Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog domoljuba Ljudevita Juraka člana međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina), zbog čega je u Titovoj Jugoslaviji osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob
Roman HITAC U POTILJAK napisan je u spomen Ljudevitu Juraku, rođenom 6. listopada 1881. u selu Zalug, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Studij medicine završio je 1910. u Innsbrucku, gdje je potom radio u Zavodu za patološku anatomiju. Godine 1914. preuzeo je vodstvo Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba, a 1920. postao redovitim profesorom patološke anatomije na zagrebačkome Veterinarskom fakultetu, nastavivši do kraja života i svoj rad u Prosekturi. Uz to je 1922–32. vodio praktičnu nastavu sudske medicine na Medicinskom fakultetu. Nakon atentata u beogradskoj skupštini i smrti Stjepana Radića upravo je on obducirao mrtvo Radićevo tijelo te je kao sudski vještak sudjelovao u procesu protiv Puniše Račića. Godine 1943. bio je član međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina). Povjerenstvo je došlo do nedvojbenog zaključka da su masovno ubojstvo oko 1300 radnika, seljaka, žena i djece počinili Sovjeti godine 1938. Nakon uspostave komunističke vlasti agenti NKVD-a i jugoslavenska tajna policija uhitili su ga 22. svibnja 1945. u njegovom stanu u Zagrebu. Kapetan Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec ponudio mu je slobodu ako povuče svoj potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva. Jurak je odbio zanijekati znanstvenu istinu, zbog čega je osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob.
Evo što je o romanu napisao recenzent dr. sc. Željko Grabarević:
„Knjiga Hitac u potiljak autora Božidara Brezinščaka Bagole jedno je od onih neophodnih umjetničkih djela koje po svojoj vrsti i značenju trebaju krasiti književnost svakog naroda… Djelo je ne samo biografija, nego predstavlja i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka. A to nije bilo lako. Autor je uspio sažeto prikazati turbulentno dvadeseto stoljeće te stručni, obiteljski i društveni život jednog u svojoj biti apolitičnog čovjeka koji je bio zaljubljen u svoju obitelj, struku, kuglanje i svoja dva bernandinca.
Prof. Jurak je idealistički i naivno vjerovao da nitko ne može stradati zbog istine, da sve ono što je napravio u svom profesionalnom i društvenom životu ne može biti zanemareno, da nije napravio ništa loše i da će se ratna oluja II. svjetskog rata nakon nekog vremena smiriti i da će se sve nastaviti kao prije, istinabog, u drugim političkim okolnostima.
Hitac u potiljak je dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku čiji je doprinos nastanku i razvoju veterinarske i humane patologije nemjerljiv… Svaki čitatelj koji nađe vremena pročitati ovu Bagolinu knjigu ostat će trajno obogaćen i dirnut ne samo sudbinom jednog velikana, nego i mirisom i okusom domovine koja izvire iz svake rečenice i svakog opisa u knjizi. Sudbina prof. Juraka ostala je u povijest uklesana kao primjer znanstvene i ljudske nepokolebljive izvrsnosti.“
Božidar Brezinščak Bagola - Hitac u potiljak
2/5 nastavak
Učenik Kraljevske gimnazije u Zagrebu
Tako se Ljudevit, zahvaljujući očevoj želji i barunovom dobročinstvu, upisao u prvi razred Kraljevske gimnazije na Gradecu koja je u prosincu 1895. promijenila naziv u Kraljevsku gornjogradsku veliku gimnaziju. Naime, te je godine zbog sve veće zainteresiranosti učenika za klasičnom izobrazbom započela s radom i Kraljevska donjogradska velika gimnazija na tadašnjem Trgu bana Khuena Hédervárya (danas Rooseveltov trg), smještena u novoizgrađenoj monumentalnoj zgradi. Budući da je ta zgrada bila blizu kuće gospođe Sidonije, ljubazna je gazdarica Ljudevita prebacila u novu donjogradsku gimnaziju s dugim pročelnim dijelom i dvama pokrajnim krilima. Njemu to nije bilo baš drago, čak mu je negdje u podsvijesti bilo pomalo žao za gornjogradskom gimnazijom u kojoj su obrazovanje stjecali Vatroslav Lisinski, Ante Starčević, August Šenoa, Stjepan Radić, Antun Gustav Matoš, Dragutin Domjanić i mnogi drugi.
Ljudevitu je dugo trebalo da zapamti gdje se što nalazi u monumentalnoj zgradi na Trgu bana Khuena Hédervárya. Kasnije u životu uvijek se rado sjećao pozdravnog govora ravnatelja Huge Badalića, poznatog hrvatskog pjesnika čije izabrane pjesme je s velikim oduševljenjem čitao za vrijeme božićnih praznika u drugom razredu. Pjesnik Badalić nazivao je svoje djetinjstvo „zlatnim vremenom“, a slike rodnog grada, Broda na Savi, nosio je kroz život kao nezaboravnu uspomenu. Životni put vodio ga je iz Broda prema Kostajnici, Zagrebu i Beču, gdje je završio studij klasične filologije. Njegov životni moto glasio je: „Hoću biti čitav čovjek i dobar Hrvat“. Umro je nakon teške operacije želuca početkom svibnja 1900. Iste godine osnovano je u Kraljevskoj donjogradskoj gimnaziji Društvo za podupiranje siromašnih učenika, a godinu dana kasnije otvorena je i školska knjižnica.
Nova gimnazija bila je dobro opremljena potrebnim učilima, slikama za zornu obuku, zemaljskim kuglama ili globusima, zemljovidima Europe, Trojedne kraljevine Hrvatske, Austro-Ugarske monarhije i Svete zemlje, zatim zbirkama risarskih predložaka, slikama za obuku u prirodopisu, te zbirkama domaćih prirodnina, kao i zbirkama najpotrebnijih fizikalnih aparata i školskom knjižnicom u kojoj je Ljudevit udovoljavao svojoj znatiželji i težnji za otkrivanjem vlastitih talenata, umjetničkih ili znanstvenih, što se u nižim razredima svodilo uglavnom na veliku začuđenost pred svijetom koji ga je okruživao u Kraljevskom zemaljskom glavnom gradu Zagrebu.
U nezaboravnoj uspomeni ostali su mu radosni dani mjeseca listopada 1895. kad je Njegovo Veličanstvo, kralj i vladar Franjo Josip I., svojim visokim posjetom počastio glavni grad Hrvatske. Kralj je prilikom svog dolaska položio zaključni kamen Hrvatskom zemaljskom kazalištu i Zemaljskom glazbenom zavodu. Mjesecima je gimnazijalac iz Zaluga s velikim uzbuđenjem pratio izgradnju kazališta na Sajmišnom trgu. Građani su na ulicama žustro raspravljali o odlukama gradskog poglavarstva. Jedni su bili oduševljeni planovima gradskog načelnika Adolfa pl. Mošinskog, drugi su svoj bijes iskazivali psovanjem bana Dragutina Khuen-Hédervárya, ali ne i psovanjem predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavoga o čijim je zaslugama mogao donekle trijezno prosuđivati tek u višim razredima.
Gimnazijalac Ljudevit stanovao je u potkrovnom sobičku s prozorčićem kroz koji ga je predvečer pozdravljalo sunce na zalasku, a noću milovale zvijezde na „vajnkušu“ kojeg je donio od kuće. Ležao je na „strozoku“ napunjenom kukuruznom komušinom. Gospođa Sidonija namjestila je uz krevet stolić za učenje, kako bi mu knjige koje je posuđivao u gradskoj knjižnici bile na dohvat te bi ih u ranu zoru bez ustajanja iz kreveta mogao uzimati u ruke i čitati sat ili dva prije odlaska na nastavu. U svom sobičku čitao je knjige po vlastitom izboru, knjige o kojima se doduše puno pričalo na školskim hodnicima, ili bolje rečeno, prepričavalo polemike iz dnevnih novina, ali i književnih listova i časopisa. Budući da je u Zagreb došao iz prilično dalekog sjeverozapadnog kutka Hrvatskog zagorja te nije posjedovao baš neko naročito poznavanje hrvatskog književnog jezika, Ljudevit je kupovao ili posuđivao u prvom redu književne listove Vijenac, Život, Obzor, Mlada Hrvatska i druge. I premda je pozorno čitao polemičke članke o Ksaveru Šandoru Gjalskom i Janku Leskovaru, svojim zagorskim zemljacima, on u svojim promišljanjima ipak nije uspio na zadovoljavajući način obrazložiti svađu između „starih“ i „mladih“. Nije mu bilo jasno tko su stari, a tko mladi. Mladi su nedvojbeno bili studenti koji su na Jelačić trgu palili mađarsku zastavu u znak prosvjeda protiv vladavine Khuena Hedérvárya i nasilne mađarizacije. Mnogi od njih bili su poslije toga protjerani sa zagrebačkog sveučilišta i nastavili su studij u Beču i Pragu. Praška skupina protjeranih studenata počela se okupljati oko časopisa Hrvatska misao, a bečka oko časopisa Mladost. Upravo je ta skupina poticala sukob starih (tradicionalista) i mladih (modernista), među kojima su posebno isticali Janka Leskovara, njegova učitelja u pučkoj školi. On je po njihovu mišljenju napisao jednu od najpoznatijih modernističkih pripovijedaka pod naslovom Misao na vječnost. Tu je pripovijetku Ljudevit čitao nekoliko puta za redom. U njoj njegov školnik iz Prišlina opisuje crkvenog orguljaša i seoskog učitelja, slabog na živcima, koji je patio zbog neuzvraćene ljubavi i na kraju poludio. Nazvao ga je Đuro Martić, a u stvarnosti je to bio učitelj Martin Jurić, koji je živio u kuriji Poljanovec nedaleko od sela Zalug. Bio je orguljaš u župnoj crkvi Majke Božje Taborske i jedne je godine na Veliki petak, kad su zavezana sva crkvena zvona, zasvirao na koru svečani Aleluja, što je nazočnima kod Božjeg groba u crkvi bio očit znak da je poludio. O tom tragičnom događaju mjesecima se pričalo u selima taborske i prišlinske župe te se Ljudevit nikako nije mogao složiti s modernistima da bi ta pripovijetka mogla značiti nekakvu prekretnicu. Pisac je stvarnu tragediju preoblikovao u maštovitu stvarnost, što se gimnazijalcu iz Zaluga nimalo nije svidjelo. Bio je to početak njegova udaljavanja od lijepih umjetnosti i prihvaćanja znanosti kao čvrstog saznanja temeljenog na nepobitnim činjenicama.
U višim razredima manje je čitao, a više šetao gradom i divio se pojedinim zgradama, ponajviše zgradi Umjetničkog paviljona na Zrinjevcu koja je u to vrijeme zauzimala čelnu poziciju na ulazu u grad. Onima koji su prvi put stizali u Zagreb vlakom predstavljala je prvi susret s gradom. Ljudevit se divio ogromnoj kupoli na toj zgradi, ne znajući da će sličnu kupolu desetak godina kasnije za crkvu Svetog Blaža projektirati arhitekt Viktor Kovačić, njegov zemljak iz susjednog sela Prišlin u općini Hum na Sutli, predvodnik hrvatskog modernizma u arhitekturi. On je po povratku sa školovanja u Beču prvi u nas objavio članak o modernoj arhitekturi. Taj nedvojbeno talentiran dečko bio je nerijetko sam protiv svih, o čemu najbolje svjedoči anegdota koja se godinama prepričavala u zagrebačkim kavanama. Naime, kad je po povratku u Zagreb oko godine 1900. u potrazi za poslom pokucao na vrata jednog uglednog državnog službenika, doslovce mu je sasuo u lice: „Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove – ja sam sunčeva zraka novog umjetničkog stremljenja“. Zbunjen službenik dobrohotno mu je savjetovao da se pridruži svom nekadašnjem učitelju, arhitektu Hermannu Bolléu, usput ga pristojno zapitavši za mišljenje o novim tornjevima zagrebačke katedrale, na što mu je Viktor odbrusio u svom stilu: “Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.“ Ta anegdota bila je razlogom da se Ljudevit kao gimnazijalac nije usudio približiti svom zemljaku. Bilo je nešto nepremostivo između njih dvojice, između Kovačićeve umjetničke buntovnosti i Jurakove znanstvene pristojnosti.
Zagreb se u to vrijeme već mogao dičiti lijepim brojem trgova na potezu od spomenika Jelačića bana do državnog kolodvora i odatle botaničkim vrtom do sveučilišta. Ljudevit je rado zalazio u Botanički vrt, osjećao se spokojnim i sretnim na puteljku između dva umjetna jezerca, naročito kad bi kod bazena s vodoskokom na cvjetnom parteru ugledao žensko čeljade s bijelim šeširićem na glavi.
Sredinom devedesetih bila je izgrađena Sljemenska cesta, a od velikog značenja bilo je i kanaliziranje potoka Medveščak, i to od pruge kod tvornice lijepka preko Sajmišta do križanja Draškovićeve ulice s Jurišićevom i odanle kroz Draškovićevu do Vlaške ulice.
Od brojnih novosagrađenih zgrada najupečatljivije dojmove ostavila je u Ljudevitu palača Prve hrvatske štedionice, bogato urešena trokatnica između Ilice, Preradovićevog trga i Bogovićeve ulice. Kad je u Viestima družtva inžinira i arhitekata pročitao razgovor s Josipom pl. Vancašem, vrhunskim arhitektom, uglednim građaninom i članom mistične družbe Braća hrvatskog zmaja, njegovu divljenju funkcionalnosti i ornamentici te zgrade nije bilo kraja. Ta poslovno-stambena zgrada funkcionira kao ogromna maternica prožeta kozmičkim energijama. Sam vrh palače pripada principima neba, opremljen je figuralnim reljefima prepunim alegorijskih prikaza. Najzanimljiviji je reljef na zapadnom pročelju. Na njemu je Hrvatska alegorijski prikazana kao žena na prijestolju kojoj puk podastire sva dobra ovog svijeta. Okrugli prozori u potkrovlju oplemenjeni su alegorijskim prikazima čiji amblemi poput baklje, knjige, sove i vrećice za novac jasno prikazuju simboliku mudrosti i blagostanja. Iznad ulaza u Ilici nalaze se skulpture koje simboliziraju razvoj i blagostanje, a sam ulaz nosi fundamentalnu simboliku kućnog praga. Unutrašnjost palače obiluje također ženskim simbolima. Središte s oktogonalnom kupolom, po kojem je pasaž i dobio ime Oktogon, mjesto je na kojemu se mistične energije sunca i neba spajaju s mističnim silama tame i podzemlja. Oktogonalna staklena kupola sa šarenim vitrajima nosi svu simboliku svjetla te se čovjek ispod nje osjećao kao u nekakvom svetištu nad svetištem.
U višim razredima gimnazije Ljudevita je sve više privlačio Dom Hrvatskog sokola, središnje mjesto za tjelovježbe i gimnastiku. Njegovom izgradnjom započela je obvezna nastava tjelesnog vježbanja u zagrebačkim školama, a nastavnici su bili sokolski prednjaci ili treneri. Najpoznatiji među njima bio je dr. Franjo Bučar. On je uz gimnastiku podučavao građanstvo u tada modernim sportovima, tenisu i odbojci, a upoznao je javnost i s novom igrom koja je nazvana nogomet. Ta je igra bivala sve popularnijom, ali Ljudevita nije baš posebno privlačila. On je više volio mačevanje, sportsku disciplinu u kojoj se pojedinac bori protiv pojedinca koristeći mač, floret ili sablju.
Sokolski je dom bio tada značajan i po tome što je u njemu održana prva filmska projekcija. Naravno da Ljudevit nije mogao biti nazočan, ali je s velikim zanimanjem čitao u novinama što se to zapravo dogodilo. Gledatelji su u zatamnjenoj prostoriji gledali na velikom bijelom platnu pokretni slikopis. Prvi kratki film Putovanje na mjesec pogledao je tek kao student u Innsbrucku.
Gimnazijske godine bile su doista više nego uzbudljive. Na ulicama europskih i američkih gradova pojavili su se prvi automobili, čarobni tehnički izumi. Jedan takav izum, automobil marke Nesseldorfer pojavio se u Hrvatskoj 1898., a iz Beča ga je dovezao grof Marko Bombelles na svoje imanje u Vinici nedaleko od Varaždina. Godinu dana poslije grof se njime dovezao u Zagreb. Automobil je ubrzo postao predmetom želja i simbolom prestiža među plemstvom i imućnim građanima. Najpoznatiji među njima bio je trgovac Ferdinand Budicki. On je u Zagreb dovezao prvi automobil marke Opel, a nabavio je i prve motocikle marke Orion i Laurin.
I dok se svijet divio automobilima, zagrebački purgeri s velikim su zadovoljstvom dočekali izgradnju uskotračne željeznice za Samobor koja je u javni promet predana sredinom siječnja 1901. Vlak na toj željeznici nazvali su Samoborček. Mala lokomotiva vukla je za sobom tri do četiri otvorena vagona na kojima su purgeri nedjeljom i praznicima odlazili na kremšnite u Samobor. Tu zadovoljštinu priuštili su sebi i maturanti Kraljevske donjogradske gimnazije, među kojima se posebno isticao svojim stasom i glasom Ljudevit Jurak.
Ljudevit Jurak - Sjednička dvorana Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, autor poprsja je Vanja Radauš
Student medicine u Innsbrucku
Nakon položene mature ili ispita zrelosti Ljudevit se kao uzoran i marljiv gimnazijalac natjecao i dobio stipendiju Kraljevske zemaljske vlade. Mogao je upisati studij medicine u Beču, Grazu ili Innsbrucku. Odlučio se za glavni grad Tirola i treće sveučilišno središte u Austriji. O toj regiji središnje Europe mnogo se pričalo u njegovu rodnom selu. Ponajprije o jodlanju kao posebnom načinu pjevanja, o takozvanim alpskim krikovima ili dozivanju životinja, primjerenom za sporazumijevanje u visokim brdima, između udaljenih gazdinstava. U djetinjstvu ga je na Tirol podsjećala poznata salama čiji miomiris bi ga zapahnuo na vratima seoske krčme kamo je često morao trčati po cigarete za starijeg susjeda. Pred maturu je u Pučkom prijatelju, dvomjesečniku za ekonomiju i kulturu, pročitao da je u Innsbrucku osnovano sveučilišno društvo mladih Hrvata, što je dodatno utjecalo na donošenje konačne odluke.
Stanovao je blizu crkve Presvetog Trojstva, zavjetnog svetišta tirolskih sveučilištaraca. Akademska godina započinjala bi početkom listopada svečanim hvalospjevom Te Deum laudamus ili Tebe Boga hvalimo. Znao je da tirolska prijestolnica ima dugu tradiciju znanstvenog bavljenja medicinom, da je prva gradska bolnica u blizini Innsbrucka počela s radom davne 1307. godine, zahvaljujući rudnicima srebra i značajnom porastu stanovništva.
Medicinski fakultet u Innsbrucku otvoren je 1674., a svečano predavanje na otvorenju održao je doktor medicine Gaudencije Sala. Bio je na čelu fakulteta nešto manje od dvadeset godina. Njega je naslijedio Ferdinand Karl Weinhart koji je završio studij filozofije u Innsbrucku, a studij medicine u Padovi. U više navrata bio je rektor sveučilišta i dekan Medicinskog fakulteta. Odlučno je zagovarao struku anatomije u okvirima medicinskih institucija.
Do osnivanja samostalne katedre za anatomiju došlo je zaslugom Friedricha Statlendera, za kojeg se u njegovo vrijeme govorilo da je neobično vješt u seciranju. To je utoliko zanimljivije, ako znamo da je u 17. stoljeću darivanje vlastitog tijela za života u medicinske svrhe poslije smrti bila velika nepoznanica. Prema tome, nije bilo nimalo jednostavno dobiti leš za obdukciju, utoliko više što se razudba čovječjeg tijela u širokim krugovima smatrala bezbožnim činom. Jedna od mogućnosti da se dobije potreban leš za obdukciju u svrhu post mortem izučavanja bila je izravna nagodba s krvnicima.
Stadtlenderu je nakon preuzimanja katedre ipak dosta brzo pošlo za rukom pribavljanje prvog leša. Naime, zbog pronevjere i podmetanja požara u kojemu je jedno dijete izgubilo život, neki je činovnik u službi kod zemaljskog kneza bio osuđen na smrt. Trebao je biti obezglavljen, a njegov leš potom spaljen, što se srećom nije dogodilo, jer je tadašnji gubernator Tirola, knez Karlo od Lotringena, udovoljio molbi Medicinskog fakulteta u Innsbrucku i ustupio mu prvi leš za seciranje. Bio je to u neku ruku izuzetak. U pravilu se glede razudbe i prepariranja ljudskih leševa nailazilo na velike probleme. Profesor anatomije morao se sam pobrinuti za leš pogubljena čovjeka, što je povlačilo za sobom specifičan odnos krvnika prema anatomiji. Naime, trebalo je nadoknaditi financijske gubitke koji su nastajali za krvnika zbog gubitka ljudske (mrtvačeve) masti. Ljudska mast bila je u ono doba traženi lijek za krvarenje, modrice, grčeve u mišićima, oštećenje živaca, bolove u zglobovima i razne druge bolove. Bila je jako popularna u Bavarskoj. Münchenski doktori naručivali su leševe od poduzetnih krvnika sve do sredine 18. stoljeća. Svi su pokušavali zaobići ljekarne i pobrinuti se za svoje medicinske zalihe izravno od krvnika. Često je ljudska mast pretvarana u melem, ponekad poznat i kao krvnikov melem.
Innsbruck ili po naški Most na Innu bio je za brucoša Ljudevita jedinstvena prilika kulturnog uzdizanja. U samom srcu Alpa dočekao ga je Goldenes Dachl (zlatni krov) koji pokriva terasu s koje je car Maksimilijan uživao u raznim predstavama na otvorenoj pozornici. Srdačnu dobrodošlicu poželjeli su mu carski dvorac Ambras, Gradski toranj obgrljen jarko crvenom starom vijećnicom, polukružne kolonade, barokni ljetnikovac Sebastiana Helblinga te brojne crkve i samostani. Kao povremena, ali uvijek dobrodošla gosta prihvatila ga je gostionica “Goldener Adler” s višestoljetnom tradicijom ugošćavanja slavnih osoba poput Goethea, Mozarta i mnogih drugih.
Ljudevit se opredijelio za studij patologije. Sam naziv struke izveden je od dviju starogrčkih riječi - pathos i logos - što znači da je riječ o proučavanju patnje temeljem seciranja i pomnog istraživanja mrtvih tijela dojučerašnjih patnika. Uvijek se rado sjećao kako ga je čitanje knjige Die Anatomie des Leonardo da Vinci Moritza Holla, osnivača moderne anatomije u Innsbrucku, dirnulo sve do malog mozga i ponukalo da pročita sve njegove dotad objavljene istraživačke radove. Holl je pisao o građi stanica ljudskog tijela, o anatomiji karličnog izlaza, o operacijskim zahvatima na leševima. No, svaki put kad bi Ljudevit o tome pričao, kolege na fakultetu davali bi mu jasno do znanja da patologija nije poželjna, da javnost zazire od nje. Ali nipošto ga nisu mogli razuvjeriti da je itekako važno istraživati uzroke smrti.
Prvih nekoliko semestara pažljivo je slušao sva predavanja i bio na svim vježbama. Potom je uslijedilo dvogodišnje razdoblje samoobrazovanja, kad je većinu slobodnog vremena provodio u sveučilišnoj biblioteci te na javnim tribinama na kojima se raspravljalo o raznim svjetonazorima i slobodi znanosti. Na jednoj od tih tribina upoznao je ljepoticu Helenu, kćerku umirovljenog ravnatelja muške učiteljske škole u Innsbrucku koji ga nije baš objeručke prigrlio kao budućeg zeta, ali se zaručničkoj vezi nije ni protivio.
Prije vjenčanja morao je Ljudevit u zavičajnoj općini Hum na Sutli podignuti domovnicu koju mu je 23. ožujka 1910. izdao Adalbert Brezinščak, općinski načelnik i bilježnik, poznatiji kao Halbek, zato što je na ograđenom izvoru pitke vode uz glavnu cestu dao velikim slovima uklesati HALBEKOVO VRELO sebi u spomen. Bilježničku službu obavljao je preko četrdeset godina, što se imade u prvom redu pripisati njegovoj sposobnosti političke prilagodbe. Nikad se taj nije na slijepo zaklinjao. Uvijek mu je pred očima bila prilika osobnog uvažavanja i učvršćivanja bilježničkog položaja na račun političkog zaklinjanja. Za vladavine bana Károlya Khuen-Hédervárya,kad su madžaroni zagovarali nužnost čvršćeg političkog i kulturnog vezivanja Hrvatske uz Ugarsku, bilježnik Halbek oženio se Mađaricom plemenita roda, postao je otmjen gospodin dugih uvijenih brkova, u crnom fraku, s „cilinderhutom“ na glavi. Glas o njemu i njegovoj kuriji Novi Tabor pronio se sve do Pešte.
Ljudevit i Helena bili su zajedno skoro dvije godine. Trebalo im je dosta vremena da uvjere njenog oca, umirovljenog ravnatelja, kako su njih dvoje doista stvoreni jedno za drugo. Vjenčanje je obavljeno u crkvi s pozlaćenom štukaturom samostana u Wiltenu, ispred čudotvornog kipa Majke Božje. Vjenčao ih je župnik Siard Stecher, a kumovi na vjenčanju bili su s njegove strane studijski kolega Engelbert Stams, a s njene bogat trgovac Ferdinand Wilinger.
Nepunih devet mjeseci kasnije Helena je 24. kolovoza 1910. rodila sina kojemu su nadjenuli ime Herman. Prvih nekoliko mjeseci stanovali su u prizemnom dijelu Helenine roditeljske kuće, više kao podstanari negoli ravnopravni ukućani. To je svakako bio jedan od razloga da Ljudevit u što kraćem vremenu položi sve preostale ispite i stekne diplomu doktora sveukupne medicine. Završni ispit polagao je kod dr. Gustava Adolfa Pommera, profesora patološke anatomije, koji ga je pozvao da volontira kod njega na Zavodu za patološku anatomiju.
Vjerni jedno drugom do kraja života
Poslije nepune tri godine mlada obitelj preselila se iz Innsbrucka u Zagreb. Helena se teško prilagođavala i vjerojatno se nikad nije uspjela u dovoljnoj mjeri prilagoditi novoj sredini. Bila je zgodna, svirala je klavir, pisala pjesme za svoju dušu. Nikad nije naučila dobro govoriti hrvatski. Pripadala je onim ljudima kojima ništa ne treba, koji ako i priželjkuju nešto, čine to šutke i kriomice, kao da smatraju kako je nedolično htjeti više od onoga što je čovjeku dano.
Činila je sve za njegovo dobro, svaki dan. Ne samo da ga je neizmjerno voljela, ona ga je i najodanije poštivala, odavala mu priznanje, priznavala njegovo dostojanstvo. Nikad nije s njim olako postupala. U kući Jurakovih uvijek je bilo raznih kućnih životinja, katkada i divljih. Jedna od posebnih ljubimica bila je turska angora, dugodlaka maca koju je Helena u Innsbrucku dobila na poklon od svoje krsne kume. Bila je potpuno bijela. Često je znala pričati kako ljudi obično misle da su sve bijele dugodlake mačke angore, ali u biti postoji ogromna razlika između takvih mačaka i čistokrvnih angora. Prava angora je elegantna mačka, govorila je, njezina svilena dlaka ne odaje svoju pravu duljinu, što je čini posebno dražesnom i gipkom, elegantnom u pokretu. U Zagrebu je prvih godina nabavila perzijsku mačku, jednu od najljepših od svih mačaka s rodovnicom. Gospođa kod koje je nabavila tu mačku upoznala je Helenu s nekoliko svojih prijateljica koje su također bile ponosne na svoje kućne ljubimice plemenita roda. Godinama se družila s njima na domjencima. Tijekom života izmijenila je nekoliko dvobojnih i trobojnih perzijskih mačaka s narančastim očima. Zadnja mačka koju je nabavila nekoliko mjeseci prije smrti bila je bijela angora mačka, vrlo šutljiva i samozatajna.
Ljudevit je cijelog života bio gorljiv radoholičar. Volju za rad crpio je i stalno pojačavao iz ljubavi prema ženi i sinu, prema kuglanju i sljemenskim šetnjama sa svojim kućnim ljubimcima, čistokrvnim bernardincima i bordoškom dogom. Pse je zavolio još za vrijeme svog volontiranja u Innsbrucku. Tada je njegov predstojnik u Zavodu za patološku anatomiju prof. dr. Pommer dovodio sa sobom svog bavarskog planinskog krvosljednika. Bio je to srednje velik pas s malo ulegnutim leđima. Njuška mu je bila crna, šape žličaste, dlaka gusta i manje sjajna. Po povratku u Zagreb nabavio je sebi kratkodlakog bernardinca, psa s moćnom glavom i pametnim pogledom. Zbog tamnog obraznog dijela lubanje djelovao je ozbiljno, iako ne oštro. Imao je bijele šape, bijele grudi i bijeli završetak repa. Trebalo mu je puno prostora. Dobro se uklopio u obitelj i nisu mu smetale Helenine mačke.
Tijekom godina Ljudevit je promijenio još nekoliko bernardinaca, svi su bili kratkodlaki. Tu je pasminu zavolio i njihov sin Herman, tako da su znali u stanu imati i po dva bernardinca koji bi se razlikovali tek po nekim sitnicama.
Kao glava obitelji Ljudevit je zadržao sve osobine pravog zagorskog muža. Nedjeljom se ručalo točno na vrijeme. Kad bi top smješten u Kuli Lotrščak označio podne, svo troje bi sjeli za stol i počeli s blagovanjem. Tata Ljudevit pričao bi o zanimljivim susretima koje je imao proteklog tjedna, mama Helena bi ih svake nedjelje iznenađivala „nahšpajzom“, a sin Herman bi radoznalo slušao tatine priče o gospodi doktorima koji su se dokazivali svojim znanstvenim otkrićima. Svo troje pridavali su posebno značenje rođendanskim proslavama, ne toliko kupovanju skupocjenih darova, koliko okupljanju dragih i veselo raspoloženih ljudi u njihovu stanu. Prije svega zato što je Ljudevit bio pouzdan prijatelj. Svima koji su ga poznavali itekako je stalo do druženja s njim. Pogotovo doktorima s kojima je osnovao kuglački klub i odlazio na kuglanje kad god bi mu se ukazala prilika.
Klinički zavod za patologiju i citologiju „Ljudevit Jurak“ KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu
Ovdje valja spomenuti da se po povratku u Zagreb, za vrijeme Prvog svjetskog rata, rado družio sa suprugom svoje gazdarice u gimnazijskim godinama, Milanom Brezinščakom, doktorom pravnih znanosti, koji je nakon službovanja u Osijeku, Virovitici, Svetom Križu Začretje, Ivancu i Zlataru bio pozvan u Zagreb za vladina tajnika. Sudjelovao je u izradbi zakonskih osnova te provedbenih propisa za Zakon o uređenju općina i trgovišta. Pod njegovim utjecajem počelo se u hrvatskoj upravnoj praksi ustaljivati načelno postupanje u upravnim postupcima, osobito u upravi gradova i općina. Za svoj rad bio je odlikovan Viteškim križem Reda sv. Leopolda, a trgovište Krapina imenovalo ga je počasnim građaninom. Umro je 1917. od teške upale pluća, ne napunivši šezdesetu godinu života. Od njega je Ljudevit najviše naučio o navikama hrvatskog čovjeka od Sutle do Dunava. Znao je vrlo šaljivo i poučno prikazivati vrline i mane žitelja svih gradova u kojima je službovao.
Rado se Ljudevit družio, doduše vrlo rijetko, i sa svojim zemljakom Viktorom Kovačićem, arhitektom prvoklasne europske naobrazbe i umjetničkog talenta s istančanim osjećajem za graditeljsku baštinu kao sastavni dio povijesti i sadašnjosti hrvatskog naroda. Dobivao je nagrade gotovo na svakom natječaju. Nakon dobivene nagrade za regulaciju Kaptola i okolice te velikog odjeka u javnim glasilima Zagreba, Beča i Berlina, u javnosti se naveliko pričalo o njegovoj karizmi ili posebnom daru. A da je doista bio karizmatik svog zanimanja, potvrdio je i natječaj za gradnju crkve Svetog Blaža, kad mu je natječajna porota opet dodijelila prvu nagradu. S posebnom pozornošću Ljudevit je pročitao u novinama Kovačićevo pismo slavnom odboru zagrebačkih gospoja o podizanju spomenika Josipu Jurju Strossmayeru. Negdje je čak pročitao kako je o humskom arhitektu imao visoko mišljenje i sam Antun Gustav Matoš. Taj siromašan pjesnik i osporavan kritik umirao je od raka grla u bolnici Sestara milosrdnica. Deset godina kasnije umro je i Kovačić s kojim je Ljudevit pred smrt vodio razgovor u Vinogradskoj bolnici. Slušao je njegovu zanosnu priču o dovršenim radovima na zgradi burzovne palače. Slavni je arhitekt izdahnuo istog prijepodneva kad je dovršeno betoniranje velike kupole. Na skelama se umjesto svečane zavijorila crna zastava. U pogrebnoj povorci od mrtvačnice do počasnog groba u sjevernim arkadama Mirogoja lijes je nosilo šestero učenika pokojnog profesora arhitekture, a oproštajno slovo nad otvorenim grobom održao je arhitekt Edo Schön, koji je nazočne podsjetio da je Kovačić došao na ovaj svijet u godini osnivanja modernog hrvatskog Sveučilišta, u godini kad je Matica ilirska počela djelovati kao Matica hrvatska, kad je u Zagrebu utemeljena prva tvornica strojeva i ljevaonica, a otišao na drugi svijet istog dana kad su dovršeni grubi radovi na njegovom remek djelu, otišao kao istinska zraka svjetlosti.
Nažalost, prerano je otišla i Jurakova voljena supruga Helena. Umrla je 1937. od upale pluća i sahranjena je također na Mirogoju. Samo što joj nitko nad otvorenim grobom nije održao posmrtno slovo. Nitko od njenih iz Innsbrucka nije bio na sahrani, što se u onim predratnim godinama donekle moglo i razumjeti.
Poslije Helenine smrti osjetio se velik nedostatak obiteljske topline u stanu Jurakovih.
Sin Herman krenuo je očevim stopama, iako je po karakternim crtama bio više mamin tip. Izabrao je studij medicine, opredijelio se za reumatologiju, granu interne medicine koja se bavi istraživanjem i liječenjem bolesti u kojih dolazi do oštećenja i ograničene funkcije zglobova. Oca i sina povezivala je anatomija, ali rijetko su pričali o stručnim poslovima. Od 1938. do 1940. Herman je volontirao u zagrebačkim bolnicama, a od 1940. do 1944. radio je u Sanatoriju za živčane i duševne bolesti »Zelengaj« u Zagrebu, gdje je završio specijalizaciju iz neuropsihijatrije. Vlasnik sanatorija dr. Đuro Vranešić odnosio se prema njemu s kolegijalnim uvažavanjem i uvijek je s doličnim poštovanjem spominjao ime Hermanova oca, prof. dr. Ljudevita Juraka. Tijekom 1943. godine dr. Vranešić boravio je kratko vrijeme u Salzburgu i više se nije vratio u Zagreb, nego se nastanio u Samoboru. Zašto? To je Herman možda saznao mnogo kasnije. Do kraja rata nastavio je volontirati u zagrebačkim bolnicama. Bio je neumoran u radu baš kao i njegov roditelj Ljudevit koji je po čitave dane provodio na fakultetu, u Prosekturi, na sastancima ili na kuglanju, tako da bi u stanu jedino prespavao nekoliko noćnih sati, od kasne večeri do ranog jutra.
Ljudevit Jurak (Zalug, Hum na Sutli, 6. listopada 1881. – Zagreb, 9. lipnja 1945.), bio je hrvatski patolog i sudski medicinar. Začetnikom je humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj.
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
....
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: Petar Kolovrat