Dolazak stranih radnika više nije privremena ili izvanredna pojava uzrokovana sezonskim potrebama turizma, već postaje trajna strukturna značajka hrvatskog tržišta rada i društva u cjelini. Time se pitanje radnih migracija premješta iz domene administrativnog upravljanja u središte političkih, socijalnih i identitetskih rasprava.
Politički gledano, masovni dolazak stranih radnika razotkriva duboku ambivalentnost hrvatske migracijske politike. S jedne strane, država pragmatično odgovara na akutni nedostatak radne snage, osobito u građevinarstvu, turizmu, prometu i uslugama. S druge strane, izostaje cjelovita i dugoročna strategija integracije, što ostavlja dojam da se migracije tretiraju isključivo kao tržišni korektiv, a ne kao društveni proces s dugoročnim posljedicama.
U političkom prostoru tema stranih radnika često se pojavljuje reaktivno, najčešće u kontekstu incidenata, pritisaka na lokalne zajednice ili predizbornih mobilizacija. Takav pristup pogoduje polarizaciji, jer se pitanje migracija lako instrumentalizira kao simbol “gubitka kontrole” ili “demografskog sloma”, umjesto da se vodi racionalna rasprava o upravljanju migracijama u zemlji koja se suočava s dugotrajnim iseljavanjem vlastitog stanovništva. Izostanak jasne integracijske politike dugoročno slabi povjerenje građana u institucije i otvara prostor radikalnijim političkim narativima.
Spas tržišta rada uz skrivene rizike
Hrvatska je ove godine zabilježila značajan priljev stranih radnika, a službeni podaci pokazuju da je između siječnja i 30. studenoga 2025. izdano više od 160.000 dozvola za boravak i rad.
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, od ukupno 160.176 izdanih dozvola, njih 76.700 odnosilo se na novo zapošljavanje, 64.009 na produljenje postojećih dozvola, dok je 19.467 dozvola izdano za sezonski rad, piše Jutarnji list.
Najveći broj dozvola odobren je državljanima Bosne i Hercegovine, a odmah iza njih slijede radnici iz Nepala i Srbije.
Među ostalim zemljama iz kojih dolazi veći broj stranih radnika ističu se Filipini, Indija, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Egipat, Uzbekistan i Bangladeš.
Najveći broj dozvola izdan je na području Policijske uprave zagrebačke, ukupno 40.170. Slijede Policijska uprava istarska s 22.824 izdane dozvole te Policijska uprava splitsko-dalmatinska sa 16.602 dozvole.
Zanimljivo je da je Policijska uprava istarska najveći mjesečni rast broja izdanih dozvola zabilježila u ožujku, dok je Policijska uprava splitsko-dalmatinska imala nagli porast u lipnju, uoči vrhunca turističke sezone.
Na suprotnom kraju ljestvice nalaze se županije s najmanjim brojem izdanih dozvola za boravak i rad. Najmanje dozvola izdano je u Požeško-slavonskoj županiji, ukupno 639, zatim u Virovitičko-podravskoj županiji s 936 dozvola te u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, gdje je izdano 1.309 dozvola.
Promatrano prema državama podrijetla, najviše dozvola izdano je državljanima Bosne i Hercegovine, ukupno 30.188. Slijede Nepal s 29.579 dozvola, Srbija s 23.145, Filipini s 16.195 te Indija s 14.500 izdanih dozvola. Nakon njih dolaze državljani Sjeverne Makedonije s 11.384 dozvole, Kosova s 5.860, Uzbekistana s 5.161, Egipta s 5.149 te Bangladeša s 3.183 izdane dozvole.
Kratkoročni učinci i dugoročna pitanja
Ekonomski učinci dolaska stranih radnika u kratkom su roku pretežito pozitivni. Bez radnika iz Bosne i Hercegovine, Nepala, Srbije, Filipina, Indije i drugih zemalja, pojedini sektori hrvatskog gospodarstva jednostavno ne bi mogli funkcionirati. Strani radnici omogućuju nastavak investicija, održavanje turističke ponude i stabilnost osnovnih usluga, čime izravno pridonose gospodarskom rastu i fiskalnim prihodima države.
Međutim, dugoročno se otvaraju i ozbiljna pitanja. Oslanjanje na uvoz radne snage može usporiti strukturne reforme tržišta rada, osobito u pogledu rasta plaća, poboljšanja radnih uvjeta i produktivnosti. Ako strani radnici ostanu koncentrirani u slabije plaćenim i fizički zahtjevnim sektorima, postoji rizik stvaranja paralelnog tržišta rada, s nižim standardima i ograničenim mogućnostima napredovanja. Takav model kratkoročno koristi poslodavcima, ali dugoročno može produbiti socijalne nejednakosti i smanjiti koheziju društva.
Integracija kao ključna slabost sustava
Socijalni učinci dolaska velikog broja stranih radnika najvidljiviji su na lokalnoj razini, osobito u urbanim središtima i turističkim regijama. Smještaj, pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanje djece i svakodnevna interakcija s lokalnim stanovništvom postaju ključni izazovi. U mnogim sredinama integracija se prepušta poslodavcima ili improviziranim rješenjima, bez jasne uloge lokalne samouprave i države.
Izostanak sustavne integracije povećava rizik socijalne segregacije, u kojoj strani radnici ostaju zatvoreni u vlastite zajednice, s ograničenim kontaktom s lokalnim stanovništvom. To ne mora nužno proizvesti otvorene sukobe, ali dugoročno stvara osjećaj paralelnih društava i smanjuje međusobno povjerenje. Posebno osjetljivo pitanje postaje percepcija sigurnosti i pravednosti, jer svaka socijalna napetost lako biva pripisana “strancima”, bez obzira na stvarne uzroke.
Izazov identiteta i prilika za pluralizam
Kulturno gledano, Hrvatska se suočava s procesom koji nije imala priliku postupno razvijati, za razliku od zapadnoeuropskih društava. Dolazak radnika iz kulturno i civilizacijski udaljenijih sredina, poput južne Azije ili Afrike, otvara pitanja jezika, običaja, religije i svakodnevnih normi ponašanja. U društvu koje se i dalje snažno oslanja na homogen nacionalni identitet, taj proces može izazvati nelagodu i otpor.
Istodobno, riječ je o potencijalnoj prilici. Ako se migracije prate politikama učenja jezika, kulturne orijentacije i uključivanja u lokalne zajednice, Hrvatska može postupno razvijati model inkluzivnog pluralizma koji ne negira vlastiti identitet, nego ga nadograđuje. Bez takvih politika, kulturne razlike ostaju neartikulirane i lako postaju izvor stereotipa i straha.
Dolazak velikog broja stranih radnika u Hrvatsku nije privremeni fenomen, nego dugoročna realnost. On je izravna posljedica demografskog pada, iseljavanja domaće radne snage i strukturnih slabosti tržišta rada. Ključno pitanje više nije hoće li strani radnici dolaziti, nego kako će Hrvatska upravljati tim procesom.
Ako migracije ostanu isključivo tehničko pitanje dozvola i kvota, društveni troškovi s vremenom će rasti. Ako se, međutim, razvije cjelovita strategija koja povezuje tržište rada, socijalnu politiku, obrazovanje i lokalne zajednice, dolazak stranih radnika može postati faktor stabilnosti, a ne izvor podjela. Na tom ispitu neće se mjeriti samo učinkovitost državne uprave, nego i sposobnost hrvatskog društva da se prilagodi novoj stvarnosti bez gubitka socijalne kohezije i demokratskih vrijednosti.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat