Postoje državni praznici oko kojih nema mnogo dvojbi. Nova godina je Nova godina. Božić je Božić. Uskrs je Uskrs. Ljudi uglavnom znaju zašto su slobodni, što slave i što će tog dana jesti.
A onda postoji 22. lipnja.
Dan antifašističke borbe.
Praznik koji svake godine u Hrvatskoj uspije postići gotovo nemoguće: pretvoriti jedan slobodan dan u nacionalni seminar iz povijesti, ideologije, identiteta, političke teorije, obiteljske genealogije i kolektivne psihoanalize.
Malo koja država uspijeva toliko energije uložiti u raspravu o događaju starom više od osamdeset godina. U Hrvatskoj je to postalo svojevrsni nacionalni sport. Čim kalendar pokaže 22. lipnja, otvaraju se rovovi. Ne oni iz Drugoga svjetskog rata, nego oni na društvenim mrežama, televizijama, portalima i kavama koje se pretvaraju u povijesne konferencije.
Odjednom svi postaju stručnjaci.
Susjed koji jučer nije znao gdje se nalazi Sisak danas detaljno objašnjava geopolitičke okolnosti napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez. Rođak koji jedva prati rezultate nogometne reprezentacije preko noći postaje autoritet za partizanski pokret. Političari, naravno, dolaze kao šlag na tortu i potvrđuju da u Hrvatskoj postoji mnogo tema oko kojih se ne možemo složiti, ali da je povijest svakako među najunosnijima.
Ironija cijele priče jest da je Hrvatska danas vjerojatno jedna od rijetkih država u Europi u kojoj se prošlost ponaša kao da je budućnost.
Dok ostatak kontinenta raspravlja o umjetnoj inteligenciji, energetici, obrambenoj politici, demografiji i tehnološkoj konkurentnosti, mi i dalje vodimo bitke za interpretaciju događaja iz 1941. godine. Ponekad se čini da smo pronašli način putovanja kroz vrijeme, ali samo u jednom smjeru.
Naravno, ne treba podcjenjivati važnost antifašizma. Antifašizam nije samo povijesna činjenica nego jedan od temeljnih političkih i civilizacijskih stupova moderne Europe. Nakon Drugoga svjetskog rata upravo je antifašistička pobjeda stvorila politički okvir iz kojeg su nastali današnja Europska unija, suvremena demokracija i koncept ljudskih prava kakve poznajemo.
Ali Hrvatska nikada nije bila zadovoljna jednostavnim odgovorima.
Mi smo narod koji od svakog povijesnog događaja može proizvesti najmanje tri međusobno suprotstavljene interpretacije, pet političkih sukoba i deset televizijskih emisija.
U tom smislu, 22. lipnja nije samo praznik. To je godišnji tehnički pregled hrvatskog odnosa prema povijesti.
Toga dana ne obilježavamo samo osnivanje prvog partizanskog odreda u šumi Brezovica. Mi zapravo provjeravamo jesmo li se kao društvo pomaknuli s mjesta.
Rezultati tog pregleda uglavnom su slični kao kod starog automobila kojemu se iz godine u godinu krpaju isti kvarovi.
Nije idealno, ali još uvijek nekako vozi.
Posebnu draž cijeloj priči daje činjenica da velik broj građana zapravo ne zna što se točno obilježava. Mnogi znaju da je neradni dan. Neki znaju da ima veze s Drugim svjetskim ratom. Poneki znaju da je riječ o Sisku i Brezovici. A najveći broj građana iskreno zna samo da će trgovine raditi skraćeno i da bi možda trebalo kupiti kruh dan ranije.
To je možda i najiskreniji odnos prema državnim praznicima.
Dok političke elite vode velike bitke za povijesnu interpretaciju, običan građanin vodi vlastitu bitku s cijenama goriva, ratom s inflacijom i kroničnim manjkom vremena.
Dok jedni raspravljaju o 1941., drugi pokušavaju izračunati koliko će ih koštati tjedan dana na moru.
I upravo se tu krije najveći hrvatski paradoks.
Država koja se često ne može dogovoriti oko svoje prošlosti uglavnom se vrlo lako složi oko svoje sadašnjosti. Većina građana bez obzira na ideološke razlike zna da su stanovi preskupi, da su prometne gužve nepodnošljive, da je birokracija neumorna i da je pronalazak parkirnog mjesta u Zagrebu složeniji od većine političkih rasprava.
Možda bi upravo zato 22. lipnja trebalo promatrati drukčije.
Ne kao dan podjela nego kao podsjetnik koliko je opasno kada društva prestanu razgovarati i počnu se međusobno isključivati.
Jer povijest nas, ako išta uči, uči da ekstremi uvijek obećavaju jednostavna rješenja za složene probleme. A jednostavna rješenja gotovo uvijek završe vrlo komplicirano.
Na kraju, možda je najveća ironija Dana antifašističke borbe činjenica da se oko njega desetljećima vodi politička borba.
Praznik posvećen borbi protiv jedne ideologije pretvorio se u trajnu borbu oko interpretacije povijesti.
U zemlji koja obožava simboliku to je gotovo poetski.
I zato će Hrvatska i ove godine obilježiti 22. lipnja onako kako to već tradicionalno čini: polaganjem vijenaca, držanjem govora, objavljivanjem priopćenja, vođenjem beskrajnih rasprava i uvjeravanjem protivnika da upravo oni ne razumiju povijest.
A negdje između svega toga obični će građani iskoristiti slobodan dan, otići na izlet, roštilj ili more i pokazati možda najveću hrvatsku političku mudrost.
Da ponekad nije potrebno pobijediti u raspravi.
Dovoljno je uživati u neradnom danu.
....
Tekst: Vidmir Raič
Foto: AI generirano