Kako smo zamijenili krumpir za teške metale
Ponosno srce Like, kolijevka Nikole Tesle, oaza svježeg zraka i... najnoviji, inovativni open-air deponij toksičnih gadosti. Zaboravite na lički krumpir, škripavac i medvjede. Glavni izvozni proizvod našeg kraja postala je tišina, a glavni uvozni, tuđe smeće.
Evo kako izgleda masterplan uništavanja vlastitog dvorišta u režiji lokalnih vizionara.
Kako Velebit u tri laka koraka fekalizirati.
Način na koji se otpad izlijeva u Gospiću i okolici nije samo ekocid; to je umjetnost. Tko kaže da Hrvatska nema strategiju gospodarenja otpadom? Ima je, i ona glasi: "Vozi miško, dok nitko ne gleda."
Logistika pod okriljem noći,..Otpad se ne izlijeva u podne, pred kamerama?! Što je vama? Kamioni, teški kao savjest onih koji su ih naručili, krstare lokalnim cestama u gluho doba noći. Registracije su, naravno, prljave od blata sasvim slučajno.
Krški fenomeni kao kante za smeće?
Zašto graditi moderne spalionice i centre za reciklažu kada nam je majka priroda dala vrtače, jame i ponikve? Zemlja će to već nekako "profiltrirati" do podzemnih voda. Uostalom, malo teških metala u jutarnjoj kavi daje onu pravu, mušku aromu.
"To nije otpad, to je oplemenjivač tla": Kad ih se pritisne, lokalni alkemičari će vas uvjeravati da ta smrdljiva, crna tekućina zapravo potiče rast ličkog krumpira. Uskoro će nam krumpiri svijetliti u mraku, pa ćemo uštedjeti i na javnoj rasvjeti. Teslin zavičaj, nema što!
E sad, pazi, gle, zavjet šutnje na lički način!
Kako je moguće da usred regije koja živi od prirode nikne kemijski koktel, a da nitko ne digne glas? Odgovor je jednostavan: Zakon spojenih posuda (i rodbinskih veza).
I onda dođe inspekcija s mrenom na očima!
Ekološki inspektor ne vidi ništa sporno jer, čuda li, kamione vozi kum od šogora, a koncesiju je potpisao bratić iz poglavarstva. U Gospiću se ne kaže sukob interesa, nego "pomozi bližnjem svom" da baš nije sirotu na sramotu.
ilustracija: Marija Štrajh i AI
Građani pak šute jer znaju kako sustav funkcionira. Ako danas prijaviš smrad i izljev, sutra će ti dijete dobiti otkaz u komunalnom, a prekosutra će ti inspekcija zatvoriti OPG jer ti fali jedan pečat iz 1998. godine.
Lokalni šerifi plaćaju PR članke novcem poreznih obveznika, dok se o ekocidu šapće samo po kafićima. Smrad se ne može fotografirati, pa se svi prave da imaju kronični rinitis.
I sad majketi brutalna istina grr.
Da živimo u društvu u kojem riječ "obraz" ima ikakvo značenje, danas bismo gledali masovne ostavke. Trebali bi odstupiti svi: od gradonačelnika koji spava zimski san dublji od ličkog medvjeda, preko komunalnih redara koji su iznenada izgubili osjetilo mirisa, do direktora nadležnih poduzeća pa do ministara, dužnostika i premijera!
Ali ostavke? Ha?
Njihove su fotelje ergonomski prilagođene njihovim stražnjicama i premazane najjačim industrijskim super-ljepilom. Oni ne daju ostavke, oni "osnivaju povjerenstva za utvrđivanje činjeničnog stanja". Do trenutka kada povjerenstvo zaključi da "možda malo smrdi", otpad će se već integrirati u DNK lokalnog stanovništva.
Gospodo na vlasti, budimo brutalno iskreni!
Pretvorili ste biser prirode u septičku jamu za tuđi profit.
Prodali ste zdravlje vlastitih građana, a i vlastite djece, za par provizija i mir u koalicijskoj kući. Niste vi nikakvi lideri ni vizionari, vi ste obični trgovački putnici koji prodaju vlastitu djedovinu u bescjenje.
Dajte ostavke. Ne zato što imate srama, dokazali ste da ga nemate, nego zato što je Lika preživjela i Turke, i Mlečane, i razne ratove, ali vašu "ekološku viziju" preživjeti neće.
Spakirajte svoje kofere, ponesite sa sobom i bačve onog što ste pod okriljem noći istovarili, i idite.
Samo pazite kuda vozite, možda naletite na krater koji ste sami iskopali.
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh