Rast plaća posljednjih nekoliko godina postao je jedna od dominantnih ekonomskih tema u Hrvatskoj. Nakon desetljeća stagnacije, sporog približavanja europskom prosjeku i kroničnog problema niskih primanja, hrvatski radnici danas ipak zarađuju više nego prije samo nekoliko godina. Međutim, kada se hrvatske plaće usporede s razvijenim državama zapadne i sjeverne Europe, postaje jasno da se razlika nije bitno smanjila. Hrvatska se i dalje nalazi u donjem dijelu europske ljestvice, premda više nije među najslabijima u Europskoj uniji.
Prema najnovijim podacima OECD-ova izvješća o oporezivanju plaća za 2026. godinu, europske razlike u primanjima ostaju izrazito velike. Prosječne godišnje bruto plaće u Europi kreću se od svega 18.590 eura u Turskoj do čak 107.487 eura u Švicarskoj, koja je jedina europska država s prosječnom bruto godišnjom plaćom iznad 100 tisuća eura.
Hrvatska nije obuhvaćena OECD-ovom analizom jer još nije članica organizacije, ali nacionalni statistički podaci omogućuju relativno preciznu usporedbu. Prema podacima Državni zavod za statistiku, prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama tijekom 2025. godine iznosila je 2016 eura. Na godišnjoj razini to znači približno 24.192 eura bruto godišnje.
To predstavlja nominalni rast od 10,7 posto u odnosu na prethodnu godinu, dok je realni rast – nakon uračunate inflacije – iznosio 6,8 posto. Takve brojke pokazuju da su hrvatske plaće posljednjih godina rasle brže nego u većem dijelu Europske unije. No problem ostaje u tome što se polazišna baza nalazi znatno niže nego na Zapadu.
Hrvatska i dalje među državama s nižim europskim plaćama
S prosječnom godišnjom bruto plaćom od oko 24 tisuće eura Hrvatska se nalazi među deset država članica Europske unije s prosječnim godišnjim bruto primanjima nižima od 30 tisuća eura. Iako je posljednjih godina prestigla dio istočnoeuropskih država po dinamici rasta, razlika prema razvijenim gospodarstvima i dalje je golema.
Usporedba pokazuje razmjere tog jaza. Prosječna godišnja bruto plaća u Njemačkoj doseže oko 66.700 eura, što je gotovo tri puta više od hrvatske. U Švicarskoj je prosječna bruto plaća čak više od četiri puta viša nego u Hrvatskoj. Luksemburg, kao najbogatija članica Europske unije, bilježi prosječnu godišnju bruto plaću od 77.844 eura, dok Island doseže gotovo 86 tisuća eura.
Među europskim državama s najvišim primanjima nalaze se i Danska te Nizozemska, obje s godišnjim bruto primanjima većima od 69 tisuća eura. Veliko Ujedinjeno Kraljevstvo također premašuje 65 tisuća eura godišnje.
S druge strane, južne i istočne članice Europske unije imaju znatno niže razine primanja. Španjolska je, primjerice, na oko 32.678 eura godišnje, dok su Poljska, Portugal, Češka i Mađarska ostali ispod granice od 25 tisuća eura. Najnižu prosječnu bruto plaću među članicama Europske unije zabilježila je Slovačka s oko 19.590 eura godišnje.
Kupovna moć mijenja sliku, ali ne briše razlike
Nominalne usporedbe plaća ne prikazuju uvijek stvarni životni standard jer troškovi života među državama znatno variraju. Upravo zato ekonomisti često koriste pokazatelje kupovne moći koji uzimaju u obzir koliko roba i usluga građani mogu kupiti za svoju plaću.
Kada se plaće prilagode kupovnoj moći, dio država značajno popravlja svoj položaj. Njemačka tada dolazi gotovo do razine od 94 tisuće eura, dok se Turska zbog nižih životnih troškova penje nekoliko mjesta više nego u nominalnom poretku.
I Hrvatska u toj usporedbi izgleda nešto bolje nego kada se gledaju samo nominalni iznosi. Troškovi života u Hrvatskoj još su niži nego u većem dijelu zapadne Europe, osobito kada je riječ o stanovanju i određenim uslugama. Međutim, posljednjih godina upravo je Hrvatska među državama s najizraženijim rastom cijena hrane, usluga i nekretnina, što smanjuje stvarni efekt rasta plaća.
To je posebno vidljivo u velikim urbanim sredinama poput Zagreb, gdje su cijene stanova, najma i svakodnevnih troškova posljednjih godina snažno rasle. U turizmom opterećenim obalnim gradovima situacija je još izraženija jer su cijene nekretnina i usluga sve više prilagođene inozemnoj potražnji, a ne lokalnim primanjima.
Hrvatski rast plaća dijelom je posljedica manjka radne snage
Jedan od ključnih razloga rasta plaća u Hrvatskoj nije samo rast produktivnosti, nego i kronični nedostatak radne snage. Hrvatsko tržište rada posljednjih godina suočava se s istodobnim procesima iseljavanja domaće radne snage, starenja stanovništva i snažnog gospodarskog rasta u određenim sektorima.
Građevinarstvo, turizam, logistika, trgovina i dio industrije već godinama pate od nedostatka radnika. Poslodavci su zbog toga bili prisiljeni povećavati plaće kako bi zadržali zaposlenike ili privukli nove radnike. Paralelno s time, Hrvatska je otvorila tržište za velik broj stranih radnika, osobito iz Nepala, Filipina, Bosne i Hercegovine, Srbije i Sjeverne Makedonije.
No rast plaća nije jednak u svim sektorima. Najbrže rastu primanja u IT sektoru, financijama, energetici i pojedinim dijelovima stručnih usluga. S druge strane, velik broj zaposlenih u trgovini, ugostiteljstvu, socijalnim djelatnostima ili dijelu javnog sektora i dalje ima relativno niska primanja u usporedbi s europskim standardima.
Zašto zapadna Europa i dalje ima znatno veće plaće?
Stručnjaci Međunarodne organizacije rada ističu da razlike u plaćama nisu rezultat samo razlike u cijenama ili porezima, nego prije svega razlika u produktivnosti gospodarstva i strukturi ekonomije.
Države s razvijenim tehnološkim, financijskim i industrijskim sektorima stvaraju veću dodanu vrijednost po zaposlenome. Upravo zato zemlje poput Njemačka, Švicarska ili Nizozemska mogu održavati visoke razine plaća bez gubitka konkurentnosti.
Važnu ulogu imaju i snaga sindikata, kolektivni ugovori te porezna politika. Skandinavske države, primjerice, imaju izrazito snažne modele kolektivnog pregovaranja koji osiguravaju relativno visoke minimalne standarde plaća u gotovo svim sektorima gospodarstva.
Hrvatska je, s druge strane, desetljećima razvijala ekonomiju oslonjenu na turizam, trgovinu, usluge niže dodane vrijednosti i relativno slab industrijski razvoj. Takva struktura gospodarstva ograničava potencijal snažnijeg rasta primanja.
Plaće rastu, ali raste i osjećaj ekonomske nesigurnosti
Paradoks hrvatskog tržišta rada jest činjenica da građani istodobno osjećaju rast plaća i rast ekonomske nesigurnosti. Iako statistika pokazuje rekordna nominalna primanja, snažna inflacija posljednjih godina značajno je smanjila osjećaj stvarnog povećanja standarda.
Građani danas više izdvajaju za hranu, energente, stanovanje i usluge nego prije nekoliko godina. Posebno su pogođeni mlađi građani koji pokušavaju riješiti stambeno pitanje jer su cijene nekretnina u mnogim dijelovima Hrvatske rasle brže od plaća.
Zbog toga se sve češće pojavljuje osjećaj da rast primanja ne prati rast životnih troškova. Upravo je to jedan od ključnih razloga zašto dio hrvatskih radnika i dalje odlazi prema razvijenijim europskim državama, unatoč vidljivom rastu domaćih plaća.
Hrvatska se približava Europi, ali sporije nego što se često prikazuje
Hrvatska je danas gospodarski znatno snažnija nego prije deset ili petnaest godina. Plaće rastu brže nego u velikom dijelu Europske unije, nezaposlenost je niža nego ranije, a tržište rada dinamičnije. Međutim, europske usporedbe pokazuju da je jaz prema razvijenim državama i dalje velik.
Prosječni hrvatski radnik danas nominalno zarađuje višestruko manje od radnika u Švicarskoj, Njemačkoj ili Luksemburgu, a čak i nakon prilagodbe kupovnoj moći razlike ostaju značajne. Hrvatska se postupno približava europskom prosjeku, ali taj proces i dalje traje sporije nego što sugeriraju političke poruke o brzom dostizanju zapadnog standarda.
Ključno pitanje za sljedeće desetljeće neće biti samo mogu li plaće nastaviti rasti, nego može li hrvatsko gospodarstvo stvoriti dovoljno visokovrijednih poslova koji će omogućiti da rast primanja bude dugoročno održiv, a ne samo posljedica manjka radne snage i inflacijskih pritisaka.
...
Tekst i grafika: Vidmir Raič
Foto: Petar Kolovrat