Uz potres u južnom Japanu...
Ne sjećam se našeg prvog susreta. Poštar je obično dolazio u podne. Ljuštila sam krumpire, kuhinja je mirisala na kuhane kobasice. Velika budilica divlje je tiktakala. Trebala sam ispeglati crnu školsku kutu. Para se dizala iz rukava dok sam ga dodirnula peglom. Još nisam naučila Balkanske ratove. Možda me danas neće pitati. Do godine 1912. balkanske države Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora ušle se u savez protiv Turske.
Netko je pozvonio na vratima: poštar je u rukama držao pismo. Pismo je izgledalo kao da je došlo s druge planete. Na koverti je bilo moje ime. Glačalo je uporno odašiljalo mali oblak pare.
Nisam imala strpljenja pronaći nož za otvaranje pisama. Nestrpljivo sam rastrgala kovertu. Čitala sam ga cik-cak od ruba do ruba.
Poštovani gospodine!
Poštovani? Tu riječ još nismo učili. Nisam razumjela puno riječi. Još nisam ni kupila esperantski rječnik. Tek sam na šestoj lekciji. Kolombo estas birdo. Leono estas besto.
Gopodine? Ali ja sam djevojčica. Imam šesnaest godina.
Obično piše baka da joj kupimo flance za vrt. Prijatelji roditeljima na razglednicama šalju dosadne pozdrave s mora. Ružne čestitke stižu za Novu godinu. A ovaj puta, ni narudžba lučice ni pozdrav s mora.
I mama se začudila.
- Iz Japana?
Dok sam čitala, u kuhinji je vladala debela tišina. Čitanje je potrajalo.
Bila sam negdje drugdje dok sam čitala. Vratila sam se tek u zadnjem redu: oko mene je bila kuhinja, mirisale su kobasice, trebalo je ispeglati i desni rukav školske kute. Nikad više nisam uhvatila onu nit o balkanskom savezu 1912.
- Tko ti to piše?
- Neki gospodin, esperantist iz Japana.
Sva druga pisma bila su odmah ispričana ukućanima. Pazilo se na zajednička znanja, poruke su se dijelile svima.
Ovaj ujak bio je samo moj.
Mama me znatiželjno gledala. Uživala sam u tajnovitosti.
Japanski papir u ruci bio je prozračan. U potpisu crveni kvadrat sa čudnim znakom. Poslije ću naučiti da je to žig umjesto potpisa.
Taj je ujak samo moj, ponavljala sam u sebi. Lijep osjećaj pripadnosti. Bez moje pomoći nitko ne može razumjeti to pismo. Mali užitak.
Ispisala sam nepoznate riječi.
Ona prva riječ, estimata, bio je particip od glagola estimi, poštovati.
Kad je profesorica pitala tko želi kupiti esperantski rječnik, podigla sam visoko dva prsta. Trebat ću ga. Poslije sam naučila da se u drugim zemljama s ta dva prsta izražava pobjeda.
Mama je otvorila crni novčanik i, ništa ne sluteći, dala mi novac za rječnik. Još nije osjećala da već klizim od nje, na drugu stranu, gdje me čekaju drugi rođaci.
Rječnik je imao zelene korice, a njegov autor imao je neobično ime kao gljiva: Gjivoje.
Učiteljica nam je zaboravila reći da postoji knjiga Jarlibro s puno važnih podataka o esperantu. Možda smo bili još premali? I nije ništa rekla da postoje ujaci esperantisti koji brinu o početnicima.
Na zadnjem satu dala mi je adresu jednog dječaka, Poljaka iz Gdanska. To je onaj trostruki grad Gdansk, Gdinja, Sopot. Stanovao je u Grndwaldskoj 238. Rukopis mu je bio širok a i ulica jako dugačka.
Moje pismo Poljaku učiteljica je pregledala:
- Ne kaže se tako! Ovo nije sasvim jasno! Bolje je reći! Elegantnije bi bilo!
Kompliciran je bio taj njen esperanto. Sigurno nije shvatila što je pisac htio reći. Pisac sam bila ja.
Ujak koga sam dobila ovim pismom zvao se Mori - Šuma. Ptica mu je bila na poštanskoj marci. Japanski ždral. Gledala sam ga sa zanimanjem. Ždral je elegantniji rođak čaplje u našim močvarama. A kraj marke s pticom bila je marka s jednom damom u kimonu. Iznad damine frizure moglo se pročitati ime grada: Fukuoka. Moram zapamtiti to ime. Kad sam rekla prvi slog fu, zrak mi je čudno izašao iz usta. U zadnjem dijelu imena kao da je stanovala kukavica. Ok na esperantu znači osam. U riječi Fukuoka čuje se i glasanje kukavice i osam, kao da se osam kukavica ljuljalo na grani.
Fukuoka. Glavni grad uspomena.
Taj je moj ujak bio jako poseban. Fotografiju njegove kćerke zalijepila sam u obiteljski album, među rođake. Nobuko je nemarno stajala u kratkim hlačama naslonjena na neku ogradu pokraj mojih bratića počešljanih za fotografiranje.
Poslije, za maturu, ujak mi je poslao amulet Boga književnosti. Bog stanuje na nebu, ali ovaj Bog mog ujkice stanovao je negdje pokraj Fukuoke.
Pokušala sam zamisliti Boga književnosti s prozirnim papirom pred sobom. Dala sam mu par pisaljki na stol. Ali nije pristajao da mi pokaže lice.
Stanujem u zemlji gdje se književnost ne veže za Bogove. Biti književnik je prokletstvo. Umor i beznađe. Rupa na potplatu cipele. Mame dobro paze da im se odlikaši ne pretvore u pjesnike. Vuku ih u stvarnost, spašavaju ih od metafora.
Bog književnosti koji je mislio na mene u Japanu imao je plavi talisman sa srebrnim crtežom i zlatni cvijet u sredini. Iz njegovog hrama iznesen je talisman poput male vrećice. Odvezala sam vrećicu i ugurala prst u nju da sretnem poruku Boga književnosti. Napipala sam njegov nečitljiv znak.
U koverti koja je stigla bio je amulet Boga književnosti. Praznovjernost taj dan nije bila kod kuće. Mama, kojoj obavezni tečajevi marksizma nisu uspjeli ugasiti svjetla katoličkih svijeća u očima, pogledala je pošiljku:
- Mala umjetnina!
Voljela sam izraze kojima je nazivala tkanine: brokat, damast, organdi. Stavila sam amulet u moju ladicu. Kyûshyû, otok na kojem stanuje moj ujak postao je za mene glavni japanski otok.
Spomenka Štimec - Pismo, poslano iz Japana
Tonček iz Gdanska i ujak iz Fukuoke istog su dana pisali moje ime na svojim kovertama. Ujakovo pismo je letjelo. Tončekovo pismo gmizalo je Europom. Poštari su ga nosili na leđima. Dok su jeli gulaše u bircuzima, pismo je ležalo u kožnoj torbi i stiskalo zube. Bojalo se da se ne uguši.
Tonček se sam jednog dana ugušio zbog dužine mojih rečenica. Nije više odgovarao. Je li još hoda, sretan, po ulici Zelene šume, zadovoljan što se od tog esperanta spasio? Dobro, Tonček, meni pismo ne duguješ. Sebi možda.
Ujak Mori Singo, naprotiv, nije žalio naprezanja nad mojim rukopisom.
„A sad moram prestati pisati, jer uskoro imam maturalni ispit, a onda moram pripremati prijemni ispit. U jesen ću napustiti roditelje i u metropoli započeti studij jezika.“
Ujkica je imao maštu: stavljao je akuzative na prava mjesta da shvati koga namjeravam napustiti i što studirati.
Imala sam amulet koji je trebao pomoći pri polaganju ispita. Kolegica iz klupe rekla je da su amuleti samo praznovjernost i znatiželjno ga je držala na dlanu. Svijet je nepravedan: na njeno esperantsko pismo nitko nije odgovorio. A ja imam dva prijatelja koji šalju pisma, od kojih jedan dijeli i amulete iz hrama Boga književnosti.
Djevojke su skupljale pošiljatelje pisma i poštanske marke.
Što čita Bog književnosti?
Ja sam u to vrijeme čitala „Deobe“. O balkanskoj je krvi bila riječ. Knjiga je bila jako debela, legla sam na trbuh, stavila je pokraj sebe. Na stranici 603 završio je rat, jedan od onih koji je započeo u jesen 1912. Vidjela sam žene kako u nju bacaju noževe. „Morava bi poslednja žrtva koja niti jeknu niti zakrvavi“.
Zaspala sam pri završenom ratu, a Morava je umorno tekla i brusila svoje oblutke.
Ujak je stalno dobivao poštu: u pismu javljam da sam položila prijemne ispite i počela studirati jezike. U jesenskim su pismima akuzativi već počeli sjediti na pravim mjestima.
Radost nezavisnosti. Vlastiti ključ u torbi. Pri kraju tjedna putovala sam roditeljima. Hodočastila rezancima u sosu koje sam voljela.
Ujak je svako pismo koje je došlo zatvarao u album. Svi pogrešni akuzativi bili su zamrznuti pod celafanom albuma za neku budućnost.
Diploma je došla brzo. Kao da si zatvorio japansku lepezu. Trinaest godina nakon prvog pisma, šinkasen me vozio u Hakodate. Stavila sam nogu na otok koji je u privatnom zemljopisu uspomena bio glavni otok Japana. Kyŭshyû ima površinu Švicarske i suptropsku klimu. Ujak me je čekao, okružen prijateljima. Išla sam mu ususret kroz vlagu ljeta.
Dva je desetljeća ujak bio direktor botaničkog i zoološkog vrta u Fukuoki. Iz njegovih pisama ispadale su fotografije s nilskim konjem i priče o transportu pande iz Kine.
Žirafe su tražile sjenu kad sam stigla.
Ujak mi je pripremio oazu hlada i dao lepezu u ruke. U njegovom sam se domu nagnula nad atlas svijeta. Tražili smo moju zemlju, da mu nešto pokažem. Tu je. Mahnula sam joj s lepezom u ruci. Boja Mediterana čudno je bljedila pokraj cvjetova na njegovim šalicama koje smo maknuli sa stola da prostremo karte. Razgovarali smo o koraljima i naftnim mrljama.
- Evo, ovdje je otok Mljet, tu ja ljetujem. Putujem iz ove luke, vidi, pet sati starim brodom.
- Udaljenost pet sati, ponavlja moj ujak.
- Udaljenost starim brodom, ne šinkasenom, ispravljam ga
U njegovoj kući u Fukuoki naše dvije kulture dodirivale su se kao šalica i njen tanjurić u Srednjoj Europi.
- A kroz ovaj prozor pri zemlji promatram kako se spušta snijeg u vrtu.
Okrećem se vrtu.
- Kad se spuštaju pahulje, ponavljam i brišem blatnu vodu sa cipela koja mi se javlja u glavi. Za mog je ujaka snijeg bjelina i spokoj, a ne blatna cipela.
U Fukuoki sam. Tu, kroz Fukuoku, u Japan je ušao Zapad.
Stojimo kod prozora koji gleda na zaljev Fukuoke. 1274. bila je u zaljevu velika bitka protiv Mongola. Mongolski brodovi, koje nitko nije mogao pobijediti, tog su dana okrenuli leđa japanskoj obali. Na ovom je mjestu rođena riječ kamikaza – Božji vjetar. Tako se zvao ciklon koji je tada spasio Japan od mongolske invazije. U Drugom svjetskom ratu riječ je dobila novo značenje – postala je pilot-samoubojica koji se zajedno s avionom u napadu spusti na neprijatelja.
More je bilo sasvim mirno kad mi ga je ujak pokazivao iz gradske vijećnice. Zaboravilo je more onaj Božji vjetar iz 13. stoljeća.
Stajali smo ujak i ja u luci na tom povijesnom mjestu i ja sam se prisjetila da je tri stoljeća kasnije ovim putem navodno prolazio Franjo Ksaverski: kršćanstvo je ovuda ušlo u Japan. Otok Kyŭshy bio je glavno područje kršćanskog misionarstva.
Da mu kažem da je u prtljazi ovog putnika bila i Marulićeva Judita. Odakle mi taj podatak? Kako ga mogu provjeriti? Prešutjela sam Juditu. Već smo stigli do velike brončane skulpture sveca Nichivena na koga bi se rado naslonila, tako su me odjednom zamorili razgovori o prošlim stoljećima na ovoj vrućini. Statuom od deset metara Kyûshyŭ se 1904. zahvalio osnivaču sekte koji je uzalud pokušavao upozoriti na opasnost od Mongola. Tek puno godina nakon što su otputovali mongolski brodovi, shvatili su da nije bio samo demagog.
Sladoled se topi u mojoj čaši. Kako i ne bi: razgovaramo o tome kako su Casablanka i Fukuoka susjedi na zemljopisnim mapama. Prst ih nalazi na istoj liniji.
„Tri dana kod sina“. Kozarac. Otac nije bio sretan u gostima kod sina. Ja sam bila sretna u moja tri dana kod ujkice u Fukuoki.
Putovali smo u posjet Bogu književnosti u hram Dazaifu. To je ono mjesto odakle je stigao moj amulet za maturalni ispit. S nama je išao i novinar: ne dolazi svaki dan netko s dvadeset godina zakašnjenja zahvaliti Bogu književnosti. Primio me gospodin Mita Yosikiyo, zamjenik voditelja hrama. Ujak mu je govorio o našem prijateljstvu preko pisama, a ja sam grickala slatki kolačić od crvenog graha. Iz posude s dugom drškom ulijevali su vodu na moje ruke. Prošli smo preko tri mostića: most prošlosti, most sadašnjosti, most budućnosti. Ujak je zastao na mostu prošlosti da mi pokaže zlatne šarane koji su plivali pod nama. Gledali smo ih neko vrijeme, nasmiješeni. Onih osam kukavica na grani, dok sam gledala na varaždinsko dvorište, nikad nisu mogle zamisliti da Bog književnosti zamišljeno promatra zlatne šarane.
Plivaju li zlatni šarani i pod mostom budućnosti?
Pozdravio nas je svećenik u šintoističkom hramu: ceremonija zahvalnosti mogla je započeti. Bijeli kostim imao je utkane zelene krugove. Pružio je meni i ujku bijele grančice. Toplo su sijevali fotoaparati iza mog potiljka.
Šintoistički hram Dazaifu postoji zbog onog pjesnika koga napamet znaju brojni japanski učenici. Zvao se Sugawara Michizane i bio je rodom iz Kiota. Rodila ga je godina 845. Ubraja se u pjesnike koji su pjesnici od rođenja. Proslavili su ga prvi dječački stihovi. Toliko je volio povijest da je po carskoj narudžbi napisao povijest Japana u dvjesto tomova. Završio je svoju pjesničku povijest 892. Stoljeća koja su došla sačuvala su samo 62 toma…
Slava ga nije spasila od zlobe. Bio je lažno optužen i udaljen iz voljenog Kiota. Otok na koji je bio prognan zvao se Chikusi. Danas se zove Kyûshyû. Fukuoka iz mojih uspomena glavni je grad otoka na kojem je samovao Sugawara Michizane.
Pjesnici su majstori oproštaja. Najtužnijim oproštajima pripadaju stihovi ovog pjesnika dok se opraštao od šljive u vrtu Kiota. Taj je oproštaj nadživio sva stoljeća, sačuvali su ga mali Japanci koji stih ponavljaju do danas.
Spomenka Štimec - Pismo, poslano iz Japana
Nikad više taj pjesnik nije vidio Kioto, nikad svoju šljivu.
Nakon njegove smrti podigli su mu hram, u spomen. Iz malog je hrama kroz stoljeća narastao svaki put veći hram u kojem se štuje književnost. Dolaze mu u pohod učenici i književnici. Evo i mene u njegovom vrtu.
Kosa mi se smočila od vlage. Maknula sam pramen sa čela.
Odjednom mi kroz glavu prostruji novela od Ferenca Szilágyia „Slobodna pljačka“. Austrougarska vojska protiv Francuske. Osvojen francuski grad. Truba da znak za početak slobodne pljačke. Mađarski vojnik upadne u praznu kuću. Prvo vidi da su otvorena vrata kućne biblioteke. Uđe, skine čizme, uvali se u fotelju i izvuče knjigu sa police. Uzme cigaretu sa stola. Zapali. Otvori knjigu, nehotice se udubi u čitanje. Truba najavi pokret. Vrijeme je slobodne pljačke završeno. Ukrao je samo ono što je pročitao.
Ujak i ja odlazimo do kamenog vrta. Hoćemo li se ovdje rastati? Šljunak mi škripi pod sandalama.
Ima li Dopisni servis esperantista, Koresponda Servo Mondskala, u svom kompjuteru adrese i drugih ovakvih ujaka? Ili samo jedan takav živi na svijetu?
Uvečer djeca iz susjedstva organiziraju za mene oproštajnu svečanost s malim vatrometom. Sjajni plamičci iznad vrta.
Sutradan je ujak ušao sa mnom u vlak. Kao kod slavenskih oproštaja, sjeo je za „minutočku“. Sjedili smo tiho, s dobrim mislima u glavama, ovlaženih lica.
Do viđenja, Fukuoka! Neka te izbjegavaju zli tajfuni!
Doviđenja! Do skorog viđenja! Mahala sam ujaku dok je stajao na peronu.
Na što se odnosilo „skoro viđenje“?
Vlak je krenuo. Između mene i ujaka prostor je ispružio svoju veliku ruku.
Kad sam u Europi, moj japanski ujak treba fusnotu.
- Imaš ujaka u Japanu?
- Zapravo, to je moj esperantski ujak.
- Esperanto? Pa taj jezik nije uspio.
- Nisam ja najbolja osoba na svijetu da joj tumačite kako esperanto nije uspio.
Fukuoka. Već punih pet desetljeća osam se kukavica ljuljuška na grani.
...
napisala: Spomenka Štimec, hrvatska spisateljica, esperantistica i esperantska književnica
...
Spomenka Štimec, rođena je u Orehovici kraj Čakovca 4. siječnja 1949. Gimnaziju je završila u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je studij njemačkog jezika i književnosti te francuski jezik. Radila je u Međunarodnom centru za usluge u kulturi, u Veleposlanstvu Malezije te u Hrvatskom savezu za esperanto. Član je Esperantske književne akademije.
Piše originalne esperantske romane, pripovijetke, putopise i monodrame, a objavila je dvije knjige na hrvatskom jeziku. Posredovala je kod prevođenja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić na perzijski, japanski, bengalski, kineski, vijetnamski i korejski jezik.
Uredila je niz esperantskih izdanja hrvatskog pjesništva, jednočinki i pripovijedaka. Vodila je projekt postavljanja skulpture danskog kipara Jespera Neergaarda na Kennedijev trg u Zagrebu 2001. Vodila je projekt upisa tradicije esperanta u Registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH 2017. Od godine 1995. urednica je esperantskog časopisa Tempo koji je od 2004. zvučni časopis za slijepe esperantist. Vlasnica je kurije u Hrašćina-Trgovišću, građene sredinom 19. stoljeća, koja ima status materijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. U kuriji se nalazi esperantska knjižnica. U kuriji se od 1995. do 2024. svake godine potkraj svibnja održavala kulturna manifestacija Susret meteorita, a od 2002. do 2017. u mjesecu rujnu međunarodni Susreti esperantskih pisaca i prevoditelja.
Austrijski pisac Clemens J. Setzt u svojoj knjizi „Pčele i nevidljivo“ (nagrada Georg Buechner 2021.) posvetio je poglavlje književnom radu Spomenke Štimec.
...
ilustracije: Vidmir Raič uz AI asistenciju i fotografije slobodne za objavu