Europska središnja banka u drugoj polovici 2027. planira pokrenuti jednogodišnje testiranje digitalnog eura, dok je moguća prva šira uporaba predviđena tijekom 2029. Za male trgovce ključna pitanja neće biti samo brzina plaćanja nego visina naknada, trošak prilagodbe blagajni, zaštita privatnosti i odnos prema bankama i međunarodnim kartičnim sustavima.
Hrvatski kupac danas na blagajni može platiti gotovinom, debitnom ili kreditnom karticom, mobilnim telefonom, pametnim satom, internetskim novčanikom ili instantnim prijenosom. Ako se plan Europske središnje banke ostvari, tom će se društvu tijekom sljedećih nekoliko godina pridružiti još jedan oblik plaćanja: digitalni euro.
Naziv zvuči kao da je riječ o još jednoj bankarskoj aplikaciji ili europskom odgovoru na kriptovalute. Digitalni euro, međutim, ne bi bio ni jedno ni drugo. Bio bi elektronički oblik novca središnje banke, jednako kao što su današnje novčanice i kovanice fizički oblik novca koji izdaje Eurosustav.
Kada kupac danas plaća karticom ili mobilnim novčanikom, on uglavnom koristi novac položen kod poslovne banke, a transakcija prolazi kroz infrastrukturu banke, prihvatitelja plaćanja i kartičnog sustava. Digitalni euro bio bi izravna obveza Europske središnje banke i nacionalnih središnjih banaka europodručja, ali bi ga građanima i trgovcima i dalje distribuirale banke i drugi ovlašteni pružatelji platnih usluga.
Za kupca bi razlika vjerojatno bila gotovo nevidljiva. Otvorio bi digitalni novčanik u bankovnoj aplikaciji ili posebnoj aplikaciji, približio telefon terminalu, skenirao kod ili upotrijebio fizičku karticu. Za trgovca i banku promjena bi bila mnogo dublja.
Pilot počinje 2027., ali odluka o izdavanju još nije donesena
Europska središnja banka planira u drugoj polovici 2027. pokrenuti pilot-projekt digitalnog eura u trajanju od dvanaest mjeseci. U njemu bi sudjelovale banke, drugi pružatelji platnih usluga, trgovci i potrošači, a testirale bi se transakcije u fizičkim prodavaonicama, elektroničkoj trgovini, mobilnoj trgovini i plaćanjima između građana.
Ako europski zakonodavci tijekom 2026. usvoje uredbu o digitalnom euru, Eurosustav bi tijekom 2029. trebao biti tehnički spreman za moguće prvo izdavanje. Riječ „moguće“ pritom je važna.
ECB još nije donio konačnu odluku da će digitalni euro doista biti izdan. Konačna odluka ovisi o europskom zakonodavstvu, rezultatima tehničkih priprema, pilot-projektu, procjeni troškova i procjeni utjecaja na bankarski i platni sustav.
Digitalni euro stoga nije proizvod koji će se određenog datuma automatski pojaviti na svim blagajnama. On je veliki europski infrastrukturni projekt koji tek mora dokazati da građanima i gospodarstvu donosi dovoljno koristi u odnosu na troškove i rizike.
Zašto Europa uopće želi novi oblik novca?
Europski platni sustav snažno ovisi o nekoliko velikih međunarodnih kartičnih i tehnoloških kompanija. Kada hrvatski građanin plati karticom, iza jednostavnog prislanjanja plastike ili telefona često se nalazi složen lanac banaka, procesora, prihvatitelja, kartičnih shema i tehnoloških posrednika.
Veći dio tog sustava djeluje učinkovito, brzo i pouzdano. Problem je što Europa nema potpuno vlastitu, univerzalno prihvaćenu digitalnu platnu infrastrukturu koja bi funkcionirala u cijelom europodručju.
Digitalni euro trebao bi biti javna europska alternativa. Ne bi ukidao kartice, gotovinu, instantna plaćanja ni privatne mobilne novčanike, nego bi im konkurirao.
Za Europsku uniju to je pitanje strateške autonomije. Plaćanja su dio kritične infrastrukture, jednako kao energetika, telekomunikacije i podatkovni centri. Ako se europsko gospodarstvo gotovo potpuno osloni na platforme i kartične sustave sa sjedištem izvan Europe, postaje izloženije komercijalnim odlukama, tehničkim prekidima i geopolitičkim pritiscima.
Za trgovca je, međutim, velika europska geopolitika manje važna od mnogo jednostavnijeg pitanja: koliko će sve to koštati po transakciji?
Mali trgovci plaćaju više od velikih
Kartično plaćanje za kupca najčešće izgleda besplatno. Trgovac zna da nije. Trošak prihvaćanja kartice može uključivati naknadu banci ili drugom prihvatitelju, trošak terminala, kartične naknade, obradu transakcije, konverziju, dodatne usluge i različite komercijalne pakete. Veliki trgovački lanci zbog milijuna transakcija imaju snažnu pregovaračku poziciju. Mala trgovina, frizerski salon, obiteljski restoran ili sezonski obrt takvu poziciju nemaju.
Prema podacima koje koristi ECB, europski trgovci za međunarodne kartične sustave u prosjeku plaćaju približno 0,5 posto vrijednosti transakcije, ali mali trgovci mogu plaćati tri do četiri puta više od velikih.
Kod trgovca s milijun eura godišnjega kartičnog prometa razlika od samo pola postotnog boda znači pet tisuća eura. Kod poslovanja s malim maržama to nije računovodstvena sitnica, nego trošak usporediv s dijelom godišnje plaće radnika, najmom poslovnog prostora ili ulaganjem u novu opremu.
ECB tvrdi da bi digitalni euro mogao smanjiti taj teret. Eurosustav ne bi naplaćivao naknade za samu platnu shemu ni namiru transakcija, nego bi troškove osnovne infrastrukture snosio slično kao što danas snosi troškove izdavanja novčanica.
Banke i drugi pružatelji platnih usluga ipak bi smjeli trgovcima naplaćivati uslugu prihvata digitalnog eura. Te naknade ne bi bile potpuno ukinute, ali bi bile zakonski ograničene.
Prema prijedlogu Europske komisije, naknada trgovcu ne bi smjela biti viša od naknade za usporediva sredstva plaćanja, poput debitnih kartica i instantnih plaćanja. ECB procjenjuje da bi vrlo mali trgovci digitalni euro mogli prihvaćati uz približno upola niži trošak od dijela današnjih digitalnih plaćanja. To je potencijalno najveća neposredna korist digitalnog eura za hrvatske obrte i male trgovine.
No procjena nije isto što i zajamčeni račun. Konačan trošak ovisit će o modelu naknada, konkurenciji među bankama, cijeni terminala i integracije te dodatnim komercijalnim uslugama.
Nova opcija može smanjiti naknade i kada je kupac ne koristi
Najvažniji učinak digitalnog eura možda neće biti broj transakcija koje će se njime obavljati, nego dodatna pregovaračka snaga trgovaca.
Trgovac koji danas ovisi o jednoj ili dvije dominantne kartične mreže ima ograničen prostor za pregovore. Ako digitalni euro postane funkcionalna i široko prihvaćena alternativa, banke, prihvatitelji i kartične kuće morat će konkurirati sustavu čije osnovne infrastrukturne troškove ne određuje privatna kartična shema.
Digitalni euro zato bi mogao sniziti troškove i trgovcima koji ga ne budu često koristili. Sama mogućnost preusmjeravanja dijela transakcija prema jeftinijoj alternativi mogla bi povećati pritisak na postojeće pružatelje usluga.
Naravno, međunarodne kartične kuće neće nestati. One trgovcima nude razvijenu infrastrukturu, globalnu prihvaćenost, zaštitu od prijevara, povrate sredstava, kreditne proizvode, programe vjernosti i niz usluga koje digitalni euro u početku možda neće moći potpuno nadomjestiti.
Digitalni euro neće automatski pobijediti zato što je europski i javni. Morat će biti barem jednako jednostavan, brz i pouzdan kao kartica koju građanin već ima u novčaniku.
Kupci ne mijenjaju navike zbog monetarne suverenosti. Mijenjaju ih kada je nova usluga praktičnija.
Hrvatska je već duboko kartično tržište
Hrvatska u ovu promjenu ne ulazi kao zemlja koja tek otkriva digitalno plaćanje. HNB je za 2024. evidentirao približno 758,5 milijuna nacionalnih kartičnih transakcija hrvatskih izdavatelja, ukupne vrijednosti oko 36,5 milijardi eura. U zemlji je bilo više od 142 tisuće EFTPOS uređaja.
To znači da su banke, trgovci i potrošači već snažno vezani uz postojeću kartičnu infrastrukturu.
Za uvođenje digitalnog eura neće biti dovoljno proizvesti novu aplikaciju. Trebat će ga povezati s blagajnama, računovodstvenim sustavima, internetskim trgovinama, fiskalizacijom, povratima robe, napojnicama, pretplatama, automatima, samoposlužnim blagajnama i poslovnim izvještavanjem.
Mali trgovac neće digitalni euro procjenjivati prema europskim strateškim dokumentima. Procjenjivat će ga prema tome mora li kupiti novi terminal, koliko traje instalacija, hoće li blagajna uredno raditi u subotu navečer i kome se javlja kada transakcija ne prođe.
Ako prilagodba bude složena, skupa ili zahtijeva paralelno upravljanje s previše sustava, dio malih trgovaca doživjet će digitalni euro kao još jednu administrativnu obvezu.
Ako se postojeći POS terminali i bankovne aplikacije mogu nadograditi bez velikog ulaganja, a naknade budu doista niže, isti bi ga trgovci mogli prihvatiti vrlo brzo. Hoće li ga trgovci morati primati?
Europska komisija predložila je da digitalni euro dobije status zakonskog sredstva plaćanja. To bi u načelu značilo obvezu prihvaćanja u velikom dijelu maloprodaje europodručja.
Ipak, predviđene su iznimke. Trgovci ga ne bi morali prihvatiti u određenim okolnostima, primjerice kada su se s kupcem unaprijed dogovorili o drugom načinu plaćanja, kada postoje opravdani tehnički razlozi ili kada spadaju među kategorije koje bi zakonodavstvo izuzelo. Konačan opseg obveze još ovisi o pregovorima Europskog parlamenta i država članica. To je osjetljivo pitanje za male obrtnike. Ako digitalni euro postane zakonsko sredstvo plaćanja, ali za njegovo prihvaćanje bude potrebna skupa oprema ili komplicirana integracija, obveza bi mogla postati nerazmjeran teret.
Europske institucije zato moraju osigurati da osnovno prihvaćanje bude tehnički jednostavno i cjenovno dostupno. Inače će javna platna infrastruktura koja je zamišljena kao sredstvo uključivosti postati još jedna stavka na popisu troškova malog poslovanja.
Tijekom pilot-projekta pravilo će biti jednostavnije: pružatelji platnih usluga neće smjeti naplaćivati naknade trgovcima ni potrošačima koji sudjeluju u testiranju. Trošak pilotiranja snosit će sami pružatelji.
Plaćanje i kada nema interneta
Jedna od razlikovnih značajki digitalnog eura trebala bi biti mogućnost plaćanja izvan mreže.
Kupac i trgovac mogli bi provesti transakciju i bez aktivne internetske ili mobilne veze, uz pomoć uređaja koji su fizički blizu. Digitalna sredstva bila bi prethodno pohranjena na uređaju, a transakcija bi se kasnije uskladila sa sustavom.
Za Hrvatsku takva funkcija nije nevažna. Tijekom turističke sezone plaćanja se obavljaju na otocima, u kampovima, marinama, ruralnim područjima, na manifestacijama i mjestima na kojima mobilna mreža može biti preopterećena ili nestabilna.
Offline plaćanje moglo bi povećati otpornost trgovine i u slučaju prekida telekomunikacija, kibernetičkog incidenta ili tehničkog problema banke.
No ono otvara i tehnička pitanja: koliko se novca može čuvati na uređaju, kako se sprječava dvostruko trošenje, što se događa kod gubitka telefona i tko snosi štetu u slučaju prijevare?
Odgovori će biti ključni za povjerenje trgovaca. Sustav plaćanja vrijedi onoliko koliko dobro rješava situacije kada sve ne ide prema planu.
Privatnost između gotovine i kartice
Digitalni euro neće biti potpuno anoniman u svakoj situaciji, ali bi trebao pružiti višu razinu privatnosti od velikog dijela današnjih elektroničkih plaćanja.
Kod online transakcija banka ili drugi pružatelj platnih usluga morao bi obrađivati podatke potrebne za izvršenje plaćanja, sprječavanje prijevara, poštovanje pravila protiv pranja novca i druge zakonske obveze. ECB ne bi trebao imati pristup podacima koji mu omogućuju izravno povezivanje transakcije s određenom osobom.
Kod offline plaćanja privatnost bi trebala biti sličnija gotovini. Prema sadašnjem dizajnu, osobne detalje transakcije znali bi samo platitelj i primatelj, bez središnje evidencije pojedinačne kupnje u Eurosustavu. To neće zaustaviti sve sumnje.
Građani koji digitalni novac povezuju s državnim nadzorom pitat će može li se ograničiti što, kada i gdje smiju kupovati. ECB pritom izričito tvrdi da digitalni euro ne bi bio programabilni novac. Javne vlasti ne bi mu smjele određivati rok trajanja niti zabranjivati kupnju određenih proizvoda.
Mogle bi postojati automatizirana plaćanja koja korisnik sam ugovori, poput računa ili pretplate. To nije isto što i novac kojem izdavatelj određuje dopuštenu namjenu.
Za trgovce je privatnost također poslovno pitanje. Podaci o prometu, učestalosti kupnje i ponašanju kupaca imaju tržišnu vrijednost. Sustav mora jasno odrediti tko ih smije koristiti, u koju svrhu i koliko dugo.
Što digitalni euro znači za banke?
Banke se nalaze u neobičnoj poziciji. Digitalni euro mogao bi im donijeti nove naknade i poslovne odnose, ali istodobno konkurira dijelu proizvoda na kojem danas temelje platne usluge.
One bi otvarale digitalne novčanike, provodile identifikaciju korisnika, povezivale digitalni euro s računima, rješavale reklamacije, osiguravale korisničku podršku i omogućavale trgovcima prihvat plaćanja.
Za te bi usluge dobivale naknade od trgovaca i međubankovne naknade, unutar zakonski određenih ograničenja. Osnovno korištenje za građane trebalo bi biti besplatno.
Istodobno bi se dio novca građana mogao premjestiti s bankovnih depozita u digitalni euro. Ako bi prijenos bio prevelik, banke bi izgubile dio izvora financiranja kredita.
Zato se planiraju ograničenja iznosa koji pojedinac može držati u digitalnim eurima. Konačna visina limita još nije određena. Digitalni euro ne bi donosio kamatu i ne bi trebao služiti kao štedni ili investicijski proizvod.
Predviđa se i automatska veza s bankovnim računom. Ako kupnja premaši raspoloživi iznos u digitalnom novčaniku, razlika bi se automatski povukla s računa. Ako korisnik primi više od dopuštenog limita, višak bi se automatski prebacio na njegov bankovni račun.
Takav model trebao bi digitalni euro učiniti praktičnim za plaćanje, a istodobno spriječiti masovno povlačenje depozita iz banaka.
Za hrvatske banke to znači trošak razvoja sustava, korisničke podrške i usklađivanja, ali i novu priliku. Banka koja jednostavno integrira digitalni euro u svoju aplikaciju može zadržati odnos s klijentom i ponuditi mu dodatne usluge.
Banka koja ga doživi samo kao regulatornu obvezu mogla bi dio tog odnosa prepustiti drugim pružateljima platnih usluga.
Može li digitalni euro ugroziti kartične kuće?
Digitalni euro neće izravno zabraniti ni potisnuti kartice. U početnoj fazi vjerojatno će biti još jedan simbol na blagajni, uz gotovinu, kartice i mobilne novčanike.
Njegov strateški učinak ipak može biti značajan.
Kartične kuće danas povezuju golem broj potrošača, banaka i trgovaca. Vrijednost njihove mreže upravo je u tome što je gotovo svugdje prihvaćena. Digitalni euro trebao bi pokušati stvoriti usporediv europski mrežni učinak, pod javnim pravilima.
Ako postane široko prihvaćen, mogao bi smanjiti udio kartica u debitnim plaćanjima unutar europodručja, osobito u maloprodaji i prijenosima između građana. Međunarodne kartice ostale bi snažne u plaćanjima izvan europodručja, kreditiranju, putovanjima i uslugama koje digitalni euro ne pokriva.
Konkurencija bi za trgovce mogla biti korisna. Problem nastaje samo ako se digitalni euro pretvori u dodatni sustav koji treba financirati, a ne u alternativu koja stvarno smanjuje troškove.
Prava bitka vodit će se na blagajni
Europske institucije mogu izgraditi tehnički savršen sustav, ali građani ga neće koristiti samo zato što nosi europsku zastavu. Trgovci ga neće prihvatiti s oduševljenjem ako povećava složenost poslovanja.
Digitalni euro morat će dokazati nekoliko vrlo praktičnih stvari. Plaćanje mora biti jednako brzo kao karticom. Terminal ne smije zahtijevati skupu zamjenu. Naknade moraju biti vidljivo niže ili barem predvidljivije. Povrat novca mora biti jednostavan. Offline funkcija mora raditi. Reklamacije se moraju rješavati bez višednevnog prebacivanja između banke, procesora i trgovca.
Najvažnije, korisnik mora vjerovati da sustav ne prati njegov život više nego što je nužno.
Hrvatski mali trgovci pritom ne bi trebali čekati 2029. kako bi se počeli informirati. Banke, gospodarske komore, obrtničke udruge, proizvođači blagajničkih programa i Porezna uprava trebali bi već tijekom pilot-faze razjasniti tehničke standarde, fiskalizaciju, računovodstvo i troškove prilagodbe.
Digitalni euro neće preko noći preobraziti hrvatsku trgovinu. Može, međutim, učiniti nešto manje spektakularno, ali gospodarski vrlo važno: povećati konkurenciju u platnom prometu i smanjiti cijenu prihvaćanja digitalnih plaćanja. Ako uspije, kupac će samo približiti telefon blagajni, a trgovac će na kraju mjeseca platiti manje naknada. Ako ne uspije, Europa će dobiti vrlo skup novi način da kupac plati istu kavu.
...
Tekst i foto: Vidmir Raič