Države se ne stvaraju knjigama. Ne nastaju između korica, ne brane se fusnotama i ne stječu međunarodno priznanje zato što je neki pisac, povjesničar ili politički mislilac uvjerljivo obrazložio njihovo pravo na postojanje. Hrvatska je svoju suvremenu državnu samostalnost ostvarila političkim odlukama, demokratskim izborima i referendumom, ustavnopravnim postupcima, diplomacijom te, u krajnjoj instanci, obranom zemlje u ratu. Hrvatski sabor donio je Ustav Republike Hrvatske 22. prosinca 1990., građani su se 19. svibnja 1991. referendumom izjasnili o državnoj samostalnosti, a Sabor je 25. lipnja donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Nakon tromjesečnog moratorija, 8. listopada 1991. raskinute su državnopravne veze na temelju kojih je Hrvatska bila u sastavu dotadašnje SFRJ.
Pa ipak, mnogo prije nego što je hrvatska država mogla biti proglašena, morala je postojati Hrvatska koju je bilo moguće zamisliti. Moralo je postojati ime koje će različiti ljudi prihvatiti kao svoje, morao je nastati zajednički jezični prostor, trebalo je oblikovati predodžbu teritorija, povijesti, političkih prava i institucija. Trebalo je objasniti zbog čega stanovnici Zagreba, Splita, Varaždina, Dubrovnika, Osijeka ili nekog dalmatinskog otoka, premda su stoljećima živjeli u različitim administrativnim, državnim i kulturnim okolnostima, mogu sebe razumjeti kao pripadnike iste političke zajednice. I naposljetku, trebalo je odgovoriti na najteže pitanje: zašto ta zajednica ima pravo sama odlučivati o svojoj političkoj sudbini? Odgovori na ta pitanja nastajali su stoljećima, a dio njih upravo u knjigama.
Prije države postoji ideja o državi
To je polazište ovoga feljtona. Nećemo pokušavati dokazati da su Pavao Ritter Vitezović, Ljudevit Gaj, Janko Drašković, Ante Starčević, Stjepan Radić, Ivo Pilar, Miroslav Krleža, protagonisti Hrvatskoga proljeća ili Franjo Tuđman pisali različita poglavlja jedne unaprijed određene knjige čiji je posljednji list morao biti 1991. godina. Takva bi interpretacija bila privlačna, ali povijesno pogrešna. Ljudi koji su živjeli 1700., 1832., 1861. ili 1918. nisu poznavali budućnost. Nisu znali da će postojati Kraljevina SHS, NDH, socijalistička Jugoslavija, Ustav iz 1974., Hrvatsko proljeće, višestranački izbori 1990. ili referendum iz 1991. Njihove političke zamisli nastajale su kao odgovori na probleme vlastitoga vremena.
Vitezovićeva Hrvatska nije bila Hrvatska Franje Tuđmana. Draškovićeva politička autonomija nije bila Starčevićeva ideja državnog prava. Radićeva republika nije bila komunistička federalna Hrvatska. ZAVNOH nije anticipirao višestranačku parlamentarnu demokraciju, a ljudi Hrvatskoga proljeća 1971. nisu svi dijelili istu predodžbu konačnoga odnosa Hrvatske prema Jugoslaviji. Upravo zato povijest hrvatske državne ideje postaje zanimljiva: država koju danas smatramo samorazumljivom zapravo je rezultat dugog procesa u kojem su se neke ideje održale, neke nestale, neke međusobno sukobile, a neke su nakon desetljeća ili stoljeća dobile sasvim novo značenje.
Nacija se najprije mora naučiti prepoznavati
Jedan od najvažnijih procesa moderne europske povijesti bilo je stvaranje nacija. To ne znači da prije 19. stoljeća nisu postojali Hrvati, Francuzi, Mađari, Nijemci ili Talijani. Znači nešto drugo: moderna nacija pretpostavlja da velika zajednica ljudi koji se međusobno osobno ne poznaju ipak vjeruje da pripada istoj političkoj zajednici. Za to je potrebna svojevrsna infrastruktura identiteta: zajednički jezik i pismo, novine, knjige, škole i institucije koje mogu širiti iste pojmove među stanovništvom različitih krajeva, povijest koja stanovniku jednoga područja govori da događaje iz nekoga drugog područja treba doživljavati kao dio vlastite prošlosti, kao i zajednički junaci, simboli, politički mitovi, porazi i pobjede.
U hrvatskom slučaju proces nacionalne integracije posebno je složen zato što hrvatski povijesni prostor stoljećima nije bio politički ni administrativno jedinstven. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija prolazile su kroz različite institucionalne i državne režime, pa je upravo prevladavanje regionalnih posebnosti bilo jedan od ključnih problema moderne hrvatske nacionalne integracije. Zato će u ovoj seriji jedna mala pravopisna knjižica biti jednako važna kao velika politička rasprava. Prije nego što ljudi mogu zajednički tražiti državu, moraju imati mogućnost zajednički razgovarati o njoj.
Od slova do suverenosti
Na prvi pogled može se činiti pretjeranim staviti Gajevu „Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ u isti povijesni niz s Ustavom Republike Hrvatske ili dokumentima o samostalnosti. Jedno govori o slovima, drugo o državi, ali upravo između tih dviju točaka nalazi se tema cijeloga feljtona. Standardizacija jezika nije administrativna sitnica. Ona omogućuje nastanak nacionalne javnosti. Kada ljudi iz različitih krajeva čitaju iste novine, iste političke članke, istu književnost i iste povijesne rasprave, postupno nastaje prostor zajedničke komunikacije, a kulturna se zajednica počinje pretvarati u političku.
Nakon jezika dolazi politički program. Janko Drašković u „Disertaciji“ već početkom tridesetih godina 19. stoljeća povezuje pitanje jezika s upravom, teritorijalnim povezivanjem hrvatskih zemalja, gospodarstvom i političkom autonomijom. Potom pravaštvo Ante Starčevića i Eugena Kvaternika radikalizira pitanje: ako Hrvatska ima povijesni politički individualitet, iz čega proizlazi pravo drugih političkih središta da odlučuju umjesto nje? Sljedeći korak čini Stjepan Radić. Povijesno pravo više nije dovoljno; država mora proizlaziti iz volje naroda. Hrvatsko pitanje time se iz područja povijesnih povelja i saborskih prava premješta u prostor demokratske legitimacije.
Nije isto tvrditi da Hrvatska ima pravo na državnost zato što ga je imala u prošlosti i tvrditi da Hrvatska ima pravo na državnost zato što njezini građani ili politički narod žele sami odlučivati o svojoj budućnosti. Moderna hrvatska državnost sadržavat će oba argumenta.
Država kao povijest – i država kao volja građana
U hrvatskoj političkoj tradiciji neprestano su se dodirivala dva izvora legitimnosti. Prvi je povijest. Hrvatsko Kraljevstvo, Hrvatski sabor, institucija bana, odnosi s Ugarskom i Habsburškom Monarhijom, povijesne zemlje i kontinuitet hrvatskoga političkog imena stoljećima su korišteni kao dokaz da Hrvatska nije samo zemljopisna oznaka ili kulturna regija, nego politička zajednica s vlastitim povijesnim pravima.
Drugi izvor legitimnosti postala je narodna suverenost. Moderna demokratska država više se ne može opravdati samo poveljama iz srednjega vijeka. Njezina legitimnost proizlazi iz slobodno izražene volje građana. Ta je evolucija vidljiva i u ustavnom jeziku suvremene Hrvatske, koji povezuje hrvatsku povijesnu državnost s demokratskim poretkom, narodnom suverenošću i građanskim pravima. Referendum iz svibnja 1991. zato ima posebno mjesto u završnici priče koju ćemo pratiti: put koji je u 19. stoljeću počinjao raspravama o tome postoji li hrvatsko državno pravo završavao je pitanjem koje pripada sasvim drugoj političkoj epohi – što žele građani Hrvatske?
Ali povijest Hrvatske nije ravna crta
Ovdje nastaje najveća metodološka opasnost ovakvoga feljtona. Ako iz povijesti odaberemo samo tekstove koji odgovaraju današnjoj slici Hrvatske, možemo vrlo lako proizvesti mit o neprekinutoj nacionalnoj borbi koja navodno počinje u srednjem vijeku i nezaustavljivo vodi prema 1991. Takve povijesti gotovo uvijek imaju isti problem: prošlost prikazuju kao da je znala što će se dogoditi u budućnosti.
A nije znala. Hrvatski političari i intelektualci zastupali su vrlo različite projekte. Jedni su budućnost Hrvatske vidjeli unutar Habsburške Monarhije, drugi u federaliziranoj monarhiji, treći u južnoslavenskoj zajednici, četvrti u samostalnoj hrvatskoj državi. Radić je razvijao republikanski i federalistički program. Krleža je hrvatsko pitanje povezivao s ljevicom i jugoslavenskim federalizmom. Komunistički pokret izgradio je federalnu Hrvatsku unutar socijalističke Jugoslavije. Dio disidenata tražio je demokratizaciju federacije, drugi sve veću hrvatsku suverenost, a treći samostalnu državu. Čak ni krajem osamdesetih nije postojala samo jedna moguća budućnost Jugoslavije. Zato ćemo knjige čitati iz njihova vremena, a ne iz perspektive konačnog rezultata.
Zašto u serijalu neće biti samo „državotvornih“ autora
Ako bismo pod naslovom „Knjige koje su stvorile Hrvatsku“ okupili samo Vitezovića, Starčevića, Pilara i Tuđmana, dobili bismo urednu priču, ali ne i dobru povijest. Moderna hrvatska država nasljeđuje više tradicija: tradiciju hrvatskoga povijesnog i državnog prava, liberalnu ideju građanskih sloboda, radićevski republikanizam i načelo narodne suverenosti, antifašističku odluku da Hrvatska bude zasebna federalna politička jedinica, iskustvo Hrvatskoga proljeća i njegovih zahtjeva za većom gospodarskom, političkom i nacionalnom autonomijom te demokratsku tranziciju potkraj osamdesetih i početkom devedesetih.
Zbog toga će u ovoj biblioteci biti mjesta i za autore koji nisu željeli Hrvatsku kakvu danas poznajemo. To nije proturječje, nego smisao serijala. Moderna država nije proizvod jedne ideološke genealogije, već rezultat preklapanja različitih političkih tradicija koje su se međusobno sukobljavale, nadopunjavale i povremeno isključivale.
I Krleža pripada priči o stvaranju Hrvatske
Možda će upravo izbor Miroslava Krleže nekome izgledati neobično. Zašto bi u serijalu o knjigama koje su stvarale hrvatsku državu bio autor koji nije bio zagovornik pravaške nacionalne države i koji je značajan dio svojega života djelovao unutar jugoslavenskoga kulturnog prostora? Zato što je hrvatska država nešto više od zahtjeva za državnom granicom. Krleža je sudjelovao u oblikovanju moderne hrvatske kulturne samosvijesti, a njegova kritika monarhističke Jugoslavije, hrvatskoga provincijalizma, političkih mitova i nacionalne samozavaravajuće romantike pripada procesu u kojem je hrvatsko društvo učilo kritički misliti samo o sebi.
Ista logika vrijedi za ZAVNOH. Ako bismo iz priče o hrvatskoj državnosti izbacili cijelo razdoblje od 1945. do 1990., dobili bismo povijesnu prazninu upravo ondje gdje je Hrvatska imala definirani republički teritorij i vlastite institucije unutar jugoslavenske federacije. To ne znači poistovjećivati komunistički poredak s liberalnom demokracijom niti prešućivati represiju, nego priznati institucionalnu činjenicu da je Republika Hrvatska 1990. demokratizirala postojeću republičku strukturu, a nije počinjala od administrativne nule.
Ni NDH ne može biti jednostavno preskočena
Serijal će morati otvoriti i najteže pitanje hrvatske državne tradicije: Nezavisnu Državu Hrvatsku. NDH je od 1941. do 1945. nosila hrvatsko državno ime, ali je bila fašistička i ustaška diktatura, povezana s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom te odgovorna za sustavni progon i masovne zločine nad Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima. Zbog toga njezino postojanje ne može biti jednostavno uključeno u demokratsku državotvornu genealogiju suvremene Republike Hrvatske, ali ne smije biti ni izbrisano iz povijesti.
Upravo će knjige Franje Tuđmana, osobito njegova nastojanja da razdvoji ideju hrvatske države od identifikacije hrvatske državnosti s ustaškim režimom, pokazati koliko je trauma Drugoga svjetskog rata ostala važna za politiku krajem 20. stoljeća. Jedno od ključnih pitanja feljtona zato neće biti samo tko je zagovarao hrvatsku državu, nego i kakvu je državu zagovarao. To je bitna razlika, jer država sama po sebi nije moralna kategorija. Može biti demokratska ili diktatorska, uključiva ili isključiva, pravna ili represivna. Nacionalna samostalnost odgovara na pitanje tko odlučuje; demokracija i vladavina prava odgovaraju na još važnije pitanje – kako se odlučuje i koja prava pripadaju onome tko se s većinom ne slaže.
Koje knjige ulaze u ovu biblioteku?
Ovaj feljton zato nije izbor „najboljih hrvatskih knjiga“ niti književni kanon. Kriterij neće biti estetska vrijednost ni današnja popularnost. Neke knjige koje ćemo analizirati danas čita relativno uzak krug stručnjaka, neke nikada nisu bile masovno čitane, a pojedini tekstovi tehnički uopće nisu knjige. Kriterij je povijesni učinak na oblikovanje političke zajednice.
U serijal će ulaziti tekstovi koji su pomogli oblikovati hrvatski povijesni prostor, pridonijeli jezičnoj i kulturnoj integraciji, formulirali hrvatsko političko ili državno pravo, demokratizirali ideju nacionalne suverenosti, analizirali položaj Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji ili jugoslavenskim državama, oblikovali federalnu hrvatsku državnost, povezali hrvatsko pitanje s liberalizmom, republikanizmom ili antifašizmom ili neposredno utjecali na politički program iz kojega je nastala suvremena samostalna država. Zato će uz klasične knjige biti obrađene političke brošure, programski tekstovi, govori, ustavi i dokumenti. Neki tekstovi postaju važniji od knjiga upravo zato što su iz ideje prešli u instituciju.
Knjiga ima autora, a država mora imati građane
Postoji još jedna granica koju vrijedi postaviti već na početku. Knjigu može napisati jedan čovjek, državu ne može. Najutjecajniji politički mislilac može naciji dati rječnik, definirati neprijatelja ili saveznika, formulirati pravo na samoodređenje, predložiti ustavni model ili stvoriti simbolički jezik kojim će se buduće generacije koristiti. Ali legitimna moderna država traži nešto drugo: političku odluku zajednice.
Zato je za suvremenu Hrvatsku prijelomni trenutak referendum 19. svibnja 1991. godine. Prema podacima Hrvatskoga sabora, više od 92 posto birača koji su odgovorili na prvo referendumsko pitanje podržalo je mogućnost da Hrvatska kao suverena i samostalna država može stupiti u savez suverenih država. Referendumski rezultat potom je postao polazište saborskih odluka o suverenosti i samostalnosti. U tom trenutku višestoljetna rasprava o tome ima li Hrvatska pravo odlučivati o sebi dobila je odgovor izražen instrumentom moderne demokracije – ne knjigom, nego glasačkim listićem.
A onda se ideja morala obraniti
Tu prestaje moć knjige. Politički tekst može objasniti zašto država treba postojati, ali je ne može zaštititi kada počne rat. Proglašenje samostalnosti nije automatski proizvelo učinkovitu i međunarodno priznatu državu. Uslijedili su rat, okupacija dijela hrvatskoga teritorija, sukob s JNA i pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, borba za međunarodno priznanje te dug proces uspostave pune teritorijalne cjelovitosti.
To nas vraća početnoj tvrdnji. Knjige nisu stvorile Republiku Hrvatsku u doslovnom smislu, ali bez dugoga procesa stvaranja hrvatske nacionalne, kulturne i političke svijesti teško je objasniti odakle je krajem 20. stoljeća došla legitimacijska snaga zahtjeva za samostalnošću.
Što ćemo zapravo tražiti u tim knjigama?
Nećemo tražiti proročanstva niti provjeravati je li Vitezović „predvidio“ 1991. godinu, je li Starčević napisao program današnje Republike Hrvatske ili je Radić anticipirao suvremeni referendum. To bi prošlosti nametalo pitanja koja ona nije mogla poznavati. Tražit ćemo kako je pojedina knjiga odgovorila na pitanje tko smo mi, kako je definirala prostor koji naziva Hrvatskom, koga je u tu zajednicu uključila, a koga iz nje isključila, kojim je jezikom govorila o naciji te je li državu temeljila na povijesnom pravu, etničkoj pripadnosti, demokratskoj volji, socijalnoj pravdi, vjeri, kulturi ili kombinaciji tih elemenata.
Jednako će nas zanimati kako je zamišljala odnos Hrvatske prema Beču, Budimpešti, Beogradu, Bosni i Hercegovini, Europi i susjedima te što se s knjigom dogodilo nakon što ju je autor dovršio. Knjige imaju politički život koji njihovi autori često ne mogu kontrolirati.
Knjige koje postaju oružje – i knjige koje postaju mostovi
Politički tekst gotovo nikada ne ostaje samo ono što je njegov autor napisao. Kasnije generacije iz njega izdvajaju rečenice, stranke prisvajaju autore, protivnici ih demoniziraju, školski programi stvaraju kanon, politička emigracija pojedine knjige pretvara u gotovo svete tekstove, nova vlast nekog autora rehabilitira, drugoga zaboravlja. Rečenica napisana u polemici 1860-ih može stotinu godina poslije dobiti sasvim drugo političko značenje.
Zbog toga će svaki nastavak ovoga feljtona imati dva predmeta istraživanja. Prvi je sama knjiga, a drugi ono što je društvo poslije napravilo s njom. Ta se dva predmeta ponekad dramatično razlikuju. Starčević kakav postoji u vlastitim tekstovima nije potpuno jednak Starčeviću kojega su stvarale kasnije političke stranke. Radić povijesne 1918. nije isti Radić iz današnjih političkih citata. Krležu nije moguće jednostavno zatvoriti u kategoriju „Jugoslaven“ ili „Hrvat“, a Tuđman kao povjesničar iz šezdesetih nije isti politički akter kao predsjednik Hrvatske 1991. Zato knjigu treba vratiti u njezino vrijeme prije nego što je prenesemo u naše.
Slijepa točka državotvorne literature
Svaka velika politička ideja nešto vidi izrazito jasno, a nešto gotovo uopće ne vidi. To vrijedi i za hrvatsku državotvornu misao. Autori koji su snažno osjećali potrebu za hrvatskom nacionalnom integracijom ponekad nisu dovoljno ozbiljno razmišljali o ljudima koji nisu pripadali većinskom nacionalnom identitetu. Oni koji su inzistirali na povijesnom državnom pravu nisu uvijek postavljali pitanje demokratske legitimacije. Oni koji su zastupali socijalnu jednakost znali su zanemarivati političke slobode. Oni koji su željeli nacionalno pomirenje ponekad su podcjenjivali opasnost relativiziranja zločina.
Zato ćemo uz svaku knjigu tražiti njezinu slijepu točku. Ne zato da bismo sudili autorima prema standardima 21. stoljeća, nego zato što ozbiljna povijest ideja mora razumjeti i granice ideje koju proučava. To je posebno važno kada govorimo o knjigama koje su kasnije proglašene „državotvornima“, jer taj izraz lako stvara aureolu nedodirljivosti. A upravo suprotno treba biti cilj ovoga feljtona: što je neka knjiga važnija za razumijevanje Hrvatske, to je važnije čitati je kritički.
Hrvatska nije nastala iz jedne ideologije
Možda je to i najvažnija teza cijeloga serijala. Moderna Hrvatska nije jednostavno realizacija Starčevićeva programa, nije ni Radićeva republika, nije ostvarenje komunističkog federalizma, niti je samo politička projekcija Franje Tuđmana. Današnja država nastala je na križanju nekoliko tradicija koje su se tijekom povijesti često međusobno žestoko sukobljavale.
Od pravaštva je naslijedila snažnu ideju državne samostalnosti, od liberalizma pojam građanskih prava, od Radića načelo demokratske narodne legitimacije, iz federalnog razdoblja teritorijalni i institucionalni okvir Republike Hrvatske, iz antifašističke tradicije ustavnu distancu prema NDH, iz Hrvatskoga proljeća iskustvo političke borbe za veću nacionalnu i gospodarsku autonomiju, iz demokratskih promjena 1990. višestranački legitimitet, a iz razdoblja stvaranja države političku odluku o samostalnosti i iskustvo njezine obrane. Sve te tradicije zajedno ne stvaraju potpuno skladnu priču, ali ne trebaju je ni stvarati. Povijest nije nacionalna reklamna kampanja.
Zato počinjemo od jedne neobične knjige
Prva prava knjiga u našem nizu nastala je gotovo tri stoljeća prije hrvatskoga referenduma o samostalnosti. Godine 1700. Pavao Ritter Vitezović objavio je „Croatia rediviva“ – „Oživljenu Hrvatsku“. Današnjeg čitatelja u njoj može iznenaditi gotovo sve: jezik, politički kontekst, razumijevanje naroda, prostor koji autor povezuje s hrvatskim imenom i način na koji povijest koristi kao politički argument.
To nije nacrt Republike Hrvatske, nije program neovisnosti iz 1991. niti karta današnjih granica. Ali u Vitezovićevu djelu nalazi se nešto što će postati trajna karakteristika hrvatske političke misli: pokušaj da se iz razlomljenih teritorija, različitih povijesnih iskustava i starijih državnopravnih tradicija zamisli jedna Hrvatska. Možda upravo tu treba početi priču – ne od trenutka kada je država proglašena, nego od trenutka kada je netko Hrvatsku pokušao zamisliti kao cjelinu. Jer prije nego što država može biti nacrtana na političkoj karti, mora postojati na jednoj drugoj karti: u ljudskoj imaginaciji.
Sljedeći nastavak: Pavao Ritter Vitezović – „Croatia rediviva“
Kako je početkom 18. stoljeća nastala jedna od najambicioznijih zamisli hrvatskoga povijesnog prostora – i zašto Vitezovićevu „Oživljenu Hrvatsku“ ne smijemo zamijeniti s kartom današnje Republike Hrvatske.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič