U prepunoj dvorani zagrebačke knjižnice Augusta Cesarca po prvi puta je predstavljena zanimljiva nedavno tiskana knjiga “VIA ADRIATICA - Putovanje u sveprisutni Ritam Prirode” čiji je autor Zagrepčanin Marijan Kudrna (55).
On je tu sve popularniju najdužu planinarsku stazu u Hrvatskoj, odnosno prvi hrvatski ‘long distance trail’, prošao od 21. kolovoza do 14. listopada 2022. godine, a nakon toga je dvije i pol godine pisao i pripremao dosad najopsežniju knjigu o Via Adriatici koja ima čak 560 stranica punih korisnih informacija, karata i više od 700 fotografija. Najteže mu je bilo postići da informacije u knjizi budu što preciznije. Tako je npr. morao dosta proučavati što je pravi naziv za najjužniji dio Biokova: Rilić – kako mnogi navode ili samo južno Biokovo jer se u tome često ne slažu ni ljudi koji žive s obje strane te planine, a sličnih problema je imao i kod nekih drugih toponima.
Via Adriatica obuhvaća i Dinaru, najvišu planinu u Hrvatskoj
Via Adriatica je oko 1.100 kilometara dugačka planinarska staza koja povezuje rt Kamenjak, najjužniji rt Istre, s rtom Oštro na poluotoku Prevlaka, najjužnijom točkom Hrvatske. Prolazi najljepšim dijelovima hrvatske obale, planina i otoka, nudeći spoj prirode, povijesti i kulture kroz jedinstveno pješačko iskustvo, s ciljem promocije očuvanja prirode i ekološki prihvatljivog oblika turizma.
Staza povezuje obalu, brojne planine uz obalu i u njenom zaleđu (pa tako i najveću hrvatsku planinu Velebit i najvišu - Dinaru) te povijesne znamenitosti, a na mnogo mjesta nudi spektakularne poglede na Jadran, njegovu obalu i njeno zaleđe. Njenim obilaskom možete upoznati 14 hrvatskih planina viših od tisuću metara te svladati ukupno čak 41.000 metara visinske razlike.
Sastoji se od 13 dionica - Istra, Gorski kotar, vinodolsko i senjsko zaleđe, Sjeverni i Srednji Velebit, Južni Velebit I, Južni Velebit II, Dinara, Zagora, zatim dionica Kozjak, Perun i omiška Dinara, Biokovo, Pelješac, dubrovačko primorje i posljednja dionica Konavle. Prolazi kroz ukupno sedam županija i čak 53 općine te kroz čak 18 zaštićenih prirodnih područja među kojima su i PP Učka, NP Risnjak, PP Velebit, NP Sjeverni Velebit, NP Paklenica, spomenik prirode Cetina-Vrelo, PP Biokovo... Među zaštićenim dijelovima prirode su i prekrasni krajobrazi poput Labinskog, kanjona rijeke Cetine, parka šume Trsteno, posebnih morskih rezervata poput onog u Malostonskom zaljevu i mnogi drugi.
Marijan Kudrna i Srećko Vukov, pokretač ideje o stazi Via Adriatica iz udruge AktivNatura
Pokretač ideje o stazi Via Adriatica je Srećko Vukov, vođa Pustolovno ekološke udruge AktivNatura, a u osmišljavanju su sudjelovali i drugi članovi udruge. Staza prolazi hrvatskim planinskim dijelom Dinarida pa je izazovna i zahtjevna. Ne nalikuje na poznatu ali puno blažu stazu Camino s kojom je neki uspoređuju jer je Via Adriatica pravo planinarenje u punom smislu. Hodač se ponekad u jednom danu treba i nekoliko puta popeti na preko tisuću metara nadmorske visine, pritom noseći ruksak koji teži otprilike dvadesetak kilograma. Upravo zbog takvih izazova, na službenoj stranici Via Adriatice planinari mogu pronaći sve potrebne informacije kao i kontakte tzv. „trail angela“, volontera koji su tu da pomognu hodačima.
"Upoznavanje tih dijelova Hrvatske, kao i ljudi koji srčano pomažu našim hodačima putem, naši 'trail angeli', su naše najveće bogatstvo. Vrlo smo ponosni na iznimno veliku mrežu 'trail angela', ljudi koji žive na određenim dijelovima staze i na usluzi su svim hodačima svojim savjetima, krevetima, tušem i hranom. Time odskačemo u odnosu na druge dugometražne staze u okolici", izjavila je Tatjana Šavorić iz te udruge koja je također 'u komadu' prešla cijelu vrlo zahtjevnu Via Adriaticu. Ona je prva koja ju je prošla u zimskom periodu, prva žena koja je to učinila samostalno – i to sve u samo 45 dana.
Trasa Via Adriatice
Prema njenim riječima, za prolazak te staze nužno je biti planinarski obučen, znati se orijentirati i preživjeti u prirodi. Fizička sprema je jako bitna, ali veći naglasak je na snazi uma. Potrebno je imati 'jaku' glavu kako bi se čovjek prilagodio izazovima i uspješno ih prebrodio. Više puta se do sada pokazalo da su stazu u cijelosti prehodali ljudi slabije konstitucije, ali snažnog karaktera.
Ukratko, Via Adriatica je veliki izazov i za one najčvršćeg duha i vjere u vlastite sposobnosti jer planine kao i more treba poštovati i biti spreman na sve njihove brojne izazove. Ali njen obilazak olakšava činjenica da se uvijek može s planina spustiti do nekog naselja ili grada i predahnuti prije nastavka hodanja.
Kudrna je na predstavljanju knjige objasnio odakle je krenula njegova velika ljubav prema planinama i planinarenju. Naime, majka mu je rođena u Baškim Oštarijama pa je djetinjstvo proveo na Velebitu, a od tamo je i njegov dida Nikola Šikić kojem je posvetio knjigu jer im je jako puno pomogao u životu. Zato nije ni čudo da posebno obožava jedan dio te vrlo dugačke planinarske staze. “Velebit, naravno. To je planina na kojoj je moja djedovina u Baškim Oštarijama. Dosta sam hodao po Velebitu, a opet ga nisam ni približno detaljno istražio. Otkako sam kao klinac cijelo ljeto provodio u Baškim Oštarijama, nigdje drugdje nisam osjećao tu povezanost planine i mora”, rekao je Kudrna.
Kudrna na trasi Via Adriatice
Tijekom života planinarenje mu je postalo prava strast pa je, nekoliko godina nakon što je 2018. osmišljena Via Adriatica, odlučio ‘u komadu’ propješačiti tu najdužu planinarsku stazu u Hrvatskoj. Kako je riječ o vrlo teškom pothvatu, iako je cijeli život aktivni sportaš koji se najviše bavio borilačkim sportovima, znao je da su mu potrebne dobre kondicijske pripreme. Naime, treba prehodati 1.100 kilometara i svladati 41 kilometar visinske razlike s teškim ruksakom na leđima.
Zato se za ogromne napore koji su ga očekivali postupno spremao 2-3 godine prije polaska na Via Adriaticu. Uz redovne treninge snage i aikida u Aikido društvu Zagreb, čiji je suosnivač i voditelj, u tom je razdoblju intenzivno propješačio brojne planine i planinarske transverzale u Hrvatskoj i BiH. Unatoč prilično dobre kondicije na nekima je, npr. na Mosorskom planinarskom putu, bio toliko izmučen da je sam sebi rekao “nikada više”, ali mu je ipak bilo toliko lijepo da se već za desetak dana predomislio.
Moderatorica Danijela Delale, Marijan Kudrna i drugi urednik knjige Jelenko Hercog
Ali to je bio samo jedan dio potrebnih priprema. Drugi se odnosio na izgradnju cijelog sustava logistike i podrške da se za takav put može odvojiti šezdesetak dana. Naime, na vrijeme je shvatio da bi bilo nemoguće stalno nositi vrlo veliki ruksak zapremine 150 litara s više od 40 kilograma tereta pa je puno prethodno planiranih stvari morao ostaviti, i to prvenstveno hranu. Zato je nosio samo ono što je bilo nužno poput šatora, vreće za spavanje, kuhala i ostale neophodne opreme, te hranu i vodu potrebnu do sljedećeg popunjavanja zaliha ali mu je i tako ruksak u početku bio težak 25-30 kilograma. Stoga je sve organizirao da mu dodatnu hranu i ostalo potrebno donesu sin Niko i drugi koji su mu se povremeno priključivali na nekim dionicama staze, a i tijekom hodanja postupno je usput kod poznatih ostavljao stvari za koje je procijenio da mu nisu nužne.
Osim toga, jako puno su mu, kako je istaknuo na predstavljanju knjige, pomogli članovi planinarske grupe “Anđeli Via Adriatice” koji svim obilaznicima te zahtjevne ali vrlo lijepe staze nude spavanje, hranu i sve ostalo što im može zatrebati i pomoći na tom teškom poduhvatu. O težini prelaska cijele staze ‘u komadu’ i terena po kojem se hoda ukazuje i podatak da je na cilj na najjužniju točku Hrvatske na poluotoku Prevlaka nakon 55 dana došao s čak 11 kilograma manje nego što je imao na polasku. A džonovi na vrhunskim gojzericama u kojima je prešao put su već bili toliko potrošeni da ih može koristiti jedino za pokazivanje na predavanjima i predstavljanjima knjige.
Kako je tijekom napornog planinarenja i zbog jakog znojenja vrlo važno piti dovoljno vode, a postoji dosta dijelova staze bez vode, morao se pobrinuti da uvijek ima potrebne količine vode. Zato je u ruksaku nosi po nekoliko litara te dragocijene tekućine i filter za filtriranje vode iz prirode pa čak i usputnih lokvi. A prije puta se treba dobro informirati o bunarima, izvorima, cisternama, čistim vodotocima i jezerima na trasi kojom će se hodati.
Dvorana knjižnice je bila premala za sve zainteresirane
Na pitanje publike je li imao ikakvih neugodnih iskustava s divljim životinjama, jer je hodao sam i uglavnom u divljini spavao u malom šatoru, odgovorio je da na cijeloj trasi nije imao nikakvih loših iskustava iako je iz šatora znao slušati zavijanje vukova. Unatoč tako dugog puta po planinama nije sreo nijednog medvjeda čak ni na tzv. ‘medvjeđoj autocesti’ između Stapa i Visočice na Velebitu. Prije polaska je mislio kako će mu možda trebati nešto za obranu od divljih zvijeri ali je ubrzo zaključio da mu je trebao samo fotoaparat da zabilježi sve zanimljive susrete i ostalo što je doživio.
Najveći izazov bio mu je hodati sa brojnim žuljevima i prilično teškim ruksakom nerijetko po teškim terenima i lošem vremenu, te se nositi s neiskustvom na takvim dugačkim trail-stazama kao i sa svojim početnim strahovima – od životinja do toga što ako se izgubi… No, kasnije se pokazalo da su ti strahovi zapravo bili iracionalni.
Unatoč dobrim pripremama i nužnom reduciranju tereta koji je hodajući nosio u ruksaku, na nekim je dionicama puta, npr. kod planinarskog Schlosserovog doma ispod vrha Risnjak u Gorskom kotaru, bio toliko umoran i sav mokar od dugog jakog pljuska koji ga je pratio tijekom hodanja od Snježnika da je pomislio što mu je to trebalo. Ali već nekoliko sati kasnije je zaključio da ipak nije bilo tako teško. “Naime, hodanje po prirodi izvlači iz čovjeka sve loše poput napetosti i stresa. Zato sam se nakon povratka s tog puta osjećao puno opuštenije i kao potpuno drugi čovjek”, istaknuo je Kudrna.
Knjigu je napisao kao svojevrsni dnevnik tog dugačkog i napornog planinarskog puta jer je nekada kraće, a nekada duže, prilično precizno opisao što je sve prošao, vidio i doživio taj dan te trasu pređenog puta. Na predstavljanju je spomenuo i neke zanimljive događaje s obilaska Via Adriatice. Tako mu je nakon više tjedana samoće i tišine u prirodi poprilično iznenađenje bilo kada je u jednoj planinarskoj kući naletio na veselo i vrlo bučno momačko veče na kojem se okupilo 60-tak mladića iz tog kraja. Zbog toga je, unatoč velikom umoru, jedva zaspao i rano ujutro, dok je proslava pomalo završavala, brzo odjurio dalje.
Iako je iskusan planinar na nekim je mjestima i zalutao. Naime, neki dijelovi trase tog dugog puta nisu označeni planinarskim markacijama nego se obilaznici moraju orijentirati pomoću GPS tragova. Zato je napravio trasiranje puta u mobitelu tako da je napravio ‘screenshot trase’ u GPS aplikciji i slagao u mape po dionicama. Kasnije, tijekom hodanja po planinama, te su mu mape ponekad pomagale, ali ponekad ih je zaboravio provjeravati pa se znalo dogoditi da promaši stazu Via Adriatice.
U knjizi je puno korisnih informacija, karata i više od 700 fotografija
A kako se u jednoj planinarskoj grupi netko požalio da mu se na putu razbio mobitel pa je šteta što nije imao rezervni, Kudrna je za svaki slučaj uzeo i svoj stari mobitel i u njega također ubacio sve potrebne karte i tragove. Kako se uglavnom kretao po planinama, gdje je dosta rijetko mogao napuniti bateriju mobitela, ponio je i vanjsku bateriju (powerbank) dovoljne snage.
Za razliku od puno lijepih događaja neugodno ga je iznenadilo dosta raznog otpada koji je vidio odbačen po lijepoj prirodi i po obali i po kopnenom dijelu trase, posebno u Istri, kao i ostavljeno smeće na koje je nailazio u raznim planinarskim objektima. Zato je apelirao na sve planinare i druge koji se kreću po tim predjelima i posjećuju te objekte da ne bacaju i ostavljaju svoj otpad nego ga, po dobrom starom planinarskom običaju, odnesu iz planina i zbrinu na primjereni način.
Iako je cijeli put trajao 55 dana od toga je hodao 41 dan. Prvo je mislio da će morati hodati 60 dana, pa čak i više od toga koliko je bilo teško, ali kako mu se poboljšavala kondicija i iskustvo zaključio je da je cijelu stazu mogao preći i puno brže. Ali radio je pauze zbog nepovoljne prognoze vremena, a htio se i malo odmoriti te uživati u nekim lijepim predjelima pa je sve na kraju ispalo savršeno, ispričao je Kudrna.
Prema njegovim riječima, do sada je cijelu Via Adriaticu, osmišljenu prije sedam godina, prešlo 40-50 ljudi, a puno više je prošlo neke njene dijelove. Ma koliko to bilo teško ako netko ima dovoljno jaku volju najčešće ju može proći. Pokazuju to i podaci da je cijelu stazu prošao slijepi hrvatski planinar Feručo Lazarić sa svojim pratiteljem Sergiom Ostovićem koji mu je pomagao, kao i hrvatski pirotehničar Damir Šimunić s nožnom protezom jer je zbog mine ostao bez dijela noge. Sve su to srčani ljudi koji su pomaknuli svoje granice i inspirirali druge ljude na mnogo načina.
O autoru knjige:
Marijan Kudrna je rođen 1969. u Zagrebu. Diplomirao je na Kineziološkom fakultetu, te je kao kineziolog radio u Zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala s osobama s amputacijom gdje je aktivno promovirao invalidski sport. Objavio je nekoliko stručnih i znanstvenih radova. Suautor je knjige “Povijest fizioterapije u Hrvatskoj” objavljene ove godine. Dragovoljac je Domovinskog rata u koji se je uključio kao student zagrebačkog Kineziološkog fakulteta. Osnivač je i voditelj Aikido društva Zagreb i već više od 30 godina podučava Aikido te radi s djecom. Planinarenje mu je strast iz čega je i proizašla knjiga o Via Adriatici, vrlo lijepom putu koji bi želio ponoviti. Da je knjiga zanimljiva i korisna pokazala je i činjenica da je dvorana knjižnice bila premala za puno zainteresiranih pa su neki njeno predstavljanje pažljivo slušali iz susjednih prostorija.
...
Napisao: Željko Bukša
Foto: Marijan Kudrna i Željko Bukša