Dok svakoga dana pratimo novu korupcijsku aferu, svađu vlasti i oporbe, smjenu nekog ministra ili novu ideološku bitku koja će za nekoliko dana biti zaboravljena, daleko od televizijskih kamera vodi se bitka svih bitaka 21. stoljeća. To nije bitka za naftu. To je bitka za litij, tantal, niobij, skandij, galij, germanij, hafnij, kobalt, vanadij, indij, volfram te rijetke zemlje poput neodimija, prazeodimija, terbija, disprozija i lutecija.
Imena većine tih elemenata prosječnom čovjeku ne znače gotovo ništa. Ali bez njih ne postoji svijet u koji upravo ulazimo.
Nova nafta 21. stoljeća
Mobitel koji držite u ruci, procesori i memorijski čipovi, podatkovni centri na kojima počiva umjetna inteligencija, optičke komunikacije, laseri, električni automobili, baterije, vjetroturbine, sateliti, radari, sustavi za navođenje, medicinska elektronika i golema količina moderne vojne tehnologije ovise o sigurnoj opskrbi metalima o kojima se donedavno govorilo gotovo isključivo među geolozima i stručnjacima za materijale.
Danas je situacija potpuno drukčija.
Potražnja vrtoglavo raste. Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da bi ukupna potražnja za kritičnim mineralima u energetskim tehnologijama prema sadašnjim politikama do 2040. mogla gotovo udvostručiti, dok bi potražnja za litijem mogla narasti više od tri puta. Već 2025. globalna potražnja za baterijama porasla je više od 35 posto, a potražnja za ključnim energetskim mineralima posljednjih je godina rasla gotovo deset posto godišnje. Zato se geopolitička karta svijeta ponovno crta. Nekada je bilo presudno tko kontrolira naftna polja i plinovode. Sutra će jednako važno biti pitanje:
Tko kontrolira litij, rijetke zemlje, galij, germanij, tantal, niobij i skandij?
Jer imati tvornicu čipova ne znači mnogo ako nemaš materijale potrebne za proizvodnju. Imati tvornicu baterija ne znači mnogo ako nemaš litij, grafit i druge ključne sirovine. A imati najmoderniju vojnu industriju postaje problem ako njezin lanac opskrbe ovisi o državi koja ti sutra može zatvoriti slavinu. Koncentracija je već golema. Prema IEA-i, 2025. vodeći dobavljač u prosjeku je držao oko 70 posto prerade ključnih energetskih minerala, dok Kina dominira preradom većine tih sirovina.
To više nije samo geologija. To je pitanje nacionalne sigurnosti.
A gdje je u toj priči Hrvatska?
Na prvi pogled — nigdje. Hrvatska nije Kongo, Australija, Kina ili Čile. Nemamo poznate divovske rudnike litija niti smo na kartama svijeta označeni kao velika rudarska sila.
Ali tu priča postaje zanimljiva.
Hrvatski geološki institut u svojim bazama ima podatke za više od 3.500 ležišta i pojava mineralnih sirovina u Hrvatskoj. Još je zanimljivije da Hrvatska na europskoj karti velikih nalazišta kritičnih sirovina praktički nestaje iz vrlo jednostavnog razloga: na toj su karti prikazana samo vrlo velika, velika i srednja ležišta. HGI izričito navodi da Hrvatska ima ležišta kritičnih mineralnih sirovina, ali su prema toj klasifikaciji mala pa na europskoj karti nisu prikazana. A ono što je jučer bilo premalo i neisplativo ne mora biti premalo sutra. Ako vrijednost neke sirovine poraste, ako se razvije nova metoda ekstrakcije ili ako Europa odluči da je sigurnost vlastite opskrbe važnija od najniže tržišne cijene, računica se dramatično mijenja.
Upravo se to sada događa.
Broj 1.: Promina i Drniš
Ako postoji hrvatsko područje koje zaslužuje crveni krug na karti, onda je to područje Promine i Drniša. Tu više nismo samo u području nagađanja.
Najnoviji hrvatski stručni pregled iz 2026. za prominske boksite navodi oko 2,4 milijuna tona preostalih rezervi. U njima se procjenjuje približno 1.400 tona rijetkih zemalja, oko 10.400 tona titana, oko 500 tona vanadija, 600 tona kroma i 200 tona nikla. Pojedini analizirani hrvatski boksiti pokazuju iznimno zanimljive koncentracije. Na lokalitetu Tošići–Dujići izmjereno je do približno 3.496 ppm ukupnih rijetkih zemalja.
Posebno je zanimljiv Mamutovac.
Istraživanje objavljeno u svibnju 2026. analiziralo je čak 25,1 metar dugu bušotinsku jezgru Mamutovac-1a. Autori navode potencijal kritičnih sirovina i posebno analiziraju skandij, galij, vanadij i lantan. Prosječno je izmjereno oko 44 mg/kg skandija, 52 mg/kg galija i čak 1.224 mg/kg vanadija. To ne znači da će sutra ondje biti otvoren rudnik. Ali hoće kada nužno vrijednost tih elemenata koje se masovno troši poraste. Pa ne bi bilo zgorega da ta zemljišta ne dospiju u strane ruke
Ali znači nešto drugo: netko tko želi znati što Hrvatska doista ima pod zemljom teško može ignorirati Prominu.
Broj 2. : Istra
Drugo područje koje bi moglo postati izuzetno zanimljivo jesu stara boksitna područja zapadne Istre, uključujući Rovinj i okolicu. Analize rovinjskog boksita pokazuju približno 508 do 1.294 ppm ukupnih rijetkih zemalja, 36–66 ppm galija te 142–329 ppm vanadija.
Ovdje se krije jedna od najvećih mogućih zabluda našeg odnosa prema starim rudnicima. Rudnik koji je prije pedeset godina bio zanimljiv zbog aluminija danas treba ponovno analizirati sasvim drugim očima. Jer u njegovoj stijeni možda nisu najvrjedniji elementi oni zbog kojih je rudnik prvotno otvoren. Pa netko može to kupiti u bescijenje! Ili neki „posrednik“, što nam nije nepoznato. preprodati stranim korporacijama. Dok Hrvatskoj preostaje, potencijalno, opasna ekološka kriza. Prije koje bi trebali, oni koji to mogu, maknuti prijetnju koruptivnih prstiju iz budućih upravljanja sirovinama - za boljitak običnog čovjeka.
Danas treba pitati: Koliko unutra ima galija? Koliko skandija? Koliko rijetkih zemalja? Može li ih se izdvajati kao nusproizvod?
Broj 3-: Lika – Rudopolje i Vrace
Treći potencijalno zanimljiv prostor jest boksitni pojas Like. U Rudopolju su objavljene koncentracije od približno 431 do 846 ppm rijetkih zemalja, 49–65 ppm galija i 33–42 ppm skandija. U Vracama je izmjereno približno 465–868 ppm rijetkih zemalja, oko 60 ppm galija te 36–40 ppm skandija.
Pojedinačna ležišta nisu golema, ali stručni pregled iz 2026. srednje perspektivnim smatra gornjotrijaske glinovite boksite Like, Korduna i sjeverne Dalmacije, čije se ukupne preostale rezerve mjere u milijunima tona.
Spekulativniji ali geološki intrigantan pravac jesu granitoidna i pegmatitska područja kontinentalne Hrvatske, gdje bi buduća istraživanja mogla ciljano tražiti kombinacije litija, tantala, niobija, kositra, berilija i cezija. Tu, međutim, treba povući debelu crtu između mogućnosti i dokaza: za veliko komercijalno hrvatsko ležište litija ili tantala zasad nema javno objavljenog dokaza.
Ali upravo zato slijedi najzanimljiviji dio priče.
Hrvatska je već donijela program istraživanja
U lipnju 2025. Vlada je donijela Nacionalni program istraživanja kritičnih sirovina 2026.–2030.
A tada se dogodilo nešto vrlo neobično.
Hrvatski geološki institut javno se ogradio od dijela tog dokumenta. Institut je tvrdnju da postojeće geološke karte dokazuju da Hrvatska nema nalazišta kritičnih sirovina nazvao netočnom, uz obrazloženje da te karte uopće nisu izrađene kako bi određivale ekonomsku isplativost takvih ležišta. HGI se zbog toga ogradio od donesenog Nacionalnog programa i objavio da ga u postojećem obliku ne podržava.
To je detalj koji bi trebao privući pažnju svakoga tko ovu priču prati ozbiljno.
Jer između rečenice „Hrvatska nema kritične sirovine” i rečenice „još nismo dovoljno istražili imamo li ekonomski iskoristiva ležišta” postoji golema razlika. Prema neslužbenim informacijama koje kruže izvan službenih priopćenja, interes za pojedine hrvatske lokacije već postoji te se govori i o sondiranju odnosno detaljnijem ispitivanju terena.
Te informacije zasad treba tretirati kao nepotvrđene.
No službeni dokumenti potvrđuju nešto gotovo jednako zanimljivo: Hrvatska je već ušla u razdoblje u kojem se kritične mineralne sirovine trebaju sustavnije istraživati, a strategija Hrvatskog geološkog instituta izričito predviđa istraživanja postojećih i povijesnih ležišta, traženje novih pojava te primjenu geokemijskih, geofizičkih i drugih metoda.
I tu dolazimo do politički najosjetljivijeg dijela cijele priče. Jer rudarenje kritičnih metala nije besplatni ručak. Ono može značiti površinske kopove, goleme količine iskopanog materijala, promet, prašinu, buku, potrošnju vode, kemijsku preradu, jalovišta i rizik onečišćenja tla i podzemnih voda. Stvarna opasnost ovisi o vrsti ležišta i tehnologiji eksploatacije, ali pitanja zaštite okoliša moraju se postaviti prije, a ne nakon što je projekt dogovoren. Znakovito je zato pratiti koliko su političari glasni kada govore o „strateškim sirovinama”, „zelenoj tranziciji”, „europskoj samodostatnosti” i milijardama koje donose nove tehnologije — a koliko postaju oprezniji kada razgovor dođe do vrlo konkretnog pitanja: Gdje će se kopati? Tko će dobiti koncesiju? Koliko će zaraditi Hrvatska? Tko će kontrolirati količine izvađenih kritičnih metala? Što će dobiti lokalno stanovništvo?
I tko će odgovarati ako za dvadeset godina ostanu uništen krajolik i zagađena voda?
Bez konkretnih dokaza ne može se tvrditi da političari organizirano odbijaju govoriti o toj temi. Ali njihovu šutnju ili izbjegavanje konkretnih odgovora ondje gdje se to događa svakako vrijedi zabilježiti. Uglavnom, političari svih opcija šute podjednako pa to možemo zvati „zlatnom šutnjom“.
napisao: Drago Plečko
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
foto: osobna arhiva Drago Plečko