Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba.
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskog arhitekta (Alfa, 2014.)
3/18 nastavak
Bijeg u Zagreb i srdačna dobrodošlica
Viktor Kovačić nestao je iz Graza doslovce preko noći. U zadnji tren stigao je na Hauptbanhof, kartu je srećom imao u džepu, te se uz silno naguravanje uspio s velikim koferom ugurati u vlak za Maribor-Poljčane-Celje-Zagreb. Na državni kolodvor hrvatske prijestolnice vlak se, uz povremene zvižduke i prodorno huktanje, dovukao u ranu zoru zadnje subote mjeseca siječnja 1891.
Putnike je dočekala zimogrozna dobrodošlica zaleđenog perona. Osim prometnika nije na njemu bilo nijedne žive duše. S krovova su visjele duge ledene svijeće. Grad je bio pod snijegom, njegovi stanovnici tek su se počeli buditi. Većina pristiglih putnika potražila je utočište u kolodvorskoj restauraciji, naručivali su kuhano vino i tursku kavu te čekali da se grad probudi, pa da po njih dođu njihovi najdraži.
Viktor nije u Zagrebu imao svojih najdražih, poznavao je jedino tri stričeva drugara, koji nisu mogli doći po njega, jer o njegovu bijegu nisu ništa znali. Izvadio je iz džepa ceduljicu s adresom u Vlaškoj ulici i krenuo prema Jelačić placu, predahnuo kod Fernkornova spomenika hrvatskom vojskovođi na konju, te nastavio dalje prema gostionici »K bieloj ruži«.
Otvorio je vrata i zapahne ga težak zadah ustajala zraka. Debeli gostioničar pokaže mu gdje može odložiti kofer. Vidjevši da je sav promrzao, posjedne ga za stol odmah do zidane peći na drva. Nastavio je s uobičajenim pitanjima, napomenuo da kuhinja još ne radi, ali mogao bi ga poslužiti svježim paprenjacima i kuhanim vinom, što uz led i hladnoću idealno pristaje i dodatno podgrijava promrzlo tijelo. Gost je ponudu prihvatio, brzo pojeo dva paprenjaka, zalio ih kuhanim vinom i osjetio toplinu u obrazima. Toplo opušten ponovno je pozvao gostioničara, pokazao mu cedulju i pitao ga poznaje li obitelj na toj adresi. Ovaj pogleda cedulju, nehotice ustukne, uozbilji se i s naglašenim poštovanjem izgovori ime Ivana Šterna.
-
To vam je ugledna židovska obitelj, mladi gospodine. Smijem li pitati odakle dolazite?
-
Doputovao sam jutros iz Graza.
-
Gospon Štern je u Grazu pohađao trgovačku akademiju.
-
Ja sam živio u Grazu od osamdesete, mora da je to bilo ranije.
-
Ranije, ranije... Vratio se u Zagreb prije dvanaest godina i ovdje otvorio trgovinu sa zemaljskim proizvodima...
-
Ako je tako, onda mi je sve jasno. Adresu sam dobio od strica koji je u Graz došao najmanje tri godina prije mene. Došao je iz Zagreba, kao zidarski majstor. Mora da su se njih dvojica poznavali još u Zagrebu, a u Grazu samo učvrstili prijateljstvo...
-
Zar vam stric nije ništa pričao o svom prijatelju?
-
Takav je čovjek, po cijele dane na gradilištima, a navečer mu nije do pričanja.
-
Ivan Štern vam nije običan Židov, kakvih u Vlaškoj ima koliko hoćete... Oženio je plemenitašicu iz hrvatske obitelji Ožegović, preobratio se u rimokatolika i postao gorljiv Hrvatina koji obnaša visoke dužnosti u trgovačkim društvima... Ne bi vam on prestupio prag ove gostionice... Njega se nedjeljom prije podne može vidjeti jedino u Velikoj kavani.
-
Kakav je kao čovjek inače? Ima li smisla za ljepotu?Pa eto, izabrao je i oženio ljepoticu i bogatašicu... Imaju ogromnu kuću, ferije provode u Badgasteinu i Opatiji, a svake druge godine odlaze radi zdravlja u Karlove Vary ili Rogašku Slatinu...
-
Ja sam rođen u Rogaškoj Slatini.
-
Onda se možete nadati najboljem prijamu.
Na ulici se Viktor sam sebi čudio, kako to da je izvukao baš tu cedulju, a cijelim je putem razmišljao da će mu najbolje biti kod jednog od tri potresom pogođena stričeva drugara. Očito ima u njemu još neki glas, pomisli, koji se ne obazire na praktično razmišljanje. Krenuo je Vlaškom prema mitnici te pratio brojeve na zgradama i ogromnim kućama s ukrasnim željeznim ogradama koje su ga podsjetile na raskošne vile u Rogaškoj Slatini. Zaustavio se na broju s ceduljice, ispred ulaznih vrata pozvonio na ručno zvono i pred njim se vrlo brzo pojavi sluškinja srednjih godina. Predstavio se i rekao da ima pismo za velepoštovanog gospodina Šterna te mora osobno razgovarati s njim. Ona se duboko nakloni i reče mu da izvoli poći za njom.
Uvela ga u radni kabinet poslovnog čovjeka koji je sjedio za masivnim stolom, prepunim raznih dokumenata. Bio je to čovjek stričevih godina, svježe obrijan, visoka čela, bujne kose, geometrijski potkresanih brkova. Skinuo je cviker s nosa, saslušao sluškinju, uzeo pismo, pročitao ga, podigao se iz udobna naslonjača, prišao mladom došljaku i čvrstim stiskom ruke izrazio mu najsrdačniju dobrodošlicu. Pozvao ga da sjednu u blagovaonicu, gdje im se pridružila i njegova supruga, plemenita gospođa Amalija. Dugo su razgovarali, najviše o stricu Marku, a potom su vrlo susretljivo saslušali Viktorovu zamolbu i prilično nevješto sročeno obrazloženje zašto je preko noći nestao iz Graza i stvorio se u Zagrebu.
-
Rođeni ste u Rogaškoj Slatini, a kažete da vam je Hrvatska pri srcu, kako to?
-
Majka mi je iz Rogaške, a otac iz Huma na Sutli. Ljubav prema Hrvatskoj i Zagrebu počela je u meni tinjati s prvim pogledom na Mali Tabor, srednjovjekovni dvorac hrvatskih velikaša. Prvi proplamsaj te ljubavi doživio sam za vrijeme razgovora s učiteljem Jankom Leskovarom koji mi je savjetovao da se u Grazu povežem s hrvatskim društvima. Postao sam član literarno-zabavnog društva »Hrvatska«, upoznao se s dvojicom vatrenih pravaša, čitao hrvatske novine i ta se ljubav sve jače rasplamsavala...
-
Svaki sin domovine dužan je služiti svom narodu i po svojim sposobnostima domovini kakovo dobro iskazati, govorio je Starčević. Vaš stric misli da ćete se u Zagrebu pokazati kao dobar građevni praktikant. Stan i hranu imat ćete kod nas, a pošto je sutra Dan Gospodnji, vi ćete se lijepo odmoriti. Preksutra ujutro zajedno ćemo u atelje velepoštovanog arhitekta Kune Waidmanna...
-
Zahvaljujem vam na velikom dobročinstvu, presvijetli gospodine i milostiva gospođo! Nastojat ću dati sve od sebe i opravdati stričevu preporuku.
Građevni praktikant kod Waidmanna i Carneluttija
Njemački arhitekt Kuno Waidmann, kojemu je bila povjerena gradnja bolnice za umobolne u Stenjevcu kraj Zagreba i koji se zbog toga s obitelji preselio u hrvatsku prijestolnicu, obradovao se presvijetlom gospodinu Šternu, potapšao Viktora po ramenu i s dubokim naklonom odao poštovanje i priznanje njegovu stricu Marku. Raspričao se o njemu kao dobrom radniku i dostojanstvenom čovjeku. Davao je sve od sebe i s pravom je cijenio samog sebe. Nije dozvoljavao da itko pravi budalu od njega, da ga iskorištava ili mu se podsmjehuje. Više puta zamalo se nije potukao s palirom, ne zato što ne bi dobro uradio svoj posao, nego zato što ga je ovaj nazivao zagorskim bedakom. Takve i slične uvrede nije sebi dozvoljavao ni pod koju cijenu. Zato je radije otišao u Graz i, kako čujem, dobro se snašao... Potom je još jednom majstorski odmjerio Markova nećaka, golobradog praktikanta iz Graza, snažno mu stisnuo ruku i rekao da će ga sutradan upoznati s palirima.
Kuno Waidmann blisko je surađivao s Đurom Carneluttijem, graditeljem talijanskog podrijetla, koji je u Zagrebu podigao niz monumentalnih zgrada s bogato ukrašenim pročeljima. Praktikant Kovačić radio je prema potrebi kod jednog i drugog. Marljivo je proučavao arhitektonske kompozicije i funkcionalnu organizaciju prostora. Koristio je svaku priliku da od svojih poslodavaca što više nauči. Waidmann mu je u tom pogledu bio mnogo korisniji od Carneluttija. Zanimljivo da je taj arhitekt izrazito duguljasta lica i visoka čela, dugih zašiljenih brkova i trokutaste prosijede brade, ostao u šestoj godini bez oca, baš kao i njegov novi praktikant. Mora da je tragično životno iskustvo pobudilo u njihovu međusobnom odnosu obostranu naklonost. Ugledni arhitekt rado je novopridošlog praktikanta uzimao sa sobom, pokazivao mu i objašnjavao građevinske detalje na izgrađenim vilama, odgovarao na njegova znatiželjna pitanja, posuđivao mu stručnu litaretauru na njemačkom jeziku, koju bi ovaj proučavao duboko u noć. I zato nije nimalo čudno što je vrlo brzo posve samostalno izradio izbočak u pročelju, odnosno pregradnju balkona-lože nad ulaznim vratima stambene zgrade Hermanna Eisnera na Zrinjskom trgu.
Gospodin Štern bio je ponosan na svog podstanara i znao ga je katkad povesti sa sobom u Veliku kavanu gdje je Viktor upoznao mnoge zanimljive osobe s raznih područja, od graditeljstva, tehnike i znanosti, do novinarstva i kulture. Najljepše što mu se tih mjeseci moglo dogoditi bilo je osobno poznanstvo s presvijetlim gospodinom Lukom Marjanovićem, dekanom i rektorom Sveučilišta. Prilikom upoznavanja spomenuo je učitelja Janka Leskovara i smjesta zadobio neočekivano srdačnu naklonost uglednog pravnika i gorljiva skupljača narodnih pjesama.
-
Dakle, mladiću, vi poznajete Leskovara?
-
Bio je učitelj u mojoj zavičajnoj općini Hum na Sutli i nikad neću zaboraviti s kakvim je zanosom pričao o vama i spominjao mi vašu ladanjsku kućicu...
-
Učitelj svijetla obraza, poštenjak-kremenjak... Zdušno je vršio svoju službu i mogao je svakomu u oči gledati. Rado je dolazio u naš humski ljetovnik... Pratio sam kako razvija svoju Bogom darovanu individualnost i samoniklost... Kad nismo bili u Humu na Sutli, on bi brižno pazio na naš ljetovnik, vrt i brajde...
-
Presvijetli, oprostite na pitanju, smijem li znati zašto ste kupili ljetovnik baš u Humu na Sutli?
-
Moram vas ispraviti. Meni ne pripada ni kao rektoru naslov »presvijetli«. Ima mnogo tamnih »svjetlosti i presvjetlosti«, a svijetao je svaki pošten čovjek i službenik makar i najmanji, koji je svijetla obraza, kakav je učitelj Janko... Što se pak tiče ljetovnika u Humu na Sutli, evo odgovora. Moj je ujak u rodbinskoj vezi s baronesom Kawanagh, kćerkom baruna i vlasnika dvorca Mali Tabor. Kad sam prvi put otputovao s ujakom u Hum na Sutli bio sam očaran osunčanim brežuljcima, procvalim voćnjacima i vinogradima, a nadasve plemenitim ljudima vesele naravi koje sam upoznao na domjencima u barunovoj palači...
-
Reče mi učitelj Janko da ste ga najviše privukli svojim radom na skupljanju narodnih pjesama za Maticu hrvatsku?
-
Da, putovao je sa mnom na Kordun i u Bosnu, o čemu je prije dvije godine napisao putopisnu crticu. Ima dobar dar opažanja, jezik mu je gladak, stil posve pravilan. Ovih dana izašla mu je u Viencu prva pripovijetka koju morate pročitati.
Viktor je kupio najnoviji broj novina, pročitao u jednom dahu pripovijetku Misao na vječnost i ostao prilično zbunjen autorovim izvrtanjem stvarnosti i dubokim mislima. Zar je moguće da učitelj vesele naravi piše tako dubokoumne pripovijetke? Đuro Martić bio je u stvarnosti Martin Jurić, učitelj u Taborskom, a ne u Druškovcu. Na Veliki Petak muke Isusove zasvirao je u župnoj crkvi Majke Božje Taborske svečani Aleluja te dao svima do znanja da je poludio. O tom tragičnom događaju godinama se u Humu na Sutli prepričavalo... Viktor je pripovijetku čitao po drugi i treći put, diveći se autorovu preoblikovanju nesretnog događaja u zagonetnost čovjekova postojanja. Nije se zadržavao na vanjskim detaljima, nego na žutim minutama, kad bi učitelja obuzeo kakav nemir, kad bi u njegovoj duši nastala mukla, bezutješna praznina. U takvim trenucima otišao bi mislima daleko.
''Oh, Bože, Bože, ništa ne izgiba, ne propada, sve, sve je vječno. Ah, što me to samo toliko glava boli... Kad umrem, možda će duša poput misli prhati sa zvijezde na zvijezdu. Ah divote, ona će saznati prošlost svih vjekova, sve, sve je to zabilježeno u svemiru, ništa nije izginulo; svjetloslika svakog trena bistvovanja otisnuta je u svemiru...''
Pročitao je Viktor i ostale priloge u Viencu, osvrte na likovne izložbe, a posebno se zadržao na članku o novoj regulatornoj osnovi grada koju su izradili geodetski mjernik Milan Lenuci, graditelj Rupert Melkus i gradski senator Adolf Hudovski. Nova osnova težila je spajanju idiličnog i reprezentativnog te ukrasnog i arhitektonskog karaktera pojedinog trga-perivoja, uz dolično poštivanje tradicije. Ponukan tim člankom nastavio je svim žarom pratiti suvremena strujanja u arhitekturi, likovnoj umjetnosti, književnosti i filozofiji. Iz pročitanih članaka saznao je za mnoge stvari o kojima dotad nije ništa čuo, a kamoli o njima razmišljao. S velikim oduševljenjem prihvaćao je ideje francuskog književnika Rousseaua da tehnička zahuktalost novog vremena ne smije čovjeka udaljiti od prirode. Zagreb je srećom obilovao s dosta zelenila. Gradske ulice, trgovi i parkovi budili su u mladom praktikantu Kovačiću izvornu osjećajnost za ljepotu prirode i slikovitost arhitekture, a od svojih graditelja pažljivo je upijao razgovore kako treba koristiti nove, kvalitetne materijale i spajati ljepotu zgrade s njenom funkcionalnošću.
Iz čitalačkog traganja za što potpunijim znanjem i samoobrazovanjem Viktora je trgnula nesvakidašnja senzacija. Naime, u gradu se pripremala velika gospodarska izložba, koja je bila povezana s mnogim drugim priredbama, među koje je spadalo i svečano otkriće spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Mesničkoj ulici. Stoga se gradsko poglavarstvo moralo pobrinuti za prijevoz mnogobrojnih putnika, kako ne bi od udaljenog Južnog kolodvora morali pješačiti u grad. Tako je 5. rujna 1891. godine počeo voziti prvi konjski tramvaj s brzinom oko sedam kilometara na sat. Konjski se topot po tračnicama na zagrebačkim ulicama daleko čuo, a konj je o vratu imao i zvonce kojim je upozoravao pješake. Spremište tramvajskih kola s konjskom stajom i upravnom zgradom nalazilo se u Savskoj ulici. Tramvajska kola tvornice Weitzer iz Graza izazvala su takvu senzaciju da se sljedećeg dana, u deset zatvorenih i šest otvorenih kola, prevezlo više od dvadeset tisuća Zagrepčana, među koje se uspio ugurati i naš građevni praktikant.
U ateljeu građevnog savjetnika Hermanna Bolléa
Sredinom listopada 1891. godine Viktor je prešao, najvjerojatnije po preporukama Waidmanna i Carneluttija, u tada najživlje središte građevne djelatnosti u cijeloj Hrvatskoj, u atelje građevnog savjetnika Hermanna Bolléa. Taj majstor krupna stasa, prodornih očiju i zastrašujućih brkova rodio se u protestantskoj obitelji njemačkog grada Kölna. Nakon završene graditeljske obrtne škole i prakse koju je obavio u građevinskoj tvrtki svog oca, kratko je vrijeme radio u ateljeu građevinskog majstora kölnske nadbiskupije, te odanle otišao u Beč kod glasovitog arhitekta Friedricha von Schmidta, u čijem je birou izrađivao nacrte za namještaj i dekoracije, vodio gradnju palače Austrijske nacionalne banke, a usporedno je studirao arhitekturu na bečkoj Akademiji. Na studijskom putovanju po Italiji upoznao je biskupa Josipa Jurja Strossmayera i povjesničara umjetnosti Izidora Kršnjavija. Ta su poznanstva potpuno promijenila njegov život i okrenula ga prema Hrvatskoj. Samostalno je preuzeo gradnju katedrale u Đakovu, povjeren mu je nadzor restauracije zagrebačke crkve sv. Marka prema Schmidtovim planovima, a sam Schmidt povjerio mu je gradnju zgrade akademije te obnovu zagrebačke katedrale, zbog čega se definitivno nastanio u Zagrebu. Po uzoru na svog učitelja Schmidta prešao je na katoličanstvo, kako bi osigurao lakše dobivanje poslova. Postao je službeni arhitekt zagrebačkog Stolnog kaptola, zadužen i dobro plaćen za obnovu svih kaptolskih zdanja. Kvalitetno izvedeni radovi omogućili su mu uspostavljanje bliskih odnosa s brojnim crkvenim dostojanstvenicima i državnim dužnosnicima. Bio je aktivan član Društva umjetnosti i jedan od utemeljitelja Obrtne škole.
Zahvaljujući bistroj glavi i prirođenoj vještini crtanja, praktikant Viktor Kovačić brzo je napredovao u prepoznavanju i ispravnoj uporabi materijala, a jednako tako i u obrtničkoj izvedbi građevinskih detalja. Postupno je stjecao odličnu profesionalnu praksu. Što se pak tiče njegova šireg samoobrazovanja, on se te jeseni svim srcem posvetio čitanju pripovijesti svog prezimenjaka Ante Kovačića. Sačuvane brojeve časopisa Vienac i almanaha Hrvatska posudio mu je poznanik, po nadimku Biderhoks, koji je jednog dana svratio u atelje, došao za njegov stol i pitao ga je li u kakvom srodstvu s pokojnim književnikom. „Povezuje nas rijeka Sutla“, odgovori mu Viktor i nastavi pozorno slušati o prerano umrlom književniku. Sljedećih nekoliko tjedana prionuo je u dugim večernjim satima na čitanje pripovijesti Zagorski čudak, Baruničina ljubav, Seoski učitelj i Ladanjska sekta. Viktorovu pažnju privukli su junaci neukrotiva duha, skloni neobičnim, nesvakidašnjim situacijama koje jačaju čovjekovo samopouzdanje. Nažalost, takvih junaka je malo, mnogo više je onih koje pisac naziva poluinteligentima. Ta se riječ duboko dojmila Viktora. Poluinteligenti se ne obaziru ni na kakve moralne i intelektualne obzire, oni nesmiljeno kroče naprijed s jedinom željom da se potpuno nametnu svojoj sredini. Takvih tipova ima posvuda, oni su zapreka svakom napretku i najveća negacija svega onoga za čim čovjek teži kao za najvišom manifestacijom čovještva. Takav je, na primjer, središnji lik pripovijetke Ladanjska sekta. Kad je seoski učitelj donio među svoje sugrađane revolucionarne socijalno-darvinističke ideje, on je postao najprije pristaša tih ideja, a potom i vođa cijelog pokreta... Ali ne zbog ideja i idealizma... Glavni poticaj bio mu je osobni uspjeh i vlastita korist... Lukavo i sustavno išao je za tim da za ženu pridobije učiteljevu kćer.
Sustavnog spletkarenja bilo je u kancelarijama, na ulicama, u ateljejima, na gradilištima. U novinama se tih mjeseci naširoko pisalo o Izidoru Kršnjavom, predstojniku Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, doktoru prava i političaru kojeg su jedni kovali u zvijezde zato što se priklonio banu Khuenu Hedervaryju i mađaronima, a drugi ga kudili kao čovjeka bez ikakve pameti zato što je napustio narodnjake... Viktor je na temelju pročitanih pripovijesti stvorio vlastito mišljenje o njemu. Smatrao ga je junakom koji posjeduje veliko samopouzdanje, koji priznaje zakonito političko stanje, te ima jasne ciljeve osobnog doprinosa kulturnom napretku domovine.
Jedan od tih ciljeva ostvaren je 28. rujna 1892. osnivanjem Tečaja za obrazovanje graditelja i pomoćnog osoblja u nastojanju da se tehnička izobrazba zanatskih majstora približi europskoj praksi. Za prvog ravnatelja imenovan je Hermann Bollé. Praktikant Kovačić pripadao je prvom upisanom naraštaju, uz svoje drugove Stjepana Podhorskog, Otona Mundera, Vjekoslava Bastla i Josipa Markovića. Tečaj je imao četiri razdjela: graditeljski, zidarski, klesarski i tesarski. Pravo upisa u razdjel za graditelje imali su svi koji bi položili prijamni ispit. Školovanje je trajalo tri godine, a po završetku stjecao se naziv graditelja.
Za blagdan Svih svetih 1892. Viktor je pohodio grob svog oca Antuna na mjesnom groblju u Humu na Sutli, posjetio majku Mariju u Rogaškoj Slatini, svratio u dvorac Mali Tabor kod baruna Kawanagha te bio dva dana dragi gost kod brojne obitelji učitelja Janka Leskovara koji je u međuvremenu bio premješten u Krapinske Toplice. Učitelj vesele naravi nije ničim odavao autora potresne pripovijetke Misao na vječnost, osim što se iskreno obradovao Viktorovu priznanju da mu je ta misao otvorila nepoznata prostranstva osmišljavanja ovozemaljskog postojanja.
-
U Toplicama se nađoh u potpunoj zbilji života. Mjesto je vrlo društveno i zabavno, stjecište zagorske aristokracije i inteligencije.
-
Što vas je potaknulo na pisanje?U mojoj podsvijesti ima nešto, u njoj je sve pohranjeno... Dolazi vrijeme kad pusta umovanja ne mogu više čovjeka udovoljiti... Treba potražiti drugdje umirenje...
-
Vaše pisanje nije samo plod podsvijesti i mašte, temelji se na stvarnim događajima, doduše malčice izmijenjenim...
-
Kad stanem pisati, djelovanje mi se mašte tako slije s kojim događajem iz života da sam povjerujem kako je sve ono sušta istina... Piscu je da iznese sliku zbiljskoga života, kako mu se ona prikazuje, a zaključke izvodi sam čitatelj...
-
Vjerujem da ćete napisati još mnogo značajnih crtica iz života.
-
Napisao bih ja puno toga da mi smrt nije stalno za vratom. Evo, samo ove godine umrlo nam troje mališa...
-
Smrt je nemilosrdna kad uzima bezazlenu djecu. A opet, svaki dan imamo priliku čitati u novinama naslove o nakaradnom umiranju: umoren puškom iz osvete; ubijen sjekirom; radio u vinogradu na komu i ugušio se u kaci; pio rakiju i u krčmi umro; razderale ga svinje; umro pofuren vodom; nasmrt ga ispremlatio sin vilama....
-
A jesi li čuo za strašnu nesreću koja se zadnje nedjelje listopada dogodila na Vinagori? Za vrijeme proštenjarske mise, na kojoj je bilo veliko mnoštvo naroda, domaći fakini nagovorili su jednu slaboumnu ženu da počne vikati: “Toranj se ruši!” To se doista tako činilo svima koji su okrenuli pogled prema tornju, jer su u njegovoj pozadini nebeskim svodom brzo prolazili oblaci. Nastala je neopisiva zbrka i strka u kojoj je smrtno stradalo čak četrnaest ljudi...
-
Da čovjek ne povjeruje. Najlakše je izgleda zaljuljati mnoštvo naroda...
-
Naroda bijednog i siromašnog, kakav je naš hrvatski narod u ovo Khuenovo doba, kad učitelj mora natezati kaput kako mu se ne bi vidjele poderane hlače na stražnjici... Vlastelinski dvori propadaju, grabežljivi materijalisti napreduju, župnici i kapelani zabavljaju se ljudskim dušama i maste svoje brade, a meni je u svakodnevici i literaturi stalo prije svega do osjećaja za ljepotu...
-
Meni su kod crtanja također najvažniji sklad i ljepota.
-
Reci ti meni, jesi li bio koji put u operi ili drami? Ja sam odlazio kao đačić četvrte normalke. Jednom sam otišao u kazalište s novim šeširom na glavi koji se na galeriji nekud zametnuo ili mi ga je netko uzeo. Po svršetku predstave ja u viku i plač... Sve se sjatilo oko mene. Došao i sam garderobijer. Pa kad je vidio što je, donio je iz kazališne garderobe nekakav stari cilindar i ja odoh kući s cilindrom koji me je poklopio preko ušiju...
-
Gornjogradski teatar mi je predaleko, a nemam ni svečanog odijela ni šešira...
To nije bila baš potpuna istina, jer se Viktor volio gospodski odijevati. Imao je dva odijela i najmanje sedam kravata, od toga mu je četiri poklonila supruga gospodina Šterna, plemenita gospođa Amalija, koja mu se kadšto znala odveć umiljavati. Znala ga je pozvati u dnevni boravak, nutkati kolačima te pomalo zavoditi otkrivanjem bujnog dekoltea i postavljanjem sladunjavih pitanja. Razumije se da mu nije bilo mrsko razgovarati s njom, premda je tijekom cijelog razgovora strepio da se odnekud ne pojavi gospodin Štern, njegov dobročinitelj.
U kasnijim razgovorima milostiva Amalija dodavala je svom glasu baršunasti ton, nježno osmjehivanje, lagano naginjanje glave. Jednom ga je čak primila za ruku i tužnih očiju polaskala njegovoj uobrazilji da će jednog lijepog dana u zvjezdanoj prašini svoje slave posve zaboraviti na Ivana i nju... Nije bio načistu govori li to zavodnica plemenita roda ili jedna od fatalnih žena iz pročitanih pripovijesti prezimenjaka Ante Kovačića... Pomilovala ga je po obrazu, a on je mislio da će mu čeona kost iskočiti, toliko se bio usplašio pred ljepoticom koja bi mu mogla upropastiti karijeru da je kojim slučajem u tom hipu otvorio vrata gospodin Štern.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
Viktor Kovačić (1874 - 1924.) Ostavština arhitekta Viktora Kovačića MKUZKB-OVK, fotografirano 1922. godine, autor nepoznat javno vlasništvo, izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Glavna_stranica
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. – Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat