Europska unija i Kina posljednjih mjeseci ulaze u fazu otvorenog gospodarskog i političkog zahlađenja koje sve više poprima obilježja strateškog sukoba. Povod su europske mjere usmjerene na zaštitu domaće industrije, posebno automobilske i tehnološke proizvodnje, ali stvarni uzroci mnogo su dublji i sežu desetljećima unatrag. Kina danas optužuje Bruxelles za protekcionizam i diskriminaciju kroz politike poput “Buy European” i “Made in Europe”, dok Europska unija uzvraća tvrdnjom da kineski gospodarski model počiva na masivnim subvencijama, netržišnim mehanizmima i sustavnom narušavanju pravila poštene konkurencije.
U središtu sukoba nalaze se električna vozila, baterije, zelene tehnologije i industrijska politika budućnosti. No iza rasprave o carinama zapravo se vodi mnogo šira borba za tehnološku dominaciju, kontrolu proizvodnih lanaca i redefiniranje odnosa između države i tržišta u globalnoj ekonomiji 21. stoljeća.
Električni automobili kao okidač sukoba
Europska komisija posljednjih je godina intenzivirala istrage o kineskim subvencijama proizvođačima električnih vozila. Bruxelles tvrdi da kineske kompanije poput BYD, SAIC Motor ili Geely ostvaruju nepravednu tržišnu prednost zahvaljujući golemoj državnoj pomoći, jeftinim kreditima državnih banaka, subvencioniranoj energiji i politički upravljanom industrijskom strategijom.
Europska unija procjenjuje da kineski proizvođači električnih automobila mogu ponuditi vozila i do 20 do 30 posto jeftinije od europskih konkurenata, ne zbog tehnološke superiornosti, nego zbog modela koji nije usporediv s tržišnim pravilima zapadnih ekonomija. Kao odgovor Bruxelles je uveo dodatne carine na kineske električne automobile, pri čemu pojedine kompanije sada plaćaju ukupne pristojbe koje prelaze 35 posto.
Kina je reagirala oštro. Pekinške vlasti upozorile su da Europa “politizira trgovinu”, “krši pravila Svjetske trgovinske organizacije” i pokušava zatvoriti vlastito tržište pod izlikom strateške autonomije. Kinesko Ministarstvo trgovine otvoreno je zaprijetilo protumjerama prema europskim proizvodima, osobito automobilskom, prehrambenom i luksuznom sektoru.
Kina i paradoks slobodne trgovine
Ironija čitavog sukoba leži u činjenici da se Kina danas pozicionira kao branitelj slobodne trgovine, premda je upravo njezin gospodarski uspon izgrađen na snažnoj ulozi države u ekonomiji. Tijekom posljednjih tridesetak godina kineski model razvoja oslanjao se na sustavno subvencioniranje strateških industrija, ograničen pristup stranih kompanija domaćem tržištu, kontrolu valute i izravno usmjeravanje kapitala prema prioritetnim sektorima.
Takva politika omogućila je Kini da stvori golemi industrijski višak proizvodnih kapaciteta u čeliku, aluminiju, solarnim panelima, baterijama i električnim vozilima. Upravo ti viškovi danas postaju geopolitičko oružje jer kineske kompanije agresivno izvoze proizvode po cijenama koje zapadne konkurente teško mogu pratiti.
Europske države dugo su tolerirale taj model vjerujući da će ekonomska integracija postupno liberalizirati kineski sustav. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Kina je postala tehnološki i industrijski konkurent sposoban ugroziti ključne europske sektore, dok istodobno zadržava snažnu državnu kontrolu nad gospodarstvom.
Europa između otvorenog tržišta i industrijskog opstanka
Europska unija sada pokušava redefinirati vlastitu ekonomsku strategiju. Nakon desetljeća promoviranja globalizacije i otvorenih tržišta Bruxelles sve više govori o “strateškoj autonomiji”, “ekonomskoj sigurnosti” i “smanjenju ovisnosti”. To se posebno odnosi na tehnologije budućnosti poput baterija, poluvodiča, umjetne inteligencije i obnovljivih izvora energije.
Programi “Made in Europe” i “Buy European” predstavljaju pokušaj očuvanja europske industrijske baze u trenutku kada se kontinent nalazi pod pritiskom dviju velikih sila – Kine i SAD-a. S jedne strane kineski proizvodi ruše cijene i prijete europskoj proizvodnji, dok s druge strane američki protekcionizam kroz zakon Inflation Reduction Act agresivno privlači europske investicije u Sjedinjene Države.
Europa se tako našla u paradoksalnoj situaciji. Kontinent koji je desetljećima bio simbol liberalne trgovine sada uvodi industrijske zaštitne mjere kako bi spasio vlastitu konkurentnost.
Kraj ere naivne globalizacije
Sukob između Kine i Europske unije zapravo označava kraj jedne epohe. Model globalizacije iz 1990-ih počivao je na pretpostavci da će slobodna trgovina automatski voditi političkoj liberalizaciji i međusobnoj ekonomskoj ovisnosti koja smanjuje sukobe. Danas je jasno da se to nije dogodilo.
Umjesto jedinstvenog globalnog tržišta nastaje fragmentirani svijet ekonomskih blokova, industrijskih subvencija i geopolitičkog nadmetanja. Trgovina se sve više koristi kao instrument političkog pritiska, a gospodarska sigurnost postaje jednako važna kao vojna sigurnost.
Kina pritom ima značajnu prednost zbog veličine tržišta, centraliziranog odlučivanja i sposobnosti države da mobilizira resurse u strateškim sektorima. Europa, nasuprot tome, često djeluje sporo, birokratski i podijeljeno između interesa država članica.
Hrvatska između europskih interesa i kineskog kapitala
Za Hrvatsku ova tema nije apstraktna geopolitička rasprava. Kina je posljednjih godina postala vidljiv gospodarski akter u jugoistočnoj Europi, uključujući i hrvatski prostor. Najpoznatiji primjer ostaje Pelješki most koji je gradila kineska kompanija China Road and Bridge Corporation uz financiranje Europske unije.
Istodobno hrvatsko tržište sve više osjeća prodor kineskih električnih vozila, baterijskih tehnologija i digitalnih proizvoda. To otvara pitanje može li Hrvatska dugoročno razvijati vlastitu industrijsku i tehnološku bazu ili će ostati prvenstveno tržište za strane proizvode i investicije.
Poseban problem predstavlja činjenica da Europa, uključujući Hrvatsku, u velikoj mjeri ovisi o kineskim sirovinama i komponentama potrebnima za zelenu tranziciju. Litij, rijetki metali, baterije i solarni paneli velikim dijelom dolaze upravo iz kineskog proizvodnog sustava. Zbog toga Bruxelles pokušava smanjiti ovisnost bez potpunog prekida gospodarskih odnosa s Pekingom.
Novi hladni rat ekonomije
Iako se često govori o “trgovinskom ratu”, aktualni sukob mnogo je bliži novoj vrsti hladnog rata u kojemu su carine, tehnologija, subvencije i opskrbni lanci postali sredstva geopolitičkog nadmetanja. Električni automobili samo su prva velika fronta tog procesa.
U narednim godinama sukobi će se vjerojatno proširiti na umjetnu inteligenciju, telekomunikacije, čipove, energetiku i digitalnu infrastrukturu. Europa će pritom morati odlučiti želi li ostati otvoreno tržište ili postati aktivni industrijski igrač sposoban zaštititi vlastite strateške interese.
Kina je svoj gospodarski uspon izgradila na modelu u kojem država snažno intervenira u tržište. Europa sada pokušava odgovoriti istim instrumentima, ali bez odricanja od vlastitih liberalno-demokratskih načela. Upravo će taj pokušaj definirati budućnost europskog gospodarstva i mjesto kontinenta u novom globalnom poretku.
...
Tekst: Vidmir Raič
Foto: AI generirano