Požar između Lokve Rogoznice i Omiša pokazao je koliko se brzo klimatski, sigurnosni i turistički rizik mogu pretvoriti u isti problem
Požar koji je 13. kolovoza navečer buknuo na području Lokve Rogoznice i tijekom noći se proširio prema Omišu nije bio samo jedan od velikih požara kakve Hrvatska, nažalost, poznaje iz svoje novije povijesti. Bio je to stres-test cijelog sustava na kojem počiva život hrvatske obale tijekom ljeta. Vatra nije napadala samo šumu. Došla je do kuća, apartmana, automobila, turističkih naselja i prometnica. Tisuće ljudi trebalo je u kratkom vremenu maknuti iz ugroženog prostora, zbrinuti ih, liječiti ozlijeđene, održavati prometne pravce, koordinirati vatrogasce iz više županija i istodobno nastaviti funkcioniranje jednog od najopterećenijih turističkih područja u državi.
Prema posljednjim službenim podacima Hrvatske vatrogasne zajednice, požarom je zahvaćeno oko tisuću hektara trave, niskog raslinja i borove šume. Ozlijeđene su 43 osobe i tri vatrogasca, oko 2.500 ljudi bilo je evakuirano i zbrinuto u prihvatnim centrima, a jedna je osoba izgubila život. U intervenciji su sudjelovala 253 vatrogasca s 83 vozila, uz četiri Canadaira i četiri Air Tractora. I tijekom 15. kolovoza nastavljena je sanacija opožarenih objekata i rubova požarišta.
To su brojke požara. Iza njih, međutim, ostaje veće pitanje: je li Hrvatska, kao jedna od najturističkijih zemalja Mediterana, svoje obalne gradove, apartmanska naselja, kampove, prometnice, telekomunikacije i sustave civilne zaštite dovoljno prilagodila vremenu u kojem veliki požar više nije događaj koji treba samo ugasiti, nego rizik za koji se cijela destinacija mora unaprijed projektirati?
Omiš je pokazao da požar više nije samo problem vatrogasaca
Kada se veliki požar približava naselju, vatrogasna intervencija tek je jedan dio problema. Treba znati kojim će se pravcem evakuirati nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi, osigurati da tim pravcem istodobno mogu prolaziti vatrogasna vozila, hitna pomoć i policija te odrediti gdje će završiti evakuirani gosti koji možda ne govore hrvatski, ne poznaju mjesto, nemaju automobil ili su bez osobnih dokumenata.
Jednako je važno znati imaju li hotel, kamp, apartmansko naselje ili marina vlastiti operativni plan, je li osoblje uvježbano, mogu li se informacije istodobno poslati gostima na više jezika i postoji li rezervni komunikacijski kanal ako nestane električne energije ili mobilna mreža bude preopterećena. I, možda najvažnije, može li se požaru otežati pristup naselju prije nego što prvi vatrogasni kamion uopće krene prema požarištu.
Upravo se na toj točki mora promijeniti hrvatska filozofija zaštite od požara. Vatrogasci gase posljedicu. Klimatski otporna država pokušava smanjiti vjerojatnost da se požar pretvori u katastrofu.
Klimatske promjene ne pale šibicu, ali mijenjaju teren na koji ona pada
Kod pojedinačnog požara treba biti vrlo oprezan s zaključcima. Klimatske promjene ne mogu se proglasiti uzrokom paljenja vatre kod Lokve Rogoznice, a uzrok požara treba utvrditi nadležna istraga. No to nije isto što i pitanje uvjeta u kojima se požar razvija.
Europska agencija za okoliš upozorava da klimatske promjene povećavaju učestalost i intenzitet požara te šire područja izložena požarnom riziku, osobito u mediteranskim i umjerenim klimatskim zonama. Istodobno turizam i urbano širenje povećavaju takozvano sučelje divljine i naselja – prostor u kojem se kuće, prometnice i turistički sadržaji sve snažnije dodiruju s vegetacijom sposobnom brzo prenositi vatru.
DHMZ-ov indeks opasnosti od šumskog požara za 15. kolovoza vrlo jasno pokazuje kakvi su bili uvjeti neposredno nakon omiške katastrofe. Ekstremna opasnost zabilježena je, među ostalim, u Šibeniku, Kninu, Sinju, Imotskom, na Split-Marjanu, Hvaru, u Pločama i na Lastovu, dok je u Makarskoj, Zadru, Rabu, Poreču, Rovinju i brojnim drugim mjestima opasnost bila vrlo velika. To više nije tek meteorološki podatak na rubu vremenske prognoze. To je podatak za gradonačelnika, urbanista, direktora hotela, vlasnika kampa, vatrogasnog zapovjednika, cestara, elektrodistribuciju i turističku zajednicu, jer kada je požarna opasnost ekstremna, cijela destinacija mora prijeći na višu razinu pripravnosti.
Hrvatska već službeno zna da ima problem
Možda je najzanimljivije to što Omiš nije otkrio nešto što hrvatske institucije nisu znale. Ministarstvo turizma i sporta upravo je 2026. objavilo opsežan priručnik o jačanju otpornosti turizma na klimatske promjene. U njemu se izravno navodi da klimatske promjene više nisu rubna tema održivosti, nego temeljno razvojno pitanje hrvatskog turizma. Hrvatska se kao dio mediteranskog bazena definira kao visoko osjetljivo područje, a među rizicima koji izravno ugrožavaju turističku infrastrukturu i sigurnost gostiju navode se toplinski valovi, manjak vode, šumski požari, poplave i porast razine mora.
Drugim riječima, problem više nije nedostatak strateških dokumenata. Problem je prijevod tih dokumenata u parcelu, cestu, hotel, kamp, naselje i lokalni proračun. Otpornost na požar ne nastaje pisanjem još jedne strategije. Ona nastaje kada prostorni plan kaže gdje se smije graditi, kada se između šume i kuće održava odgovarajući zaštitni prostor, kada vatrogasno vozilo može fizički doći do objekta, kada hidrantska mreža ima dovoljan kapacitet, kada evakuacijska cesta nije istodobno jedini ulaz u turističko naselje i kada ljudi unaprijed znaju što trebaju napraviti.
Najopasnija granica više nije između šume i grada
Klasična slika šumskog požara podrazumijeva vatru negdje daleko u prirodi. Suvremeni mediteranski požar mnogo je složeniji. Na hrvatskoj obali posljednjih desetljeća gradilo se prema brdima, šumi i makiji. Kuće za odmor, apartmani, vile, kampovi, turistička naselja i prometnice ulaze sve dublje u prostor prirodne vegetacije. Tako nastaje zona u kojoj se požar otvorenog prostora vrlo brzo pretvara u požar objekata.
U slučaju Lokve Rogoznice HVZ je izvijestio o opožarenim kućama u više naselja te o uništenim automobilima. Požar je izbio u neposrednoj blizini objekata, a širenju je pogodovao jak vjetar. Upravo zato pitanje vegetacije oko kuća više ne može biti samo pitanje estetike ili privatnog održavanja okućnice. Borovi iznad apartmanskog naselja izgledaju kao turistička razglednica sve dok ekstremno suha krošnja ne postane gorivi most prema kući.
Otpornost zato traži ozbiljnije upravljanje vegetacijom uz naselja i prometnice: uklanjanje suhe biomase, čišćenje zapuštenih parcela, održavanje protupožarnih prosjeka, kontrolu raslinja uz objekte te jasnu podjelu odgovornosti između vlasnika zemljišta, lokalne samouprave, Hrvatskih šuma i drugih upravitelja prostora. To nije argument za betonizaciju obale. Naprotiv, europski pristup sve više inzistira na upravljanom, otpornom krajobrazu, a ne na izboru između guste neodržavane vegetacije i potpunog uklanjanja prirode.
Evakuacijski pravac koji nije nacrtan prije požara zapravo nije evakuacijski pravac
Omiški požar otvorio je još jedno ključno pitanje hrvatskog obalnog prostora: promet. Tijekom požara zatvoren je dio glavne obalne prometnice, dok su se evakuirani stanovnici i turisti premještali prema prihvatnim centrima. Na mnogim dijelovima Jadrana naselja su stiješnjena između mora i planine, a kroz njih prolazi jedna dominantna cestovna komunikacija. U normalnom ljetnom danu ona može biti zakrčena automobilima turista. U slučaju požara isti pravac mora istodobno služiti za bijeg stanovništva i dolazak interventnih službi. Tu nastaje ozbiljan sistemski rizik.
Evakuacija turističke destinacije ne može se svesti na naredbu „napustite područje“. Ona je prometna operacija. Treba unaprijed modelirati koliko se ljudi nalazi u zoni najvećeg opterećenja, koliko ih ima vlastiti automobil, koje su alternativne ceste, gdje se mogu okretati autobusi, mogu li se koristiti plovila, gdje su točke okupljanja, kako se regulira promet u suprotnom smjeru i koje prometnice u ekstremnim okolnostima postaju jednosmjerne evakuacijske trase.
Kod kampova je problem još složeniji. Gost možda spava nekoliko metara od zapaljive vegetacije, automobil mu je parkiran na uskoj internoj prometnici, ne poznaje izlaz iz kampa, ne govori hrvatski, a prva reakcija može mu biti pokušaj spašavanja automobila i osobnih stvari. Plan evakuacije koji postoji samo u registratoru recepcije u takvoj situaciji nema veliku vrijednost.
Turist ne zna gdje je „prema Gatu“, „iza Stanića“ ili „ispod magistrale“
Hrvatska u vrhuncu turističke sezone prima milijune ljudi koji ne poznaju lokalnu geografiju. Za domaćeg stanovnika naziv zaseoka, uvale ili lokalne ceste odmah stvara mentalnu kartu. Za češkog, njemačkog, poljskog ili mađarskog turista često ne znači ništa. Zato je komunikacija u kriznoj situaciji infrastruktura jednako kao voda ili cesta.
Hrvatska u tome ima važan alat. Sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama – SRUUK – omogućuje slanje SMS i Cell Broadcast upozorenja mobilnim korisnicima na određenom ugroženom području. Ravnateljstvo civilne zaštite posebno navodi da sustav obuhvaća i turiste, a poruke mogu primati i korisnici u roamingu.
To je veliki korak naprijed, ali sljedeće pitanje mora biti koliko je sustav integriran u lokalne planove evakuacije. Upozorenje ne treba samo reći da postoji požar. U kriznom trenutku najvrjednija informacija glasi: gdje se osoba nalazi u odnosu na opasnost, kojim smjerom treba krenuti i gdje je prihvatno mjesto. Kada je riječ o turističkim područjima, takve informacije moraju funkcionirati i za ljude koji ne razumiju hrvatski.
Hotel i kamp više nisu samo turistički objekti
U novoj klimatskoj stvarnosti hotel, kamp, marina i veliko apartmansko naselje moraju se promatrati i kao objekti civilne zaštite. To znači da bi upravljanje klimatskim rizikom trebalo postati dio standardnog poslovanja: kako se evakuiraju osobe smanjene pokretljivosti, gdje su rezervni izvori energije, koliko dugo objekt može funkcionirati bez električne energije, postoji li rezerva vode, kako se evidentira jesu li svi gosti napustili objekt, može li recepcija poslati obavijest svim gostima i postoji li osoba odgovorna za kriznu komunikaciju.
To su dosad često bila pitanja velikih hotelskih sustava i sigurnosnih procedura. Sada postaju pitanja konkurentnosti destinacije. Ministarstvo turizma u ovogodišnjem priručniku klimatsku otpornost definira upravo kao sposobnost turističke destinacije ili sustava da rizik predvidi, apsorbira njegov udar, prilagodi mu se i nakon njega se oporavi. Ključna riječ je predvidi. Ako reagiramo tek kada se pojavi plamen, ostaje nam samo apsorbirati štetu.
Hidranti, voda i struja postaju klimatska infrastruktura
Veliki požari pokazuju koliko su sustavi koje inače promatramo odvojeno zapravo povezani. Vatrogasci trebaju vodu. Crpke mogu trebati električnu energiju. Građanima trebaju mobilne komunikacije. Turističkim objektima trebaju pristupne ceste. Hitnoj pomoći trebaju prohodni pravci. Policija mora upravljati evakuacijom. Ako jedan element zakaže, pritisak se prenosi na ostale.
Zato bi pregled klimatske otpornosti turističkih mjesta morao uključivati hidrantsku mrežu i njezin stvarni kapacitet, dostupnost spremnika vode, rezervno napajanje kritične infrastrukture, pokrivenost mobilnim signalom, pristup vatrogasnih vozila gusto izgrađenim naseljima i mogućnost rada komunalnih sustava u uvjetima evakuacije. To ne znači da je požar kod Omiša pokazao da su ti sustavi ondje zakazali. Za takvu bi tvrdnju trebalo imati posebnu tehničku analizu. Pokazao je nešto drugo: da odjednom mogu biti potrebni svi.
Vatrogasci mogu biti izvrsni, ali sustav je i dalje ranjiv
Hrvatska ima snažnu vatrogasnu tradiciju, velik broj dobrovoljnih društava, profesionalne postrojbe, sezonske dislokacije i jednu od ključnih europskih zračnih protupožarnih sposobnosti. Omiška intervencija još je jednom pokazala sposobnost brzog okupljanja velikog broja ljudi i tehnike. Na jednom požarištu našli su se vatrogasci iz više dalmatinskih i kontinentalnih županija, uz snažno angažiranje zračnih snaga.
Ali upravo tu postoji opasnost od pogrešnog zaključka. Što su vatrogasci učinkovitiji, lakše je vjerovati da je dovoljno imati još vatrogasaca i još zrakoplova. Nije. Protupožarni zrakoplov može pomoći zaustaviti frontu vatre, ali ne može proširiti usku cestu kroz apartmansko naselje. Vatrogasac može braniti kuću, ali ne može nekoliko sati prije požara ukloniti suhu vegetaciju s privatne zapuštene parcele. Profesionalna postrojba može evakuirati ljude, ali ne može u trenutku katastrofe projektirati sustav evakuacije koji nije postojao. Zato je sljedeća faza hrvatske protupožarne politike manje spektakularna od Canadaira, ali možda važnija: prevencija, prostor i organizacija.
Požari se moraju vratiti u prostorne planove
Najvažnija dugoročna posljedica klimatskih promjena možda će biti promjena načina na koji gradimo. Hrvatska je desetljećima obalni razvoj oblikovala prije svega prema turističkoj potražnji, vrijednosti zemljišta i prometnoj dostupnosti. Klimatski rizik mora postati ravnopravni kriterij.
Kod novog turističkog naselja više nije dovoljno pitati koliko ima kreveta, parkirališta i bazena. Treba pitati koliko postoji izlaza iz zone, kolika je udaljenost objekta od visokorizične vegetacije, može li se vatrogasno vozilo mimoići s automobilom, kakav je izvor vode, gdje će biti ljudi ako glavni prometni pravac postane neprohodan, kako se objekt ponaša pri nestanku struje i postoji li prostor za privremeno okupljanje stanovnika.
Ministarstvo turizma već upozorava da klimatski ekstremi predstavljaju izravnu prijetnju turističkoj infrastrukturi i sigurnosti gostiju, a u svojem okviru traži da se klimatski rizici uključuju u planiranje i investicije. Omiš je pokazao koliko je to pitanje praktično.
Nakon požara dolazi račun
Katastrofa ne završava kada se ugasi posljednji plamen. Slijede obnova kuća, automobila i infrastrukture, zahtjevi za naknadu štete, izgubljeni turistički prihodi, otkazivanja rezervacija, sanacija okoliša i dugotrajan osjećaj nesigurnosti stanovništva. Ministarstvo turizma u svojoj analizi klimatske ranjivosti navodi da su klimatske štete u Hrvatskoj već značajan gospodarski teret te da se bez prilagodbe očekuje njihov daljnji rast.
Tu se otvara i pitanje osiguranja. Koliko je objekata na hrvatskoj obali adekvatno osigurano od požara? Koliko vlasnika apartmana ima pokriće za prekid poslovanja? Što se događa ako gost mora napustiti objekt nekoliko dana, iako sam objekt nije izgorio? Koliki dio klimatskog rizika na kraju završava kod države i lokalnog proračuna zato što privatna imovina nije dovoljno osigurana? To su pitanja kojima će se Hrvatska morati baviti prije nego što klimatski rizik počne mijenjati i cijenu osiguranja obalnih nekretnina.
Sigurnost više nije nevidljivi turistički proizvod
Hrvatska se desetljećima predstavljala kao sigurna turistička destinacija. To je golema vrijednost, ali pojam sigurnosti mijenja se. Nekada je prvenstveno značio nisku stopu kriminala, političku stabilnost, sigurnost hrane, čisto more i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. U budućnosti će sve više uključivati i klimatsku sigurnost.
Turist će se pitati koliko je destinacija izložena požaru, ekstremnoj vrućini, nestašici vode, oluji ili poplavi. Turističke kompanije i osiguravatelji pitat će isto. Copernicus je već za srpanj 2026. zabilježio dugotrajne vruće i suhe uvjete u dijelovima Europe koji su pogodovali širenju i intenziviranju ekstremnih požara. Europska agencija za okoliš upozorava da će ekstremna vrućina, suše i požari u Europi jačati čak i u optimističnijim scenarijima zagrijavanja.
Turistička destinacija koja u takvom svijetu može pokazati da ima jasne evakuacijske planove, uređene zaštitne zone, modernu komunikaciju, dostupnu vodu, redundantne prometne pravce i osposobljene službe neće ulagati samo u civilnu zaštitu. Ulagat će u vlastiti turistički proizvod.
Vlada je nakon katastrofe najavila pomoć u saniranju posljedica, a premijer Andrej Plenković ocijenio je da je riječ o jednom od najtežih požara posljednjih godina. Sanacija je nužna, ali prava pouka omiškog požara neće se vidjeti po brzini obnove spaljenih kuća. Vidjet će se u tome hoće li Hrvatska prije idućeg ljeta promijeniti način na koji razmišlja o požarnom riziku.
Treba identificirati turistička naselja koja imaju samo jedan kritični evakuacijski pravac, provjeriti dostupnost vatrogasnim vozilima u gusto izgrađenim zonama, sustavno upravljati vegetacijom između naselja i šume, testirati hidrantske sustave upravo tijekom vršne ljetne potrošnje vode, povezati turističke subjekte sa sustavima civilne zaštite i uvježbavati evakuaciju, a ne samo propisivati je. SRUUK treba koristiti tako da upozorenje turistu bude jednako razumljivo kao i stanovniku mjesta, u prostorne planove treba ugraditi scenarij velikog požara, a za kampove, hotele i marine unaprijed definirati što se događa kada cesta više nije dostupna.
I treba prihvatiti neugodnu činjenicu da klimatska prilagodba košta. Ali neprilagođenost košta više. Požar između Lokve Rogoznice i Omiša već je pokazao kako izgleda kada se u istoj noći spoje suha vegetacija, jak vjetar, kuće, turistička sezona, tisuće ljudi i ograničen prostor između planine i mora. Hrvatska je taj požar uspjela zaustaviti zahvaljujući golemom naporu ljudi na terenu. Sljedeći korak mora biti mnogo ambiciozniji.
Ne smijemo svaki veliki požar ponovno dočekivati kao izvanredan događaj koji nitko nije mogao predvidjeti. Nova klimatska stvarnost upravo znači suprotno: ne znamo gdje će izbiti sljedeći požar, ali znamo da će doći.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Foto, infografika: Vidmir Raič