Oglasi

ponedjeljak, 10. kolovoza 2026.

FELJTON: Hrvatske humoristično-satirične publikacije kroz povijest - 1. dio

Hrvatski vremeplov humora 1/7

humoristično-satirične publikacije feljton 1/7

Podravski jež Dragutina Antoleka-Orešeka prvi je humoristički list na hrvatskom jeziku. Njegov urednik bio je varaždinski borac protiv njemačkog i mađarskog utjecaja, ilirac, pravnik i političar. Prvi broj je objavljen 17. ožujka 1862. godine u nakladi od 2.000 komada. Za tisak je bila zadužena Platzerova tiskara u Varaždinu. Humoristička je najteža novinarska forma, a kad se tomu pridoda cenzura i snažna prismotra vladajućih, teško je u tim uvjetima bilo opstati i časopisu i njihovim urednicima. Propast Bachovog apsolutizma uz slabiji germanski utjecaj pomogao je popularnosti lista. Žitelji ovih krajeva su oduvijek gajili sklonost šali, podvalama i vickalicama, u čemu je Antolek prednjačio. List je izlazio svakog 10., 20. i 30. dana u mjesecu, po cijeni od 3 forinte. Prvi javni poziv za pretplatu nakon otisnutih 1.100 primjeraka je urednik uputio građanima već 12. listopada 1861., ali je odaziv bio slab.

Kako navodi izvor (Godišnjak gradskog muzeja, broj 6, Varaždin 1981.g., autor članka Antun Golob): „Bio je to listić kvadratičnog oblika dimenzija 60x50 cm na četiri stranice, ilustriran crtežima u bakrorezu. Prednjačili su vrlo oštri napisi upereni protiv Nijemaca i germanizacije. Pod naslovom „Podravski jež“ stajala je slika ježa kako sjedi na stražnjim nogama i jede iz cilindra „švabe“ (pogrdni naziv za Nijemce), a ispod slike je ispisana parola: „Kume, uzdaj se u se i u svoje kljuse!“ Ostale stranice su uz budničku pjesmu i provokativne crteže obilovale šalama i slikama. Na zadnjoj stranici bio je crtež Nijemca u fraku s cilindrom na glavi kako stoji pred kotlićem (velikim loncem na logorskoj vatri) kuhajući kobasice „frankfurterice“ nudeći ih dvojici Hrvata u surkama (kraći kaput od sukna).“

Oportuni časopis Ježu je bio mađarski orijentiran Agramer Zeitung iz Zagreba.

Teško razdoblje koje je postupno jenjavalo jačalo je u ljudima optimizam, vedar duh i sve naglašeniju sklonost smijehu i dobrom raspoloženju, kao stimulans za bolje vrijeme. Antolekova oštra satira bila je usmjerena ponajprije prema narodnim i vlastitim političkim neprijateljima. Varaždin je slovio za grad legendarnih prinčeva humora i satire. Popularne u to vrijeme su bile takozvane huncutarije – male sitne podvale karakteristične za varaždinski kraj. Na njihovim temeljima izrasla su prva poznatija satirična književna ostvarenja: „Matijaš Grabancijaš Dijak“ Tituša Brezovačkog i „Petrica Kerempuh“ Jakoba Lovrenčića. Prije toga je u Varaždinu 1848. godine objavljen samo jedan broj Lucifera, ali na njemačkom jeziku.

Zvekan je bio prvi humoristično-satirični i politički list Stranke prava koji je u Zagrebu pokrenuo i uređivao političar i vođa pravaša Ante Starčević 1867. godine, a služio je kao početni oblik političke promidžbe i širenja pravaških ideja kao tiskano glasilo stranke. Izlazio je polumjesečno, svakog 1. i 15. u mjesecu, kao prilog uz prve hrvatske zabavne ilustrirane novine „Dom i sviet“. Kako navodi izvor (Skripta: „Povijest medijske komunikacije u Hrvatskoj“, autorica: Matea Horvat, 25. studeni 2010., Scribd.com): „Donosio je manje humorističnih priloga, a više političko-filozofskih rasprava i satiričnih osvrta na protivnike. Na naslovnici lista se nalazio lik bradatog čovjeka u narodnoj nošnji sa šeširom i fenjerom u ruci koji je simbolizirao aluziju na Starčevićevu ulogu starogrčkog filozofa Diogena koji sa svjetiljkom u ruci „traži čovjeka““. Prvi broj je objavljen 17. siječnja 1867. na papiru nepoznatih dimenzija i broja stranica. List je prestao izlaziti u prosincu 1867. godine, nakon čega je Stranka prava uskoro pokrenula list Hervat.

Kratko vrijeme (1. srpnja 1877. – 31. ožujka 1878.) izlazio je u Zagrebu Humoristički list urednika Vjekoslava Raića. Časopis je objavljivan polumjesečno na formatu od 32 cm visine.

Nekoliko godina poslije u Hrvatskoj je izlazilo još nekoliko humorističkih listova sa snažnim političkim naglaskom. Prvi i možda najpoznatiji od njih je bio Vragoljan iz Bakra. Radi se o dvotjedniku vlasnika, nakladnika i glavnog urednika Rudolfa Desselbrunnera, u kojemu se vrlo naglašeno veliča pravaštvo i Ante Starčević – „otac domovine“. List je objavljivan od 1. srpnja 1881. do 20. srpnja 1886. godine. U tom periodu 32 puta je zaplijenjen između ostaloga zbog propagiranja kulta Zrinskih i Frankopana, s naglašenim protubečkim stajalištem. Humor u listu je bio nategnut, duh kritizirajući, s lošim ilustracijama i izobličenim ljudima.

Pravaški humorističko-satirički list Bič je izlazio u Zagrebu od 1. studenoga 1883. do 2. lipnja 1886. godine. Napisi i crteži su uglavnom bili usmjereni protiv vladavine bana Karolyja Khuena-Hedervaryja. Urednik mu je bio Gavro Grünhut, a čak 27 od ukupno 39 brojeva je bilo cenzurirano.

Zagrebački Tries je objavljivan u razdoblju od 8. studenoga 1885. do 25. svibnja 1886. Uređivao ga je Franjo Milošević, a od petog broja urednik je bio Stjepan Zavrlić. Ovaj časopis je bio pravi nasljednik Biča uz izdavačku podršku Ivana Krajača u ulozi vlasnika i nakladnika. Zaplijenjena su 4 od 14 brojeva.

Osim navedenih, u osamdesetim godinama 19.-og stoljeća izlaze još i ovi pravaški listovi: Novi Bič, Osa, Ćuk i Štipavac. Prvi od njih, list za šalu i satiru Novi Bič, je počeo izlaziti 1. siječnja 1886. godine, a paralelno s Triesom do kraja svibnja 1886. Nije imao nikakvu povezanost s starim Bičem. Prema dostupnom izvoru (J. Turkalj: „Pravaški humorističko-satirički listovi 80-ih godina 19. stoljeća“, God. 32, br. 3, 465-472 (2000.)): „Polumjesečniku Novi Bič vlasnik i odgovorni urednik bio je Nestor Potočnjak, osim u br. 2 od 15. siječnja 1886. kada ga je potpisao Dragutin Krvarić, a tiskan je u tiskari A. Brusine. Od broja 21 iz 1. studenoga 1886. vlasnik i odgovorni urednik je Stjepan Zavrlić. Od 24. kolovoza 1887. vlasnik Novog Biča je Višemir Zima, a odgovorni urednik Fran Opava. Treba spomenuti da je u prosincu 1886. izašao i humoristički ilustrirani kalendar pod naslovom Novi Bič. Bio je to prvi kalendar humorističkog sadržaja do tada objavljen na hrvatskom jeziku, ali je zaplijenjen nakon tri dana.“

Isti izvor navodi sljedeće: „Dana 1. srpnja 1887. izašao je prvi broj polumjesečnika Osa, šaljivog lista kojem je vlasnik i odgovorni urednik bio Dragutin Krvarić, a tiskan je u tiskari A. Brusine. Osa je izlazila i 1888., a posljednji broj je objavljen 15. ožujka. Ubrzo nakon prestanka izlaženja Ose pojavljuje se Štipavac o kojem saznajemo tek iz Hrvatske.“ Navodno su objavljena tek tri broja ovog ilustriranog lista za šalu i satiru koji je počeo izlaziti 6. svibnja 1888. u Zagrebu kao polumjesečnik u nakladi i tisku F. Fišera. Najmlađi od spomenutih pravaških listova iz ovog razdoblja je Ćuk. Objavljena su tek četiri broja od 1. rujna do 15. listopada 1888. godine. Moto ovog lista je bio: „Šala vazda noć i dan! Šala to je moj program!“ Nakladnik i odgovorni urednik mu je bio Dragutin Albrecht ml.

U Zagrebu je u razdoblju od 1891. do 1899. godine izlazio najdugovječniji od spomenutih, časopis Trn. List glavnog urednika Josipa Zvečeka (u suautorstvu političara Ante Starčevića, istaknutog pravaša). Poznato je da je izlazio dvaput mjesečno a od ukupnog broja zaplijenjeno je čak 28 nastavaka. Razlog zašto se toliko održao je što je humor u njemu bio mekši i gotovo posve bezopasan za aktualni režim.

Nakon njega uslijedio je list za šalu i satiru Stršen. Objavljivan je na samom kraju 19. stoljeća (1899.-1900.), a uređivao ga je Ivan Lončarić uz izdavačku podršku Mirka Supeka. Trećina brojeva (16 od 46) ovog lista je zaplijenjena, a izlazio je iz tiska svakog 5. i 20. dana u mjesecu na papiru visine 42 cm, također u Zagrebu. Zbog učestalih zabrana lista pojedini cenzurirani brojevi izlaze kao drugo izdanje.

Politički nezapaženo prošla je Strela Dušana Rogića, koja je izlazila u Zagrebu od svibnja do listopada 1885. Slabije primijećen je bio i list za šalu i satiru Arkiv, kojega je pokrenuo i uređivao Julije Rorauer. Izlazio je u periodu od 1. listopada 1885. do 31. ožujka 1886. godine.

Prvi humoristički list u Slavoniji je bilo Novogradiško blebetalo pojavivši se 1895. godine u Novoj Gradiški zaslugom HPD Graničar i tiskare Mavre Bauera. Prvi broj je objavljen 9. lipnja 1895. godine u vrtu Stare pivare u Novoj Gradiški povodom koncerta za prikupljanje pomoći stradalima od potresa u Ljubljani (Slovenija). Izašao je samo jedan broj ovog šaljivog lista urednika Ivana Zatluke i prijatelja. U listu se na duhovit način izrugivalo domaćim manama i društvenim nedostatcima. Sadržaj mu je bio vrlo bogat, kako navodi dostupan internetski izvor (https://novagra.hr): „mnoštvo proznih i poetskih tekstova u kojima dominiraju politički i komunalni problemi, smiješni natječaji, zahvale, ženidbeni oglasi i drugi varoški ukrasi.“ Sljednici lista bili su: Blebetalo, Veseli brat, Komarac i Aprilska trava, o kojima ću podrobnije u sljedećem nastavku.