Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
TONČI OD SVETE MARIJE, romansirana biografija mučki ubijenog svećenika
Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
(4. nastavak)
ISPIT ZRELOSTI
Na željezničkom kolodvoru u Zagrebu, kamo je u prepunom zagorskom “cugu” doputovao zajedno s ostalim regrutima iz Krapine, Tonči doplati kartu za prvi razred i nastavi putovanje međunarodnim vlakom za Beograd. Bilo mu je dosta pijanog pjevanja i urlanja, ljubavnog cmizdrenja i oproštajnih poljubaca. On se ujutro sasvim normalno pozdravio sa svojima, samo što se ovoga puta nije vraćao u dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati, već je kao svršeni sjemeništarac s položenom velikom maturom krenuo u regrutski centar gdje je primio zapečaćenu kuvertu za vojnu poštu u Aleksincu. Smjestio se u praznom kupeu na mekano sjedalo do prozora, pogledao van i vidio da nema velike gužve na peronu. Pomisli kako će vjerojatno ostati sam u odjeljku te će se ispružiti čitavim tijelom preko sva tri sjedala s jedne ili druge strane, već prema tome kako će mu više odgovarati. Bio je vrlo ponosan na svoju posve samostalnu odluku u vezi s udobnim putovanjem prema istoku, ponosan utoliko više što je proteklih godina od kolega u sjemeništu slušao zanosne priče o putovanjima od Subotice, Sombora, Tovarnika, Županje, Osijeka i Vinkovaca u suprotnom smjeru, prema Zagrebu. Otvori prozor da udahne i uzme sa sobom što više zagrebačkog zraka. Ta zaboga, prvi put putuje istočnije od hrvatskog glavnog grada! Tek sada osjeti da mu nije baš svejedno zašto i kamo putuje, što će usput vidjeti i tko će ga dočekati na kraju putovanja.
Kad je vlak krenuo, Tonči se zaljubljeno opraštao od zagrebačke Šalate, Mirogoja, Medvednice i Sljemena, zazivajući Majku Božju od puta da mu bude na pomoći. Prisjećao se lijepih dogodovština u sjemeništu, danonoćnih priprema za ispit zrelosti, podjele svjedodžbi, svečane mise zahvalnice i najbogatijeg ručka u čast punoljetnosti. Sve to ostavlja uspomeni i večernjem rumenilu nad zagrebačkim Maksimirom i Dubravom, dok mu pažnju letimično privlače zračna luka Pleso, Velika Gorica i prostrana ravnica Turopolja.
U Sisku otvori vrata kupea stariji muškarac, upita je li slobodno, i ne mareći za odgovor, uđe s velikim koferom, putnom torbom i pratiljom približno istih godina. Smjestivši kofer i torbu na željeznu stalažu iznad sjedala s Tončijeve strane, muškarac i žena sjednu nasuprot njemu. Mora da su koju godinu mlađi od njegovih roditelja, pomisli Tonči, pogledavajući pridošlice prilično sramežljivo. Bio je doduše spreman za svakakve susrete, znao je kamo putuje, da je Aleksinac u prošlosti bio važna postaja na Carigradskom drumu južne Srbije, ali sramežljivost je nešto čega se ne može u hipu osloboditi. U susretu s nepoznatim osobama ne usudi se prvi progovoriti. Vrluda očima i čeka. Zaustavlja se na detaljima. Tako se tom prilikom zaustavio na muškarčevu prstenu s velikim pečatnjakom i ukrasnim, možda početnim slovom njezina imena. Ona je oko vrata imala nekoliko koraljnih ogrlica. Nije bila našminkana, niti je imala pudera na svome licu. Iz očiju joj izbijala neka tajnovitost pogleda. Kratko vrijeme gledala je kroz prozor, zatim je iz priručne platnene torbe izvukla papirnatu vrećicu s mandarinkama, širom je otvorila i ponudila mladog suputnika osvježavajućim voćem.
- Izvolite, malo slatkog osvježenja iz Neretvanske doline. Nisu kupljene, poslali ih moji iz Metkovića - pohvalila se žena vrlo ljubaznim i pitkim riječima.
- Dokle putujete, mladiću? - upita gospodin ništa manje ljubazno.
- U Aleksinac. Na odsluženje vojnog roka - odgovori Tonči posve otvoreno.
- Dozvolite da se upoznamo. Ja sam Rudolf Kodrnja, inženjer kemije u sisačkoj rafineriji nafte. Ovo je moja supruga Ljubica, iz Metkovića naravno!
- Drago mi je. Tonči iz Hrvatskog zagorja.
- Da niste možda iz Kumrovca, rodnog sela druga Tita?
- Dvadesetak kilometara Sutlom uzvodno. Možda ste čuli za Rogašku Slatinu?
- Kako da ne. Bili smo nekoliko puta u tom lječilištu s prekrasnim parkom, hotelima, kavanama i slastičarnicom.
Lječilište Rogaška Slatina, nedaleko od Huma na Sutli
- Nismo li u Rogaškoj kupovali kristalne vaze i pepeljare…?..., podsjeti Ljubica svoga supruga… Bili su to najdraži pokloni našim prijateljima…
- Da, Rogaška je osim po mineralnoj vodi i lječilištu poznata i po tvornici kristala. Ima i staklarsku školu odmah uz tvornicu. Rogatec i Rogaška nalaze se s desne, slovenske strane rijeke Sutle, a moje selo s lijeve, hrvatske strane…, nastojao je Tonči što zornije dočarati granično podneblje.
- Vi ste dakle Hrvat? I putujete na odsluženje vojnog roka u Aleksinac, na jugu Srbije? U nimalo zgodno vrijeme, moram priznati. Smijem li znati što ste po zanimanju?
- Svršeni đak gimnazije koja u našoj državi nije službeno priznata i zato moramo u vojsku čim navršimo osamnaest godina…, odgovori Tonči gospodinu Kodrnji isusovački odrješito, ne plašeći se nimalo podrugljivosti koja je mogla uslijediti, ali srećom nije.
- Završili ste gimnaziju u sjemeništu?
- Da, na zagrebačkoj Šalati.
- Svaka čast! Doista se divim neustrašivoj hrvatskoj mladosti.
- I moje poštovanje…, izusti gospođa Ljubica s majčinskom privrženošću te ga još jednom ponudi s osvježavajućim voćem neretvanskog podneblja.
- Uzmite dvije, tri. Samo uzmite. Zato sam ih ponijela. Drago mi je da mogu ponuditi mladića koji u ova bezbožna vremena ima hrabrosti...
- Znate li vi, mladiću, da sam ja također završio vjersku gimnaziju. Samo što je u moje vrijeme to bila najpriznatija škola u državi! Maturirao sam kod fratara na Širokom brijegu u Hercegovini. Vjerujem da ste čuli za Široki brijeg?
- Čuo sam za franjevačku gimnaziju i hercegovačkog pučkog prosvjetitelja fra Didaka Buntića.
- Koji je zbog nesebičnog rada među hercegovačkim pukom prozvan “ocem Hercegovine”. Jeste li razgovarali s kojim hercegovačkim fratrom?
- Ne. Nisam bio u prilici da razgovaram.
- Onda ne možete shvatiti zašto su ti fratri toliko omiljeni kod naroda. To je duga priča. O, da! Nakon položene mature otišao sam na studij u Zagreb. U hrvatskoj metropoli zatekao me Drugi svjetski rat. Hercegovac u meni oduševio se za Nezavisnu Državu Hrvatsku i prijavio me u pozadinsku ustašku postrojbu. Radio sam u vojnom laboratoriju sve dok nisam uvidio da se ustaštvo izrodilo u sebičluk i mržnju, u grijeh i osvetu. Prebjegao sam partizanima, zahvaljujući dobrim vezama sa studentskim drugovima, krležijancima, koje sam podržavao prije rata.
- Podržavali ste Krležu? Znači li to da ste u međuvremenu izgubili vjeru?
- Vidjevši kako se ustaše pozivaju na katoličanstvo bivao sam sve bliži ne toliko komunistima, koliko upravo Krležinom nihilizmu. Istinabog, u partizanima sam također doživio mnoga razočaranja, ali zanos oslobodilačkom borbom, bratstvom i jedinstvom, učini od mene jurišnika među prvim osloboditeljima Zagreba. Uz brojne političke funkcije u poratnim godinama uspio sam diplomirati i oženiti ljepoticu koju sam upoznao na službenom putu u Splitu…. zagrli Rudolf svoju Ljubicu.
- I samo što smo se oženili zadesilo nas neočekivano zlo…, dometne ljubazna supruga.
- U jednom od svojih nebrojenih političkih govora bio sam se previše zanio drugom Visarionovičem Staljinom i zamalo nisam završio na Golom otoku. Čuli ste za Goli otok, zar ne?
- Naši su nam profesori pričali o stradanjima katoličkih svećenika i časnih sestara...
- Velim vam, za dlaku sam izbjegao suđenje i boravak na Golom. Otada se više nisam bavio politikom. Sve do najnovijeg pokreta hrvatskih komunista i studenata, pokreta koji iskazuje narodno zajedništvo u težnji da se prevlada beogradski režim. Traje to od Brijunskog plenuma, kad je Tito uklonio s položaja Aleksandra Rankovića, glavnog nositelja policijske državne vlasti. Samo godinu dana kasnije u javnost je izbila višegodišnja tiha borba protiv unitarizacije, izbila u obliku Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Počeo je izlaziti Hrvatski književni list na kojega sam se odmah pretplatio. Slažem se s autorima tekstova koji tvrde da nema socijalizma s ljudskim likom. Postoji jedino jugoslavenski socijalizam s Golim otokom. Jednooko čudovište koje proždire sve što nije podobno.
- Pazi, Rudolfe, mladić odlazi u armiju, a ti o nekakvoj nepodobnosti. Nikad ne znaš tko te u susjednom kupeu prisluškuje. Pričaj mladom poznaniku radije o tome kako je živjeti među pravoslavnom bratijom. To će mu sigurno biti korisnije u južnoj Srbiji.
- Možda su..., ne možda..., zacijelo su tamošnji Srbi bolji od sisačkih pravoslavaca. U Sisku se danas ne govori toliko o pravoslavlju koliko o samoupravljanju. Srbi samoupravljaju svuda u Hrvatskoj. Hrvat usred Siska, takoreći nadomak Zagrebu, ne smije priznati da je svoj na svome. „Sve je to naše, to je nama naša borba dala“, uvjeravaju nas komšije na svojim krsnim slavama.
- A moraš na slavu... I moraš plesati njihova kola... U protivnom nisi za bratstvo i jedinstvo, proglase te nacionalistom ili Savkinim čovjekom…, nadopuni Ljubica svog supruga, poprativši jedva čujne riječi prstom na ustima.
Bračni par Kodrnja u Vinkovcima se pozdravi s bogobojaznim regrutom i siđe s međunarodnog vlaka na peron prepun putnika. U Tončijev kupe banulo je nekoliko krupnih muškaraca i zauzelo slobodna mjesta bez pitanja ili pozdrava. On se doduše ispočetka samo pravio da spava, ali je ubrzo zatim stvarno zaspao i nije se budio do Beograda gdje je iz vlaka izašla većina putnika. Prilikom otvaranja prozora obrati pažnju na metalnu pločicu s natpisom NE NAGINJI SE VAN na latiničnom i ćiriličnom pismu. To upozorenje namijenjeno je maloj djeci, a možda vrijedi i za njega, prostruji mu mislima popraćenim prizorima slatkog sna u kojima je gospođa Ljubica u liku medicinske sestre previla prostrijelnu ranu iznad njegova koljena, pokrila ga čistom bijelom perinom, obrisala mu znojno čelo, zamračila sobu u donjem krilu dječačkog sjemeništa koje pripada vojnoj bolnici...
Tonči ipak pomoli glavu kroz prozor, ugleda dvije mješovite grupice malih Cigančića kako ispruženih ruku moljakaju putnike: ”Čiko, čikice, može li banka ili dve!”, osvrne se lijevo i desno, ali od željezničke stanice glavnog grada Jugoslavije ugleda samo nekoliko kioska. Mogao bi kupiti novine, dosjeti se i posegne rukom u stražnji džep na hlačama da provjeri ima li još uvijek novac kod sebe. Evo ga, zadovoljno izvuče nekoliko papirnatih novčanica. Nikad nije bio bogatiji. Na oproštajnim domjencima posljednjih dana darivala ga gotovo sva rodbina, najviše dakako tetka u Rogaškoj Slatini, vlasnica gostionice Kod lovca. Nimalo se ne dvoumeći, potrči sada već polupraznim peronom do prvog kioska. Usput ga primami miris senfa i kuhanih hrenovki, odnosno “tople viršle”, kako je stajalo na velikom cjeniku, pa tek onda Politika, dnevni list na ćirilici, čije naslove je uz slasne zalogaje odgonetavao sve do Velike Plane, kad je odložio novine, ispružio se duž jedne strane praznih sjedala i prepustio uspavljujućem kloparanju. Ali nije mogao zaspati. Razmišljao je o župniku koji je služio vojsku u Prizrenu i Pirotu, a nakon odsluženja vojnog roka izdržavao četiri godine kaznu robije u Nišu. Navodno zbog širenja lažne propagande o nadbiskupu Alojziju Stepincu koji je radije ostao bez kardinalskog šešira nego da zauvijek napusti Hrvatsku. O blagopokojnom kardinalu isusovci su govorili kao o svetom čovjeku i najčasnijem Hrvatu. Svojim je odlučnim značajem utjecao na djelovanje Katoličke akcije koja je pod geslom žrtva-euharistija-apostolat širila duhovnu obnovu. Dosljedan svojim načelima nije popuštao ni ustaškom poglavniku Anti Paveliću, ni partizanskom maršalu Josipu Brozu Titu. Dotični župnik zauzimao se u vojsci za istinu o Stepincu.
Izdržao je zbog toga najtežu kaznu robije u Nišu, na jugu Srbije. Izdržao je svemu usprkos, za razliku od brojnih bogoslova koji su podlegli i prodali Učitelja za manje od trideset srebrnjaka…
Tonči također putuje na jug Srbije i ne smije iznevjeriti svog Učitelja.
- Ne smije, ne smije!
Bodrio je samoga sebe od postaje do postaje. Kad je napokon stigao na cilj, dva dana ranije od ostalih “remaca” koji su putovali putničkim vlakom, namjeri se na dvojicu pripadnika vojne milicije koji ga vojnim džipom smjesta odvezoše u drvenu baraku kasarne gdje je s još dvojicom civila iz Slovenije morao dvije noći čekati na oprašivanje protiv buha, stjenica i ostale gamadi, na službeno primanje u Jugoslavensku narodnu armiju i obredno šišanje na nulericu.
Aleksinac grad u Srbiji, 30 kilometara sjeverno od Niša, a 200 kilometara južno od Beograda
POD OTVORENIM NEBOM
U vojsci nije Tonči imao drugih briga osim da pazi na svoje rublje, maramice, čarape, sivomaslinaste uniforme i čizme. Da brižno zaključava ormarić i nikome ne posuđuje knjižicu Nasljeduj Krista koju je ponio sa sobom. Bilo je s njim u istoj kasarni, ali u drugim vodovima i četama, još petero sjemeništaraca i bogoslova, po jedan iz splitske, zadarske i riječke nadbiskupije, dvojica iz ljubljanske, te jedan pravoslavni “popo” iz Smedereva. Upoznao se sa svakim od njih, ali s nijednim nije posebno prijateljevao, pogotovo ne za vrijeme obuke prvih tjedana i mjeseci, kad su ih desetar Vasić, stariji vodnik Todorić i zastavnik Koštunica do iznemoglosti učili borbenim vještinama. Svake večeri moglo se između kreveta čuti jedno te isto mumljanje iscrpljenih “guštera” kako bi svu trojicu prve strijeljali na pravom ratištu. Pogotovo desetara Vasića, kojemu nije bilo dosta divljeg iživljavanja na poligonu te bi nastavljao s junačenjem u spavaonici. Uživao je u razbacivanju jastuka i deka s kreveta koji navodno nisu bili ispravno zategnuti, uživao u kontroliranju ormarića, izbacivanju suhih kobasica, napolitanki ili rakije, a najviše u pronalaženju neprijateljske propagande.
Prilikom jedne premetačine desetar Vasić je u ormariću splitskog bogoslova pronašao Glas Koncila. Jadni se bogoslov toliko uplašio njegove dernjave, popraćene najgorim psovanjem Isusa i Majke Božje, da je na licu mjesta slagao kako mu je novine posudio Tonči. Počela je prava hajka. Desetar je okupio oko sebe nekolicinu doušnika i partijskih fanatika koji su Tončija zbog širenja neprijateljske propagande još iste večeri “ćebovali”, to jest prekrili ga dekom i namrtvo pretukli. Cijelu noć drhturio je u svom krevetu. Ujutro nije mogao otvoriti lijevo oko te je umjesto na poligonu završio u ambulanti. Ostao je tri dana na bolovanju, a kad se posve oporavio, prijavio je desetara Vasića kapetanu bezbednosti Mariću koji je završio vojnu akademiju u Puli.
- Druže kapetane, desetar Vasić nije pokvaren samo kao starješina, on je u biti nečovjek, stoput gori od životinje. Zahvaljujući njegovom ponašanju meni će armija ostati u mračnoj uspomeni društvenog zatočenika.
- Osećaš li se zatočenikom i u mojoj kancelariji?
- Vi se razlikujete od starješina u spavaonici, učionici i na poligonu.
- Ništa ne sme da vam se desi što nije u skladu sa propisom.
- Dešava nam se previše toga mimo propisa, osobito nama iz vjerskih škola. Uzalud vam stalno naglašavanje bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, kad se istovremeno obrušavate na vjeru u kojoj i po kojoj živi većina našeg stanovništva.
Vojnici nekadašnje Jugoslavenske narodne armije u Aleksincu
- Niko nema pravo da maltretiše čoveka zbog verskih osećaja. Jedino sam ja zadužen da razgovaram s pojedincima u cilju njihova osvešćivanja. Vidio si da ne tražim ničije obraćenje. Važno je da znam tko kako veruje, istinski ili tek iz navike. Kad se uverim u nečiju živu veru, ne preostaje mi drugo nego dotičnoga upozoriti da se socijalističko društvo razvija u pravcu odumiranja religije. Uveravam te da s Vasićem ubuduće nećeš imati problema.
Tončiju je nakon obavljena razgovora s kapetanom Marićem izgovaranje ideoloških formula u duhu socijalističkog samoupravljanja bilo stalno na jeziku. Ponavljao je, recitirao i naglašavao ono što se moralo. Nije imao ništa protiv tih tekstova. Kao ni protiv tekstova koje bi pjevali marširajući na trodnevne ili jednotjedne vježbe i gađanje s vatrenim oružjem. U gađanju nije zaostajao za drugima. Zarez na nišanu i mušicu umio je savršeno podići prema cilju. Potom bi opušten ležao na zemlji i promatrao kako se nad njim otvara nebo, kako mu se u velikom svjetlu približava Isus Nazarećanin i znao bi da je još uvijek njegov učenik. Kao onaj koji voli. Voli naposljetku i desetara Vasića. I starijeg vodnika Todorića, koji je jednog ponedjeljka priopćio imena vojnika predodređenih za desetare. Tončijeva imena nije bilo među njima. Umjesto na tečaj u Leskovac bio je premješten u pješadijsku četu novosagrađene kasarne s druge strane Moravice. U velikoj spavaonici dočepao se gornjeg kreveta, i to kreveta uza vanjski zid na kojemu je mnogo sigurnije ležati. Dragiša koji je ležao ispod njega nametao se brbljanjem o svojim tetovažama, pokazujući na prsima bez dlaka velikog orla koji u pandžama drži golu ženu. Navečer, kad je svjetlo već bilo ugašeno, Dragiša bi oponašao lavež pasa. Mora oponašati pse, govorio je, zato jer je u civilu progonio Cigane, a kao vojnik jedne se nedjelje zaljubio u Eminu, Ciganku koja je prodavala upaljače, šibice i kišobrane, te je oponašanjem laveža okajavao svoju progoniteljsku ćud.
U novoj kasarni zastavnik Kilibarda zaduži Tončija da u slobodno vrijeme nauči čitati i pisati dvojicu Srbina, Vukašina i Radomira, dvojicu Šiptara, Azema i Bećira, te dvojicu Cigana, Sinana i Maksima. Tih šestero nepismenjakovića postali su marljivim učenicima. Međutim, što su bivali pismenijima i vještijima u sricanju napisanih rečenica, njihovo je drugarstvo poprimalo svadljivije tonove. Šiptari bi se zbog najmanje sitnice porječkali sa Srbima, a kad bi se razgovaralo o slavnoj srpskoj prošlosti, o Pećkoj patrijaršiji i suvremenom srbiziranju Kosova, razgovor bi obično završavao tučnjavom i curenjem krvi iz razbijenih noseva, presiječenih jezika ili puknutih usnica. Tonči, njihov učitelj i prijatelj, u tim bi svađama ostajao uvijek po strani. Zato su ga svi podjednako cijenili, ali ne i voljeli. Najmanje su ga voljeli srpski učenici, malo više šiptarski, a najviše ciganski, prema kojima je pokazivao posebnu naklonost, možda zbog Emine u koju se zaljubio Dragiša, a sasvim sigurno zato što se nisu pozivali na slavnu prošlost ili čuvenu borbenost, već su bili zadovoljni s onim što jesu. Srećom, nakon završene sedmomjesečne obuke petero učenika otišlo je u prekomandu diljem Jugoslavije, jedino je Maksim bio raspoređen za guljenje krumpira i druge pomoćne poslove u kuhinji. Vrlo brzo sprijateljio se s kuharima te je svog učitelja opskrbljivao najboljim komadima mesa ili kolačima koje su dobivali nedjeljom i praznikom.
Tonči je nedjeljom i praznikom izlazio u grad gotovo sa svima iz svoje spavaonice. Međutim, kao “stari borac” najviše slobodna vremena u gradu provodio bi u društvu s Todorom, bogobojaznim i dragim geodetom iz susjedne spavaonice, koji je nekoliko godina proveo na pravoslavnoj bogosloviji u Beogradu, ali se predomislio i završio studij koji ga čini bezbrižnim i sretnim. Priznavao bi mu to svaki put iznova, uz pljeskavicu s kajmakom, leskovačku mučkalicu, vešalice ili hajdučki ćevap, koje bi zalijevali nikšićkim pivom ili vinom Carica Milica. Uzgred bi načimali teme od lokalnog i egzistencijalnog značenja, dodavajući im začin narodne muzike i nimalo milozvučni glas pevaljke.
- Todore, po kome je Aleksinac dobio ime?
- Verovatno po Aleksiju, glavnom liku popularne legende u srednjem veku. Po čoveku koji je uoči svoje ženidbe ostavio nevestu i otišao u isposnike.
- To se tebi ne bi moglo dogoditi, zar ne?
- Ja sam ostavio isposništvo, premda mi život u bogosloviji nije ličio na to. A deder, reci ti meni, zašto katoličkim popovima nije dozvoljena ženidba?
- Da ne bi stvarali dodatne troškove Crkvi, jer ona je po marksističkoj teoriji feudalno-kapitalistička tvorevina... Pričaj mi što legenda dalje govori o nevjesti?
- Akcenat stavlja na isposništvo kao nešto mnogo vrednije od telesnih užitaka. Aleksij se posle mnogo godina vratio u roditeljsku kuću, i tu, neprepoznat, živio do smrti.
- Isposništvo je bilo neka vrsta čišćenja, oslobađanja od nevjeste koja mu je po svoj prilici bila kupljena...
- Manimo se toga, Tonči bre! Evo pevaljke, prava delikatesa za čoveka od krvi i mesa…, pokušavao je Todor stihoklepački oraspoložiti sugovornika.
- Pevaljke su kao cvijeće na livadi. Tako su me učili moji ispovjednici, daskali iliti duhovnici. Svakoj stvari treba pristupati s ljepše strane, pa i poljubiti ljepoticu, ako se prije toga nismo opredijelili za beženstvo.
- Ti se stvarno nameravaš vratiti u bogosloviju?
- To mi je najiskrenija namjera koju ću, nakon svih nagovaranja kapetana Marića da odustanem od nje, sada puno lakše ostvariti.
- I misliš se jednog dana zapopiti bez popadije?
- Znadeš li ti da je riječ pop nastala kao skraćenica latinske izreke o najsiromašnijem stvorenju na svijetu? Što će mi takvome popadija? Neće mi trebati ni kuharica. Živjet ću iz ljubavi prema svojim ovcama, ovnovima i janjcima. Oni će me hraniti i grijati. Kao što dolikuje dobrom pastiru, zar ne?
- Zavitlavaš me, Tonči bre! Zar misliš da ne znam kako žive katolički popovi. Mnogo bolje od pravoslavnih. Naši imadu familije i moraju Bogu pevati u crkvi i kod kuće...
- Kod nas prednost dajemo liturgiji riječi, čitanju i recitiranju.
- Nije tačno. Prednost dajete liturgiji velikog hrvatstva. Čoveče, pratiš li ti šta se događa u Hrvatskoj? Hrvatski komunisti ustali su protiv Tita, a predvode ih studenti, što me podseća na studentske demonstracije u Beogradu pre tri godine. Znadeš li kako su završile? Izlaskom specijalnih kordona milicije na Bulevar revolucije, Brankov most i Studentsko naselje u Novom Beogradu... Završile su šmrkovima i suzavcem…
- Želiš kazati da bi tako moglo završiti i Hrvatsko proljeće?
- Nije to nikakvo proljeće. To je maspok, masovni kontrarevolucionarni pokret, koji ne zavređuje drugo nego da bude najstrože osuđen.
- Ja nisam za kažnjavanje. Kažnjavanjem se mržnja samo povećava.
Za te i takve izjave Tončijevi sugovornici imali su sve manje sluha. Srpska štampa, radio i televizija donosili su iz dana u dan zloslutne vijesti o javnim nastupima Savke Dapčević-Kučar, Mike Tripala, Ivana Zvonimira Čička, Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Franje Tuđmana i velikog broja članova Matice hrvatske. U kasarni se o hrvatskim komunistima pričalo sve najgore. Hrvatskim vojnicima nije bilo ugodno slušati svakodnevne klevete, zato su s pravom zavidjeli “starim kvrgama” koji su nad svojim krevetima držali civilna odijela i čekali dan kad će biti otpušteni iz Jugoslavenske narodne armije.
.....
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola