Uvodna napomena
Vesna Parun, jedna od najvećih hrvatskih i svjetskih pjesnikinja, rođena je 10. travnja 1922. u Zlarinu. O njoj će se ovih dana mnogo pisati, priređivati susreti „Pod Vesninim kišobranom“, održati pjesnički festival „Nagrada Vesne Parun“, a meni preostaje nešto najljepše – pedeseta obljetnica dopisivanja, prijateljevanja i stvaralačkog surađivanja s Vesnom. Ovom prigodom objavljujem odlomak iz rukopisne cjelina autobiografskog romana freske pod radnim naslovom Život je pjesma.
Početkom siječnja 1976. moj prijatelj iz gimnazijskih dana Mile Maslać, koji se zaposlio kod nekog draguljara u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, javio mi je da bi se sa mnom htjela upoznati Vesnom Parun, te me zamolio da joj se što prije javim. Naravno da sam se, više uzbuđen negoli iznenađen, javio kratkim pisamcem uvaženoj poetesi, koja mi je vrlo brzo odgovorila:
„Razveselilo me pismo od Vas; zaista sam bila zamolila mog (od nedavno) dobrog znanca da mi omogući prepisku ili susret s Vama. Naime, s njime sam se upoznala na jednom seminaru, gdje je dr. Šagi govorio o starim karizmaticima, te spomenuo i današnje pentekostalce. Mene takve stvari odmah zapale, da počnem intenzivno razmišljati i otkrivati istine u novom pravcu, budući da me ono jučerašnje nikad potpuno ne zadovoljava. O kršćanstvu i njegovim deformacijama, hijerarhijama i lažima razmišljam bez prestanka, otkako sam u Glasu koncila objavila one članke – za koje držim da su Vam poznati – i to me užasno opterećuje. O tome jedva da se može s kime i razgovarati, a kamoli pisati. Stekla sam dojam da službena Katolička Crkva preferira čak i ateiste pred liberalcima vjernicima. Zato sam s velikim interesom slušala od Mile Maslaća o Vama i Vašem slučaju. Pokazao mi je i Vaš tekst u Teki. Iznenadio me je ne samo Vaš smioni i otvoreni stav, nego i stil, i literarna zrelost. Po nekim gorkim iskustvima toliko ste mi slični, te stoga na neki način i potrebni, što Vas sigurno nimalo ne začuđuje. Prilično sam izolirana, okrenuta vlastitim meditacijama i vizijama, te mi se ljudi oko mene čine gotovo vještački ljudi, roboti. A što da tek reknem o nekim pripadnicima Crkve, koje poznajem i s kojima sam se neko vrijeme poletno i optimistički družila! Žao mi je da se nismo upoznali dok ste živjeli ovdje, i uopće šteta je što su Vas – takoreći – na lijep način protjerali iz Zagreba. Zanimaju me Vaša daljnja iskustva, misli, paralele, sadašnje gledanje na Vašu – sjemeništarsku – prošlost, nove psihičke konstelacije, odnos prema ljudima itd. I sama se osjećam protjerana, ožigosana, gotovo izopćena. No moj je slučaj različit od Vašeg. Dok Vaš ima ponešto tragičan prizvuk, moj je tragikomičan, apsurdan. Da ste u Zagrebu, morali biste izgubiti dosta vremena u razgovorima sa mnom, jer bi teme bile – bar za prvi mah – neiscrpne. Ovako se nadam da ćete mi se javljati pismom kadikad, dok se ne upoznamo i drukčije. Ako dolazite uskoro u Zagreb, javite mi to unaprijed! (Pretpostavljam, naravno, da Vam taj susret neće biti na odmet.) U zadnje doba ne putuje mi se nikamo, pa tako ni u Beograd. Inače bismo se i tamo mogli naći. Imam tamo znanaca dosta i dobrih starih prijatelja. (Ali i dušmana!) Pišite mi nastavljate li rad na svom dnevniku i hoćete li dati da se to objavi uskoro.“
Pismo me oduševilo. Čitao sam ga nekoliko puta uzastopce. Ni u snu nisam očekivao da će mi tako iskreno pisati o sebi najveća hrvatska pjesnikinja koju sam tada poznavao samo iz školskih udžbenika i antologija. Naravno da sam joj odmah odgovorio:
„Ništa me u ovim oskudnim danima nije moglo životnije obradovati od Vašeg pisma. Srdačno zahvaljujem. Danas je sve teže naići na iskrenog sugovornika. Pogotovo meni koji sam s crkvene strane proglašen «buntovnikom i odmetnikom», a budući da nemam nikakvih drugih pretenzija osim književno stvaralačkih, postajem čudnovato sumnjiv na svim stranama. Kamo sreće da smo se upoznali prije dvije godine, kad sam u hladnoj i preskupoj sobici na Trešnjevki proživljavao najprokletije trenutke, spremajući završne ispite na Bogoslovnom fakultetu, premda me mnogi profesori na Kaptolu naprosto nisu mogli vidjeti, a većina studenata nije se zbog usađene rimokatoličke podmuklosti osuđivala sa mnom slobodno razgovarati. Sve je to znatno doprinijelo mom konačnom, unutarnjem raskidu sa službenom Crkvom kao rimokatoličkom strukturom. Međutim, ne i s kršćanstvom, jer ono je unatoč svemu moja baština, moj blagoslov i prokletstvo, bolje rečeno moj blagoslov prokletstva! Čitajući Vaše pismo dobivao sam dojam kao da se nas dvoje odavno znamo, samo što se u životnoj užurbanosti nismo stigli osobno upoznati. Doduše, Vaša problematika, koju zasad mogu samo naslućivati, po svoj prilici mnogo je suptilnija, ali zato možda i mnogo bolnija. Kod mene se već od najranije mladosti radi o postojanoj neodoljivosti prema svemu slatkorječivom, pobožno hinjenom i crkveno uzvišenom. Pitate me za dnevnik. Proteklih mjeseci dosta sam radio na njemu. Stvorio sam jednu zaokruženu cjelinu koja se odnosi na moj šestogodišnji studij teologije, na moje unutarnje preokupacije i previranja kao i na vanjsko sukobljavanje, ali se ne radi o dovršenom djelu. Valja mi još raditi na dotjerivanju i produbljivanju nekih mjesta i pojedinosti. Nažalost, sada sam posve zauzet ispitima. Često putujem u Zagreb i Hrvatsko zagorje, zato mi je neobično drago što ću u hrvatskoj prijestolnici moći ubuduće s Vama iskreno razgovarati. U Zagreb dolazim 6. veljače i svakako ću tog prijepodneva skoknuti do Vas u Badelovu. Popodne nastavljam put za Krapinu gdje će te večere biti otvorenje likovne izložbe mog strica Jože Brezinščaka, popraćeno recitalom mojih pjesama.“
Na zagrebačkom glavnom kolodvoru dočekalo me ledeno zimsko jutro. Ostavio sam torbu u garderobi i pješice krenuo prema Trgu Republike, a odanle tramvajem jedanaesticom za Dubravu, pa autobusom za Pionirski grad. Odmah sam pronašao zgradu u Badelovoj ulici, popeo se na drugi kat i s velikim strahopoštovanjem stao lupati po vratima. Na vratima se odmah pojavila Poetesa u vunenoj pidžami, sanjarski razbarušena, nasmiješena. Umilnim glasom pozvala me unutra, ispričavala se zbog velikog nereda, uvela me u veliku sobu s prostranim francuskim krevetom na sredini, prenatrpanim pisaćim stolom u pozadini, ormarima sa strane. Sjeo sam na kauč ispred električne peći-kamina na kojoj se pržio tamjan i neke mirisne grančice. Ona se zavukla u krevet. Zajedno s debelom kineskom knjigom I Čing na engleskom jeziku. Pročitala mi je iz nje nekoliko karakterističnih odgovora. Vjerovao sam njezinim riječima, sretan što se nalazim u milosti svemir-žene. Ispričao sam joj sve o sebi, o svom studiju i književnim planovima, spominjao sam Kocbeka i Nietzchea. Poetesa me zanosno slušala i skuhala čaj za dvoje.
Nije mogla sa mnom u Krapinu. Cijeli dan zadržao sam se u promrzlom stanu, usrećen blizinom Poetese i puninom govora o tajnama svemira. Prepušten zavodljivom prepričavanju kineske mudrosti i osvjetljavanju naših sudbina koje pripadaju zvijezdama. Možda je nisam smio do kraja saslušati. Možda joj nisam trebao na sva pitanja odgovoriti. Ali njezina je iskrenost i ispovjedna odanost bila snažnija od ljubavnog zanovijetanja. Postao sam njezinom opomenom, svjestan njezina udjela u stvaralačkom izbjegavanju vremena. Podsjetila me na itekako važne mogućnosti književnog ostvarivanja. U njenom stanu nije bilo ničeg uzvišenijeg od simboličnog nereda, podređenog pjesničkom i proročkom naslućivanju. Vesna je uistinu bila svećenica. Na maloj peći sagorijevala su zrnca tamjana čiji miris me podsjećao na obrednu zagađenost duhovnih prohtjeva.
Napuštajući stan u Badelovoj ulici Studentskog grada, odlučio sam još istog poslijepodneva potražiti i kupiti kinesku knjigu mudrosti I Čing prevedenu na njemački. Pronašao sam je u knjižari stranih knjiga u Gundulićevoj ulici. Umjesto novčića uz knjigu sam dobio tri kockice i sav sretan pročitao u vlaku vrlo zanimljiv predgovor.
dopisnica Vesne Parun Božidaru Brezinščaku Bagoli
Dan uoči prvosvibanjskih praznika, rano ujutro, doputovao sam „Aurora ekspresom“ iz Beograda u Zagreb, popio jutarnju kavicu na Zrinjevcu, prošetao do Trga Republike i tramvajem se odvezao do Dubrave, pa autobusom u Pionirski grad. Pjesnikinja je bila budna i veselo raspoložena. Pokazala mi je hrpu poslaganih knjiga i rekla da sve to želi pokloniti nekoj školi u Hrvatskom zagorju. Nastavili smo uživati u mirisu tamjana, premda je kuhinja bila prenatrpana neopranim suđem. Skuhala je čaj, pročitala mi nekoliko zagonetnih odgovora iz kineske knjige mudrosti i predložila da odemo zajedno na ručak u gostionicu „Kokot“ kod uspinjače za Gornji grad.
Poslije ručka otputovao sam u Hrvatsko zagorje, obećavši joj da ću s mlađim bratom Vilimom doći i pokupiti sve knjige, te ćemo zajedno s knjigama i nju povesti u Hrvatsko zagorje. Tako je i bilo. Prvi svibnja proveli smo u mom rodnom selu Vrbišnici. Stigli smo baš na ručak kojeg su roditelji posebno pripremili za poznatu i veliku ženu koja je, eto, pohodila njihov skromni dom. Na stolu se naravno našla juha s domaćim rezancima i pećena purica s mlincima. Pjesnikinja se odmah zbližila s mojim roditeljima, kao da se odavno znaju, pričala im kako bi voljela imati bijelog konja za jahanje po zagorskim brežuljcima te s velikim zanimanjem slušala očeve priče o milostivoj Frajlici iz srednjovjekovnog dvorca Mali Tabor koja se i u poratnim godinama vozila po „našim bregima na svojoj kočiji s jednim magarcem“.
U poslijepodnevnim satima otišli smo do mog strica Jože, nastavnika likovnog odgoja u krapinskoj osnovnoj školi August Cesarec i renomiranog zagorskog slikara. Divila se njegovim slikama, uživala u razgledavanju cvijetnjaka i jezerca sa zlatnim ribicama, pojela štrudlu od jabuka i prihvatila stričevu ponudu da je u svom autu odveze u Krapinu, do nalazišta pračovjeka, da joj pokaže svoje zidne crteže u školi koja se nalazi u neposrednoj blizini Hušnjakova, a odanle u Krapinske Toplice gdje je odlučila provesti naredna dva dana.
Ta dva dana dolazio sam oko podneva kod nje. Zajedno bismo ručali u tamošnjem hotelu, a potom se cijelo popodne izležavali i povjeravali jedno drugome u toplim bazenima. Pričala mi je o bioritmu i bioenergiji, o presudnom djelovanju podzemnih voda, o ljubavi prema pračovjeku. Naglašavala je moj zagorski identitet, govorila da se ne smijem odreći svog zagorskog prezimena i da se moram vratiti svom Zagorju. U večernjim i noćnim satima napisala je velik broj aforizama. Pohvalila mi se nadahnućem za neka nova djela koja će pisati narednih mjeseci.
Po povratku u Zagreb svratili smo u prodavaonicu bižuterije, kod prijatelja Mile Maslaća. Pridružio nam se i njegov poslodavac koji nas je počastio pićem u «Puli», zatim smo svašta pokupovali u obližnjem samoposluživanju i svi zajedno odvezli se u njezin stan. Zbunilo me poslodavčevo brbljavo oblijetanje pjesnikinje, osjetio sam tešku glavobolju i rekao da moram na vlak za Beograd. Vesna mi je dala aspirin, gurnula u torbu vrećicu s maramicama, čarapama i donjim rubljem, poljubivši me na rastanku u oba obraza.
U Beogradu se više nisam mogao smiriti, živio sam doduše i dalje u podstanarskoj sobici, ali samo kao ljuštura od zanesenjaka koji je nastavio uživati u čudesnim predjelima uzavrelog maštanja. S priličnim zakašnjenjem zahvalio sam se Pjesnikinji na nezaboravnim doživljajima.
„Oprostite što Vam tek danas pišem. Moram priznati da me naš zajednički boravak u Zagorju zaista uzdrmao, tako da se ovih dana nalazim u iskonskoj provaliji između studentskih obaveza i unutarnje napetosti. Rado mislim na Vas i nimalo nije čudno što ste zavladali mojim snovima. Volio bih da ta prevlast Vašeg duha nad mojim misaonim iskušenjima i samoćom urodi djelotvornom snagom i izdržljivošću kakve dolikuju Vašoj postojanosti. Žao mi je što sam na rastanku podlegao glavobolji i neraspoloženju. Tome je znatno doprinijela atmosfera zanosne brbljavosti majstora bižuterijskih vještina. U vlaku sam srećom imao dosta mjesta za spavanje te sam u Beograd doputovao posve svjež i odmoren. Ovdje je sve po starom, bez ikakvih promjena i iznenađenja. U lipnju me čekaju tri ispita, zato od danas ostavljam sve po strani, valja mi pročitati nekoliko knjiga u vezi s ispitnom građom. Kakve li gnjavaže i otuđivanja! Morao bih također potražiti nekakav unosan posao za vrijeme praznika. Prevoditi za nekog beogradskog izdavača ili se uputiti u Njemačku. Prevođenje bi mi svakako više odgovaralo. Mogli bismo više vremena provoditi zajedno, nadam se da bi me uzeli na nekoliko dana za podstanara, u Zagorju bismo nesmetano prijateljevali s kineskom knjigom mudrosti i sjetnim Pračovjekom. Ne želim da ovo pismo shvatite u smislu pukog zaljubljivanja. Meni je u ovim presudnim godinama najmanje stalo do ljubavnog obmanjivanja. Osjećam životnu toplinu Vašeg pogleda, ošamućen sam razigranim stilom Vašeg duhovnog pregalaštva, zavolio sam Vaš uzvišen način životnog izigravanja i jedina mi je želja da ostanem dostojan, stvaralački vjeran baštinik naših susreta, razgovora, zajedničkih ostvarenja i pritajenog divljenja.“
Odgovor je stigao prije nego sam se tome nadao. I zato me utoliko slađe uznemirio i rasplamsao.
„Dragi Božidare, ne znam odakle početi – sve bih htjela reći, a riječi ne upotrebiti. Kovitlac naslikati na papir. Probat ću s krnjim rečenicama. Vaše sam pismo uspjela pročitati tek negdje u gradu, u gužvi, s punim rukama stvari – bilo je i ivančica – i tako je sve bilo prenatrpano izvana i u kaosu, a pismo smireno i blago, da su mi se suze i znoj pomiješali isprva, a onda je neka lakoća i bezbrižnost dolepršala. Najprije u obliku postiđenja, kao: što je trebalo da Vas toliko upozorujem na sebe i svoj čudovišni začarani krug? Ali ipak, u Zagorju kao da se on na trenutke činio manje začaran. A to je već mnogo. Pogotovo što ste i Vi u pitanju, i Vaš – također na svoj način začaran – ako ne krug a ono kvadrat, zar ne? Kvadrat je racionalniji, energičniji. Dakle, moj je krug pod utjecajem Krapinca postao kvadratičniji, a Vaš kvadrat okrugliji za nijansu. Krapinac je valjda bio sretan. Osjećam to. Sav mi Vaš rod dođe kao priviđenje – kao negativ neke fotografije davne, iz dana djetinjstva, u ribarskoj kući… Ili neka freska? Ova me noć i ovo jutro, po pticama, po zraku i po svemu, podsjeća na ono prvomajsko – i bilo bi ljepše da i sada očekujem nekoga odnekud, pa kroz zelenilo (sudbine!) i ostatke snijega ususret tko zna čemu, bijelome brdu ili bijelom konju, maci s tri noge koja me progoni da o njoj i mom mačku Mikiju, što joj odlazi u prošnju, napišem priču... Upitah I činga treba li skratiti proceduru i već sad najaviti konačni ispis iz Društva književnika Hrvatske. Odgovor: da! Što prije to bolje! I jasno mi je da tako mora biti. Poslije će se moći vidjeti što je iza brda. Sve će krenuti nekud s mrtve točke. Ovako ne mogu više. Ovo je gluma pred samom sobom, izmišljen život. U svakom pogledu. I Pračovjek se slaže. Naš Pračovjek. Vaš, za sada manje nego moj. A možda smo i on i ja tek most za nešto Vaše, što opet neće biti zbog Vas nego zbog trećeg, četvrtog. Hajde da dođete opet za dva dana (za put i ostalo ne brinite!) pa da odšetamo do tiskare u Krapini. (Ako putem možete i učiti malo!) I jedino u slučaju da Vas to veseli. Drugo ništa ne priznajem: ni Bog nije Bog ako mu se ne veselimo. Pa makar i plakali poslije, ništa zato. I to u veselje spada... Dakle, očekujem nekoliko riječi, ne mnogo, u vezi s mojim prijedlogom. Jer, u Beograd me još ne zovu. Jedino mi je Jeremić tražio pjesmu (i čestitao). Poslala sam mu. Ovdje ću završiti, nezgodno; kao da stojim na blatobranu i pružam ruku...“
Potkraj svibnja bio sam ponovno u Zagrebu . Naime, Josip Brkić, urednik zagrebačkog „Oka“, novina za aktualnosti iz umjetnosti i kulture, nazvao me i rekao da bismo se morali sastati u vezi mog priloga, pa da zajednički prilagodimo tekst za dvije novinske stranice. Tako smo u njegovu stanu prilagodili tekst za duplericu. Vesna me čekala u gradu. Ručali smo u «Kornatima» i popili po čašu crnog vina. Otpratila me do kolodvora, na peronu mi predložila da ostanem barem jednu noć. Otišli smo zajedno u pothodnik, u samoposluživanju pokupovali sir, masline, pršut i crno vino, te zajedno krenuli u njen stan. Cijelu noć smo sjedili na podu, grickali pršut i masline, pili i pričali, bacali novčiće i odgonetavali odgovore kineske knjige mudrosti. Pred zoru se umorili. Polegla me na svoj krevet i pokrila. Zatim je sobu dobro zamračila i sama se uvukla ispod jorgana. Nisam mogao zaspati. Žmirio sam i žmirkavo ogledavao privjesak s likom sjetnog Krapinca na njenoj ogrlici. U najblaženijem trenutku pogledi nam se susretnu. Oboje radosno nasmiješeni. Smogao sam dovoljno hrabrosti da se pripijem uz nju i strasno je poljubim. Uzvratila mi je božanskim praskom svemir-žene…
pismo Vesne Parun Božidaru Brezinščaku Bagoli
Ostao sam cijeli dan u njenom posve zamračenom stanu. Smišljali smo razna putovanja, obećala mi svesrdnu pomoć na sređivanju i dotjerivanju rukopisa Traganje za samim sobom, navečer me otpratila do glavnog kolodvora, ušla sa mnom u noćni vlak za Beograd, ali se u posljednji čas ipak predomislila i ostala u Zagrebu. Nastavila je odlaziti autobusom u Krapinske Toplice, što mi je potvrdila karticom na kojoj osoblje hotela želi gostu dobar tek. Karticu je priložila opširnom pismu koje sam jedva dočekao.
„Drago mi je da si veseo. To mi je i I čing rekao. Kad sam ga upitala jučer za što da se u životu ovog trenutka uhvatim, odgovorio mi je kategorički: za opoziciju koju osjećam u sebi prema svemu što me okružuje, prema prošlosti i budućnosti, ljudima i stvarima. No, jedna devetka po sredini ublažila je situaciju – i opet u tvoju korist: ima, naime, netko sličnih osjećaja tko mi se u toj izolaciji pridružuje i mogu mu vjerovati! U svakom slučaju, ti si za mene sada mačak u vreći. Duša mi spava zimski san, to znaš. Može se ili razdrmati i probuditi sasvim – a od čega to zavisi, ne znamo – ili potonuti u san još dublje. Možda ona mudra knjiga jedino ima tajni ključ za sve te neumoljive zakone prema kojima se mi, Europejci, odnosimo barbarski. Ja ih, na nesreću, priznajem oduvijek, zato i jesam neprestano u opoziciji sa svime, čak i sa svojim vlastitim ja. Ili upravo zbog toga! Jučer je bio – da te podsjetim na katoličku idilu – sv. Ante, imendan ocu mi i majci tamo gore. Ali ljiljani pod prozorom još se nisu rascvali – kasne ovog ljeta zbog kiša. Vjerovatno će tek kad dođeš mirisati svu noć kao ludi. Četrdeset sati sam ležala, pisala one žustrije aforizme i spavala naizmjence, a polugladna, i sada idem u grad na blitvu i na film «Jači od mafije» (zar nije simbolično?). Pred zoru sam po cijelom stanu tražila kliješta da otvorim staklenku soka koju sam našla negdje. Ali kliješta smo majstorski tko zna gdje sakrili onog dana kad smo s njima manipulirali. Sigurno su na nekom čudnom mjestu. Tražit ćemo ih dok ne izvrnemo sve naopako! Cijenim tvoju nježnost. Čak mi je i potrebna. No, tu je i strahota moje unutrašnje stvarnosti, opasana neprobojnim bedemom. Ako je suđeno, ovo će ljeto ipak nešto donijeti. Zagorje je čudesno umirujuće, kao i onaj mali majmun u naručaju. Grmjelo je u petak, plivala sam u unutrašnjem bazenu, a onda s mokrom kosom ravno u frizeraj. Zaželjela sam frizuru kakvu sam nosila jednom u Firenci – kad sam bila mnogo ljepša i mlađa – svu na lice i oči, te su i sad piljili u mene kao i onda, čak mi je kondukter dobacio: ima mjesta, mišu mali! – i bilo mi je žao što me takvu nisi vidio... Uči, nauči mnogo, da i mene nešto od toga dopadne. Nemaš pojma kako je meni bilo kad sam morala sve to prekinuti, zakoraknuvši na rub svijeta... Ovo zadnje napisah u polumraku, na klupi, na zadnjoj stanici. Jedan blesavac dugokosi sjeo je kraj mene i zadirkivao, te sada pišem stojećke, na teki i torbi, čekajući autobus. Ubacit ću ovdje u sandučić. Čekam još pisamce koje, šaljem ti poljubac i doviđenja. Vesna (maca s tri noge – četvrta joj ostala u Zagorju!).“
...
napisao: Božidar Bagola Brezinščak u travnju 2026. godine godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
...
dopisnica/pismo: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola
foto autora B.B. Bangole: Petar Kolovrat
*foto naslovnice: detalj s fotografije hrvatske fotografkinje Zlate Vucelić s izložbe u Muzejiu Hrvatskog zagorja
(Zlata Vucelić (Požega, 23. ožujka 1942.), hrvatska fotografkinja, živi i radi u Samoboru.)