Fotografija u Hrvatskoj se javlja u povijesnom trenutku kada su se tehnički i društveni preduvjeti u Europi konvergirali – njeni počeci na ovim prostorima započinju tzv. dagerotipijom oko 1840. godine, kada je zeleno svjetlo za prve fotografske eksperimentatore dao slikar Demeter Novaković snimajući panorame Zagreba i njegove okolice. Prema Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji, Novaković, Demeter (Novakovich, Demetter, Demetrije) (Pitomača, 1786 – Zagreb, IX. 1845), trgovac i dagerotipist, začetnik je fotografije u Hrvatskoj.
Nakon što je izučio trgovački zanat u Ivanić-Gradu, došao je 1807. u Zagreb, gdje je radio kao trgovac, a 1814. otvorio je vlastitu trgovinu. Prve podatke o njemu kao dagerotipistu donosi Ivan Kukuljević Sakcinski u djelu Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1858). Počeo se baviti dagerotipijom 1839., kada je za boravka u Parizu upoznao tek objavljeni pronalazak i primio poduku od samoga Louisa Daguerrea. Nakon povratka u Zagreb snimio je, vjerojatno već iste godine, nekoliko dagerotipija zagrebačke okolice. Godine 1840. snimao je i u Beogradu, a jednu od dagerotipija poklonio je knezu Mihailu. Radovi mu nisu sačuvani.
Danica ilirska najavljuje fotografsku eru
Prva fotografija panorame Zagreba načinjena je 1840., samo dvije godine poslije izuma fotografije, tj. njezine preteče – dagerotipije, nazvane prema izumitelju Francuzu Dagguerreu. Vijest o najavi Dagguerreova pronalaska 7. siječnja 1839. ubrzo se pronijela Europom, pa je nakon nepuna tri mjeseca imala odjeka i u našim novinama. Danica ilirska donijela je članak o tome epohalnom pronalasku ovim riječima: Tim otkritjem porodit će se čitavo preobraženje u umetnosti risanja i bakrorezanja, kojega sledstva nipošto jošte predvideti se nedadu, budući se tim otkritjem narav ista u jednom oka trenutku i bez pomoći čovječanske ruke, kao kakvo zrcalo ili ogledalo ulovljena ukazuje.
Tehnike kojima su se služili pioniri fotografije u Hrvatskoj uvelike su odražavale globalni razvoj medija, no njihova primjena na domaćem tlu bila je uvjetovana dostupnošću materijala, edukacije i tržišta. Prvi dagerotipisti, poput Demetrija Novakovića, radili su s jedinstvenim, neponovljivim slikama na posrebrenim bakrenim pločama koje su zahtijevale precizno kemijsko tretiranje i dugotrajno poziranje. Već sredinom 1850-ih, dolaskom kolodijskog mokrog postupka, koji je omogućio izradu staklenih negativa i višestruko reproduciranje slika, otvaraju se novi atelijeri i povećava dostupnost portretne fotografije građanstvu. Kraj 19. stoljeća donosi suhi želatino-bromidni proces i fotografske ploče koje su mogle biti pripremljene unaprijed, čime se olakšava terenski rad i bilježenje krajolika, urbanih veduta i narodnih običaja. Upravo taj prijelaz omogućio je stvaranje sustavnih vizualnih arhiva, od etnografskih zbirki do urbanističkih dokumentacija.
Nezaobilazna Nada Grčević, katalog izložbe MUO 1966.
O povijesnom kontekstu nastanka prvih dagerotipija u Hrvatskoj Nada Grčević, utemeljiteljica povijesti fotografije kao znanstvene discipline, 1966. godine, povodom izložbe Muzeja za umjetnost i obrt „Sto godina fotografije u Hrvatskoj (1840—1940) | 20 godina Fotokemike“, definira društveni konetkst pojave fotografije Među Hrvatima: „Kod nas je to bilo vrijeme najvećeg procvata bidermajerske portretne minijature, a činjenica da je likovni život u Hrvatskoj, usprkos teških političkih prilika nakon zabrane ilirizma postajao sve intenzivniji, pružala je prvim putujućim degerotipistima mogućnost da budu dobro primljeni i to tim vise, što je novi pronalazak potpuno odgovarao ukusu i potrebama tadašnjeg građanstva”.
Dagerotipija je bila prvi praktični fotografski postupak, razvijen od strane Louisa Jacquesa Mandéa Daguerrea i javno predstavljen 1839. godine. Temeljila se na izradi jedinstvene, neponovljive slike na posrebrenoj bakrenoj ploči, a proces je bio tehnički zahtjevan i osjetljiv. Ploča se prethodno polirala do zrcalne glatkoće i potom izlagala parama joda, čime je na površini nastajao sloj svjetlosno osjetljivog srebrnog jodida. Takva pripremljena ploča umetala se u fotoaparat i izlagala svjetlu kroz objektiv, pri čemu je ekspozicija mogla trajati i do dvadesetak minuta, ovisno o jačini svjetla i kvaliteti optike. Dobivena latentna slika razvijala se izlaganjem ploče parama žive, što je otkrivao snimljene detalje, a potom se slika fiksirala otopinom natrijeva hiposulfita kako bi postala trajna. Na kraju se ploča ispirala vrućom destiliranom vodom, a zbog svoje osjetljivosti na oštećenja i svjetlo, gotova dagerotipija se čuvala zaštićena staklom, u kutijama ili okvirima, i promatrala pod određenim kutom.
Tehnološki postupak dagerotipije
Cjelokupna oprema bila je glomazna i skupa, težila je i do pedesetak kilograma, a uključivala je drvenu kameru s objektivom, kutiju za jodiranje, posebnu komoru za razvijanje sa živinim posudama, termometrom i izvorom topline, te prateće kemikalije. Kvaliteta optike u ranim fazama bila je ograničena, pa se zbog slabe svjetlosne moći objektiva postupak gotovo isključivo koristio za snimanje pejzaža ili arhitekture, dok su portreti bili otežani dugim vremenom poziranja. Slike su bile izuzetno detaljne, ali uvijek jedinstvene i zrcalno obrnute, bez mogućnosti umnažanja. Upravo ta kombinacija tehničke kompleksnosti, estetske čistoće i unikatnosti činila je dagerotipiju fascinantnim, ali i prolaznim medijem, jer je već desetak godina kasnije bila potisnuta tehnikom kalotipije i fotografijom na papiru.
Daguerreova kamera, poznata i kao Giroux Daguerréotype, je prvi komercijalno proizveden model kamere, dizajniran na temelju crteža Louisa Daguerrea, izumitelja daguerrotypije. Daguerrotypija je prva široko korištena fotografska metoda, a kamera je igrala ključnu ulogu u popularizaciji fotografije u 19. stoljeću.
Tekst i naslovna fotografija: Vidmir Raič
Izvori i ilustracije:
Hrvatska Tehnička enciklopedija (1963-97) ,Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Nada Grčević,katalog izložbe Muzeja za umjetnost i obrt „Sto godina fotografije u Hrvatskoj (1840—1940) | 20 godina Fotokemike“ 1966. godina
N. Grčević: Deneter Novaković Peristil 39 – 1997. (117-176)