VIKTOR KOVAČIĆ: Otac moderne hrvatske arhitekture – 2/18

 

Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba

Uvodna napomena

Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost. 

     Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti. 

Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskog arhitekta (Alfa, 2014.)

2/18 nastavak

Osnovna škola cara Franje Josipa u Grazu

     Viktor je sa svojim stricem otputovao u Graz potkraj kolovoza 1880. Za vrijeme vožnje u rasklimanoj kočiji, od Rogaške Slatine do željezničke stanice Poljčane, pričao je stricu kako se pozdravio s barunom i župnikom. Jednog prijepodneva otišao je u dvorac Mali Tabor i barun Kawanagh ponio se prema njemu kao rođenu sinu. Barun ga posjedne za gospodski stol u velikoj palači, zapovjedi sluškinji da iz kuhinje donese kolača i šalicu mlijeka, poželi mu uspješno školovanje, pomilova ga po kosi i gurne mu u džep pozamašnu svotu novaca. Na izlaznim vratima triput je ponovio da mu se mora svaki put javiti kad će dolaziti doma za školske praznike. Ništa manje ljubazan nije bio ni župnik Vitković, koji mu je također gurnuo nešto u džep i rekao da će se za njega moliti.

     Na željezničkoj postaji Poljčane, udaljenoj dvadesetak kilometara od Rogaške Slatine, Viktor je prvi put u životu ugledao lokomotivu parnjaču koja je vukla za sobom nekoliko vagona. Stric Marko se obrati na njemačkom jeziku prometniku s visokom crvenom kapom na glavi, zahvalno mu kimne glavom, uhvati svog nećaka za ruku, odvede ga do vagona i pomogne mu da se popne na prvu stepenicu. U vagonu je bilo nekoliko slobodnih mjesta na drvenim klupama i stric izabere dva mjesta sasvim do prozora. Mališan je s velikim ushićenjem promatrao natpis iznad perona, ugledao prometnika s loparićem u ruci, osjetio lagano kretanje vlaka i s neodoljivim osmijehom na licu nastavio razgovor s najboljim stricem na svijetu.

• Poljčane, Poljčane... To ime moram zapamtiti!

• Poljčane ili Poltschach na njemačkom. Odsad ti njemački mora biti na prvom mjestu. Ne znam koliko te mama naučila, upis u školu je za dva tjedna. Zamolit ću gazdaricu da svaki dan s tobom vježba.

• Mama me dosta toga naučila, svaku večer vježbali smo izgovaranje pojedinih riječi, zavolio sam njemački i veselim se upisu u školu.

• Drago mi je da su barun i župnik bili tako darežljivi prema tebi. Samo se ti drži njih dvojice, obojica su pametni i načitani. I meni je barun pomogao da se zaposlim. Preporučio me svom dobrom znancu, uvaženom arhitektu Kunu Waidmannu, koji me zaposlio na gradnji bolnice za umobolne u Stenjevcu kraj Zagreba. Radio sam kod njega dvije i pol godine...

• Zašto nisi ostao u Zagrebu? 

• Nije bilo posla, moj Viktore! A bilo je posrijedi još nešto. Nisam dopustio da me zidarski majstor zakida za nadnicu, da se mojim žuljevima naslađuje vucibatina od njegova sina. Zapamti što ću ti sada reći. Pošteno sam radio i htio pošteno zaraditi, a kad sam vidio da imam posla s nepoštenim čovjekom, požalio sam se uvaženom arhitektu koji je često putovao u Graz, zamolivši ga da mi nađe posao u štajerskoj prijestolnici. Budući da je i sam bio poštenjačina, rado mi je izašao u susret, dao mi adresu i pismo s preporukom koje sam predao njegovom poznaniku... I tako ti ja, moj nećače, dobijem posao kod jednog od najboljih građevinskih majstora u Grazu i nađem stan kod najbolje gazdarice u slobodnom kraljevskom gradu na Muri...

• Koji grad je ljepši, Zagreb ili Graz?

• Graz, naravno, sa svojim Schloßbergom i Uhrturmom. Zanimljivo je da mu ime dolazi od riječi »gradec« ili »grič«, a tako se nekada zvao stari dio Zagreba, što bi trebalo značiti da štajerska i hrvatska prijestolnica imaju ipak nešto zajedničko. Možda glavni trg i katedralu... 

• Jedva čekam dolazak u Graz.

     Stigli su kasno navečer. Viktoru je u sjećanju ostala jedino velebna zgrada glavnog kolodvora, za sve ostalo bio je preumoran. Sljedećeg jutra probudi se u toplom krevetu, protrlja oči, ugleda na zidu iznad kreveta uokvirenu svetu sliku, pogleda prema prozorčiću s poluzatvorenim drvenim kapcima i zaustavi pogled na stolcu s koferom u kojem je stric ponio sve što je mama spremila za svog školarca. Ustane se, otvori prozor, širom rastvori drvene kapke i ostade zadivljen suncem obasjanim jutrom, cvrkutom ptica, raslinjem ispod prozora, kočijama i topotom konjskih kopita, jutarnjim šetačima i njihovim dubokim naklonima, te jedva čujnim žuborom vode koji je dopirao s one strane prostranog parka. Stajao je kod otvorena prozora kad je netko pokucao i on se sav zbunio. Nije znao kazati »Herein, bitte!«, premda mu je mama to najmanje stoput ponovila. 

     Ušla je starija gospođa, poželjela mu dobro jutro na njemačkom, rekla je da joj je ime Ingeborg i da će se ona brinuti za njega. Pitala ga je li se naspavao, na što je on, ohrabren njenom nježnošću, potvrdno odgovorio. Pokazala mu je vrata od kupaonice, zahoda i kuhinje. 

     Ingeborg Kretschmar bila je učiteljica u mirovini. Udala se za građevinskog inspektora s kojim nije imala djece, a rano je ostala bez muža... Smrt ga je zaskočila na jednom neprijavljenom gradilištu. Ucviljena supruga nije nikada doznala pravu istinu. Ostalo je neutvrđeno je li teška drvena greda pala na njega sama od sebe ili je bila tek izlika za ubojstvo s predumišljajem... Više se nije udavala, iako je prosaca bilo na pretek. Posvetila se djeci u školi, crkvenom pjevačkom zboru i gradskom društvu javne koristi. Posjedovala je dva stana u samom središtu grada, jednog je iznajmljivala, a u drugom sama živjela sve do umirovljenja. Vidjevši da joj u mirovini nisu potrebne tolike prostorije, jer više nije pozivala na domjenke brojne suradnike i prijatelje, odlučila je iznajmiti veliku sobu i sobičak do nje koji je podstanaru mogao poslužiti kao ostava. Na zamolbu i po preporuci dvojice Hrvata, pjevača zvonkih i snažnih baritona u crkvenom zboru, primila je za podstanara Marka Kovačića, građevinskog radnika s kojim se izvrsno sporazumijevala i slagala. Ispočetka je doduše išlo malo teže zbog njegova manjkavog poznavanja jezika, ali ga je brzo svladao, manje se družio s Hrvatima, a više s radnicima iz austrijske Štajerske. Kad joj je priopćio žalosnu vijest o smrti svoga brata te izrazio želju da bi njegova prvorođenca i svog nećaka htio školovati u Grazu o svom trošku, rado je na to pristala.

     Viktor je gospođu Ingeborg zavolio već za vrijeme prvog doručka. Posjela ga za kuhinjski stol prepun sočnih kiflica i raznih namaza. To mu mama nikad nije mogla priuštiti, niti je imala vremena razgovarati s njim za vrijeme doručka, kao što je razgovarala nova gazdarica. Dobra žena dragovoljno se prihvatila kućnog odgoja malog pridošlice iz Hrvatskog zagorja. 

Stric Marko odlazio je na posao rano ujutro i vraćao se u sumrak, tako da su jedino za večerom mogli razgovarati utroje. Poslije večere ponekad bi odigrali partiju »crnog Petra« i odlazili uglavnom rano na spavanje.

     Ingeborg je s voljom i požrtvovno pripremala dječaka za upis u školu, tumačila mu značenje pojedinih riječi i vježbala ga pravilno izgovarati svaku novu njemačku riječ.

     Na sam dan upisa, 15. rujna 1880. godine, Viktor se u osnovnoj školi cara Franje Josipa (Franz Joseph Schule) osjećao kao na kakvoj paradi. Odrasli su paradirali s mališanima koji su, za razliku od njega, bili odjeveni u narodne nošnje. Mnogi od njih klanjali su se njegovoj pratilji, gospođi Ingeborg, i nešto joj šaptali, što se vjerojatno odnosilo na njega, zaključivao je po njenim milozvučnim odgovorima i majčinskom milovanju po kratko ošišanoj kosi. 

     S upisom nije bilo nikakvih problema i sljedećeg dana nađe se u velikoj učionici među tridesetak đaka kojima se mladi gospodin predstavio kao učitelj Ferdinand. Dotični učitelj je nakon izvršene prozivke popričao sa svakim prvašićem osobno nekoliko riječi, neke je potapšao po ramenu, nekima stisnuo ruku, a neke pomilovao po obrazu.

Viktor je bio marljiv i povučen đak. Nije se zadržavao na školskom igralištu, nego je radije sam hodao ulicama, diveći se velebnim zgradama i ukrasima na njihovim fasadama. Gospođa Ingeborg odlazila je dvaput mjesečno u školu i razgovarala s učiteljem Ferdinandom koji je za njezina mezimca imao samo pohvalne riječi. Nažalost, mirno školovanje nije potrajalo ni puna dva mjeseca. 

     Ujutro 9. studenog 1880. godine dogodio se velik potres u Zagrebu s epicentrom na području Medvednice. Dvije su osobe poginule, a dvadeset i devet bilo je teško ozlijeđenih. Potres je razorio brojne zagrebačke zgrade, srušio svodove u katedrali, zdrobio oltare i oštetio zvonik. Velik broj Zagrepčana iselio se u ostale gradove Monarhije, potražio utočište i spas u Celju, Mariboru i Grazu. Gazdarica Ingeborg na Markovu je zamolbu pružila utočište trojici njegovih zagrebačkih drugova koji su ostali bez krova nad glavom. Jedan je spavao s Markom u krevetu, a dvojica u dnevnom boravku. Sva trojica brzo su našla posao, crnčili su od jutra do mraka, samo da nešto zarade, kako bi mogli obnoviti svoje potleušice u zapadnom predgrađu Zagreba. Ništa ih ne bi moglo zadržati u Grazu, ponavljali su jednu te istu priču poslije večere, nakon što bi gazdarica ustala od stola, poželjela im laku noć i ostavila ih da pričaju hrvatski. 

Viktor je s vrlo dobrim uspjehom završio prvi razred, za što je svakako bila najzaslužnija gospođa Ingeborg, njegova odgojiteljica i zamjenska majka. Stric je svom nećaku kupio novo odijelo i cipele za svečane prilike, kad su nedjeljom zajedno išli na poldanju misu, ili kad bi ih domaćica povela sa sobom na kakvu izložbu ili kakav nastup pjevačkih zborova. 

     Iz Zagreba nisu stizale dobre vijesti. Umro je književnik August Šenoa, i to od posljedica upale pluća koju je zaradio dok je kao gradski senator skrbio za unesrećene u velikom potresu. U ostalim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije bilo je tih mjeseci kojekakvih dogodovština. U Ugarskoj je neki gospodin kartajući s prijateljima za velike novce zaigrao najprije sav novac, zatim sat, prstenje i druge dragocjenosti, a napokon i lijepu mladu ženu koju je položio na posljednju kartu... U Kranjskoj se dogodila velika senzacija prilikom sahrane nekog višeg činovnika. Mrtvo tijelo bilo je već odvezeno na groblje. I kad se lijes imao spustiti u grob, začulo se iznenada žestoko kucanje na unutarnjoj strani pokrova. Prisutne obuze užas, koji se još poveća kad su, otvorivši lijes, vidjeli da se tobožnji mrtvac u njemu okrenuo te se nije moglo dvojiti da je doista pokucao vlastitom rukom. Odnesoše ga u sobu za mrtvace, pred kojom su stražarila četiri pandura, tjerajući svjetinu koja se tiskala da ga vidi. Pokus oživljavanja uspio je u potpunosti i sutradan mu je zajutrak išao ponovno u slast... O takvim i sličnim dogodovštinama izvješćivale su dnevne novine što ih je gospođa Ingeborg svakodnevno kupovala, čitala u svom udobnom naslonjaču, a za večerom prepričavala svima za stolom. Unesrećenim prijateljima iz Zagreba pružala je utočište gotovo pune tri godine. Viktor nije mogao znati jesu li joj išta plaćali za stan i hranu. Znao je samo to da između gazdarice i njih trojice nikada nije dolazilo ni do kakvih razmirica. Navečer uoči rastanka priopćila je svima za stolom tužnu vijest o smrti velikoga njemačkog kompozitora Richarda Wagnera, koji je umro u Veneciji od srčanog udara, a ona je, Bogu hvala, imala čast vidjeti ga dvadesetak godina prije uživo u Münchenu i slušati njegovu operu Tristan i Izolda. Sutradan je sa suzama u očima otpratila tri povratnika za Zagreb, poželjevši im sreću u životu.

Do male mature i obrtničke škole u Grazu

     U srpnju 1884. Viktor je završio četvrti razred osnovne škole cara Franje Josipa. Za vrijeme njegova školovanja stric Marko postao je priznat i uspješan građevinski poduzetnik u Grazu. Sada je napokon mogao sebi priuštiti ono što je već dugo imao u planu. U znak zahvalnosti pozvao je gospođu Ingeborg da za Veliku Gospu otputuje s njima u Rogašku Slatinu, Hum na Sutli i Zagreb, što je ona rado prihvatila. 

     Viktorova mama dočekala je goste kako dolikuje gospodi iz velegrada. Okrečila je kuhinju i hodnik, prekrila stol bijelim stolnjakom, u krušnoj peći ispekla pšenični kruh, ponudila ih mesom iz tiblice, a za glavno jelo pripremila nadjevenog pečenog kopuna. Poslije obilna ručka pozvala je desetogodišnjeg prvorođenca u svoj sobičak da dozna od njega jesu li stric i strina (bila je uvjerena da Marko živi s gospođom Ingeborg u nevjenčanom braku) dobri prema njemu, hoće li se on vratiti s njima u velegrad ili će ostati kod kuće... 

     Viktor joj ispriča sve po istini, neke rečenice namjerno je izgovarao na njemačkom jeziku, ne bi li joj što jasnije dao do znanja da se namjerava vratiti, da je od gospođe Ingeborg više naučio nego od školskog učitelja, te će svakako poslušati njezin savjet kako dalje, hoće li nastaviti školovanje do male mature ili će četiri godine kao šegrt pomagati stricu... 

     Mama Marija nije mogla vjerovati da joj desetogodišnji sin umije tako razložno besjediti. Ne preosta joj drugo, nego da ga majčinski zagrli i blagoslovi. Predala mu je ključ od roditeljskog doma u Humu na Sutli, gdje je također sve pospremila i uredila za njihov doček i spavanje.

     Barun Jakov Kawanagh pozvao je sve troje na večeru u dvorac Mali Tabor. Za vrijeme večere pričao je o svom irskom podrijetlu, a najviše o svojim arheološkim istraživanjima, kako je u Breznoj Gori, nedaleko od dvorca, otkrio bedeme rimske utvrde i čitavu hrpu novčića iz vremena cara Nerona. Gospođa Ingeborg postavljala je barunu sasvim praktična pitanja i pritom pogledavala Viktora, ne bi li bogatog mecenu privoljela da preuzme skrb o daljnjem školovanju pametnog djeteta koje bi jednog dana moglo nastaviti s istraživanjima... No barun se nije dao smesti. Kratko je odgovarao na pitanja i pogledavao Marka, znajući da se prilično dobro snašao u Grazu  te je svakako u stanju preuzeti skrb za školovanje svog nećaka...       

     Iz Huma na Sutli kočijom su otputovali u Zagreb i zadržali se u hrvatskoj prijestolnici gotovo tjedan dana. Po dva dana bili su gosti kod svakog od tri Markova prijatelja, dva su bila oženjena, a jedan sretno zaručen. Sva trojica nastojala su ih u svojim domovima što bolje ugostiti. Tijekom dana razgledavali su znamenita mjesta u gradu - Banske dvore, Kamenita vrata, ostatke katedrale na Kaptolu... I mnoga druga mjesta na kojima su još uvijek bile vidljive strahote potresa... Marko je primijetio da u gradu ima dosta otvorenih gradilišta, u glavi mu zaiskri pomisao da se vrati u hrvatsku prijestolnicu, ali ništa od te pomisli, sve dok je Ingeborg na njegovoj strani... Možda je Viktorova mama ipak bila u pravu? Možda je stric doista živio u nevjenčanom braku? Viktor nije mogao ništa drugo primijetiti osim da su mu oboje bili dobročinitelji... 

     Godinu dana poslije u Njemačkoj je Gottlieb Daimler izumio prvi motor za pokretanje bicikla, a nedugo nakon toga Karl Benz je patentirao prvu "kočiju bez konja", stavivši benzinski motor na trokolicu koja doduše nije imala drvene kotače, nego one slične kotačima na biciklu. Pokretljivost ljudi počela se stubokom mijenjati. Novi patenti i tehnički izumi povlačili su za sobom sve veću nezaposlenost, pa se u to vrijeme dogodila i takozvana »krvava nedjelja« u Londonu, velik prosvjedni marš i neredi u kojima je troje ljudi ubijeno, a stotine ozljeđeno... O svemu tome mogao je Viktor ponešto čuti na novogradnjama svog strica koji ga je svako jutro vodio sa sobom. Nije mu davao teške poslove, ali mu je uvijek trebao biti pri ruci kao i ostalim zidarima, donositi im vodu i duhan, pridržati ljestve, oprati ili očistiti alat...

     S navršenih četrnaest godina Viktor je u rujnu 1888. počeo raditi kod gradskog građevinskog majstora Josepha Flora. Radio je na jednom od najvećih gradilišta u Grazu. Stariji radnici zavoljeli su ga zbog njegove marljivosti i znatiželjnog zapitkivanja o raznim vrstama zidanja, zidnim oblogama, vrstama krovišta, o nosivim i pregradnim zidovima... Neki od njih poznavali su njegova strica Marka, neki su samo čuli za njega, a većina bi za vrijeme gableca prepričavala izvješća iz dnevne štampe o sukobu između cara Franje Josipa i đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera u vezi s proslavom visokog jubileja pokrštavanja Rusa. Naime, Strossmayer je iz Rogaške Slatine, gdje je bio na odmoru, poslao u Kijev čestitku kojom se najsrdačnijim veseljem pridružio svečanosti. Poželio je slavljenicima da Bog blagoslovi Rusiju i pomogne joj da živom vjerom, uzoritim životom i kršćanskim heroizmom ispuni sretno, spasonosno i slavodobitno svoju veličajnu svesvjetsku zadaću. Odmah po povratku u Đakovo dobio je pozivnicu da dođe u Bjelovar na doček cara koji je na području podno jugoistočnih padina Bilogore bio nazočan jesenskim vojnim manevrima. Na primanju u gradskoj vijećnici bili su predstavnici visokoga hrvatskog plemstva, kraljevske zemaljske vlade i veliki župani, a među predstavnicima svećenstva, koje je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Mihalović, nalazio se i biskup Strossmayer. Nakon što je car kratko porazgovarao s nadbiskupom, prišao je đakovačkom biskupu i s njim započeo razgovor na njemačkom jeziku.

• Vi ste morali biti bolesni kada ste Vaš brzojav poslali u Kijev.

• Ne, Veličanstvo, ja sam brzojav poslao u Kijev pri najpunijoj svijesti, moja je savjest čista i potpuno mirna. 

• Ne, ja zaista vjerujem da ste Vi morali biti bolesni.

• Ja ponavljam, Veličanstvo, moja je savjest potpuno mirna, i ja sam se već glede toga izjasnio Svetom Ocu. I kad bi mi se dopustilo da s Vašim Veličanstvom mirno o tome govorim, nadam se da bi mi uspjelo da potpuno umirim Vaše Veličanstvo.

• Djelo kijevskog skupa bilo je djelo najgorih revolucionara. Tamo se našao na okupu pravi izbor revolucionarnih elemenata. Sve je to bila jedna opozicija (ili demonstracija) protiv ruske i austrijske vlade. 

• Ne, Veličanstvo, ja u to ne mogu nikako vjerovati.

• Ali ja Vam to mogu potvrditi. 

     Careve riječi silno su ohrabrile bečke i peštanske novinare koji su biskupa Strossmayera počeli žestoko napadati, već prema političkom opredjeljenju pojedinih listova. Nije to imalo jakog odjeka samo na gradilištu i javnim mjestima u gradu, imalo je to odjeka i u stanu gospođe Ingeborg, koja je Strossmayera i njegove pristaše optuživala za veleizdaju prema dinastiji Habsburgovaca i Austro-Ugarskoj. Viktor je nikad prije nije vidio tako ljutu, pa ipak, bilo mu je potajice drago, u svojim je žilama osjetio pobunjeničku krv, bio je na strani biskupa Strossmayera. 

     Za vrijeme dvotjednog boravka u zavičajnoj općini Hum na Sutli Viktor je ljeti 1889. godine upoznao učitelja i orguljaša Janka Leskovara, zagorskog muža u najljepšim godinama, koji je osnovao i vodio mješoviti pjevački zbor, družio se i zabavljao s barunom Kavanaghom u dvorcu Mali Tabor, odlazio na partiju taroka kod bilježnika Halbeka u kuriju Novi Tabor, te na književne razgovore u ladanjsku kućicu profesora Luke Marjanovića, tadašnjeg rektora zagrebačkog sveučilišta i predsjednika Matice Hrvatske. 

     Učitelj vesele naravi s velikim je oduševljenjem pričao petnaestogodišnjem mladiću, koji mu se činio previše njemački otuđenim, o proplamsajima hrvatskog rodoljublja od Osijeka, Dubrovnika, pa sve do Huma na Sutli, gdje su se u velebnoj crkvi svetog Petra u Prišlinu okupljali hrvatski svećenici, preoblačili se u svečana odijela i odore, te odlazili u posjet biskupu Strossmayeru za vrijeme njegovih boravaka u Rogaškoj Slatini, na južnom uglu lječilišnog parka. Hvalio se učitelj Janko kako je te godine imao priliku upoznati gimnazijalca Stjepana Radića, koji je na svom proputovanju za Rogašku svratio kod profesora Luke Marjanovića u Hum na Sutli.

• Stipica, kako toga vatrenog mladića od milja zovu prijatelji u Zagrebu, pravi je sveznalica. Kaže da je proputovao pola Hrvatske u želji da što bolje upozna hrvatskog seljaka.

• Zašto seljaka, zar nije bolje poznavati barune i plemiće?

• Naravno, mali moj! Sam Bog me poslao u Hum na Sutli gdje mogu provoditi najveselije dane života u gospodskim kurijama i plemićkom dvorcu. Prijateljujem s barunom, bilježnikom i zagrebačkim profesorom koji me pozvao da o njegovu trošku otputujem s njim na Kordun i u Bosnu. Život mi ovdje prolazi u nekoj bezbrižnosti, bez obzira na to što imamo mnogo djece. Moja žena i ja volimo djecu i ne osjećamo nikakva tereta zbog njih...

• Moj tata se prerano razbolio i umro.

• Da, čuo sam, Viktore. Znam da si rano ostao siroće bez oca, znam da te je stric poveo sa sobom u Graz... Dobro je da si naučio njemački, samo tako možeš danas-sutra postati gospodin... Ali dobro me poslušaj, tvoj zavičaj je Hum na Sutli, ova brda i brežuljci, zavjetne crkvice, kurije i plemićki dvorac... Ti  ne smiješ ostati pod utjecajem njemačkog jezika i razmišljanja....

• Prerano sam morao od kuće, u školi nisam učio hrvatski...

• Jasno mi je i žalim zbog toga. Bio je to jedini način da završiš osnovnu školu, na njemačkom jeziku dakako. I završio si je s odličnim uspjehom, što znači da si nadaren i da bi u životu mogao daleko dogurati... Ono što bih ja kao domoljubni učitelj u tvom zavičaju htio usaditi u tebe jest ljubav prema hrvatskoj grudi i domovini... Moraš znati da su u Grazu učili i studirali mnogi istaknuti Hrvati koji svoj jezik nisu zaboravili, dapače, postali su hrvatski preporoditelji, poput Ljudevita Gaja iz Krapine i mnogih drugih. Znam da u štajerskoj prijestolnici djeluju i danas mnoga hrvatska društva... Viktore, nemoj izbjegavati ta društva, učlani se u neko od njih i uvijek imaj na pameti da ti je zavičajna općina u Hrvatskoj...

• Možda se jednog dana vratim. Prije toga moram završiti nekakav zanat, a možda i nešto više... Želim se vratiti kao gospodin...

• Takvog te volim, moj dječače!

     Razgovor s veselim učiteljem Viktor je pohranio duboko u sebi. Po povratku u Graz upisao je prvi tečaj gradske obrtničke škole (Gewerbeschule) - graditeljsko obrtnički odjel. Istovremeno se počeo družiti s dvojicom Hrvata koje je upoznao ispred kapucinske crkve. Jedan je bio iz okolice Bjelovara, drugi iz Samobora, obojica stariji od njega, studenti prava, članovi studentskoga literarno-zabavnog društva »Hrvatska«. Njih dvojica povedoše ga jednog predvečerja u društvene prostorije gdje je upoznao vatrene pravaše koji su zagovarali hrvatsku nezavisnost, kovali u zvijezde oca domovine Antu Starčevića i spominjali književnika Antu Kovačića koji je umro u Stenjevcu kraj Zagreba 10. prosinca 1889.  doživjevši slom živaca u trideset i šestoj godini.

      Viktor se u zimskom semestru drugog tečaja graditeljsko-obrtničkog odjela živo zainteresirao za svog prezimenjaka, hrvatskog pjesnika i pripovjedača, rođenog također u sutlanskom podneblju, tridesetak kilometara nizvodno od Huma na Sutli. Ante Kovačić bio je svega dvadeset godina stariji od njega, a uspio je doktorirati pravo i napisati toliko knjiga! Ta spoznaja nije mu dala mira. Primijetila je to gospođa Ingeborg i jednog jutra pokušala saznati od Viktora što namjerava. Ljubazna kao obično, počela mu je slatko tepati na njemačkom, a on se odjednom podigao od stola, zahvalio joj na bijeloj kavi, maslacu i svježim žemičkama, rekao da mu se jako žuri i skokomice nestao niz stepenice. 

     Od tog dana nije više dolazio na večeru. Dugo u noć zadržavao se u prostorijama literarno-zabavnog društva »Hrvatska«, a svoj pritajeni naum da se prebaci u Zagreb povjerio je jedino svom stricu Marku. Znao je da bi se stric također najradije vratio u hrvatsku prijestolnicu, ali mu to neće dopustiti gospođa Ingeborg. Previše su navezani jedno na drugo, što je Viktoru postalo jasno tek u pubertetskim godinama. Dragog strica i skrbnika zamolio je da ga preporuči svom zagrebačkom arhitektu kojeg je često spominjao s velikim poštovanjem i zahvalnošću. 

     Naravno da je stric Marko rado udovoljio zamolbi voljenog nećaka, dao mu adresu i napisao preporuku. Za svaki slučaj dao mu je još dvije adrese, jednu u Novoj Vesi, a drugu u Vlaškoj ulici, na koje bi se mogao javiti, ako  mu velepoštovani gospodin arhitekt ne bi mogao ponuditi kakvu sobicu. Tako je Viktor, duboko zahvalan svom skrbniku na susretljivosti i razumijevanju, u siječnju 1891. napustio obrtničku školu u Grazu i nitko osim njegova strica nije znao kamo je otišao.    

napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).

Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.

Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.

Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.

Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.

Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.

Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.

Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.

Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).

Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Crkva svetog Blaža je župna crkva čiji arhitekt je Viktor Kovačić i nalazi se u Zagrebu na adresi Prilaz Gjure Deželića 64.

*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja). 

Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta. 

Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924. 

Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. – Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994). 

Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).

Citiranje:

Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026

(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)

foto: Petar Kolovrat