uvažen časopis „La Suda Stelo / Južna zvijezda“ koji je počeo izlaziti u Slavonskom Brodu u tiskari Wilima Bucka, pa u Zagrebu i Ljubljani, a ugasio se u Beogradu. Imali smo važnu esperantsku radijsku emisiju koja je emitirana 39 godina (od 1953. do 1992.), a vodila ju je Emilija Lapenna sa širokim krugom suradnika. Imali smo i esperantsko kazalište. Glumci Ljubica Jović kao Petrunjela, Fabijan Šovagović, Ivica Vidović, Mladen Šerment svoj su prvi inozemni nastup ostvarili na esperantu za međunarodnu esperantsku publiku u organizaciji Srđana Flege u Španjolskoj. Vida Jerman igrala je na esperantu širom svijeta. Najveći hrvatski esperantist je dr. sc. Ivo Lapenna, profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, rođen u Splitu 1909. Taj eminentan pravnik i novinar neko je vrijeme bio i urednik „Slobodne Dalmacije“. Od 1949. živio je u inozemstvu, prvo u Parizu, zatim u Londonu. Bio je tajnik Svjetskog sveza esperantista (1955.-1964., kasnije i predsjednik do 1974.) Godine 1954. na Svjetskoj konferenciji UNESCO-a u Montevideu izvojevao je rezoluciju UNESC-a o esperantu. I mene je nadahnuo spomenik koji je inaugurirao 1987. u Grazu, pa sam sličan postavila na Kennedijevom trgu u Zagrebu 2001. s Lapenninom posvetom „Za komuniciranje svijeta u miru i slobodi“. Zlatko Tišljar je 1972. inicirao u Zagrebu Međunarodni centar za usluge u kulturi te pokrenuo „Zagrebačku metodu podučavanja esperanta“. Taj je udžbenik objavljen na 30 jezika. Inspiriran djelatnošću Tibora Sekelja pokrenuo je i prvi festival kazališta lutaka PIF koji je danas najstariji zagrebački festival. Aktivni esperantisti te izvorni pjesnici na esperantu i strastveni prevoditelji bili su Josip Velebit, Božidar Vančik, Zora Heide, Lucija Borčić i mnogi drugi.
Koliki je danas interes za esperanto u hrvatskom društvu i vidite li potencijal za njegovu novu afirmaciju?
Interes za esperanto u Hrvatskoj danas je skroman. Podučava se za zainteresirane na Filozofskom fakultetu u sklopu interlingvistike na katedri njemačkog jezika. Tko ga želi naučiti lako će to napraviti putem interneta.
Profesionalni i kulturni angažman
Nakon studija esperanto Vam je otvorio i profesionalne mogućnosti. Bili ste dio tima koji je sudjelovao u pokretanju PIF – Međunarodni festival kazališta lutaka 1968. godine u Zagrebu...
Moje prvo i najvažnije radno mjesto bilo je u Espertantskom klubu. Dvadesetak sam godina bila tajnica PIF-a (Međunarodnog festivala kazališta lutaka).
Vaš prevoditeljski i publicistički rad traje desetljećima. Kako gledate na taj dio svog djelovanja i njegov doprinos hrvatskoj kulturnoj baštini?
Mislim da sam kroz sva ta desetljeća puno učinila. Godine 2017. ostvarila sam, sa svojim kolegama, zaštitu tradicije esperanta u Hrvatskoj kao nematerijalnog kulturnog dobra.
Plaća gotovo da i nije bilo, ali me japanska esperantistica nagradila putovanjem po Japanu (oko 5.000 km), od Hokkaida do Hukoke, a iranski član žirija Javad Zolfagari pozvao me na svoj festival lutaka u Teheran i naučio da je grad Isfahan – polovica svijeta. Predsjedniku jednog privatnog sveučilišta s 20.000 studenata u Seulu predavala sam esperanto, stanujući u njegovoj elegantnoj vili gdje je ugošćavao inozemne profesore, kako bi potaknuo razmjenu znanja. Predavala sam esperantsku književnost na pet američkih sveučilišta u sklopu tamošnjih ljetnih tečajeva u Hartfordu, San Franciscu, Dallasu…
Tibor Sekelj esperanto je vezao za kulturu pa smo slijedili njegov put. Bili smo siromašni ali smo imali neiscrpnu energiju. Jedna mama na Trešnjevki u Stubičkoj 75 kuhala je juhe za prve gladne lutkare.
Međunarodna iskustva i putovanja
Vaš rad i angažman odveli su Vas u mnoge zemlje svijeta. Što biste izdvojili kao najvažnije iskustvo iz susreta s različitim kulturama?
Od mudrosti koje sam vidjela u svijetu najviše sam koristila korejsku: onu da treba uzeti sitniš koji netko vraća nakon plaćene usluge.
Koliko su različiti društveni i politički sustavi koje ste upoznali utjecali na Vaš pogled na svijet?
Ne znam, ali jesu. I to na jednoj dubljoj razini: da smo kao ljudi zapravo različiti, a istovremeno itekako slični bez obzira na kulturu i podrijetlo?
Jeste li ikada upoznali čitatelja iz neke daleke zemlje čija Vas je interpretacija Vaše knjige posebno iznenadila?
Jedna je belgijska čitateljica za moj 50. rođendan, inspirirana čitanjem moje knjige „Tena – Hejmo en Mezeûropo / Tena – dom u Srednjoj Europi“ (str.52.) kuhala svojoj obitelji zeca po receptu moje bake. Jedna Francuskinja diplomirala je u poljskom gradu Poznań interlingvistiku na mom romanu „Ombro sur interna pejzaĝo / Sjena na unutarnjem pejzažu“. Korejski izdavač dodao je uz moju prozu – esej o ekonomiji zemlje Hrvatske, jer njegovi čitatelji to trebaju.
Književni rad i kulturno posredništvo
Jedno od Vaših najpoznatijih djela, „Kroata milita noktlibro / Hrvatskli ratni noćni dnevnik“, često se spominje kao važna knjiga suvremene esperantske književnosti. Kako je nastajalo to djelo?
Pisala sam za vrijeme rata, tipkala u kupaonici ono što se događalo esperantistima oko mene: René Matoušek, zubar i pjesnik, ubijen u Vukovaru, doktora Peru Đakovića raznijela granata u kolima hitne pomoći na prvoj crti bojišnice kod sela Potočani nedaleko od Odžaka…
Koliko autobiografskih elemenata unosite u svoje književne tekstove?
Previše.
Koje biste hrvatske autore posebno preporučili međunarodnoj publici i prijevodima na esperanto?
Krležu više ne čitaju ni Hrvati. Ali od nedavno tiskanih knjiga kod izdavača DEC u Đurđevcu: fantazmagorični „Mor“ Đure Sudete i danas divno funkcionira u tečnom esperantskom prijevodu Zore Heide. Ili njen prijevod „Garbin, zao vjetar“ Anele Borčić.
Kako vidite položaj malih jezika i književnosti u današnjem globalnom kulturnom prostoru?
Vidim mame kako svoje mališane vode na tečaj engleskog! Pred svakim kućnim vratima je tepih s natpisom „Welcome“. Pa nije čudo da nam je Trump već za vratom. A nekad su studenti palili mađarsku zastavu, samo da maknu tuđi jezik.
Kurija pl. Beloševića – osobni projekt
U jednom ste razdoblju pokrenuli i projekt obnove kurije pl. Belošević u Hrašćini u Hrvatskom zagorju. Kako je započela ta priča?
Moja obitelj imala je u Zagorju jedan brijeg sa starom kurijom baruna Dragojla Kušlana iz 1848. U kuriji je do 1957. živjela moja prateta Štefanija Bernas Belošević, učiteljica i književnica. Poslije njene smrti kurija je bila napuštena i ja sam je iz temelja počela obnavljati pred sam početak demokratskih promjena u Hrvatskoj.
U kuriji i dvorištu ispred nje pokrenuli smo 1995. u spomen na pad hrašćinskog meteorita 1751. kulturnu manifestaciju Susreti meteorita. Ta se manifestacija održavala svake godine potkraj svibnja sve do 2025.
Od 2002. u kuriji su se sredinom rujna svake godine održavali međunarodne Susreti esperantskih pisaca i prevoditelja.
U podrumu kurije pričam posjetiteljima najljepšu zagorsku ljubavnu priču o belgijskoj princezi Louisi i njenom odabraniku, zagorskom plemiću Gezi pl. Matačiću.
Kurija na Njegušu u općini Hrašćina
Koliko je energije i vremena zahtijevao taj projekt i što Vas je motiviralo da ga pokrenete?
Znala sam još od „Družbe Pere Kvržice“ da se sve staro može popraviti.Mislila sam da treba spasiti ono što nije do kraja uništeno. Radim i obnavljam već punih 35 godina . I evo, kurija je obnovljena, danas i ovdje. O budućnosti ne razmišljam.
Postoji li mjesto u svijetu na kojem ste najviše osjetili da je esperanto doista „živi“ međunarodni jezik?
Postoji. To je kurija na Njegušu u općini Hrašćina, koju su posjećivali najpoznatiji esperantisti iz cijelog svijeta te poznati književnici, novinari i prevoditelji iz Hrvatske.
Da možete razgovarati s nekim velikim piscem iz povijesti, koga biste odabrali i o čemu biste ga pitali?
Zapravo se jako veselim ljetu kad planiram u Grazu osobno upoznati velikog austrijskog pisca Johana Clemensa Setza koji je za svoju knjigu „Pčele i nevidljivo“ dobio 2021. nagradu Georg Büchner njemačke Akademije za jezik i pjesništvo. U toj knjizi analizira povijest planskih jezika, a mom doprinosu esperantskoj književnosti posvetio je jedno poglavlje.
Na čemu trenutno radite i čime se danas najviše bavite u svom književnom, publicističkom i prevoditeljskom radu?
Nedavno sam Hrvatskom državnom arhivu predala oko 800 artefakata iz povijesti esperanta u Hrvatskoj. Lijepa zbirka za najljepšu zgradu u Zagrebu.
...
razgovor vodio: Petar Kolovrat u ožujku 2026. godine
foto: privatni album Spomenka Štimec