Transmedijski prijenos iz slabe vidljivosti unutar Google pretraživača u aktivnu matricu ekrana: Sljubljivanje Gutenbergove i digitalne ere
Ekranizacija neuništivog glasa i kiber-geometrija asfalta
Suvremeni digitalni kapitalizam ne provodi cenzuru brutalnim zabranama; on je provodi zagušenjem, tehničkim rekonstrukcijama platformi i zombi-algoritmima koji autentičnu, nezavisnu kulturu često guraju u zonu slabe vidljivosti unutar Google pretraživača. Unutar te informacijske petlje, ovaj nastavak Kiber-rotora funkcionira kao taktička operacija spašavanja kôda odozdo. Izravno iz pretraživačkog mraka prenosimo multimedijski paket izvorno objavljen u rubrici „Poetske mikrodoze Zorice Radaković“ regionalnog književnog časopisa Radio Gornji Grad (rgg), urednika Marijana Grakalića, vraćajući ga u sferu javne vidljivosti i podvrgavajući ga hladnoj kiber-gotičkoj dekonstrukciji.
Ovaj cjeloviti multimedijski paket predstavlja radikalni, stopostotni autorski projekt – od inicijalnog tekstualnog koda, preko izbora, govornog čitanja, snimanja i obrade zvuka, pa sve do sekvencijalne montaže slike. Rezultat je autentični video-art i video-poezija koji označavaju eksperimentalni, gerilski iskorak iz oficijelnog, dresiranog književnog prostora u prostranstvo internetske demokracije.
Temeljna motivacijska ideja jest kvantni skok i stapanje Gutenbergove galaksije i digitalne ere u novu estetiku i neurologiju novog doba.
Slika i njezina hipnotička atmosfera ovdje služe kao vizualni mamac za privlačenje nove publike. Baš kao što su stihovi ponikli na zagrebačkom asfaltu, tako su i vizualne sekvence (uz rijetke izuzetke) snimljene u Zagrebu, funkcionirajući kao mračne, poetske razglednice kiber-kaveza metropole.
Ovi radovi u svojoj biti utjelovljuju čisti „l’art pour l’art“ i strastveni otpor jeziku kao aparatu moći; oni polučuju suptilni efekt očuđenja i iscjeljenja psihe od agresivne dogmatike i ideologija svakodnevne stvarnosti.
STRUKTURA KIBER-MREŽE: DVODIJELNI OPERATIVNI SUSTAV KANALA
Ova poetska operacija pulsira kroz dva komplementarna YouTube kanala, koji unutar tehno-sfere funkcioniraju kao neraskidivi par:
1. POEZIJA ONDA: Predstavlja strogi retrospektivni arhiv i nadomjestak za klasičnu, građansku zbirku "izabranih pjesama" kakva je uvriježena za autore višedesetljetnog djelovanja. Kanal donosi pedantni poetski izbor iz zbirki koje su obilježile povijest domaće avangarde: Svaki dan je sutra (Quorum, Zagreb, 1984.), U mraku mrtav čovjek (Quorum, Zagreb, 1989.), Bit će rata (Zrinski, Čakovec, 1990.), Pola jedan (Perun, Zagreb, 1995.), Eto muha (Areagrafika, Zagreb, 1999.) i Žene, muškarci, psi (Pop & Pop, Zagreb, 2002.). Primarni poticaj za pokretanje kanala upravo je obilježavanje 40. obljetnice od izlaska prve, kultne postmodernističke knjige-projekta „Svaki dan je sutra“, tiskane u Orwellovoj godini.
2. KNJIGA BEZ KNJIGE: Funkcionira kao živi, tekući operativni sustav koji udomljuje poeziju napisanu i po časopisima objavljenu nakon zadnje tiskane knjige. Raster ovih radova kreće se od oštre, beskompromisne političnosti do ekstremno ogoljene intime. Zajednički nazivnik i unutrašnje pogonsko gorivo svih pjesama na ovom kanalu jest radikalno preispitivanje i potraga za pojmom slobode izvan institucionalnih dresura.
EKSPONAT 01: LJUBAVNA PJESMA (iz knjige „Svaki dan je sutra“, 1984.)
Autorski kôd u betonskom podzemlju. Portret Zorice Radaković na izlazu iz javne garaže; vizualno sidro za apsolutnu autonomiju mašte i ljubavnog zanosa koji prkosi sivilu i propasti svake vanjske strukture. foto: "Radium Noir"
https://radiogornjigrad.blog/2025/12/11/zorica-radakovic-ljubavna-pjesma/
Tekstualni kôd s portala RGG:
Svi će umrijeti osim mene. /Ti si moj glas.
Format: Avangardna video-poezija // Kanal: Poezija onda (Hommage '84.)
Povijesno-teorijska dekonstrukcija:
Nastao u analogno doba kasnog socijalizma (1984.), ovaj rad je u svojoj srži bio drski, subverzivni udar apsolutnog individualizma na nametnuti kolektivistički kavez epohe [sig1]. U društvu koje je priznavalo samo masu i partijski aparat, ova pjesma proglašava ultimativnu autonomiju privatnog univerzuma mašte. Prvi stih – „Svi će umrijeti osim mene“ – funkcionira kao radikalni, katarzični solipsizam. To nije biološka arogancija, već zanos ljubavne imaginacije. U trenutku prekoračenja objektivnosti stvarnog života, lirski subjekt kroz unutrašnju moć žudnje transcendira vlastitu smrtnost – on sebe prepoznaje kao jedino besmrtno biće jer je njegova mašta jača od fizike i ideologije. Drugi stih – „Ti si moj glas“ – donosi vrhunski kiber-gotički i posthumanistički sraz. Taj „Ti“ – biće koje je objekt ljubavi i zanosa – biva u potpunosti integrirano u vlastiti bitak lirskog subjekta. Lirsko „ja” ga ne ostavlja u hladnoj stvarnosti; ono ga kroz ljubavni kôd usisava u sebe i pretvara u neuništivi, vječni „glas“. Danas, kada se ovaj analogni krik iz 1984. preseli u digitalnu tehno-sferu i formu video-arta, ta vizija dobiva svoju materijalnu potvrdu: ljubavni zanos koji je nekada na papiru prkosio jednopartijskoj dresuri, sada na ekranu prkosno nadrasta i propast epohe i zombi-institucije. Stroj i video ovdje služe samo kao kibernetičko sidro koje kristalnu viziju o vječnosti i neraskidivom jedinstvu dvaju subjekata čuva neuništivom u prašini smisla modernog doba.
https://www.youtube.com/watch?v=FFWomn3kKL8
Zorica Radaković: LJUBAVNA PJESMA, pjesma, SVAKI DAN JE SUTRA, (Quorum, Zagreb, 1984.)
EKSPONAT 02: BILO JE TOPLO (iz knjige „Svaki dan je sutra“, 1984.)
Geometrija otuđenja na zagrebačkom asfaltu. Lik autorice u srazu s uličnim grafitima i skrivenim kutevima metropole – skeniranje osame šetača koja više ne šuti, već viče s pločnika kiber-kaveza. foto: "Radium Noir"
https://radiogornjigrad.blog/2025/12/22/zorica-radakovic-bilo-je-toplo/
Tekstualni kôd s portala RGG:
Bilo je toplo sumorno jutro, a onda kiša.
Zemlja se smiješila rasipajući se.
S pločnika je vikala osama šetača.
Format: Avangardna video-poezija // Kanal: Poezija onda (Hommage '84.)
Povijesno-teorijska dekonstrukcija:
Još jedno ključno sidro iz 1984. godine koje prokazuje sivi, analogni krajolik kasnog socijalizma [sig1]. Prvi rez – „Bilo je toplo sumorno jutro, a onda kiša“ – precizno fiksira tjeskobu i atmosferu unutar rigidnog društvenog okvira koji je kontrolirao javni prostor. Središnja slika – „Zemlja se smiješila rasipajući se“ – u tadašnjem je vremenu označavala unutrašnji, polagani raspad stabilnog ideološkog tla pod nogama građana. Završni obrat – „S pločnika je vikala osama šetača“ – izravna je obrana ugroženog individualizma. U društvu koje je slavio isključivo kolektiv i masu, individualna samoća bila je politički prokazana i sumnjiva. Danas, ta „osama“ s pločnika preuzima ulogu vizualnog znaka otpora dresuri ekranskog kapitalizmahttps://www.youtube.com/watch?v=OffzTmAyODk
https://www.youtube.com/watch?v=OffzTmAyODk
Zorica Radaković: BILO JE TOPLO, pjesma, SVAKI DAN JE SUTRA (Quorum, Zagreb, 1984.)
EKSPONAT 03: NE BOJ SE VOŠTANIH FIGURA (iz knjige „U mraku mrtav čovjek“, 1989.)
Pogled iz mraka. Fokusirani, ne-dresirani objektiv koji fiksira realnost izvan salonskih i građanskih simulakruma. Radikalni odmak od mumificirane prošlosti i „voštanih figura“ sustava. foto: "Radium Noir"
https://radiogornjigrad.blog/2026/02/09/zorica-radakovic-ne-boj-se-vostanih-figura/
Tekstualni kôd s portala RGG:
ne boj se voštanih figura / sve je moguće / u okruglastom oku zjenica se okreće / probuši je / uguši je / tvoja je to kugla / tvoj broš / puže po tuđem tijelu / tako je govorio zaratustra / svaki dan je sutra / ne boj se voštanih figura / porculana / punašnih obraza / pismo poslato bez marke / obavezno se vraća
Format: Avangardna video-poezija // Kanal: Poezija onda (Dark-goth faza '89.)
Povijesno-teorijska dekonstrukcija:
Knjiga izlazi u predvečerje sloma analognog jednopartijskog sustava, 1989. godine, u jeku darkerskog i gotičkog supkulturnog pokreta u Zagrebu. Stihovi donose avangardni, mračni prezir prema mumificiranim, salonskim i partijskim „voštanim figurama“ koje su dresirale živu misao kroz državne medije. Imperativ „probuši je / uguši je“ upućuje na radikalno razaranje lažnih vizualnih filtera i dresure oka („u okruglastom oku zjenica se okreće“). Sraz s Nietzscheom („tako je govorio zaratustra“) i kvorumaškim kôdom („svaki dan je sutra“) ukida linearnu vremensku tamnicu. Danas, pretočen u elektronički medij, ovaj video-art kroz poštansku metaforu („pismo poslato bez marke / obavezno se vraća“) savršeno opisuje komunikacijsku petlju mreža: bez autentičnog etičkog uloga, sustav te vraća na nulu.
https://www.youtube.com/watch?v=eYX-GVdCDaI
Zorica Radaković: NE BOJ SE VOŠTANIH FIGURA, pjesma, U MRAKU MRTAV ČOVJEK, (Quorum, Zagreb, 1989.)
EKSPONAT 04: STOP (iz knjige „U mraku mrtav čovjek“, 1989.)
Trijumf individualizma na margini urbanog otpada. Sraz vibrantnog autorskog identiteta i toksičnih tekstura plastike i grafita – zaustavljanje (STOP) nametnutih društvenih dresura i konformizma. foto: "Radium Noir"
https://radiogornjigrad.blog/2026/01/13/zorica-radakovic-stop
Tekstualni kôd s portala RGG:
stop / hladno je i misao na toplinu ne pomaže / mišići se grče / kad bi barem bilo moguće potrčati / stoje nepomično uz klavirsku pratnju / opkoljavaju ih puzavci / halucinacije / hobotnice / hamburgeri / hod-dogovi / heroji
Format: Avangardna video-poezija // Kanal: Poezija onda (Dark-goth faza '89.)
Povijesno-teorijska dekonstrukcija:
Pjesma „STOP“ označava radikalni, estetski sraz nadrealizma i postmodernizma unutar analognog, kasno-socijalističkog kaveza 1989. godine. Kroz vizualni i auditivni kod psihodelične halucinacije, stihovi donose potpunu paralizu subjekta zarobljenog unutar krutog, umirućeg sustava: „hladno je... mišići se grče / kad bi barem bilo moguće potrčati / stoje nepomično uz klavirsku pratnju“ (0:04). Tjelesna nepomičnost metafora je za politički i društveni zastoj pred nadolazeću kataklizmu.U drugom dijelu, pjesma provodi čistu postmodernističku jukstapoziciju pop-art simbola i ideoloških mitova, nižući ih kroz oštru, ironičnu aliteraciju glasa „H“: „puzavci / halucinacije / hobotnice / hamburgeri / hot-dogovi / heroji“ (0:30). Stavljanjem američkih potrošačkih fetiša (hamburgeri, hot-dogovi) u istu ravan s političkim konstruktima sustava (heroji), pjesma razbija jednopartijsku dogmatiku. To je nadrealna vizija otpora dresuri, gdje je u analognom dobu TV-a prokazana ispraznost svih vladajućih ideologija. Danas, kroz video-art i realni zvuk, ovaj rad unutar Kiber-rotora djeluje kao iscjeljujući, autonomni rez koji pacificira lažnu autentičnost mrežnog kapitalizma.
https://www.youtube.com/watch?v=A0VLk9vSrsw&t=2s
Zorica Radaković: STOP, pjesma, U MRAKU MRTAV ČOVJEK, (Quorum, Zagreb, 1989.)
EKSPONAT 05: STVARNOST (iz knjige „U mraku mrtav čovjek“, 1989.)
Izgled iznad ponora stvarnosti. Gornji rakurs bilježi prisutnost autorice uz crne kontejnere za smeće – vizualna dekonstrukcija ambijenta u kojemu živimo mrtvi i pišemo po pepelu spaljenog papira. foto: "Radium Noir"
https://radiogornjigrad.blog/2026/01/03/zorica-radakovic-stvarnost/
Tekstualni kôd s portala RGG:
stvarnost / ona nije stvarna / ona je drugačija ona je / druga slika stvari / osluškujem je kroz rupice na telefonskoj slušalici / vidjet ćemo se / obukla sam se tako da me ne prepoznaje / bog je uočljiviji / jer je gol i istinit / prepoznaješ ga po mirisu / po crnom automobilu / kojim je pregazio mene i meni bliske ljude / sada živimo mrtvi / a to je gotovo nemoguće / kao da pišeš po pepelu spaljenog papira
Format: Avangardna video-poezija // Kanal: Poezija onda (Dark-goth faza '89.)
Povijesno-teorijska dekonstrukcija:
Ova pjesma predstavlja samu srž kiber-gotičke i mračne anticipacije ratnog i društvenog sloma s kraja osamdesetih godina. Naslovni pojam – „stvarnost / ona nije stvarna“ – izravni je juriš na službenu, partijsku i televizijsku zbilju analognog doba, koja je dekretima propisivala što je istina (0:04). Stih „osluškujem je kroz rupice na telefonskoj slušalici“ fiksira čistu analognu tehnologiju komunikacije i nadzora tog vremena (0:04).Uvođenje zastrašujuće, distopijske i antropomorfne slike Boga u „crnom automobilu kojim je pregazio mene i meni bliske ljude“ prokazuje mehanizam totalitarnog uništenja individualizma i sudbine pojedinca (0:27). Kada sustav i ideologija pregaze čovjeka, preostaje faza u kojoj „sada živimo mrtvi“ (0:27). Danas, pretočena u video-art kroz kanal „Poezija onda“, ova mikrodoza dobiva novu težinu. Završni, potresni stih – „kao da pišeš po pepelu spaljenog papira“ – u 21. stoljeću postaje proročanski kôd (0:38): to je točna slika prelaska iz uništene, izgorene Gutenbergove galaksije papira u digitalni pepeo i sjaj ekrana.
https://www.youtube.com/watch?v=F8hMJBkUGGo
Zorica Radaković: STVARNOST, pjesma, U MRAKU MRTAV ČOVJEK, (Quorum, Zagreb, 1989.)
ZORICA RADAKOVIĆ: Glas iz kiber-kaveza
Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od ranih pjesničkih zbirki poput Svaki dan je sutra (1984.) i beskompromisne knjige pjesama Bit će rata (1990.) do oštrih dramskih tekstova – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u skori izlazak njezine nove knjige priča „Zagrebački kiber-gotik“. Kroz mračni, hipnotički ritam zagrebačkog asfalta, nadolazeća proza Zorice Radaković donosi beskompromisne algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, potvrđujući njezin status trajno subverzivnog autorskog glasa.
napisala: Zorica Radaković, iz osobne arhive u lipnju 2026. godine
foto/video: Zorica Radaković "Radium Noir"