U tekstu „Geografska anatomija propale države: Slučaj Hrvatska“, objavljenom na portalu stav.ba dr. Jahja Muhasilović gradi argument na tvrdnji da Hrvatska „nije država u funkcionalnom, geopolitičkom smislu“, nego „logistička noćna mora“ i „ekonomski neodrživ projekt“ koji navodno opstaje dok traje „infuzija“ vanjskog centra moći, danas Bruxellesa. Na prvu loptu uvredljivo, bez osobito uvjerljivih argumenata, no nisu to jedini promašaji Muhasilovićeva teksta na Stav.ba. Ima ih ih je čitava kanonada.
Središnja metafora teksta je geometrija države kao „kifle/pereca“ bez „strateške dubine“, pri čemu se iz oblika teritorija izvodi zaključak o dugoročnoj nefunkcionalnosti, ovisnosti Zagreba o BiH i „fatalizmu“ infrastrukture. U tom okviru autor tvrdi da je povezivanje zemlje nužno preskupo i politički motivirano, pa autocestu A1 opisuje kao čin „očaja“ čija se cijena „nikad neće vratiti“ kroz cestarine.
Treća linija argumenta je socioekonomska: Hrvatska se prikazuje kao zemlja „turističkog feudalizma“ koja „ne proizvodi ništa“ nego „iznajmljuje geografiju“, pri čemu se radna struktura karikira u „naciju konobara i sobarica“, a kontinentalna unutrašnjost opisuje kao demografsko „groblje“. Zaključno, autor govori o „dužničkom ropstvu“, „Potemkinovu selu EU“ i Hrvatskoj kao „resortu“ koji ima samo sezone, ne budućnost.
Cerićev odgovor – stav vrijedan pažnje i respekta
Muhasilovićev tekst u Hrvatskoj nije izazvao osobite reakcije, no reagirao jebivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u Komentaru dana na portalu Avaz.ba. Kako Cerić odgovara Muhasiloviću i zašto je to politički važnije nego što izgleda?
U „Komentaru dana“ na Avaz.ba Mustafa ef. Cerić ne ulazi u nadmetanje uvredama, nego tematizira disciplinu javnog govora: Muhasiloviću priznaje „britkost“ i „hrabrost“, ali inzistira na „mjeri“, uz tezu da opisivanje Hrvatske kao „vještačke tvorevine“ ili „geopolitičke anomalije“ nije analiza nego „retorička presuda“ koja proizvodi bijes i zatvara prostor racionalnoj politici.
Cerić pritom izričito priznaje da hrvatska politika prema BiH može imati „dvostruke standarde“ i da o tome treba govoriti „jasno, argumentirano i bez iluzija“, ali upozorava da se u Zagrebu ono što se piše u Sarajevu često čita kao stav „svih Bošnjaka“, pa retoričko pretjerivanje prelazi u regionalni politički problem.
Kritičko osporavanje iz hrvatske pozicije: gdje Muhasilovićev okvir puca?
Prvi je problem metodološki: tekst polazi od zemljopisnog determinizma, kao da oblik teritorija automatski proizvodi političku i ekonomsku neodrživost. U geopolitici se „strateška dubina“ doista koristi kao pojam, ali njezino odsustvo nije presuda o nepostojanju države, nego varijabla koja se kompenzira institucijama, savezima, tehnologijom, infrastrukturom i međunarodnim režimima. Hrvatska je upravo primjer takve kompenzacije: članica je EU i NATO-a te je od 1. siječnja 2023. u eurozoni i Schengenu, što bitno mijenja sigurnosne i ekonomske parametre u odnosu na klasične, „hard power“ geopolitičke modele iz 19. i 20. stoljeća.
Drugi je problem činjeničan: tvrdnja da je Hrvatska „dužnički rob“ ne korespondira s aktualnim fiskalnim pokazateljima. Prema Eurostatu, udio javnog duga Hrvatske u BDP-u iznosio je 57,2% u trećem tromjesečju 2025., dakle znatno ispod prosjeka eurozone (88,5%) i daleko od zemalja koje objektivno nose obilježja kronične prezaduženosti. Europska komisija u prognozi (jesen 2025.) očekuje da će se hrvatski omjer duga kretati oko 56% i u sljedećim godinama, što je suprotno narativu o spiralnom slomu.
Treći je problem logički skok od infrastrukturne cijene do „nepovratnosti“ kao dokaza neodrživosti. Infrastruktura u modernim državama nije samo poslovni pothvat koji se mjeri isključivo povratom kroz cestarine, nego javno dobro koje smanjuje transakcijske troškove, integrira tržište rada, povećava otpornost opskrbnih lanaca i smanjuje regionalne nejednakosti. Usto, ključna Muhasilovićeva slika o nužnom „rezanju kroz BiH“ radi spajanja teritorija danas je bitno slabija nego prije: Pelješki most otvoren je 26. srpnja 2022. i upravo je projektiran da poveže jug zemlje bez graničnog prelaska kod Neuma; Europska komisija ga eksplicitno opisuje kao spoj Dubrovnika i juga s ostatkom kopna, uz 85% EU sufinanciranja.
Četvrti je problem karikaturalna ekonomija „resorta“. Da, turizam je velik i nosi rizike sezonalnosti, pritiska na stanovanje, produktivnosti i vanjske šokove, ali to nije isto što i tvrdnja da država „ne proizvodi ništa“. Službeni satelitski račun turizma DZS-a pokazuje da je izravna bruto dodana vrijednost turizma u 2022. iznosila 10,54% ukupne BDV, što je mnogo, ali nije cijela ekonomija, a razlika između izravnog i ukupnog učinka upravo je razlog zašto ozbiljna rasprava mora biti precizna, a ne metaforička. Istodobno, Hrvatska u europskim usporedbama realno konvergira: DZS, pozivajući se na Eurostatove PPP pokazatelje, navodi da je BDP po stanovniku (PPS) u 2024. dosegnuo indeks 78 (EU=100), uz vidljivo poboljšanje u odnosu na 2022., što ne izgleda kao zemlja „bez supstance“, nego kao zemlja s problemima, ali i trendom približavanja.
Peti je problem retorička strategija: Muhasilović stalno zamjenjuje analitičke kategorije moralnim presudama („pljačka“, „feudalni Zagreb“, „uhljebi“, „kmetovi“, „Potemkinovo selo“), čime tekst postaje pamflet. Takav stil može mobilizirati publiku, ali slabo objašnjava realnost i, kako Cerić precizno dijagnosticira, proizvodi politički učinak koji nije nužno u interesu ni BiH ni Hrvatske, jer stvara dojam da je ponižavanje susjeda zamjena za argument.
Što bi bila ozbiljna rasprava o hrvatskim slabostima bez pamfleta
Kritika Hrvatske može i treba biti tvrda, ali mora biti mjerljiva: demografija, regionalne nejednakosti, produktivnost, korupcijski rizici, ovisnost o uslugama, stambena kriza na obali, administrativna fragmentacija. No iz tih problema ne slijedi da je država „geopolitički incident“ niti da je njezina geometrija „smrtna presuda“. Upravo su članstvo u EU/NATO, euro i Schengen, te velika infrastrukturna ulaganja (poput Pelješkog mosta) mehanizmi kojima se male i „nezgodno“ oblikovane države stabiliziraju i razvijaju u 21. stoljeću.
Cerićev „edeb“ kao korisna lekcija i za Zagreb i za Sarajevo
Ako se Muhasilovićev tekst čita iz Hrvatske, njegov najveći problem nije to što otvara neugodne teme, nego što ih zatvara u unaprijed zadanu presudu. Cerićev odgovor je zato, paradoksalno, važniji od same polemike: podsjeća da se u regiji riječi vrlo brzo pretvaraju u „dokaze“ o kolektivnim namjerama, pa je mjera preduvjet politike, a ne ukras. U tom smislu, najbolji hrvatski odgovor nije protupamflet, nego hladna činjenica da Hrvatska ima ozbiljne strukturne probleme, ali fiskalno nije slomljena, institucionalno je ukotvljena u EU i NATO, a logističke „fatalizme“ sustavno rješava infrastrukturom i integracijama, što je suprotno tezi o neodrživosti kao sudbini.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano