Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata. 

TONČI OD SVETE MARIJE

Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika

Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.

Piše: Božidar Brezinščak Bagola

Naslovnica knjige

Dječaštvo i odlazak u sjemenište

SLIKA I PRILIKA

Duhovne vježbe održavale bi se obično početkom školske godine i trajale su tri dana u strogoj šutnji, slušanju propovijedi, razmatranju ili meditaciji na putu vježbenikova čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja s Bogom. Tonči se već prilično dobro nosio s rekolekcijama ili duhovnom pribranošću. Osjetio je vrijednost molitve u iskrenom priznavanju svojih slabosti, u skrušenom promatranju slike na kojoj Svetac iz španjoloskog gradića Loyola u jednoj ruci drži otvorenu knjigu, a drugom pokazuje na riječi AD MAIOREM DEI GLORIAM, ili slike na kojoj isti Svetac stoji u crkvi, navrh oltarskih stuba, a dolje mnoštvo bolesnih i kljastih, zgrčenih likova koje su opsjeli nečisti duhovi.

Ah, nečisti duhovi, nečiste misli...

U četvrtom razredu Tonči je došao do spoznaje koju se nije usudio priznati voditelju, jer bi ga on zacijelo nečisto shvatio. Naime, spoznao je da se u sjemeništu previše naglašava ono što ne valja, da je zabrana ovoga ili onoga postala malone svetinja, da je nečistoća daleko slušanija riječ od čistoće. Na to ga je doduše upozorio sjemeništarac koji se mjesecima naslađivao zabranjenom knjigom Ivana Raosa Žalosni Gospin vrt, prepričavajući mu iz nje najzanimljivije dijelove. Kad je Tonči čuo da se dotični drug iz razreda za vrijeme ljetnih praznika odrekao svećeničkog poziva i potražio posao u nekom poduzeću, počeo je ozbiljnije razmišljati o duhovnom zvanju i vremenitim vrijednostima koje valja ugraditi u vlastito predavanje Bogu. Odjednom osjeti prezasićenost propovijedima o lažnim prijateljima i savjetnicima, o pokvarenim mladićima i djevojkama na ulici, o ljudima koje su zaveli komunisti, o smrtnim grijesima koje Bog neće oprostiti... Domogao se strašne spoznaje... Spoznaje da su mlađi i stariji prefekti u sjemeništu katkada važniji od samoga Boga, da je njihova volja svemoćna glede otpuštanja, odnosno istjerivanja iz sjemeništa... Od stotinjak sjemeništaraca u prvom razredu ostalo ih je u četvrtom nešto više od šezdeset. Neki su otišli svojevoljno, većina ih je istjerana zbog sitnice ili neznatnog prekršaja dnevnog reda, a neki su bili na to ponukani zabranjenim štivom...

Tonči pred maturu

Osupnut spoznajom da se obični smrtnici u reverendama i s beretkama na svojim glavama uzdižu iznad samoga Boga, Tonči je potražio savjet u riječima starozavjetne Knjige Sirahove: “Obrati se na pobožnika o kome znadeš da vrši zapovijedi, koji je s tobom jedne duše i koji će nad tobom plakati kada posrneš. I na savjet srca svoga pazi, jer nemaš nikog vjernijeg od njega. Jer srce često pretkazuje čovjeku pouzdanije nego sedam stražara s vidikovca visokog. Ali se kraj svega toga moli Svevišnjem da te vodi stazom istine”.

Molio se Tonči da bi mu duša ojačala u vjeri u Oca, u ljubavi prema Sinu i u vjernosti Duhu Svetome. Zazivao je Svevišnjeg da mu se smiluje nad spoznajom koju se ne usudi nikome priznati, pa čak ni ispovjedniku na velikoj ispovijedi kao središnjem činu duhovnih vježbi.

No, umjesto na pobožnika koji bi s njime suosjećao i koji bi nad njim plakao kad posrne, Tonči se jedne večeri namjerio na prišipetlju koji je vješto zaigrao na doušničku kartu.

- Mislio sam da si lud na svete sličice, na kič naš nasušni. Vidio si kako me drugi mole za njih, samo što se ne potukoše za one zlatom obrubljene, a ti ništa, ni da prstom makneš, kao da ti nije stalo do sličica.

- Da ti pravo velim, i nije mi stalo. Jedno su sličice, a drugo istinska slika i prilika na koju smo stvoreni i po kojoj bismo trebali živjeti.

- Slika i prilika čega?

- Boga i Čovjeka, Isusa iz Nazareta.

- Zar misliš da te istinske slike i prilike nema među nama?

- Ne kažem da nema, ali je teško prepoznatljiva, barem meni.

- Ova ti je za čistu peticu, odlična utoliko više što općenito ostavljaš dojam da ne misliš o ničem uzvišenijem od nedjeljnog posluživanja u crkvi, da sanjaš jedino o tome kako ćeš čitati poslanicu pobožnome puku, kako ćeš se potom dobro naručati i cijelo poslijepodne provesti na igralištu.

- I ako baš hoćeš znati, ne vidim u tome ništa loše. To su također vrijednosti za koje se isplati živjeti…

- Vrijednosti nižeg reda.

- Ali ipak vrijednosti zbog kojih se ne moramo stidjeti, zbog kojih se ne moramo ispovijedati i kajati. Vrijednosti jednodnevne, vrijednosti koje se svaki dan obnavljaju.

- Reci mi kako stojiš s ispovijedanjem. Meni je ispovijed postala gnjavažom, obvezom koja me više sputava negoli oslobađa. Ponekad sam naprosto primoran izmišljati grijehe, ne bih li zadovoljio formu.

- Istini za volju, iz godine u godinu postajem sve skloniji vjerovati da ovakav način ispovijedanja nije baš blizak evanđeoskoj milosti koju prema učenju Drugog vatikanskog sabora moramo otkriti u ljubavi, sjedinjenu s osobama drugih ljudi. Ali, često se pitam, kako je otkriti u osobama drugih ljudi, kad stalno slušamo kako su ljudi pokvareni i zli, kako izvan sjemeništa vrebaju na nas vragovi sa svih strana?

- Slažem se s tvojim zapažanjem.

- Naše brbljavo ispovijedanje postaje smiješno u svjetlu zanosnog priznanja Ivana od Križa da su njegovi svi pravednici i grešnici, anđeli, Majka Božja i sve stvari, da je Bog u svemu njegov i za njega, jer je Krist njegov i sav za njega... Tu nema mjesta podjeli na muško i žensko... Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih, kao jedno u ljubavi... Nije mi jasno zašto se u sjemeništu tako malo govori o toj sveobuhvatnoj ljubavi, a toliko cjepidlači o pokoravanju i poslušnosti.

- Na sve moguće načine nastoje nas upokoriti.

Vrlo brzo uvjerio se Tonči u nešto što je najmanje mogao očekivati. Ispao je tikvan nad tikvanima. Stariji prefekt saznao je sve o njegovim dvojbama, nazivajući ih odmetničkim sumnjama. Nije se zadovoljio rutinskim pretresom osobnih stvari, knjiga i bilježnica. Zahtijevao je od sumnjivca da mu prizna tko ga je snabdijevao bezbožnim knjigama, tko mu je solio pamet revolucionarnim idejama. Htio je točno znati s kim se na praznicima druži u zavičajnoj župi. Razgovara li s tamošnjim učiteljima i učiteljicama, činovnicima u tvornici, omladinskim i partijskim aktivistima u poljoprivrednoj zadruzi.

Kad mu je Tonči priznao da razgovara sa svima, ali o nevažnim i sporednim stvarima, izderao se na njega i najstrože mu zabranio da sam procjenjuje što je nevažno i sporedno.

- Ta nisi ni tjelesno punoljetan, a kamoli duhovno!

- Razgovaramo o rezultatima nogometnih utakmica, o tome za koga navijam, igra li se u sjemeništu više nogomet ili odbojka, imam li poteškoća s učenjem.

- Naravno da nemam, odgovaraš samodopadno. I nastavljaš kako ti je ponekad dosadno, kako te dnevni red zamara, kako se osjećaš svezan nekim nevidljivim lancima.

- Nije istina. Odakle vam ta podmetanja? Da niste možda bili u mom zavičaju?

- Znači ipak bi mogla biti istina, ipak bih to mogao čuti od nekoga. Deder, golube, od koga?

- Od pobožnih bakica koje bi uz zazive Litanija svih svetih prikimavale Vašim podvalama.

- Ponavljam ti, nisi punoljetan ni tjelesno, a kamoli duhovno!, zaprijeti stariji prefekt podignutim prstom neobično smirenom pitomcu, a budući da je vani sijevalo i grmjelo, njegov se glas prilagodi prirodnom nevremenu i otpusti jadnika bez dodatnog kažnjavanja.

Tonči se nakon toga, tjednima i mjesecima, uistinu jadno osjećao, ne zato što bi ga njegove spoznaje duhovno slamale, što se ne bi znao zaustaviti u pokoravanju drugima, već ponajprije zato što se nije imao kome obratiti. Preostalo mu jedino da pažljivije čita vjerske novine Glas Koncila, Glasnik Srca Isusova i Mariju. Iz knjižnice je pored lektire uzimao autore koji u svojim tekstovima promišljaju osobno obraćenje na katoličku vjeru. U tom pogledu najdublje ga je potresla vijest da je u Bangkoku nađen mrtav Thomas Merton, američki cistercit i pisac najčitanijih knjiga o kršćanskoj duhovnosti, pogođen električnim udarom zbog greške u fenu.

Thomas Merton (1915.–1968.) jedan je od najpoznatijih duhovnih pisaca 20. stoljeća.

Tončiju danima nije išlo u glavu kako najviši umovi mogu umrijeti tako glupom smrću. Baš glupom… Merton je u svom životu vidio kako su ljudi stisnuti zajedno, a ipak otuđeni od samih sebe i jedan od drugoga sa sviješću punom propagande i parola. Stoga je došao do zaključka da je samoća bitna za bilo koju istinsku ljudsku zajednicu, a tišina nužna za smisleni govor. Takva zapažanja bila su pravi melem Tončijevim ranama. Nije mogao a da ih u prvom razgovoru ne spomene ocu duhovniku. Ovaj ga pažljivo saslušao i bio je oduševljen neočekivanim pobudama osrednjeg sjemeništarca iz Hrvatskog zagorja.

BOŽJI VOLEK

U gimnaziji na zagrebačkoj Šalati predavali su uglavnom isusovci, ali je među njima bilo i profesora u civilu, pobožnih katolika i velikih Hrvata, koji se zbog ideološke neprimjerenosti komunističkom režimu nisu mogli zaposliti u državnim gimnazijama ili srednjim školama. Među civilima se naročito isticao profesor psihologije i hrvatskog jezika. Nizak rastom, odjeven po najnovijoj modi, urešen svilenom maramom oko vrata i zlatnim naočalama na gospodski uvrnutom nosu, hodao je poput gradskih frajlica u cipelama s izrazito visokim petama. Sa svojim kolegama u crnim reverendama razgovarao bi na hodniku tako hinjeno da su ga maturanti, iza leđa i dovoljno udaljeni od njega, podrugljivo oponašali. Naime, predavao je samo četvrtim razredima, valjda zato jer je njima bilo najpotrebnije osvježenje u nastavi.

Za razliku od ulaštene prijetvornosti na hodnicima… „Klanjam se, revenderissime!“… u učionicama je dotični profesor bio pravo osvježenje. Predavanja iz psihologije podgrijavao bi prepričavanjem vlastitih doživljaja iz djetinjstva i dječaštva, dodavajući im blage začine gimnazijskih nestašluka i razne, često puta gotovo nevjerojatne pikanterije svojih studentskih dvoboja s doktorima znanosti koje bi, naravno, uvijek pobjeđivao neustrašivom misaonošću. I dok je na satima psihologije bio pun sebe, lukav i nenadmašiv, na satovima hrvatskog jezika djelovao je darežljivo, smjerno i čeznutljivo. Njegovo pripovijedanje o Sudeti, učitelju i pjesniku iz Podravine, o sušičavim rukama koje su pjesnika nadahnule antologijskim stihovima, o fantastičnoj priči Mor koja nas uči razgovoru s drvećem i zrikavcima, vraćalo je Tončija u šumarke i šume zavičajnog podneblja. Vraćalo ga maloj skupini školaraca s kojom bi putem iz škole, udaljene dva i pol kilometra od roditeljskog doma, sudjelovao u traganju za svračjim gnijezdima, u lovu na vjeverice, jazavce i lisice.

Pučka škola Taborsko u Humu na Sutli počela je s radom davne 1841.

Samo što njemu mašta nikad nije radila poput pjesnika Sudete. On u svojim sjećanjima nije ništa izmišljao. Stvarne je doživljaje na vremenskoj razdaljini prepoznavao u nijansama. Bilo mu je jasno zašto nikad nije prednjačio u akcijama, niti se držao po strani, već je sasvim neprimjetno bio pomiješan s drugima. Zato što mu je najdraža životinja u djetinjstvu bila bubamara, božja ovčica ili božji volek, kako je tu životinjicu zvala njegova baka. Na paši s kravama često bi mu slijetala na ruku, a on bi je znatiželjno promatrao i zazivao da mu pokaže put u nebo. Razgovarao bi s njome kao s anđelom, dok ne bi poletjela, pokazujući mu širom otvoreno plavetnilo neba. Nikakav put, tek plavetnilo, visinu i širinu, plavetnilo u kojemu se nakon anđeoskog uznesenja osjećao sitnijim i sve neznatnijim. Tko je on u svim tim razdaljinama? Nije čak ni bubamara, božja ovčica ili božji volek, jer ne može poletjeti. Ali zato može nešto što životinjica nikad ne može, pa ni anđeli, tješio je samoga sebe. Može zamišljati i željeti. Željeti na primjer da bude svima mio i drag. Poput božjeg voleka. Ili poput drage i dobre mame.

Željeti, ah!

Jedno je željeti, a drugo željeno ostvariti.

Nije Tonči baš svima uvijek bio drag, pa tako ni profesoru hrvatskog jezika, premda se svojski latio učenja gramatike i pravopisa, te se posvetio čitanju knjiga koje su bile na popisu lektire i onih koje su mu drugi toplo preporučivali. Od hrvatskih književnika nije ga se duboko dojmio samo Sudeta. Čitav niz pisaca, od Šenoe, preko Leskovara, Gjalskog, Krleže, do Marinkovića i Šegedina, utjecao je na njegovo samoprepoznavanje. Najveće pak pjesničko krštenje doživio je u napamet naučenim stihovim Antuna Gustava Matoša.

Ima jedna mala gospa Marija.

Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,

Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,

Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,

Anđeo joj suzu suzom vratio;

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,

učila me ovaj jezik ubavi...

Te bi stihove ponavljao u sebi za vrijeme jutarnjih razmatranja, često bi mu padali na pamet preko dana, a obavezno prilikom pogleda na šumska prostranstva Medvednice, pogleda sve udaljenijeg i visočijeg od samog Sljemena.

Tonči je sa svojim kolegama rado planinario od Šestina preko Lagvića i Kraljičina zdenca na Sljemenska Božja vrata. Lik Majke Božje od puta, izrađen od domaće orahovine, bio je zapravo lik Matoševe Gospe Marije. Tu je Gospu tek u sjemeništu prepoznao u svojoj mami Matildi, u svojoj baki Pepici, u svim lijepim ženama na hodočašćima kod Majke Božje Taborske, Vinagorske, Bistričke... Gospa Marija je nešto najljepše na obzoru njegove mladosti.

Na čistini odakle se otvara predivan pogled na Hrvatsko zagorje Tonči se jedne nedjelje našao u unakrsnoj vatri svojih ne toliko buntovnih koliko zafrkantskih prijatelja.

- Deder, da čujemo Tončija kad se prvi put zaljubio. Mora da je bilo na Mariji Bistrici, budući da s tolikim ushićenjem priča o hodočašću na Mariju bistricu…

Župna crkva Majke Božje Taborske u Humu na Sutli

- Počeo sam se zaljubljivati u sedmom i osmom razredu. Zaljubljivati u smislu da nosim Nadici, Branki ili Zdenki preteške torbe šumovitim dijelom puta iz škole. Bio sam tegleća marva zajedno s većinom magaraca iz mog razreda. Slično je bilo i na hodočašću. Uvijek sam rado pomagao nositi nečiju prtljagu, zahvalan na osmijehu djevojčice koja mi je bila draža od ostalih.

- Draža od ostalih... Zašto neke djevojčice, koje nam ranije nisu ništa značile, postaju odjednom draže od ostalih?

- To je tajna zaljubljivanja, tajna koju svaki čovjek nosi u sebi i koja se očituje pukim sazrijevanjem tijela.

- Zar samo sazrijevanjem tijela?

- Zaljubljenost je posljedica sazrijevanja tijela, a čista ljubav posljedica sazrijevanja duha, čovjekove osobnosti…

- Zaljubljenost je kukurijek ljubavi, najava kokota u malom čučeku. Krene li čuček u sjemenište, ništa od kokota!

- Umjesto čiste ljubavi moramo se zadovoljiti čistom piletinom…

- Ostavimo zaljubljenost trinaestoj godini naših života. Na redu je osamnaesta. Za nekoliko mjeseci polagat ćemo ispit zrelosti.

- Ispit zrelosti, ajme, kako to gordo zvuči!

- Gordo ili ne, mi smo na pragu zrelosti. Stoga razgovarajmo radije o nečemu što mene mnogo prizemnije zaokuplja. Razgovarajmo o drugom kukurijeku ljubavi, o prijateljstvu kao trajnom i nesagledivom očitovanju ljubavi. Tko će mi reći što je zapravo prijateljstvo?

- Mislim da je tema preozbiljna za ovu nadmorsku visinu…

- Zašto su Lazar i njegove sestre te apostol Ivan bili Isusovi prijatelji, za razliku od ostalih apostola i pojedinaca s kojima se Učitelj također družio?

- Prijatejstvo je stvar osjećaja.

- To je i zaljubljenost. Po čemu je prijateljstvo uzvišenije i vrijednije?

- Kod prijateljstva se radi o tajanstvenoj, a ne isključivo tjelesnoj srodnosti s nekom osobom. U čovjekovoj podsvijesti vjerojatno postoje tajanstvene srodnosti po kojima se dvije osobe prepoznaju i postanu prijatelji. Doživjeti istinsko prijateljstvo znači proniknuti u skrovite motive druge osobe, znači ne suditi o drugima izvanjski.

- Kad smo već kod Svetog pisma, mene je naš profa gospodskog nosa i mirisa, psiholog i hrvatolog, oduševio nedavnom interpretacijom Pjesme nad pjesmama. Samo što nije otvoreno priznao kako je to remek-djelo ljubavne poezije daleko od bolećive stidljivosti ili prijetvornosti koju pojedini odgojitelji žele nametnuti sjemeništarcima u ime kršćanskog morala.

- Ti bi opet o srnama i košutama poljskim, o prijateljici koja ima oči kao golubica, kojoj je kosa kao stado koza, zubi kao stado ovaca, usne kao trake od grimiza, obrazi kao kriške mogranja, vrat kao kula Davidova, dvije dojke kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu među ljiljanima...

- Gle, gle, ima među nama i onih koji su Pjesmu nad pjesmama naučili napamet?!

- Pjesmu nad pjesmama znadem skoro napamet prvenstveno zbog njenog afektivnog naboja i najuzvišenijeg ljubavnog prožimanja zbilje. To je čisti eros bez thanatosa, vječna ljubav na djelu.

- Može li prijateljstvo postojati bez erosa?

- Prijateljstvo bez erosa može postojati između mladih različita spola samo pod uvjetom da ga doživljavaju u grupi, a ne udvoje.

- Zašto ne udvoje?

- Oni koji se lišavaju zadovoljenja spolnih poriva, a ne čine to sukladno višim zahtjevima duhovnog života, svećeničkog celibata ili beženstva, izvrgavaju se velikim opasnostima neurotične nastranosti. Kršćanska ljubav je najuzvišeniji vid prijateljstva, zato jer se prijatelji u njoj sreću na razini koja je izvan njih i iznad njih. Osjećajnu energiju ugrađuju svojim djelovanjem u višu stvarnost.

- Hvala ti na riječima koje doista pristaju ovoj nadmorskoj visini i zalasku sunca iza Žumberačkog gorja.